Josip Zdunić
MOLITVA STANOVNIKA GRADSKOGA PODZEMLJA
Povij mi rane, Spasitelju Isuse!
Teško me boli srce od mala,
Ti poznaš ljude; oni svi su se
Klonili mene kao kala.
Ja nisam imo ruke vodilje,
Da me kraj oštrog trnja provodi
I čistoj bijeloj stazi dovodi;
Meni su ljudi bili svodilje.
Oni su moje noge ranili,
Oni su dušu moju davili,
Dječje su igre meni branili,
U trule krpe mene zavili.
Njihove sam se zlobe klonio,
Strah je od ljudi u me ušao,
I sam sâm sebe svijetom gonio
I svaku bijedu dosad kušao.
O Kriste, hajka bjesni među ljudima
I jedni gone druge širom svijeta.
I djeci što se rode, već u grudima
I zjenicama crno sunce cvjeta.
I gone jedni druge nasred ulice,
Otac na oca vreba iza ugla,
Što Tebe, Kriste, probodoše sulice,
Sve to je njima danas predmet rugla.
Otimlju jedan drugom koru kruha.
Podzemlja gradska puna su oluje,
Pištanje gladne djece svud se čuje
U noći mutne i u jutra gluha.
O, gone, Kriste, jedni druge gone
Ko psi hajkači na sve strane;
Pomozi slabe i potresi one,
Što nama teške otvaraju rane.
Ojačaj snage već ohronule,
Iscijeli rane, što nas ljuto bole,
Rasvijetli ljudske misli klonule,
Da svi Tvoj zakon poštuju i vole.
Najjača pjesma do sada, naježio sam se na ovo
OdgovoriIzbriši"I djeci što se rode, već u grudima
I zjenicama crno sunce cvjeta."
brrr