Sažetak - Mosebach u Zagrebu

Kao što smo i najavili, Zagreb je posjetio njemački književnik Martin Mosebach. Posjet gospodina Mosebacha bio je privatne prirode, ali smo njegovom ljubaznošću višestruko profitirali. Najprije se pojavio na tradicionalnoj misi u nedjelju 4. prosinca u crkvi sv. Martina, pa smo nakon mise i nakon što je crkva vraćena u uobičajeno stanje svi zainteresirani sjeli na piće. Neću vam prepričavati što se pričalo, ali bilo je vrlo zanimljivo. Kako i ne bi bilo kad u Hrvatskoj katoličkih laičkih intelektualaca toga ranga (skoro pa i) nemamo, a pogotovo ne s takvim stavovima. Martin Mosebach je vrlo pristupačna i srdačna osoba i govori vrlo razborito s argumentima i uvjerenjem.

U ponedjeljak je održao predavanje na tribini Kulturnog informativnog centra. Uvodnu riječ je održao dr. Franjo Zenko koji mi je ustupio svoj tekst pročitan na Trećem programu Hrvatskog radija 2. studenog ove godine u terminu emisije Ogledi i rasprave. Svoj uvod bazirao je (koliko sam ja pratio) na tom tekstu koji donosim u nastavku. Jedan čitatelj našeg bloga snimio je čitavo predavanja nakon toga, dakle sam govor Martina Mosebacha i kratku raspravu na kraju. Tekst govora možete naći ovdje, a snimku ovdje.

U utorak je Mosebach gostovao na Hrvatskom katoličkom radiju u emisiji Kulturogram urednika i voditelja Borisa Becka. Kulturogram je emitiran jučer, a ja sam načinio svoju snimku (i dodao nekoliko fotografija da ne zurite u crni ekran) koja se nalazi ovdje. Emisiju možete do idućeg četvrtka skinuti i s online arhive HKR-a.

Puno hvala g. Mosebachu i g. Sladeku koji ga je pratio, prevodio i sve organizirao.

***

HRVATSKI RADIO - TREĆI PROGRAM

Franjo Zenko


Reforma koncilskog katoličkog obreda pape Pavla VI. i njezino osporavanje




Možda nije uputno otvarati naslovljenu temu danas kada su i onako odnosi Hrvatske i Vatikana 'napeti' zbog potraživanja talijanskih benediktinaca u vezi s nekadašnjim njihovim samostanskim kompleksom Dajla u Istri. Sadašnji papa Benedikt XVI suspendirao je mjesnog porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana od nadležnosti u sporu koji se vodi oko benediktinskog samostanskog kompleksa jer se prvotno stavio na 'istarsku' stranu svoje biskupije i za to je dobio priznanje Istre i cijele Hrvatske. Vatikan kao i sam papa Benedikt XVI. podržavaju benediktinsko potraživanje koje hrvatske institucije, pa i sama hrvatska država, osporavaju.

Drugi razlog zašto nebi bilo uputno otvarati naslovljenu temu je podignuta optužnica protiv vatikanske kurije i pape Benedikta XVI. pred međunarodnim sudom od strane žrtava pedofilije. Nekadašnje pedofilske žrtve od strane svećenika optužuju crkveni vrh da je zataškavao slučajeve pedofilije zbog mogućeg skandala u ckvenim redovima onih koji nisu počinili takve zločine i nisu za njih znali, te vjernicima koji su osjetljivi na takve zločine. Dovoljni su navedeni razlozi da se možda suzdržimo od otvaranja najavljene teme.

Naslovljena tema naime problematizira koncilsku reformu katoličke liturgije, koja je danas općenito prihvaćena i koja baca ne baš simpatično svjetlo na papu Pavla VI. kao glavnog protagonista spomenute reforme. Povod za ovu temu jest između ostaloga u nas nedavno pojavljivanje prijevoda knjige njemačkog katoličkog intelektualca Martina Mosebacha Krivovjerje bezobličja, koji radikalno osporava spomenutu reformu i ulogu pape Pavla VI. u tom «nasilnom» činu u Crkvi.


Značenje liturgije i njezina reforma na Drugom vatikanskom koncilu

Liturgija je izvorno grčkog porijekla u značenju službe političkoj zajednici a onda je iz toga izveden religiozni smisao liturgije, koji je ostao na snazi do današnjeg dana. Gotovo u istom značenju službe u korist zajednice u grčkom političkom smislu – leitorgia označava u izvornom smislu 'troškove službe u korist naroda' (izvedeno iz 'leiton' u značenju 'narodno' i 'ergon' u smislu 'djelo' - preuzelo je naime kršćanstvo. Razlika je ipak u tome što se u grčkom izvornom smislu radi o 'političkoj' zajednici grada ili države dok se u kršćanstvu podrazumijeva služba u korist religiozne vjerničke zajednice.

