Veliki katekizam svetog Pija X.

Neki naši čitatelji ne vole polemički intonirane tekstove. Takvi slobodno mogu produžiti na kraj ovoga posta.

***

Godine 1992. tada mlada nakladnička kuća Verbum prevela je i objavila Veliki katekizam proglašen od sv. Pija X. Nakon više od tri godine pojavio se u časopisu Crkva u svijetu kritički prikaz ovoga djela. Autor prikaza je Josip Periš, a možete ga pročitati ovdje. U idućem broju časopisa objavljena su i reagiranja na taj osvrt koja prenosim u nastavku zajedno s mojim naglascima i komentarima.

***

REGIRANJA U POVODU ČLANKA HRVATSKI PRIJEVOD KATEKIZMA PIJA X.

I.

[lijevo je slika autora ovog prvog reagiranja, don Srećka Bezića] Gosp. Josip Periš napisao je u prošlom broju "Crkve u svijetu" (1/1996) osam stranica teksta s naslovom: "Hrvatski prijevod katekizma Pija X." Nakon uvoda od pola stranice na dvije i po stranice raspravlja o katekizmu sv. pape Pija X. iz 1905. godine, a zatim na dvije stranice o njegovu katekizmu iz 1912. godine, a "osvrt na hrvatski prijevod" napisan je na tri nepune stranice. Međutim, cijeli Perišev tekst uopće ne odgovara glavnom naslovu, jer se nigdje pa ni u posebnom "osvrtu na hrvatski prijevod" niti jednom riječju ne raspravlja o hrvatskom prijevodu, dakle o jezičnoj strani toga našeg izdanja, nego se bavi izmišljenim pitanjem izbora toga ili bilo kojega katekizma sv. Pija X. i tom izboru pripisuje tolike i takve insinuacije, koje nisu dostojne članka s pretenzijama studioznosti. Mene pak g. Periš u neugodnom kontekstu spominje osam puta, bilo kao crkvenog cenzora ili teološkog lektora ili biskupskog povjerenika za školski vjeronauk, bilo kao "crkvene strukture" pa je time i zaslužio ovaj moj odgovor.

Kod našega izdanja nema nikavih nejasnoća, ali čini se, da ih ima u mentalitetu našeg kritičara. Njemu najprije nije jasno stajalište mjesnih crkvenih vlasti u odnosu na izdani katekizam zato prigovara da je ovo izdanje dobilo "sva moguća odobrenja 'odozgo", da su izdavači dobili sve moguće 'blagoslove" odozgo, te da nema uopće potrebe za "tolikom crkvenom podrškom". Ova tri ponavljanja istog pojma dokazuju da naš kritičar ne uvažava propise crkvenog prava (kan. 775 i 827), koji traže da dijecezanski biskup pripremi katekizam, da podupire katehetske pothvate te da provjeri i odobri izdavanje katekizma.

Gospodin Periš tvrdi da "crkvene strukture" u ovom slučaju "možda nisu svjesne, što je prevedeno, odobreno i izdano s ovim katekizmom" a sam u daljnjem tekstu kaže, daje "ovaj prevedeni katekizam pravovjeran". On dalje kaže, da je i "podrška crkvenih vlasti" pokazatelj "da pozorni čitatelj nasluti pravu nakanu izdavanja ovog katekizma". On, dakle, ne prihvaća onu nakanu; koju je nadbiskup-ordinarij izričito precizirao u svojoj "popratnoj riječi", a otiskana je na str. 6. masnim, istaknutim slovima. Prema mišljenju našega kritičara tragično je to, što "valjda priređivač" uopće ne zna o kojem je katekizmu riječ, a još je tragičnije - nastavlja kritičar - što to ne zna niti cenzor i teološki lektor objedinjen u jednoj osobi". Nadbiskup-ordinarij msgr. Jurić na početku je knjige otvoreno i široko rastumačio o kojoj se knjizi iz kompendija ovdje radi. Zato ne prihvaćati tu preočitu istinu i zamjenjivati je tragedijom, po svim parametrima graniči s iracionalizmom, a što se moga znanja tiče, ja sam dovoljno o tome rekao u svojemu predavanju na "promociji" ovoga katekizma 18. siječnja 1993. godine u foyeru Hrvatskog narodnog kazališta u Spltu.

Službenim dopisom Nadbiskupskog ordinarijata u Splitu br. 486/92, od 24. ožujka 1992. bio sam zamoljen i ovlašten pregledati prijevod s talijanskog i ocijeniti, može li se taj prijevod Velikog katekizma sv. Pija tiskati. Na temelju te ovlasti potpuno sam promijenio ili samo djelomice popravio 1063 točke (od sveukupnih 1367 točaka) te izvijestio Ordinarijat da se ništa ne protivi tiskanju te knjige. Izvršio sam, dakle, cenzorsku dužnost. Izdavači knjige su iz zahvanosti za moj trud podveli taj moj jednoznačni rad pod dva naslova, što je našeg kritičara očito iritiralo, jer je - svakako ne sa sklonošću - primijetio da su dva naslova "objedinjena u jednoj osobi". Vođeni istim razlogom izdavači su ispod mojega imena upisali i moju današnju službu pa su sasvim nehotice napisali "biskupski povjerenik za katekizam u školi" umjesto "biskupski povjerenik za školski vjeronauk". Premda je naš kritičar g. Periš posumnjao da se tu radi o "slučajnoj pogrešci", ipak je to uzeo za argument da to "svakako aludira na povratak unatrag, kad se izraz katekizam poistovjećivao s katehezom". Na izrazu, u koji je sam kritičar posumnjao, dakle na nesigurnoj podlozi, on gradi još jaču tezu: "Ovdje, još više, katekizam postaje sinonim za školski vjeronauk". Ovi su zaključci našega kritičara izvan svake logike pa dokazuju njegov animozitet prema povjereničkoj službi ili prema osobi, koja je obavlja. Ovo je opažanje toliko zanimljivije, što kritičar ove svoje zaključke ne izvodi iz nadbiskupovih uvodnih riječi: "Od ove godine se u našim javnim školama predaje katolički vjeronauk. Time bi se mlađem naraštaju pružilo solidno poznavanje svoje vjere" jer dakako, ne smije kritizirati svoga ordinarija izvlačeći mnogo lakše i "pravilnije" iz njegovih riječi svoje željene zaključke, ali ima smjelosti bez logike i bez stvarne podloge konstruirati neistinite prigovore drugome.

