Susret Pape i moskovskog patrijarha

Cesare Martinetti

6. veljače 2016.

Teško je ne vidjeti režiju V. Putina iza najave susreta između pape Franje i patrijarha Ćirila.

Ako gesta Rimskog prvosvećenika i nije sumnjiva zbog vremenitih vanjskih utjecaja, nezamislivo je, naprotiv, da se patrijarh cijele Rusije odlučio na taj povijesni korak bez sporazuma s Kremljem.

Tu je vjerojatno puno više na stvari. Da se sve zbiva na Kubi, daje još jednu simboličku i političku vrijednost koja se ne može previdjeti.

Korak pomirenja između Crkve Rima i Moskve koji se očekivao barem nakon pada SSSR-a, logično se tada morao dogoditi ako ne u glavnom ruskom gradu, a ono u nekom istočnom samostanu, na pola puta, gdje bi se moglo i scenografski upriličiti dvostuko povijesno značenje: prvo raskol, onda sedamdeset godina ateističkoga komunizma. To se moglo odigrati negdje na području Ukrajine gdje se prema povijesti i mitu, koje Putin toliko njeguje, oko tisućite godine dogodilo krštenje 'svete' Rusije. No, i samo spominjanje Ukrajine daje razumjeti da je ta pretpostavka neizvediva. Dakle, Kuba. I to posredstvom (pravim ili lažnim?) Raula Castra. Nemoguće mjesto postalo je moguće jer papa više nije Poljak isklesan od antikomunističkoga mramora, nego pastir koji je stigao iz toga dijela svijeta i koji se na nj stalno osvrće.

Prigodan razlog toga susreta, kako su jučer u Rimu i u Moskvi rekla dva glasnogovornika, obrana je kršćana u krizi Srednjeg istoka, u Siriji i u Iraku, što je danas glavna tema na međunarodnom planu. Rusija je sudionica rata u Siriji: Papa će, dakle, susresti saveznika koji nije neutralan. Pa ipak, istina je da je univerzalna misija Crkve kao takva u stanju pročistiti čak i potporu jedne zainteresirane strane. Međutim, Rusija je Rusija i dvije godine ukrajinske krize dovele su do izolacije Kremlja, do povratka klime hladnoga rata sa sankcijama i protusankcijama i trajnoga pravog rata u Donjeckom bazenu koji nije završio. Najava susreta između Franje i Ćirila sjajno je Putinovo ponovno otvaranje. Sada si možemo zamisliti da će slijediti i ostala jer je front sankcija uvelike oslabljen i pritisak ekonomskog svijeta na zapadne vlade za ponovno otvaranje ruskog tržišta postao je vrlo jak.

Ali, Putinov je plan puno ambiciozniji, on hoće postati referentna točka kršćanstva, branitelj kršćanstva za zapadni svijet, tamo gdje je ono u krizi. Francuski ultrakonzervativni krugovi ga takvim već smatraju, nekom vrstom glasnika antimodernističkog vala koji je došao do izraza preko 'Manif pour tous' protiv istospolnog braka. Jedna ličnost kao što je P. de Villiers, bivši dotajnik u Chiracovoj vladi 1986., i sâm predsjednički kandidat, već dugo simbol 'suverenizma', nostalgičnoga i marginalnoga, ali živoga i danas na strani Le Penice, u knjizi sjećanja ('Le moment est venu de dire ce que j’ai vu', izdavač je Albin Michel) koja je izašla krajem prošle godine, izvještava o svom susretu s Putinom na Krimu. Naglasci su živopisni ('Car se vratio'), ali politička supstancija je impresivna. De Villiers piše: 'Danas je Rusija koja je oslobođena od svih revolucionarnih ideologija svjedok pokušaja NATO-a da prilagodi svijet američkomu modelu. I ako danas europske nacije hoće napustiti Europu, moraju se okrenuti pravoslavnom svijetu koji se odupire zapadnoj dekadenciji...'

Ne zaboravimo da je Putin glavni financijer Marine Le Pen i drugih 'populističkih' pokreta. Strategija koja ne izmiče intervencijama, također ciljanima, kao što se dogodilo u prosincu kad je ruska vlada darovala veliko božićno stablo koje se tradicionalno postavlja pred katedralom Notre-Dame: rektor pariške prvostolnice je obznanio da nije prikupljeno dovoljno priloga da se podnese potrebnih 80 000 € i u nekoliko sati se za to pobrinuo ruski veleposlanik A. Orlov. Jedna anegdota koja nije banalna.

S druge strane, u složenoj putinovskoj ideologiji Crkva igra temeljnu ulogu za rekonstrukciju 'ruskog svijeta' koji se raspršio od propasti SSSR-a. Godine 2007. na činu pomirenja između Moskovskog patrijarhata i Ruske pravoslavne crkve izvan Rusije, Putin je rekao: 'Ponovni nastanak crkvenoga jedinstva nužan je uvjet da se restaurira izgubljeno jedinstvo čitavoga ruskog svijeta'. U pogledu na Europu naglasci su uvijek prezrivi: 'gospodarski pad i moralna dekadencija'. Europi treba pomoći da ostane vjerna svojim kršćanskim korijenima i tradicionalnim vrijednostima. Bilo je ironije i na susretu s novinstvom u St. Petersburgu u svibnju 2014.: 'Uvijek kažem svojim europskim prijateljima, da će nacionalizam rasti ako ne uzimaju u obzir raspoloženje svojih naroda'.

Ćiril je osoba koja na neki način odražava Putina. Za pada SSSR-a praktički je bio zamjenik Alekseja II., starog i nepokretnog patrijarha, živog ikonostasa, pragmatičnog i nešto diplomatičnog, jednog od prvih koji je koristio mobitel. Kad je Wojtyła 1993. putovao u Litvu, čitao je misu na oltaru podignutom u smjeru Moskve i na kraju mise glasno je na ruskom mističnim tonom pozvao: 'Rossìa, Rossìa'. "Rusija, Rusija"- bio je njegov krik. No, nije bilo odgovora. Tada je u jednom intervjuu La Stampi Ćiril isključio bilo kakvo zbližavanje s Rimom: 'Buđenje ekumenske aktivnosti je objektivno zapriječeno aktivnošću katoličkih propovjednika, posebno onih poljskih'.

Sve to govori da se radi o jednoj Crkvi čija hijerarhija živi u sjeni Kremlja i usporedno s njim, gdje Putinovi planovi nisu namijenjeni toliko za crkveno pomirenje, nego za globalnu igru. Kao što je ta Franjina. I to nije ista igra.

Izvor: http://www.lastampa.it/2016/02/06/cultura/opinioni/editoriali/putin-gioca-la-carta-dei-cristiani-hJ1Ik9sSEYJOx9s03xeu9N/pagina.html