U proširenom smislu liturgijom se označavaju, barem u zapadnom kršćanstvu, svi javni i od Crkve 'službeno' odobreni bogoštovni čini, kao što su, osim mise, sakramenti i razne 'blagoslovine', časoslov, liturgijska godina, crkvena glazba, sakralna umjetnost i bogoštovni predmeti, kako to stoji u koncilskoj konstituciji o liturgiji. Napominjem da se značenje liturgije u istočnim crkvama ograničava uglavnom samo na misu kao euharistijsku beskrvnu žrtvu, kako nas poučavaju razni leksikoni teologije. Ovdje će biti govora o liturgiji mise, dakle u užem značenju riječi 'liturgija', kako se ona telogijski i pastoralno etablirala u zapadnom kršćanstvu, točnije u katoličanstvu.

Među bitne razlike između tradicionalne latinske mise i mise prema, kako se popularno kaže, 'novom redu' koji je uveo papa Pavao VI. nakon koncila 1969. godine, spada u prvom redu jezik mise. Dok se traditionalna misa, po nekima stara u bitnom svom obliku preko tisućučetiristo godina, služila na latinskom, reformirana misa se služi na narodnim jezicima kako bi je vjernički puk bolje razumio. Uvođenje narodnog jezika u misno slavlje za neke kritičare, poput poznatog nadbiskupa Lefebvra koji se smatra vođom tradicionističkog pokreta u rimskom katolicizmu, bilo je jedan od glavnih kamena spoticanja.

Uz uvođenje narodnih jezika u služenju mise, promoviranje kolegijaliteta biskupa s papom u vođenju Crkve, otvaranje puta pomirenja s drugim religijama simbol kojega je bio susret pape Ivana Pavla II. s poglavarima svjetskih religija u Asizu, koji je nadbiskup Lefebvre nazvao 'skandalom' odbacujući sve promjene II. Vatikanskog koncila kao 'liberalne' i zastupajući tezu da je budućnost Crkve 'prošlost'. Njegovo je mirenje s Vatikanom, na inicijativu pape Ivana Pavla II. propalo, jer je, tako Lefebvre, tadašnji kardinal Ratzinger koji je vodio proces pomirenja, stavio u povjerenstvo većinu članova nesklonih nadbiskupu Lefebvru.

Uvođenje narodnog jezika u misno slavlje za Hrvate katolike nije bila naročita novost uzme li se u obzir da su naši glagoljaši stoljećima služili misu na glagoljici. Uostalom, sadašnji papa Benedikt XVI. je svojom uredbom od 7. srpnja 2007. dozvolio da se i dalje može misa služiti na latinskom poštivajući ostale reformske zahvate u liturgije mise. Veći i uočljiviji reformski zahvati u novoj liturgiji mise bili su položaj oltara, okrenutost svećenika prema vjernicima, pričešćivanje na ruke pričesnika kao i da 'privilegij' dijeljenja pričesti mogu obavljati i za to određene žene a ne samo svećenici. [ovaj cijeli odlomak je problematičan, ali neću ga ovdje komentirati, nap. Toma]

O važnosti liturgije za katoličanstvo govori donekle i činjenica što se već na samom početku Drugog vatikanskog sabora, kako se već prilično uvriježio hrvatski prijevod latinizirane riječi 'koncil', sastaju nacionalni i regionalni episkopati kako bi pripremili rasprave o 'shemi' liturgije. Rasprava o liturgiji je počela na trećem općem zasjedanju 22. rujna 1962. kada su saborski oci saslušali dva 'službena' izlaganja te u razdoblju od 23. rujna do 15. studenoga podnosili amandmane i zatim glasovali o cijeloj shemi o liturgiji.

Put od rasprava do konačnog koncilskog dokumenta o liturgiji je kompliciran, a uvid u sam proces donošenja toga kao i drugih definitivnih koncilskih dokumenta daje nam iz prve ruke dominikanac Yves Congar u svom dvosvešćanom Dnevniku koncila (Mon Journal du Concile, Paris/Cerf 2002). U njemu se spominju i drugi naši biskupi kao 'saborski oci', no riječi bezrezervne pohvale odnose se samo na tada još zagrebačkog nadbiskupa Franju Šepera koji je, kako se napominje, izabran kao član doktrinalne komisije, imenovan kardinalom u veljači 1965. i kao takav postao prefekt Kongregacije za nauk vjere, što znači da je naslijedio kardinala Ottavianija.