U tekstu kritike g. Periša ima i protuslovlja. Dok na jednom mjestu tvrdi, da je prevedeni katekizam pravovjeran, na drugom mjestu tvrdi, da je to izdanje katekizma "u mnogim elementima tendenciozno" [za neke je ljude već sam spomen pravovjerja tendenciozan, ako ne i nešto gore]. Dok za prevedeni katekizam kaže da "po svojoj nadiđenoj metodi pitanja i odgovora nije ni primjeren ni preporučljiv suvremenom čovjeku i kršćaninu koji želi upoznati i produbiti kršćansku vjeru" [pitam se kako je kritičar reagirao kad je vidio Kompendij Katekizma Katoličke Crkve koji je izdan za pape Benedikta XVI., "ali, ali, ... zar nismo takve metode ... prevazišli?"], dotle za tu istu metodu pitanja i odgovora, koju je uzeo Studio Domenicano iz Bologne, preveo A. Mateljan i izdala CuS kaže (uz svoju osobnu rezervu) da je "metodički i sadržajno daleko suvremeniji" [izgleda da je katekizam sv. Pija X. ipak prepravovjeran].

Tri godine poslije hrvatskog izdanja Velikog* katekizma sv. Pija X. pojavio se g. Josip Periš i odapeo na taj katekizam i na sve nas, koji smo sudjelovali u njegovu izdanju, sve modernističke strijele: pripisao nam tendencioznost, podmetnuo "možda neki potihi otpor u Crkvi svemu što je novo", sve nas proglasio neznalicama i natražnjacima ("povratak unatrag"), oslonio se uglavnom na dva istomišljenika kritičara djela sv. Pija X, uskratio je ovome velikom papi oznaku kanoniziranog sveca (u tekstu 19 puta spominje papino ime, a niti jedan put ne stavlja kraticu "sv." ispred njegova imena, a tu kraticu ne stavlja ni u naslovu svoga članka), izvrće naše nakane i osporava postignuće svrhe [sviđa mi se što don Srećko odgovara jasno i neuvijeno].

[lijevo je slika don Josipa Periša] U prošlosti i u sadašnjosti naše Katoličke crkve ipak je bilo dobro, da se duhovi očituju, neka se zna, što tko misli i što tko hoće, pa će budućnost pokazati rezultate. [Sigurno vas neće iznenaditi ime današnjeg "biskupskog povjerenika za školski vjeronauk" ili, bolje rečeno, Predstojnika Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, za kojeg se vjerojatno nitko neće zabuniti, pa mu napisati da je "biskupski povjerenik za katekizam u školi". Da, to je don Josip Periš.]

*Nisam promijenio naziv "Veliki" prevedenom katekizmu, jer njegov pravi naziv ("maggiore - veći" ima smisla samo u sklopu drugih dijelova "kompendija", a izdvojen iz njih on više nema komparacije pa ostaje u pozitivu. Cfr. S. Maria Maggiore - S. M. Velika.

Srećko Bezić

II.

[lijevo je slika autora drugog reagiranja, glavnog urednika Verbuma, Petra Balte] U Crkvi u svijetu br. 1. od 1996. godine objavljen je članak Hrvatski prijevod katekizma Pija X. u kojem nam don Josip Periš u svom tekstu pokušava imputirati subverzivne namjere u Crkvi, a sve to zbog djela Veliki katekizam sv. Pija X. kojeg smo objavili. Optužuje nas bez ikakvih činjenica i dokaza za smišljeni otpor crkvenom učiteljstvu, točnije sadašnjem Katekizmu Katoličke crkve. Stoga nije na odmet istaknuti neke činjenice.

1. Načelna razjašnjenja
Rad na hrvatskom prijevodu Katekizma sv. Pija X. započeo je još krajem osamdesetih godina, dakle znatno prije nego li je i bilo konkretnijeg govora o izdanju novog katekizma [Što mislite, bi li se itko usudio danas prevesti i objaviti takav katekizam?], upravo sa željom da sigurna crkvena nauka bude dostupna običnom puku. Kako se prijevod i brižna teološka lektura don Srećka Bezića odužila, objavljivanje se poklopilo s najavom izdavanja novog katekizma (francusko izdanje). Budući da se sa sigurnošću moglo smatrati kako će opsežni radovi na objavljivanju krvatskog prijevoda potrajati, a s druge strane društveni trenutak je zahtijevao jedan kompendij u kojem bi brojni za vjeru zainteresirani puk mogao pronaći jasno i pristupačno izložene vjerske istine [Ovo je svakako točna karakterizacija Velikog katekizma sv. Pija X.], odlučili smo se za objavljivanje ovoga katekizma i zbog povijesnih i zbog praktičnih razloga, što je istaknuo msgr. Ante Jurić u popratnoj riječi. To je tim razumljivije ako se uzme u obzir da se neprestano isticalo i ističe da je Katekizam Katoličke crkve namijenjen ne puku, nego prvenstveno biskupima i teološkim stručnjacima, i to kao osnova za nacionalne katekizme (to je istakao i don Josip Periš). Zbog svega navedenog ne čudi zadobivena podrška našem izdanju Velikog katekizma pija X, kako crkvenih poglavara tako i ljudi na terenu - kateheta, roditelja, vjeroučenika i mnogih koji su se po prvi put odvažili na susret s vjerom.

Budući da je bila riječ o prijevodu katekizma, savim naravno i u skladu sa Zakonikom kanonskog prava koji to propisuje, podnijeli smo molbu za dobivanje imprimatura, te je slijedila potom uobičajena procedura koja je uključivala teološku lekturu i cenzuru teksta. Čudi nas stoga isticanje don Josipa Periša da su "naši angažirani katolički laici dobili sve moguće blagoslove odozgo" (str. 83,90) te mišljenje da su ti "blagoslovi" prilikom izdavanja katekizma nepotrebni, što možemo shvatiti samo ili kao nepoznavanje prakse i kompetencija u Crkvi ili kao otvoreno zagovaranje stajališta da i na području katekizma svatko može izdavati (time i naučavati) ono što mu padne na pamet. Kamo bi nas to odvelo, ne treba ni objašnjavati [Pitam se pitam.].

