Gostujući autor - Ljepotom vodimo ljude prema Bogu

U ljeto 2004. nadbiskup Marseillea, kardinal Panafieu, povjerio je župu les Réformés, koja je ubrzano gubila vjernike, ocu Michelu-Marieu Zanottiju-Sorkineu, tadašnjem vikaru župe Sacré-Coeur du Prado, kao zadnju priliku za spas: "Računam na tebe. Otvori što više možeš prozore i vrata te crkve".

Čim je preuzeo službu, novi je župnik najavio svoj plan: misna će se žrtva odsada prikazivati svaki dan, i to ne više u kripti, nego na gornjoj razini, u samoj crkvi. Crkva će biti otvorena dvanaest sati dnevno bez prekida. Osim toga, zamolio je da se jave dobrovoljci koji će temeljito očistiti crkvu. Sljedeće nedjelje na misu je, umjesto uobičajenih 50, došlo 200 osoba, među kojima su bili i neki vjernici iz njegove bivše župe, a u sljedeća tri mjeseca taj broj se popeo na 500 vjernika. Sébastien, tridesetogodišnji umjetnik koji je više nego rijetko ulazio u crkvu, sjeća se kako je jednom slučajno ušao i susreo župnika, koji mu je rekao: "Dođi sa mnom, sve ćemo promijeniti". Ostao je, i jedan je od prvih osoba koje su ocu Zanottiju-Sorkineu pomogli da župu les Réformés učini jednom od najposjećenijih u Marseilleu, u čijoj se crkvi, za velike blagdane, okupi i do 800 vjernika.

Nedjeljom, pola sata prije mise, polovica redova već je zauzeta. I pored novih stolica koje se donose, deseci osoba uvijek ostanu stajati. Među vjernicima koji sabrano čekaju početak mise nalaze se ljudi svih generacija, iz raznih sredina i različitog porijekla.

Što sve te ljude privlači ovamo? Prije svega, izgled slavlja. U crkvi se često upriličuju svečane procesije, ministranti su besprijekorno odjeveni, župnik često koristi kadionik, uvijek sviraju velike orgulje, glavne molitve su na latinskom i pomno se biraju pjesme za misu. Župnik, perfekcionist, pazi na svaki detalj. "Ljepotom vodimo ljude prema Bogu", kaže. "U stoljeću slike, trebamo u našim crkvama pokazati njihovu ljepotu. Bogatstvo liturgije dopada se i najsiromašnijima, baš zato što ih izvlači iz njihove svakodnevice". Ni vjernici ne skrivaju da ih kvaliteta propovijedi velečasnog Zanottija-Sorkinea potiče na ustrajnost u dolascima. Ništa nije plod slučajnosti: župnik se za njih, priznaje, priprema satima.

Tijekom dana, crkva svetog Vinka Paulskog mjesto je tišine. Klanjanje Presvetom Sakramentu, krunica, ispovijedi: tradicionalni katolički običaji ovdje se veoma poštuju. "Oni mijenjaju naš život", kaže jedna župljanka. "Kako mjeseci i godine prolaze, sve više organiziramo svoj život tako da možemo otići po potrebnu snagu u župnu crkvu". U 8 sati ujutro župnik otvara crkvu i već ispovijeda. U 17 sati opet počinje ispovijedati. A u 20 sati, nakon večernje mise, klanjanja i krunice, opet prima vjernike za ispovijed bez najave, što se ponekad produži i do 22 ili 23 sata.

Nemoguće je ne vidjeti kojem staležu pripada velečasni Michel-Marie Zanotti-Sorkine: on nosi reverendu. "To je moja uniforma", kaže uz smiješak. "Kada sam stigao u župu, vlasnik kafića nasuprot crkve zamolio me da mu krstim dijete – po mojoj je odjeći odmah znao tko sam. Reverenda doista podsjeća na starija vremena, ali to je, protivno prevladavajućem mišljenju, velika prednost jer čini razliku. Svećenik treba biti prepoznatljiv. Svatko, bio on kršćanin ili ne, ima pravo vidjeti svećenika i izvan Crkve."

prijevod teksta s portala Le Salon Beige, 

sažetka članka preuzetog iz lista Le Figaro od 6. travnja 2012.