Oni koji su poznavali Šepera dok je još bio rektor zagrebačke bogoslovije isticali su njegovo intenzivno bavljenje luturgijom što se očitovalo i u tome što je često osobno predvodio vježbe bogoslova u koralnom pjevanju na latinskom. Isto je tako polagao važnost na obrede mise pri čemu je opet osobno znao trenirati u tome bogoslove kao buduće svećenike. Budući da je kao zagrebački nadbiskup, bio jedan od koncilskih otaca i, kako je već spomenuto, član doktrinalne komisije, zalagao se, između ostalih brojnih intervencija o drugim pitanjima, i za đakonat oženjenih muškaraca i u tome se suprotstavljao kardinalu Ottavijaniju.


Kritika dvaju kardinala reformskog 'novog reda mise'

U vezi s reformom lirurgije na II. vatikanskom koncilu teolozi si u svojim raspravama običavaju postavljati temeljno pitanje: otkud Crkvi pravo da uopće nešto mijenja u svojoj liturgiji kad je ova tradicijom 'posvećena' i sve do nedavno smatrana 'nedodirljivom'? Tradicija naime ima veliku teološku važnost jer Crkva, kako se kaže, njome čuva i prenosi 'apostolski poklad vjere'. U tom smislu odgovor na postavljeno pitanje daje sam Drugi vatikanski koncil distingvirajući 'nepromjenjivi' dio koji je 'božanski' ustanovljen i 'promjenjive' dijelove koji se mogu i 'moraju' mijenjati ako se u njih 'uvuklo' nešto što manje odgovara 'naravi' same liturgije.

Upravo tu započinje kritika kardinala Ottavianija, bivšeg prefekta bivšeg Svetog oficija, i kardinala Baccija, eksperta za latinski jezik i redaktora vatikanskih dokumenata na tom jeziku. Kako je spomenuto, Sveti oficij sa zloglasnim 'indeksom' zabranjenih knjiga reformom je postao Kongregacija za nauk vjere, a prvi njezin prefekt je bio naš kardinal Šeper. Njega je na toj dužnosti naslijedio sadašnji papa, tada još samo kardinal Ratzinger.

On mi je rekao prilikom jednog od naših susreta dok sam bi veleposlanik pri sv. Stolici, kako je on, Ratzinger došao zapravo 'na gotovo' nakon što je njegov prethodnik kardinal Šeper obavio glavni dio posla u preuređenju prijašnjeg svetog oficija kojem je, kako je spomenuto, predsjedao kardinal Ottaviani koji je u siječnju 1968. podnio ostavku zbog neslaganja s preustrojem Svetog oficija te ukidanja Indeksa zabranjenih knjiga i antimodernističke zakletve koju su svećenici prije ređenja morali polagati. .

Kardinal Alfredo Ottaviani predsjedao je pripremnoj teološkoj komisiji, a za vrijeme koncila doktinarnoj komisiji, što znači da je bio 'šef' i našem Šeperu koji je imenovan članom te komisije. Kardinal Antonio Bacci je kao ekspert za latinski pripremao za Vatikan važne dokumente na latinskom za vrijeme papa Pija XI., Pija XII. i Ivana XXIII. Kardinal Ottaviani, uz supotpis spomenutog kardinala Baccija, uputio je svoju kritiku reformirane tradicionalne latinske mise nakon što je papinom apostolskom konstitucijom Rimski misal (Missale Romanum) stupila na snagu ta reforma. U popratnom pismu papi Pavlu VI. predstavlja se ta kritika pod naslovom „Kratak kritički pregled Novog reda Mise“ 25. rujna 1969. papi koji je te iste godine, kako rekoh, stavio na snagu koncilsku reformu misne liturgije.

U predstavljanjiu 'pisma' papi Pavlu VI. kardinal Ottaviani ističe kako su kritiku 'novog reda mise' (Novus Ordo Missae) pripremili 'probrani' teolozi, liturgičari i pastoralci, a on, Ottaviani, nakon dugog promišljanja i molitve, osjeća dužnost pred Bogom i 'Vama, Sveti Oče'.izraziti tu kritiku ovom predstavkom. Općenito govoreći, 'novi red mise' predstavlja, po mišljenju Ottavijana, u cjelini i u pojedinostima, 'zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi', kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskog sabora. Taj je sabor, drži Ottaviani, definitivno odredio 'kanon' mise i podigao branu protiv bilo kakvog 'krivovjerja'.