2. Neargumentiranost kritike
Nakon ovih načelnih napomena valja nam se osvrnuti i na brojne konkretne nelogičnosti u tekstu don Josipa Periša. Najprije tvrdi, da "možda nismo svjesni što je prevedeno, odobreno i izdano ovim katekizmom" (str. 83), a onda na tome temelji čitavu argumentaciju teksta, pretvarajući kroz cijeli tekst "možda" u našu svjesnu i jasnu namjeru.

Također na početku teksta tvrdi (str. 83) da je Katekizam kojeg smo preveli bio kratka vijeka, te da je po drugi i posljednji put izdan 1906. godine, da bi na drugom mjestu (str. 89) pobio sam sebe ustvrdivši kako je konzultirao izdanje iz 1988. godine. Ovome ne treba komentara, ali kao nadopunu možemo nadodati da se Veliki katekizam sv. Pija X. (isti onakav kakvog ga je objavio Verbum i pod istim naslovom) i danas objavljuje u Italiji. On dakle i dalje ostaje, kako je u popratnoj riječi naglasio msgr. Jurić (a preko čega don Josip Periš nepolemizirajući prelazi?) od "neprolazne vrijednosti u doktrinarnom tumačenju sadržaja katoličke vjere".

U vremenu moralnih i doktrinarnih nedoumica, naš kritičar kao nedostatak Katekizma ističe među ostalim i "stilsku i teološku preciznost Katekizma" (str. 86), te što se on njome "nameće kao manual apologetike, dogmatike i morala", (str. 86). Ove navode i činjenice doživljavamo samo kao pohvalu katekizma, koju samo pojačava kritičareva izjava o nesumnivoj pravovjernosti katekizma (str. 90). Zar je sramota braniti svoju vjeru, priznati da ona posjeduje istine i dogme te da postoji jedan objektivan moralan red!? Sve je to vrijedilo jučer, vrijedi i danas, vrijedit će i sutra, kako za mlade tako i za stare. Ili možda don Josip Periš misli drugačije!?

Za našeg kritičara nedostatak katekizma jest i pretjerana opširnost (str. 86). Ako je don Josipu Perišu pretjerano opširno izlaganje vjere na 269 stranica malog formata, koliko li mu je tek pretjerano opširan sadašnji Katekizam katoličke crkve sa svojih preko 700 stranica teksta? [Ovo je stvarno smiješna kritika. Katekizam sv. Pija X. ima otprilike tri puta manje znakova od krnje verzije "Katekizma Ivana Pavla II." dostupne na internetu. Pri tome treba spomenuti da u većem dijelu katekizma Pija X. svaki odgovor sadrži i čitavo pitanje, pa bi odgovori mogli i sami stajati bez gubitka smisla čime bi se tekst smanjio za jedno 30%.]

Optužuje nas da smo neopravdano svrstali ovaj katekizam u biblioteku Klasici katoličke kulture. Međutim, klasika je ono što je od neprolazne vrijednosti, a crkveno učiteljstvo kojeg je ovaj katekizam glas, upravo je simbol nečega što ne zastarjeva.

O etiketama kao što su "tendenciozno izdanje", "desno-konzervativna orjentacija" i si. ne isplati se trošiti riječi i prostor budući da ih don Josip Periš "lijepi" bez ikakvih argumenata i tumačenja, ne dajući naslutiti koliko su mu ti pojmovi jasni i što pod njima podrazumijeva.

3. Zaključak
Iz navedenoga možemo se složiti s don Josipom Perišem u sljedećem: Prevedeni Veliki katekizam Pija X. ima podršku crkvenih vlasti (str. 90), nesumnjivo je pravovjeran (str. 90), odlikuje se stilom i teološkom preciznošću (str. 86). [Dakle, i sam se kritičar nije usudio u ono vrijeme (1995. g.) iznijeti što mu zapravo leži na srcu, tj. zašto mu Katekizam sv. Pija X. smeta.] Ove činjenice (koje je iznio don Josip Periš) o katekizmu čiji smo nakladnici, te već spomenute vrlo pozitivne reakcije od strane osoba koje se njime koriste samo pojačavaju naše čuđenje nad neargumentiranim insinuacijama koje nam se podmeću u spomenutom tekstu.

Čuđenje je tim veće, ako se zna da istovremeno na hrvatskom jeziku postoje doktrinarno u najmanju ruku upitni katekizmi (tzv. nizozemski, katekizmi za srednju školu u izdanju katehetskog salezijanskog centra itd.) izdani i od formalno katoličkih izdavača [vidi npr. ovo].

U okolnostima kada i država dopušta javno djelovanje vjernika laika, kada naša Crkva, u skladu s II. vatikanskim koncilom, poziva laike na zauzetost i djelatnost, preispitivati nakane nakladnika Velikog katekizma sv. Pija X. na način na koji je to učinio don Josip Periš u svom tekstu, pokušavajući im dati skriveni podjarivački i anticrkveni smisao, klerikalistički je i u krajnjoj suprotnosti s koncilskim duhom. To je pokušaj natražnjačkog zaustavljanja duha II. vatikanskog koncila, odnosno slobodne i odgovorne laičke inicijative koju je Koncil proklamirao, posebice u dokumentu Apostolicam Actuosi-tatem. Uostalom i sam Katekizam Katoličke crkve poziva vjernike laike da iznađu "sredstva koja će omogućiti da zahtjevi kršćanskog nauka i života prožmu društvenu, političku i gospodarsku zbilju" (br. 899). Dapače, kako navodi slijedeća točka "Laici su obvezani, i na to imaju pravo, pojedinačno ili okupljeni u društvima, raditi na tome da svi ljudi po svoj zemlji upoznaju i prihvate Božju poruku spasenja" (br. 900). Kao što smo pokazali, upravo to je bila nakana izdavanja Velikog katekizma sv. Pija X, te nas veoma čudi ovakav pokušaj zaustavljanja i onako nažalost [rijetkih] laičkih inicijativa [Modernisti se pozivaju na laike i njihove inicijative dok god je to njima na ruku. A kad laici zatraže pravovjerje, ispravni moralni nauk ili katoličku liturgiju bez inovacija, onda se među tim istim modernistima javlja gori klerikalizam, nego onaj koji je vladao u nekim prijašnjim vremenima].

