Ne zaboravite se ispovjediti prije Božića!

Promisli dragi brate da si zemlja i da ćeš se opet u zemlju vratiti. Doći će dan kada ćeš umrijeti, te u jednu jamu bačen biti, u njoj ćeš strunuti i crvima biti pokriven. Ova sudbina zapast će svakoga; bogataša i siromaha, plemića i slugu. Čim se duša posljednjim izdisajem odijeli od svoga tijela, otići će u svoju vječnost, a tijelo će se pretvoriti u zemlju.

Zamisli da gledaš mrtvo tijelo čovjeka, koji je malo prije ispustio svoju dušu, promotri kako leži na krevetu, glave oborene na prsa, raščupane kose još mokre od smrtnog znoja, udubljene oči i istrošene jagodice; drvenasto lice, jezik i usne željezne boje, tijelo hladno i teško. Tko god izbliza promotri to ukočeno tijelo problijedi od straha. Koliko ih je tako gledajući koga od svoje rodbine promijenilo svoj život.

A još veći strah i grozotu zadaje tijelo kad počne trunuti. Neće proći ni dvadeset i četiri sata od smrti onog mladića, a već se smrad iz njega osjeti. Treba prozore otvoriti, mnogo tamjana spaliti i mirisavih voda proliti i nastojati da se čim prije to tijelo prenese u crkvu i u zemlju zatrpa, da svojim smradom ne okuži cijelu kuću. K tomu još ako je tijelo kojeg plemića ili bogataša, onda još više zadiše tim groznim smradom.

Evo na što je spao onaj besramnik, onaj oholica! Prije je bio rado očekivan i priman u društva i zabave, a sada je postao strašilom i grdobom gledaoca. Zbog toga mu se rodbina žuri, da ga se ukloni čim prije iz kuće, te siromahe plaćaju da ga zatvorena u sanduku nose i bace gdje u grobnicu.

Od prije širio se glas o njegovoj srdačnosti i hrabrosti, o njegovoj sposobnosti i ponašanju, te o njegovoj šaljivosti, ali čim umre o njemu se sve zaboravi. Njihova uspomena se izgubila sa zvukom zvona. Kad se pročuo glas o njegovoj smrti, odmah jedni počnu govoriti: "Jadan, bio je štovan i čašćen;" drugi su pak govorili kako je ostavio kuću u potpunom redu, treći pak su žalili, jer ih je pokojnik u čemu potpomogao, četvrti se počeše radovati, jer će im njegova smrt donijeti kakvu korist. Napokon kroz brzo vrijeme, o pokojniku ni riječi se više ne čuje, tobože da im žalost ne ponavljaju. U posjetima sažaljenja se razgovaralo o posve drugim stvarima i da tko spomene pokojnika, rodbina njegova odmah ustaje i govori: "Za ljubav, ne spominjite njegovo ime više!"
...
u onoj sobi gdje ćeš ti ispustiti dušu i gdje ćeš od Isusa suđen biti, plesat će se, jest će se, igrat će se i smijati kao i prije, a tvoja duša, gdje će ona biti?

...

Kakav će te strah obuzeti kad se nađeš blizu onog posljednjeg časa, kada ćeš morati reći: "O ovome času, kojemu sam blizu, ovisi moj život ili moja vječna smrt. Sad će se vidjeti, ili ću zauvijek biti blažen u raju ili na vijeke očajan u paklu." Pripovijeda sv. Bernardin Sijenski o nekom vojvodi koji umirući sav prestrašen govoraše: "Evo, ja imam toliko zemalja, toliko kuća na ovome svijetu, ali ako noćas umrem, ne znam koji će me stan zapasti".

***

Sada grešnici od sebe odbacuju misao smrti, i tako traže mir iako ga nikada ne nalaze u grešnom življenju; ali kad se nađu u smrtnoj stisci, kad se nađu blizu svoje vječnosti, tada neće moći izbjeći muke grižnje savjesti; tražit će mir, ali kakav mir može naći ona duša, koja se nalazi u grijesima, koji ju kao zmije ljutice grizu? Kakav mir, kad pomisli da će za koji čas stupiti pred Isusa svog sudca, čiji je zakon i prijateljstvo sve do onog časa prezirao?

Vijest od smrti već primljena, misao da će se brzo morati rastaviti sa svim stvorenjima na ovom svijetu, nemiri u duši, izgubljeno vrijeme, nedostatak vremena, strogost božanskog Sudca, vječna nesreća koja čeka grešnike, sve ovo će prouzročiti strahoviti nemir, to će sve pomutiti grešnikovu pamet i povećati zdvajanje; i tako pun pometnje i nepouzdanja će prijeći u drugi život.
...
Sveti Augustin se kroz dvanaest godina borio da svlada zle navike; onda kako će to moći učiniti umirući, koji je uvijek [loše] živio [kad bude] u zapletenosti svoje duše, u bolima, u nesvjestici i glavobolji, te u smrtnoj pometnji kako se potpuno obratiti?