Svodeći razloge reforme na 'pastoralne' koji su navedeni u prilog ovako zamašnog 'raskida', a koje smatra nedostatnima i neodrživima u konfrontiranju s onim 'doktrinarnima', može pobuditi sumnju u 'istine' u koje je 'kršćanski puk' uvijek vjerovao te iznevjeriti 'polog vjere' na koji je katolička vjera 'zauvijek' vezana. Nedavne reforme su već pokazale 'nesnalaženje' vjernika i njihovu 'nemarnost' i opadanje vjere, a kod većeg dijela klera izazvale 'mučnu krizu savjesti'. O tome govore, stoji u Ottavijanijevu 'pismu' papi Pavlu VI., 'bezbrojna' i svakodnevna 'svjedočanstva'.

U 'pismu' se izražava nada da će iznesene kritičke 'opaske' naći odjeka u srcu pape kojeg se upozorava na to da su 'podložnici', to jest vjernici s biskupima i klerom, za čije dobro se reforme i donose, ukoliko se promovirani reformski 'zakon' pokaže 'štetnim', 'uvijek' imali ne samo pravo nego i dužnost, da zatraže od 'zakonodavca' ukidanje takvog zakona. Podsjeća se na 'bolne razdore', 'opasnosti za čistoću vjere' i 'jedinstvo Crkve' što se sve očituje u raznim govorima pape Pavla VI. i moli papu da ne 'zaniječe' mogućnost da se i dalje utječe 'plodnoj cjelovitosti Rimskog misala' pape Pija V.(1566-1572), dominikanca isposnika, bivšeg velikog inkvizitora i neumoljivog predvodnika protureformacije

U kritičkom 'pregledu' reformirane mise kardinal Ottaviani se poziva na biskupsku sinodu održanu u listopadu 1967. u Rimu sa zadatkom da prosudi 'eksperimentalno' slavljene 'normativne mise' (missae normative) koju je zamislio savjet za provedbu konstitucije o liturgiji (Consilium ad exsequendam Constitutionem de Sacra Liturgia). U prilog Ottavijanijeve kritike bilo je i glasovanje sinodalnih biskupa: njih 43 'snažno' se protivilo reformi, 62 su je podržali uz 'izmjene', a četiri glasa je bilo suzdržano. Uz to, primjećuje bivši šef bivšeg svetog oficija, izgleda da ni biskupske konferencije nisu bile u međuvremenu pitane za mišljenje u pogledu 'novog reda mise' (Novus Ordo Missae). Progresistički dio međunarodnog tiska pomno je pratio sinodu dok se jedan časopis, namijenjen biskupima, kritički osvrnuo na reformu i rekao da se njome želi načiniti 'tabula rasa' od cjelokupne dotadašnje teologije mise i približiti protestantskoj teologiji koja da je 'razorila žrtvu Mise'.

Konstatira se u kritičkom 'pregledu' kako se u apostolskoj konstituciji spominje da je 'stari misal' proglasio papa Pio V. 19. srpnja 1570., ali se dodaje da taj misal svojim 'većim dijelom' seže do Grgura Velikog i do još 'drevnije prošlosti' te da je tijekom četiri stoljeća predstavljao 'normu' u služenju mise za svećenike latinskog obreda. Ovom se reformom stari misal definitivno isključuje iz upotrebe jer je, citira se apostolska konstitucija, izučavanje liturgije među kršćanskim narodom postalo '“raširenije i intenzivnije“'. Upozorava se na dvosmislenost te tvrdnje te se ističe kako je želja naroda bila nekoć izražena zahvaljujući papi Piju X. i da narod nije nikada zahtijevao 'promjenu' liturgije zbog boljega 'razumijevanja'.

Generalno se zaključuje u slijedećem smislu. Reforma mise nikada nije stavljena na 'kolegijalnu' prosudbu biskupskih konferencija i odbačena je od biskupske sinode te je stoga lišena 'razumskog utemeljenja' koje bi bilo prihvatljivo za katolički narod. Stoga se ne mogu shvatiti 'motivi' novoga zakonodavca zašto se odbacuje 'tradiciju' koja je u Crkvi nepromijenjena 'od IV. i V. stoljeća'.