Mi ćemo i dalje, unatoč tome, svoj žar i svoja sredstva ulagati u širenje crkvenoga nauka - ne obazirući se na one koji crkvena sredstva troše u širenje svoga nauka. [Verbum je danas daleko najjača katolička izdavačka kuća na ovim prostorima, a na njihovim izvrsnim web stranicama možete naručiti i dva vjeronaučna udžbenika kojima je jedan od koautora don Josip Periš. Dakako, izdavač im nije Verbum, nego Kršćanska Sadašnjost, ali tko hoće može ih nabaviti i provjeriti kako izgleda katehetska vizija vlč. Periša.]

Petar Balta

***

S obzirom da je Veliki Katekizam sv. Pija X. već odavno rasprodan, a sumnjam da će ga itko ponovo tiskati, i više nego pohvalna je inicijativa udruge katolik.hr da ga objave na svojoj internetskoj stranici. Slično onome što sam već spomenuo na jednoj prošloj temi, novi Katekizam Katoličke Crkve je "sigurno pravilo za poučavanje vjere", ali nije tako sažet, jasan i praktičan kao ovaj stari katekizam koji odsada postaje puno dostupniji hrvatskim čitateljima. Više o samom katekizmu možete pročitati u uvodu kojim su ga predstavili na katolik.hr-u i ondje navedenim linkovima, ali ja bih vam ipak preporučio da odvojite par minuta i sami ga prolistate.

Veliki Katekizam proglašen od sv. Pija X. dostupan je:

• u html obliku na stranici katolik.hr
• u Word document obliku - c. 1 MB
• u pdf obliku (skenirana kopija knjiga) - c. 8 MB

Molitveno bdjenje za nerođene

Iz nagovora pape Benedikta XVI. uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 14. studenoga 2010.

U subotu 27. studenoga u bazilici Svetog Petra predsjedat ću Prvom večernjom Prve nedjelje došašća i molitvenim bdjenjem za novorođeni nerođeni život. Ta je inicijativa organizirana zajedno s krajevnim Crkvama iz čitavoga svijeta i preporučujem da se organizira također u župama, redovničkim zajednicama, udrugama i pokretima. Vrijeme priprave za sveti Božić je povlašteni trenutak da se zazove Božju zaštitu na svako ljudsko biće pozvano na život, također kao zahvala Bogu za dar života primljen od naših roditelja. (IKA)

Brojne biskupske konferencije potvrdile su da će se katolici u njihovim zemljama pridružiti papi u molitvi za nerođenu djecu.

Siguran sam da se i kod nas u Hrvatskoj potiče vjernike da se pridruže ovom bdjenju koje je najavljeno mjesecima unaprijed, samo informacije o tome trenutno ne mogu naći. U mojoj župi su valjda zaboravili spomenuti ovu papinu inicijativu, ali slobodno ostavite u komentarima obavijesti o župama gdje je organizirana molitva.

O Marijo,
zoro novoga svijeta,
Majko živih,
Tebi povjeravamo sav život.
Svrni pogled, o Majko,
na nebrojeno mnoštvo djece,
kojoj nije bilo dopušteno da se rode,
na bijedne koji se bore s nedaćama života,
na muškarce i žene,
žrtve bezumnog nasilja,
na stare i bolesne koje ubija
ravnodušnost ili lažna sućut.

Učini, da svi koji vjeruju u Tvojega Sina
spremno i s ljubavlju
navješćuju Evanđelje života
ljudima našeg vremena.

Isprosi im milost da
to Evanđelje prihvaćaju
kao uvijek novi dar,
radost da ga slave
u zahvalnosti čitavim životom;
i hrabrost da ga odvažno svjedoče,
kako bi mogli graditi
zajedno sa svim ljudima dobre volje,
civilizaciju pravde i ljubavi,
na hvalu i čast Bogu Stvoritelju
koji ljubi život. Amen.

(prema: Evanđelje Života, 105)

Dodatni materijali:

• Molitve sa stranice Centra za nerođeni život (posebno molitve pape Ivana Pavla II.)
• Letci koje je za ovo molitveno bdjenje pripremila biskupska konferencija SAD-a
• Molitva zadovoljštine za grijeh pobačaja u Hrvatskoj
• Razni materijali na francuskom (posebno vidi molitvu pape Benedikta XVI. za nerođene)
• Knjižica s programom papinog molitvenog bdjenja na latinskom i talijanskom.

Pridodano nešto kasnije:

Molitva pape Benedikta XVI. za nerođeni život

Gospodine Isuse,
koji vjerno posjećuješ i ispunjaš svojom prisutnošću
Crkvu i ljudsku povijest,
Ti koji nas u divnom Sakramentu svoga Tijela i Krvi
činiš dionicima božanskog Života
i daješ nam predokus radosti života vječnoga,
klanjamo ti se i blagoslivljamo te.

Prostrti pred tobom, izvorom i ljubiteljem života,
stvarno prisutnim i živim među nama, molimo te:

Probudi u nama poštivanje prema svakom nerođenom ljudskom životu,
osposobi nas da raspoznajemo u plodu majčinske utrobe
divno djelo Stvoritelja,
raspoloži naša srca da velikodušno primimo svako dijete
koje dolazi u život.

Blagoslovi obitelji,
posveti zajedništvo supružnika,
učini njihovu ljubav plodnom.

Prati svjetlom svoga Duha
odluke zakonodavnih skupština,
kako bi puci i narodi prepoznali i poštivali
sveti značaj života, svakog ljudskog života.

Vodi rad znanstvenika i liječnika,
kako bi napredak pridonijeo cjelovitom dobru osobe
i da nitko ne bude poništen ili trpi nepravdu.

Podaj kreativnu ljubav upraviteljima i gospodarstvenicima,
kako bi znali uvidjeti i promicati dostatne životne uvjete
da bi se mlade obitelji mogle smireno otvoriti
rađanju nove djece.

Utješi supružnike koji trpe
jer ne mogu imati djece
i u svojoj im dobroti providi!

Odgoji nas sve da preuzmemo brigu za siročad i napuštenu djecu,
kako bi ona mogla iskusiti toplinu tvoje Ljubavi
i utjehu tvog božanskog Srca.