Kažem potpuno, jer onda neće biti dovoljno jezikom reći i obećati. Ah, Bože, kakav će strah i pometnja tada obuzeti onog tužnog i nevoljnog bolesnika koji je uvijek živio u nebrizi za svoju dušu, kad opazi da je opterećen grijesima, strahom suda, pakla i vječnosti! U kakvu će ga pometnju strovaliti ove misli, kad mu glava iznemogne, pamet se pomuti, te kad ga već smrtne boli spopadnu! Ispovijedit će se, obećat će, plakat će, tražit će milosrđe Boga, ali neće potpuno znati što radi; i u ovoj burnoj trzavici, grižnji savjesti, žalosti i strahu otići će na drugi svijet. Dobro reče jedan autor, da su molitve, plač i obećanja umirućeg grešnika upravo kao plač i obećanje onog kojega je neprijatelj uhvatio i nož mu pod grkljan stavio, da mu život uzme. Nesretan li je onaj koji u večer u krevet legne spavati u nemilosti Božjoj i odande prijeđe u vječnost!

...

Ne jedna, nego više i mnoge će biti nevolje tužnog umirućeg grešnika. S jedne strane mučit će ga đavli. Na smrti ovi strahoviti neprijatelji ulažu sve svoje sile da upropaste dušu, koja je na polasku s ovog svijeta; znaju da nemaju puno vremena, da ju svladaju i sebi privuku, i ako ju u onaj čas izgube, da će ju izgubiti zauvijek. I onda neće biti samo jedan vrag, koji će napastovati, nego će mnoštvo njih umirućeg opkoliti, da ga upropasti. Jedan će mu reći: "Ne boj se, ozdravit ćeš". Drugi će nastaviti: "Kako? Ti si kroz toliko godina ostao gluh Božjem glasu, pa zar da ti se sad smiluje?" Drugi: "Kako ćeš sad moći popraviti tolike pogreške koje si počinio? Ona zlodjela?" Treći: "Kad su ti dosadašnje ispovijedi bile nevaljale i bez prave odluke pravog pokajanja, kako ćeš ih sad moći ponoviti?"

S druge strane grešnika će opkoliti njegovi vlastiti grijesi. Ovi grijesi kao toliki oružanici, veli sv. Bernard, držat će ga u okovima, govoreći mu: "Djela smo tvoja, nećemo te ostaviti; pratit ćemo te na drugi svijet, te ćemo se zajedno pokazati vječnom sudcu." U onaj čas umirući bi želio otresti se tih neprijatelja, ali da ih se oslobodi trebalo bi da ih zamrzi, te svim srcem i svom dušom Bogu se obrati; ali je pamet zamračena, a srce otvrdnulo.

Veli sv. Bernard, da će srce, koje je tvrdokorno živjelo u zloćama na ovome svijetu nastojati da se spasi i izbjegne svoju predstojeću propast, ali neće biti na vrijeme, te će pod teretom svojih zloća nevoljno svoj život svršiti. Dok je on sve do onog časa ljubio grijeh, u isto vrijeme ljubio je i pogibelj svog gubljenja; pravedno će, dakle, Bog dopustiti, da tad pogine u onoj pogibelji, u kojoj je htio živjeti sve do svoje smrti.
...
Nesretan je, dakle, onaj grešnik koji je tvrdoglav i opire se Božjem glasu! Nezahvalnik mjesto da se preda i ponizi pred Božjim glasom, on više postaje okorjeli grešnik, kao što se nakovanj stvrdne pod udaranjem čekića. Za kaznu takvi će biti i na samrti, iako će onda biti na prijelazu u vječnost.

Grešnici, veli Gospodin, okrenuše mi leđa iz ljubavi prema stvorovima i kad ih stigne tuga i nevolje, reći će mi: "Ustani i oslobodi nas". "A gdje su oni tvoji dani koje si za se provodio? Neka sada ustanu i izbave te iz te nevolje." Nevoljnici kad se nađu u nevolji vapit će i Boga moliti za pomoć, ali će im on odgovoriti: "Zar sad k meni dolazite? Zovnite stvorove neka vas oni pomognu, kad ste se njima klanjali i njih obožavali." Ovako će im Gospodin odgovoriti, jer će se njemu uteći, ali bez pravog pokajanja i čiste odluke, da će se obratiti i život popraviti.
...

(Sv. Alfons Liguori, crkveni naučitelj: Priprava na smrt ili razmatranje o vječnim istinama)

***

Ne zaboravite se ispovjediti prije Božića!