Tako izgleda u glavnim crtama više teološka nego pastoralna kritika reforme misne lturgije dvojice kardinala koji zasigurno poznaju 'iznutra' duh tradicije koja u katoličkoj crkvi ima ne samo običajnu nego i teološku važnost. Nisam se upuštao u detaljniji prikaz kritike koncilskih reformi nadbiskupa Lefebvrea koji je, kako je poznato, završio kao 'raskolnik' u rimskom katolicizmu, osnovavši udruženje 'Pio X.', svoju bogosloviju te nastavio rediti svećenike i biskupe van okvira katoličke crkve. Kako izgleda 'radikalna' kritika reforme stare latinske mise od jednog laika koji se javno deklarira kao 'katolik' i koji glavnu odgornost za tu reformu i njeno provođenje pripisuje papi Pavlu VI.


Od neukog 'malog ministranta' do kritičara koncilske reforme katoličke liturgije

Radikalna kritika koncilske reforme katoličke liturgije potječe od njemačkog katoličkog intelektualca Martina Mosebacha (1951), vrsnog znalca katoličkog obreda. To je

pokazao svojom spomentom knjigom Krivovjerje bezobličja (Haresie der Formlosigkeit) koja je nedavno izišla i u nas u maloj nakladničkoj kući «Asinus Modo» u Zagrebu 2011. u prijevodu s njemačkog izvornika Mirka Sladeka. On je napisao i kratki esejistički «Predgovor» u kojem između ostaloga uspoređuje autora, odnosno njegovu kritiku rimsko-vatikanske Crkve s kritikom protestantske crkve danskog filozofa Sorena Kierkegaarda. Sladek ističe i razliku: Mosebach ne mora zbog svoje «'kršćanske kolizije s javnim mišljenjem'» napustiti svoju Njemačku. (12)

Po završetku studija prava Mosebach piše romane, pjesme, libretta i scenarije i za to dobiva prestižne nagrade («Heinrich von Kleist», «Georg Buchner»). A kada se kao ne teolog laća katoličke liturgije i njezine koncilske reforme s 'izletima' u teologijsku, kulturologijsku i estetsku povijest katoličkog obreda, sve to postaje intrigantnom temom njegove knjige. Ne samo za profane 'kulturnjake' nego, kako saznajem, i za 'posvećene' osobe. Kako i ne bi kada se nesvakidašnjim stilom kritizira Montini, papa Pavao VI. koji slovi kao jedan od vrlo učenih najviših crkvenih dostojanstvenika.

Autor Mosebach nije ni konvertit niti prozelit, u njegovu životu nema «prosvjećenja». Potječe iz mješovitoga braka: majka mu je katolikinja s jasnim «odstojanjem» prema religiji, a otac protestant koji je branio svoje pravo na vlastito privatno «svećeništvo», slijedeći ortdoksno Lutera. Premda je bio «mali ministrant» od obreda nije mnogo razumio dok nije s osamnaest godina, u «šesdestosmaškoj opojnosi» čuo za poznatu uzrečicu francuskog esejiste Charlesa Maurassa: «Ja sam ateist, ali naravno katolički.» Citirajući često tu njemu simpatičnu izreku nije shvaćao što je to ateizam. Shvaćanje, tumači sam sebe, spriječavali su mu povjerenje u «dobrotu i poredak» svijeta. A nije ni shvaćao što je to katolička vjera, jer mu to nitko nije uistinu objasnio, opravdava se. Samo je slutio da je katolištvo najkompliciranija vjera na svijetu, jer biti katolikom znači, tada za njega, milošću podareni «instinkt» ili se mora puno toga «znati», a njemu je, nedostajalo jedno i drugo. (15-16)

Rođen nakon II. svjetskog rata, govori na jednom mjestu, kao dijete doživljava intelektualce sa «snježnobijelom kosom» koje je obilježio omladinski pokret prije Prvog svjetskog rata. Iz tog velikog «kuhinjskog lonca stoljeća», kojemu su kumovali razni «politički pokreti», izrodili su se komunizam i nacionalsocijalizam kao «smrtni neprijatelji», ali su imali svoje korijene ne samo nudizam, feminizam, vegetarijanstvo, pseudoindijska meditacija, gay liberation i Bauhaus nego i «liturgijska reforma». Najočitije mu se to pokazuje u umjetnosti, toj najbližoj «rođakinji» religije, u kojoj su avangardizmi iz 1905. još uvijek na snazi, a Crkva je smatrala da se i ona mora otvoriti «staračkom avangardizmu». (74)

Ne krije da mu je gregorijanski koral kao nekadašnja crkvena glazba, kojoj posvećuje nadahnute odlomke u svojoj knjizi, svratila pozornost na stari katolički obred koji se je temeljio na jeziku Staroga i Novoga zavjeta, Pavlovih poslanica i psalama. I koral je bio strogo upućen na jezik, što ga bitno razlikuje od današnjih pjesama koje se pjevaju po crkvama s često sumnjivim tekstovima koji s pravom religioznošću imaju malo veze. Naprotiv, tekstovi korala kao i starog katoličkog obreda bili su nezamjenjivi i nisu se smjeli prekrajati. U gregorijanskom koralu ništa nije 'ornament' te se ne može za volju glazbe razvlačiti slogove kao što je to slučaj u 'modernim' skladbama koje se izvode za liturgijskih slavlja.