S Marijom, tvojom Majkom, velikom vjernicom,
iz čijeg si krila uzeo našu ljudsku narav,
očekujemo od Tebe, našeg jedinog i istinskog Dobra i Spasitelja,
snagu da ljubimo i služimo životu,
iščekujući vječni život u tebi,
u Zajedništvu Presvetoga Trojstva.

Amen.

Što?!?

Zar je Papa odobrio korištenje prezervativa???

Svi strani, a i domaći mediji prepuni su vijesti kao "Papa poručuje: Korištenje prezervativa može biti opravdano. Kada prostitutka rabi kondom to je čin moralizacije" ili "Papa prvi put odobrio korištenje prezervativa, reakcije pozitivne" ili rastuća većina od 190.000 rezultata koje dobijete ako u Google upišete "papa kondomi".

Da li je to moguće, da li je Papa odjednom "popustio", "opametio se" ili slične budalaštine što su ih novine pune??

Da li je promijenio svoj stav i stav Crkve (vidi 2370 i 2399) oko korištenja kondoma?

NARAVNO DA NIJE. PAPA NIJE ODOBRIO KORIŠTENJE PREZERVATIVA!

Ok, sad možete udahnuti, smjestiti se uz svoj komp i uz šalicu Mystic Monk kave što ju rade karmelićanski redovnici iz Wyominga pročitati o čemu se radi. Budući Informativna Katolička Agencija ovu vijest nije prenjela, pogledat ćemo što kaže Catholic News Agency, pokušao sam biti što precizniji u prevodu:

"Papa Benedikt zalaže se za ispravnu seksualnost, a ne upotrebu prezervativa, u borbi protiv HIV-a

Vatikan, 20.10.2010 - Izvatci iz knjige Pape Benedikta XVI već su prouzrokovali graju.

Premda neki mediji tvrde kako on nudi promjenu u papinskom naučavanju oko korištenja prezervativa, Papa Benedikt ustvari govori kako je humanizirana seksualnost, a ne kondomi, pravi odgovor na HIV.

Izdanje novina L'Osservatore Romano (LOR) od 21. studenog će objaviti izvatke iz poglavarove knjige "Svjetlost svijeta: Papa, Crkva i znakovi vremena".

Knjiga sadrži Papine odgovore na pitanja Petera Seewalda, njemačkog novinara koji je razgovarao s njim tijekom tjedan dana prošloga ljeta o najosjetljivijim i najznačajnijim pitanjima današnjeg života Crkve.

Teme obrađene u knjizi su osjetljive i prijem Papinih riječi će vjerojatno biti raznolik, ali odgovori nude jedinstven pogled na njegova učenja i njegovu perspektivu Crkve i svijeta.

U izvatcima u LOR-u, samo dva kratka odlomka nude Papin odgovor na pitanje seksualnosti u svijetu danas. On kaže kako se koncentriranjem na pitanje upotrebe prezervativa samo trivijalizira seksualnost.

Ova trivijalizacija upravlja mnoge ljude da seks ne promatraju kao izraz ljubavi, već  samo kao drogu koju si sami propisuju. Borba protiv banalizacije seksualnosti je dio šireg nastojanja da se ovakav pogled promjeni u pozitivniji.

Prema jednom mnogo komentiranom izvatku objavljenom u LOR, Papa priznaje kako postoje jedinstveni slučajevi u kojima bi upotreba prezervativa mogla biti opravdana.

On upotrebljava primjer prostitutki [prema nekim izvorima Papa je ovdje govorio o muškim prostitutkama] koji bi mogli koristiti prezervative kao prvi korak moralizaciji, to jest, pretvaranju u moralne osobe. U takvim slučajevima, upotreba prezervativa mogla bi biti njihov prvi čin odgovornosti za preodgoj njihove svijesti kako nije sve dopušteno i kako osoba ne može činiti sve što želi.

Dok su sekularna glasila, kao Time magazin, okarakterizirala ovu opasku kao "zapanjujući preokret" za Crkvu, Papa Benedikt nastavlja objašnjavajući kako to nije pravi i ispravan način za poraziti HIV. Ustvari, ono što je potrebno jest humanizacija seksualnosti.

Drugdje u izvatcima iz nadolazeće knjige, poglavar govori o tragovima židovstva, islama i kršćanstva u modernom svijetu.

[...]"

To nekako ipak drukčije zvuči od silne gungule po novinama. Naš Papa govori s nijansama ideja i misli za koje, da bi ih razumjeli, mediji trebaju "naćuliti uši", nešto što im je vrlo teško u svakodnevnoj dernjavi senzacija.

Za kraj jedna usporedba Janet Smith iz članka Jimmya Akina:

Kad bi netko krenuo opljačkati banku i odlučio ponijeti pištolj, bilo bi bolje za tu osobu da koristi pištolj bez metaka. To bi smanjilo vjerojatnost fatalnih ozlijeda. Ali nije zadatak Crkve da uputi potencijalne pljačkaše banaka kako da sigurnije opljačkaju banke i sigurno nije zadatak Crkve da podrži programe koji bi pljačkašima banaka nudili pištolje u koje se ne bi moglo staviti metke. Unatoč tome, namjera pljačkaša da orobi banku na način koji je siguran za zaposlenike i korisnike banke može pokazivati element moralne odgovornosti koja bi mogla biti prvi korak prema shvaćanju nemoralnosti pljačkanja banaka.

I to bi bilo to, manje-više gotovo svaki od blogova u stupcu s lijeve strane je obradio ove Papine riječi i medijsko iskrivljavanje istih pa za više detalja prošvrljajte po njima.

Mene samo čudi kako onaj naš čudnovati KuŽni portal nije objavio encikliku "O novom i ispravnom nauku crkve posredstvom masovnih medija", al' dobro - imaju još vremena :)

Čemu služe trajni đakoni?