Netko od čitatelja njegove knjige bi mogao zaključiti iz činjenice što mu je na katolički obred skrenula pozornost stara katolička glazba, gregorijanski koral, da je on esteta koji je nastojao svoje estetske 'prohtjeve' zadovoljiti u religiji. S pravom bi odbijao takvo tumačenje spomenute činjenice i na njoj temeljene 'estetske' karakterizacije njegova djela i njega kao 'estete' iz jednostavnog razloga: on je, kako se to veli, angažirani katolik koji katoličku liturgiju shvaća i doživljava prvenstveno religiozno, a ne estetski. Potvrđuje to donekle i poglavlje u njegovoj knjizi koje nosi karakterističan naslov: «Liturgija – življena religija.»(26)

Između ostalog tu stoji i njegovo uvjerenje da se ne može očuvati 'pobožnost i strahopoštovanje' bez njihovih starih oblika premda dopušta da je moguće da se «nova liturgija» pape Pavla VI. može prakticirati «časno», što je upravo argument protiv nove liturgije. Stara će liturgija biti mrtva ako se drži da je za njezino održavanje potreban dobar i pobožan svećenik. Iza toga se krije uvjerenje da je liturgija učinak svećenika, što je krivo jer ona nije stvar osobne karizme te nitko zbog njezine aktualne životnosti ne može imati zasluge. Njezino se vrijeme 'dokida' i ono ne teče izvan crkvenih zidova. (31) S tim u vezi nameće se pitanje: što je to 'liturgijsko'? Na to se pitanje odgovara u poglavlju o ikonoklazmu koje se definira kao 'istrgnuće slike iz srca'.(68)

U svom stilu književnika, ali i katoličkog liturgičara, odogovor na postavljeno pitanje je da je 'djelatna i djelotvorna' molitva koja je uvijek 'sakarmentalna'. Stoga ni čitanje na misi nije deklamiranje i 'proklamiranje' nego tekst s kojim se slušatelji trebaju 'razračunati', prisutnost Krista, koja prašta grijehe i iscjeljuje jer su evanđelja baš tako i zamišljena. I Vjerovanje' nije zbirka dogmi koje su djelomice i 'silom' nametnute na raznim koncilima nego ulaženje pojedinca u pročišćujuću 'svježinu krštenja', što se na taj način ne može ni pomisliti u 'novoj liturgiji'.(82)

U ekskursu o reformi pape Pavla VI. smatra se da je u 'čudnoj' prirodi 20. stoljeća to što se sjekira polaže na 'zelenu granu liturgije' u kojoj su formulirane 'najdublje spoznaje' ali u Bizantskoj a ne u Rimskoj crkvi gdje jedan papa diže ruku na tradicijom posvećenu liturgiju. Na od pape odcijepljeno pravoslavlje koje je sačuvalo liturgiju i liturgijsku teologiju, reagira se kao na neku 'tragiku', premda 'tragično' nema što tražiti u kršćanskom kontekstu. I dok je misa Grgura Velikog sa svojom latinskom liturgijom reformom istisnuta iz rimske crkve dotle liturgija Ivana Zlatoustoga 'živi' u pravoslavlju koje moramo naučiti studirati i čuti ono što nam bizantska crkva ima reći o 'svetim slikama i liturgiji'.

Eksplicitno se govori i o namjeri ove knjige koja je zapravo zbir autorovih eseja od kojih su neki već objavljeni po raznim časopisima. Sa spomenutom knjigom autor naime želi raspraviti svoj odnos prema religiji koju nastoji, kako kaže, spominjati što je moguće manje. (19) Vjerovanje koje su uz filozofijsko-teologijske sukobe sročili crkveni oci u Nikeji i Carigradu, pjevuši često na latinskom u verziji iz missa de angelis. Ono ne sadrži sve u što vjeruje, ali mu je «zadnji kamen» religijskog uvjerenja. Uz to priznanje ispovijeda i svoj ontologijski credo : vjeruje da je čovjek, vjeruje da postoji svijet, vjeruje da dojmovi njegovih očiju i ušiju odgovaraju podacima o «stvarnosti» i da je misao toliko «stvarna» kao i brdo u čije postojanje nimalo ne sumnja.

Zna međutim da navedeni stavovi njegove ontologijske i gnoseologijske vjere nemaju «uvjerljiv» dokaz i da imaju protiv sebe prirodoznanstvenu «vjerojatnost». Priznaje da ga ta dvojba katkada izjeda. No taj, rekli bismo, prirodnonaivni realizam ukida sve relevantne kritike protiv «stvarnosti» svijeta i autorova ljudskog bivanja usprkos tome što te kritike ne može pobiti. Zato mu se čini da je on čovjek «kamenog doba». (19-20)

Iznesene temeljne autorove ispovijesti služe mu kako bi učinio razumljivim «stari» katolički obred koji je, kritički primjećuje, većina biskupa zabranila a on mu pomoću gregorijansko-koralnog pjevanja ponovno otkriva svu ljepotu. Stoga taj svoj stav prema katoličkom obredu koji je po autoru star više od tisućupetsto godina i kondenziran u katoličkoj misi, nastoji univerzalizirati. Ne bi ga se smjelo smatrati obredom jedne «određene» vjere nego «ispunjenjem» svih religija. Pri tome se oslanja na misli Pavela Florenskog, pravoslavnog svećenika koji je pogubljen u Staljinovu logoru. Taj svećenik drži, navodi Mosebach s neskrivenom i opetovanom simpatijom prema pravoslavlju, kako je «naše» bogoslužje «starije» od svijeta samog, ono nije izmišljeno nego pronađeno, «dobiveno na dar», ono ne potječe od ljudi nego od «anđela».

Kako bi bio autentično katolički autor, a on svoje katolištvo javno očituje, što je rijetkost, barem u Njemačkoj gdje se religiozno uvjerenje drži strogo privatnom stvari, Mosebach se poziva na istočnog crkvenog oca Bazilija Velikog kojega priznaje i štuje i Katolička crkva. Citira tog velikog crkvenog naučitelja koji kaže da je liturgija «objavljenje» poput Svetog pisma i stoga se ne smije «dirati» u nju. Autor odmah kritički dodaje kako je to bilo do pontifikata Pavla VI. koji je kao reformator liturgije uveo velike promjene u katolički obred, koje se nastavljaju ali bez «teologijskog koncepta». U svojoj radikalnoj kritici poziva se na praksu u antici kada je puk vladarevo dokidanje jedne tradicije smatrao «tiranskim činom». U tom smislu Mosebach kaže da je modernist i vjernik napretka Pavao VI. bio «tiranin Crkve». (24-25)

Svoju ravnodušnost prema pitanju da li je s «antropološkog» stanovišta Pavao VI. bio svojim činom «nasilja» u pravu li ne, opravdava sviješću ljudi «kamenog doba», a on se, kako smo vidjeli, smatra jednim od njih. Takvi ljudi naime nemaju još razvijen osjećaj za «vrijeme». Zna samo da, kako kaže u već spomenutom poglavlju «Liturgija – življena religija» koje je karakteristično za njegov pristup katoličkom obredu, kada danas ulazi u crkvu da bi «gledao Boga», izlazi iz nje kao «kazališni kritičar». Očito zbog prigovora da u tim svojim kritikama pretjeruje, Mosebach donekle ublažava svoj stav prema Pavlu VI. kada navodi kako i ovaj papa, premda veliki reformator liturgije, naglašava «sakralni žrtveni karakter» svete mise, što je potvrdio i njegov nasljednik papa Ivan Pavao II. Nisu ni mogli učiniti ništa drugo budući da je to staro katoličko «dobro». (25-26)

Kao i svi koji pristaju uz staru liturgiju te ih se napada «znanstveno», tako i on mora biti liturgičar. Stoga poteže pitanje geneze toga starog katoličkog obreda nabrajajući sve ono što je djelomično ušlo u staru svetu misu: elemente židovskog bogoslužja, dijelove bizantskog dvorskog ceremonijala, redovničke običaje, franačku kraljevsku liturgiju koja je bila pod utjecajem gotičke skolastike te modernu pobožnost (devotio moderna). Premda po tekstovima ta misa dugo vremena ima isti oblik, njezin izgled je bio u svakom stoljeću drugačiji. To potvrđuje i misa u staroj bazilici Svetog Petra u doba cara Konstantina s obješenim zastorima, što je znak da je ta misa oscilirala između «mističnog» tajnog obreda i senatorsko-patricijskog «državničkog» čina. (33)