Na župnoj misi u nedjelju 14. studenoga u župnoj crkvi Sv. Nikole biskupa u Zagrebu, Stenjevec II, osmorica aspiranata za trajni đakonat Zagrebačke nadbiskupije primljena su u kandidaturu za sveti red đakonata, a sedmorica njih primila su i službu lektora. Aspirante je puku predstavio biskupski vikar za trajne đakone dr. Tomislav Markić, a među kandidate za sveti red u ime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića primio zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško koji je predvodio euharistiju te ujedno podijelio službu lektora.
Na početku mise đakone, aspirante i njihove obitelji pozdravio je dekan i župnik župe sv. Nikole biskupa Antun Sente st. Uvodeći u misno slavlje, na kojem je asistiralo svih sedam već zaređenih trajnih đakona Zagrebačke nadbiskupije, biskup Šaško je istaknuo kako "okupljeni u radosnome zajedništvu zahvaljujemo Bogu za subraću, koja su se uputila na hod prema službi đakonata. Ovdje su zajedno sa članovima svojih obitelji, koji žele očitovati svoju potporu i svoju blizinu u njihovoj odluci i odgovoru na poziv da u Crkvi žive i djeluju kao trajni đakoni. Ovim slavljem oni na svečan način ulaze u kandidaturu koju Zagrebačka nadbiskupija potvrđuje i za nju moli...

Potakla me vijest koju gore prenosim da se opet upitam pitanje iz naslova ovog teksta. Neću se ovdje previše baviti đakonskom službom, njezinom poviješću ili značajem. Koga zanima, može više pročitati u opširnoj Katoličkoj enciklopediji (treba imati na umu da je ona pisana početkom 20. stoljeća) ili na Wikipediji (engleska, hrvatska). Nakon 2. vatikanskog sabora pripušta se u đakonski red i oženjene muškarce. To bi navodno bilo u skladu sa starom praksom još od doba apostola koja se tek s vremenom pretvorila u praksu zapadne Crkve da redi za đakone samo one koji se pripremaju na svećeništvo. Takvi đakoni postoje i danas, a to su najčešće bogoslovi na završnoj godini koji onda nakon godinu-dvije budu zaređeni za svećenike. Za razliku od tih takozvanih prijelaznih đakona, ovi koji su već oženjeni postaju nakon ređenja trajni đakoni jer im uz neke vrlo rijetke iznimke (koje uključuju smrt supruge uz druge uvjete) nije moguće postati svećenicima. Jednom zaređen, đakon se više ne može ženiti. Naravno, ovdje pričam samo o zapadnoj disciplini, znamo da istočni kršćani imaju nešto drugačija pravila oko celibata.

E sad, đakon je đakon i ja uopće ne dovodim u sumnju niti sveti red koji su primili niti eventualnu povijesnu pozadinu te tematike. Ali, evo što piše u Djelima Apostolskim (Dj 6,1-6):

U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: "Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi." Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke.

A evo što na jednom mjestu možete pročitati o đakonima, odnosno trajnim đakonima (donosim samo izvadak):

Govoreći danas o đakonskoj službi u Crkvi, potrebno je istaknuti da đakoni pomažu biskupu i prezbiterima u službi riječi i oltara. Kao poslužnici oltara navješćuju evanđelje, pripravljaju potrebno za misnu žrtvu i vjernicima dijele Kristovo tijelo i krv. Uz to, dužnost je đakona da potiču na dobro i one koji ne vjeruju i koji vjeruju, da predsjedaju molitvenim skupovima, da krste, vjenčavaju, da nose popudbinu umirućima i predvode pogrebne obrede.

Trajni ili stalni đakonat

Na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2008., u zagrebačkoj katedrali zaređena su sedmorica trajnih đakona. Oni su prvi takvi đakoni u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Upravo kako Djela apostolska opisuju polaganje ruku na sedmoricu muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti, tako eto i prve sedmorice stalnih đakona u crkvi zagrebačkoj.

Da bi netko mogao biti zaređen za trajnoga đakona, mora proći određenu studijsku, pastoralnu i socijalnu formaciju. Trajni đakonat, koji može biti podijeljen i oženjenim muškarcima, Crkva je ponovno uspostavila nakon Drugoga vatikanskog sabora i važno je obogaćenje za poslanje Crkve. Ako se radi o neoženjenu kandidatu, kanonsko pravo predviđa da takav navrši barem 25 godina života kako bi mogao biti zaređen, a oženjen kada navrši 35. godinu i da njegova supruga pristaje na to. Novozaređeni trajni đakoni svoju službu vrše uglavnom u svojim župama ili pak u školi podučavajući mladež vjerskim istinama.

E sad slijedi moje mišljenje ili barem dojam:
Meni se čini da se trajni đakoni uopće ne misle posvetiti karitativnoj službi što je iz gore navedenog odlomka očito bila prva zadaća đakona u prvoj Crkvi. Ja imam dojam da se u to guraju ljudi koji nisu htjeli svećenički celibat nego su se eto oženili, djeca možda odrasla, pa bi se sad malo prilijepili uz oltar. Ionako velik broj vjernika smatra da je najvažniji dio mise propovijed, a oni tako eto dobijaju priliku da baš pričaju o vjeri pred sabranim narodom. Na molitvenim zajednicama i sličnim okupljanjima ipak većina laika nema takvu "moć" kakvu ima svećenik koji propovijeda nedjeljom kad se u crkvu mora ići. Usto će još malo glumiti svećenika kad dijele pričest, izražajno će čitati evanđelje, a većina će im celebranata prepustiti i koji usklik poput "Tajna vjere", "Idite u miru!" ili još neki koji eventualno spada na đakone.

S druge strane, svećenik je sretan jer ne mora pripremati propovijed, pričešćivanje puno brže ide (iako mu za to ako je raspoložen i ne treba đakon), naporne stvari koje oduzimaju vrijeme poput krštenja, vjenčanja, sprovoda i možebitnog nošenja pričesti bolesnicima može delegirati đakonu, a za njega ostaje samo "ostatak od mise" (s 2. euharistijskom molitvom mu je za to četvrt sata i više nego dosta) i ispovijedi, ali njih ionako može zakazati petkom 18:45–18:55 prije večernje mise i dva dana u godini kad pozove kolege iz dekanata za božićnu i uskrsnu ispovijed. Tako mu ostaje većina vremena da se bavi zanimljivijim stvarima, hobijima, da malo ide okolo na izlete i slično.

Neki teolozi, a vjerujem i biskupi gledaju na trajni đakonat kao rješenje većine pastoralnih problema ili čak kao stepenicu za promjenu discipline celibata. Neću vam nuditi neka svoja teološka razmišljanja, evo nekih prigovora iz SSPX-a, pa sami pročitajte i donesite svoj sud, ali ću nastaviti sa svojim dojmovima.