Kaže se kako smo mi ljudi kao povijesna bića podvrgnuti «duhu epohe» kojoj pripadamo: gledamo njezinim očima, slušamo njezinim ušima i ravnamo se po zakonima njezina «mentaliteta». Promjene koje se dešavaju u sadašnjosti skrivene su nam, otkrivaju ih tek budući naraštaji. Razumljivo je stoga da se obred kroz tisućljeća mijenja i ne mora to slijediti iz nečije «samovolje» jer su te promjene postupne i nikada nisu «reforme» iza kojih bi

bila neka namjera da se nešto «poboljša». U tom smislu sveta misa nema «autora» te se ne bi moglo ni točno odrediti kada su pojedini dijelovi ušli kao sastavni dijelovi obreda, tako da je svatko mogao tu misu osjećati kao nešto «vječno» što nije djelo ljudskih ruku. Potvrda da se tu ne radi o autorovu estetskom ni kulturnopovijesnom nego religoznom doživljaju katoličke liturgije jest i njegov naputak da se «pokuša» zaboraviti sve o njoj iz crkvene povijesti i smatrati je cjelovitim «objavljenjem».(34-35)


Umjesto zaključka: nada u malim oazama i 'nepokornosti' manjine

I danas postoje privilegirana mjesta gdje liturgija proniče sav svakodnevni život: ne samo skupno koralno pjevanje, jutarnje služenje tihih svetih misa stotinjak benediktinskih redovnika na pokrajnim oltarima te zajednička svečana misa kao što se to odvija u samostanu Notre-Dame de Fontgombaultu, starom 900 godina, u koji su se benediktinci nakon duge stanke ponovno vratili 1949. Ta oaza duhovne aristokracije, opisana u poglavlju «Avangarda tradicije – Benediktinci iz Fontgombaulta» (85-93) nije mjesto «duhovnih konferencija» ni razmjene teoloških iskustava nego u šutnji vježbanje «samoće» u zajednici s brojnim drugim «samoćama».

Nezaobilazno pitanje koje se nameće autoru jest sljedeće: hoće li ovaj monastički «pokret» utjecati na crkvu sadašnjosti i budućnosti u obnavljanju autentičnog doživljaja starog katoličkog obreda nakon što je ovaj doživio reformom pape Pavla VI. povijesno jedinstveni «nasilni udar»? Stoga mu se to čini nevjerojatnim isto onako kao što se to na samom početku činio nevjerojatnim razvitak od poziva ribara Šimuna i carinika Matije, koji je doveo do «svjetske Crkve». (94) Ne krije li se iza tih nevjerojatnosti ipak konačna sumnja kada se ima pred očima sve ono «kičasto» što proizvodi reformirana liturgija? Ova nikada neće moći postati «kulturnom činjenicom», uvjeren je autor, i to zato jer je previše «blijeda, umjetna, premalo religiozna, previše bezoblična». Ipak, svoju nadu polaže u mnoštvo «nepokornih» svećenika koji čuvaju «sveti obred utjelovljenja» imajući između ostaloga u vidu danas već brojne benediktinske redovničke zajednice u kojima se njeguje stara katolička liturgija s koralnim latinskim napjevima. (110-111)

'Jaka' teza radikalne kritike reforme katoličkog obreda da je ovaj izgubio na tajanstvenosi i mističnosti na primjer s okretanjem svećenika vjerničkoj publici. U staroj liturgiji mise svećenik je s vjernicima bio usredotočen s pogledom na ono 'nevidljivo', otajstveno u svetoj misi koja je kao beskrvna žrtva bila više duhovna drama nego kakav igrokaz. Latinski jezik koji je višestoljetnom tradicijom bio jedan od posvećenih jezika zamijenio je vulgarni, 'narodni' jezik kanonske formule kojega i onako u potpunosti ne razumiju bez povijesnih obavijesti.

Naravno da ta teza ima i opravdani prigovor: stara liturgija s gregorijanskim koralom kao nosećim napjevom je za malobrojne intelektualce koji vole posebni estetski ugođaj eksluzivnih bogoslužja starih crkvenih redova poput benediktinaca i kartuzijanaca. Nije na odmet spomenuti 'hodočašća' i nekih naših intelektualaca u samostan Pleterje gdje su nalazili mir ali i nadahnuća za svoja djela. No znak nade da s reformom liturgije nije sve izgubljeno jest i činjenica da je papa Ivan Pavao II. u svojoj privatnoj kapelici držao sliku pravoslavnog svećenika Florenskog, 'najvećeg' liturgiskog pisca 20. stoljeća, koji, kako je ranije spomenuto, streljan pod Staljinom 1938.


(Emitirano u srijedu 2.11.20011.)