Meni trajni đakoni ne trebaju. Možda zvuči grubo, ali evo zašto: Karitativnim djelovanjem, pomaganjem svećeniku oko materijalnih i ekonomskih poslova u župi se laici i mogu i trebaju baviti i za to im ne treba red đakonata. Meni se zapravo čini da je puno lakše "nakeljit" se za oltar i tamo nešto čitati, praviti se da ministriraš (koliko je to u novoj misi uopće potrebno?) ili dijeliti pričest, nego otići i pomagati bolesne i siromašne u župi ili popraviti, očistiti, obnoviti nešto u crkvi ili župnoj kući. Ne kažem da sam ja nešto bolji od njih (naprotiv!), nego samo kažem da za to uopće nije potrebno biti đakon. Nadalje, za poučavati djecu vjeronauku ponovno nije nužno da čovjek primi đakonski red, to je valjda svima jasno. Naprotiv, to što je netko npr. svećenik na žalost uopće ne znači da će znati prenijeti vjerski i moralni nauk Crkve vjernicima. U tom pogledu mnogi laici obavljaju bolji posao. Dobro, onda, što nam je još ostalo? Krštenje, vjenčanje, sprovod. Sad govorim strogo osobno, ali da imam takvog župnika ili kapelana koji ne može uopće naći vremena da mi krsti npr. dijete, ja bih ga sam krstio. Hvala Bogu, jednostavnu formulu i nužnu materiju znam i Crkva takvo krštenje priznaje kao valjano. Ja zapravo od svećenika očekujem samo dvije, ali dvije neizmjerno važne stvari koje mi nijedan đakon ne može dati: Sveta Misa i Ispovijed. Po đakonovim riječima kruh i vino ne postaju Tijelo i Krv Gospodina Isusa Krista i njegove riječi ne mogu me odriješiti od mojih grijeha i crkvenih kazni.

Ne bih htio da se ovaj moj post shvati kao napad na pojedince koji su postali ili će postati trajni đakoni. Još manje kao obezvrjeđivanje đakonske službe. Ono što želim reći je ovo: dobra je i plemenita misao htjeti pomagati svećeniku u njegovoj službi, a za to se vjernicima laicima otvara veliki prostor: od karitativnog djelovanja, kateheza, rada s mladima, pomoći u ekonomskim i organizacijskim stvarima itd. Ne postaje se bolji vjernik time što se što više "muva" po svetištu ili preuzima što više duhovnih zadaća koje ima svećenik. To je najgori tip klerikalizma koji se, na žalost, posvuda proširio, a čini mi se da ga prije koncila nije toliko bilo. Kao da je vjernik koji unutar crkve samo moli u svojoj klupi manje vrijedan od onoga koji stalno nešto čita za ambonom, pa tobože poslužuje svećenika kod oltara, pa dijeli pričest, pa ovo, pa ono. Moglo bi se reći da se 99% "nemolitvene" vjerničke aktivnosti vjernika laika obavlja izvan crkve. U svetištu crkve je mjesto svećenicima i nužnim ministrantima!


DODANO 22.11.2010.
Ujutro je na radiju bila emisija Susret u dijalogu s temom trajnih đakona. Donosim vam isječak iz emisije, a čitavu ćete vjerojatno uskoro moći skinuti sa stranica HRT-a.

Emisija Susret u dijalogu
Hrvatski radio - 1. program
22.11.2010.
Tema: trajni đakoni

(s lijeva na desno)
Voditeljica Blaženka Jančić
Trajni đakon Marijan Spehnjak
Kandidat za trajnog đakona Nikša Lulić
Biskupijski vikar (Zagrebačka Nadbiskupija) za trajne đakone i voditelj njihove formacije vlč. dr. Tomislav Markić

Većina emisije koja je trajala oko sat vremena meni nije bila posebno interesantna. Donosim samo jedan dio iz kojeg vam posebno preporučam: slušateljicu koja se javlja u emisiju (oko 8'29'') uz moju primjedbu "strpite se još malo gospođo", vrlo smiješno javljanje slušateljice (oko 9'12'') koje je započelo dosta "nevino", te vrlo izričit odgovor vlč. Markića na pitanje jednog slušatelja (oko 10'56'' :-) oko zahtjeva spolne uzdržljivosti u trajnom đakonatu. U vezi ovog zadnjeg ponovit ću tekst koji sam već stavio dolje u komentarima. Pogledajte i stranice uvaženog kanonskog pravnika profesora Edwarda Petersa te ondje navedene linkove, posebno ovaj i ovaj da biste se uvjerili kako situacija uopće nije tako jednostavna kako je vlč. Markić prikazuje.

“Between Quinisext and Canon 277”

A Combined Response to Father Vincent and to Father Kosterman

Letter to the Editor in Homiletic and Pastoral Review, March 2008 , pp. 6-7

Brian Van Hove, S.J.

The history of the ecclesiastical discipline of continence in the Eastern Churches is this. Until the 692 A.D. Quinisext Council [“In Trullo”], all married clergy in East and West practiced perfect apostolic continence. They completed their families before ordination and lived “as brother and sister in the Lord”.

The Eastern Church’s appeal to Paphnutius was demolished by Alfons Maria Stickler. “Paphnutius” was invented to persuade Council and Emperor to legitimize a return to Levitical or temporary continence for priests and deacons. The Western Church rejected that canon from Quinisext and continued the original apostolic practice. Eventually, the Western Church stopped ordaining married men altogether and ordained only celibate men. This shift made it clearer that the offering of the One Sacrifice in the Person of the Bridegroom is the unsurpassable fulfillment of masculine nuptiality. There is no remainder for a wife, and deacons are required to be celibate because their liturgical office is integrated with that offering.

The Eastern return to the Levitical discipline was never formalized. Orthodox priests and deacons abstain before and after Divine Liturgy “from the one blessing not washed away in the Flood” for one day, three days, seven days and perhaps during all of Great Lent. Temporary continence prevents the Orthodox lower clergy from celebrating “daily Mass” because such frequency would entail de facto perpetual continence. Only the bishop, because he is chosen from the celibate monks, can celebrate “daily Mass”. The Moscow Patriarchate canonized St. John of Kronstadt in 1990. After ordination to the priesthood, the saint announced that he and his matushka were living in continence. By this choice they returned to the practice of the first centuries of the undivided Church.

Some years ago I occasionally visited a Russian Orthodox priest-friend on Saturday evenings. I learned from him that he always camped out on the living room couch because his celebration of the Divine Liturgy was scheduled for the next morning. This is Levitical practice, like Zachariah who lived in the temple during the time of his service. Zachariah and the priests left their wives at home and returned to them after temple duty.

Despite Paul VI’s Sacrum Diaconatus Ordinem (A.A.S. 59 [1967] 697-704) which presupposes apostolic continence, many on the religious left continued to promote the permanent diaconate as “a wedge in the door” opening to the real agenda: the abolition of mandatory priestly celibacy. Sacred Tradition and the canons of Western councils requiring apostolic continence for married clergy, especially Elvira and Carthage, were ignored. A noncontinent diaconate was to be the “first step”. Some bishops in Europe attempted to ordain married “viri probati” as priests, but Paul VI stopped these efforts.

As Edward N. Peters illustrated visually, the revised draft of Canon 277 for the 1983 CIC contained an exception from continence for permanent deacons. The pope, acting in his office as pope, removed the exception. There are no exceptions written into Canon 277, and commentaries on the law have no canonical standing in the church.

Father Kosterman can obtain a brief of Edward Peters’ analysis of Canon 277 at his website: http://www.canonlaw.info/a_deacons.htm. The analysis is set out fully in Peters’ article “Canonical Considerations on Diaconal Continence” in Studia Canonica 39/1-2 (2005) 147-180. The earlier studies of Alfons Stickler, Roman Cholij and Christian Cochini are essential to our understanding of the tradition of apostolic continence and its relation to the Holy Eucharist. Cochini and Cholij wrote their doctoral dissertations on that subject. Henri Crouzel and Stefan Heid offer yet further documentation.

Given the chaos and incoherencies of East and West, Pope Benedict’s 2005 restriction on second marriages for permanent deacons precisely because it is apostolic tradition, assures a lively future discussion of clerical continence. The sources of the Tradition, especially before the novelty of Quinisext, will not disappear. Can we say that the Holy Spirit did not guide the early church?

Any adequate theology of the nuptial symbolism of the Eucharistic sacrifice cannot conceive of a sacred ministry other than that instituted by our Lord. This ministry is the representation in his Person of the Bridegroom’s sacrificial fidelity to his Bride, a fidelity which is unqualified and unconditioned (I Timothy 3:2).

Ovako se kadi!

Ovo sam jednostavno morao staviti (sa bloga Father Z-a).
Posebno me nasmijao izraz lica Papinog glavnog ceremonijara msgr. Guida Marinija :) 

U potrazi za svetim i Put do čuda

Korisnik/korisnica pod imenom HolyTV7 stavio/stavila je na youtube dokumentarce nedavno prikazane na HTV-u: U potrazi za svetim (serijal od sedam epizoda) i Put do čuda.
U tekstu koji slijedi dodani su linkovi na epizode koje su trenutno dostupne (evo i sve skupa). Vjerujem da će s vremenom biti dodane i preostale epizode, pa ću onda obnoviti ovaj post.

Dokumentarna serija U potrazi za svetim bavi se različitim vidicima svetoga u suvremenom svijetu, nastojeći pronaći odgovore na pitanja o tome gdje se tragovi svetoga vide i kako oni utječu na živote ljudi.

Serija se sastoji od sedam epizoda koje su samostalne tematske cjeline, ali istodobno i dijelovi jedinstvene priče koju sve zajedno tvore.
Naslovi epizoda: Sveti nemir, Skriveno lice Boga, Svetost života, Blaženstva, Realisti i sanjari, Suze nevinoga i Bog živih.

Nisam gledao U potrazi za svetim, ali s obzirom na tematiku, vjerujem da će zanimati neke od naših čitatelja. Evo i nekoliko riječi o drugom spomenutom dokumentarcu.

Dokumentarni film Put do čuda
Tema filma: što je za nas, ljude koji živimo u doba raznovrsnih znanstvenih i tehnoloških čuda, uistinu čudo? Vjerujemo li da neprotumačiva i znanstveno neobjašnjiva čuda postoje i danas? Katolička crkva upravo takvo čudo traži kako bi nekoga, tko se za života trudio živjeti svetim i kreposnim životom, službeno proglasila blaženikom ili svecem.
Koji su kriteriji da bi se nešto proglasilo čudom i koje uvjete treba zadovoljiti za beatifikaciju i kanonizaciju? Odgovori su samo na jednome mjestu - Kongregaciji za kauze svetih u Vatikanu.

Za mlade i stare

Podsjetio me moj jučerašnji post na temu dječjih slikovnica i knjiga. Osim arhiva Knjižnica Grada Zagreba koji sam već spomenuo (ali vidi npr. i ovo), ogroman izbor slikovnica možete naći na stranici Međunarodne dječje digitalne knjižnice. Knjige možete pretražiti po raznim kriterijima, primjerice po zemlji porijekla, evo npr. knjiga iz Hrvatske ili Njemačke, a tko želi, naći će ondje i nama egzotične književnosti i upoznati što su djeca čitala ili i danas čitaju u raznim dijelovima svijeta.

Evo par stranica iz Nove slikovnice (1900.) prije nego što nastavimo (klikni na sliku za uvećanje):

... i dvije za Marka i J.:

... te još nekoliko iz malo starije Nove slikovnice (1880.):

No, napose moram istaknuti jednu posebnu slikovnicu/knjižicu koju sam otkrio tek prošle godine kad sam je poklonio svom malom bratiću. Nisam siguran da bih ja volio da sam dobio takvu slikovnicu u njegovoj dobi, ali sada mi se čini kao izvrstan dar za djecu koja to mogu podnijeti. Vjerujem da ste i u prethodnim pričicama primjetili moralizatorski i didaktički karakter koji je ponekad, nažalost, podpuno odsutan u modernim pričama za djecu. Ali, Struwwelpeter, jedna od najpopularnijih dječjih knjiga 19. stoljeća, otišla je puno dalje u pokušaju da djecu nauči osnovnim pravilima pristojnog ponašanja i ispravnim životnim odabirima. Danas bi sigurno mnogi rekli da te priče prelaze granicu pedagoški prikladnih materijala. Bilo kako bilo, prosudite sami, imate na ovoj stranici i originalnu njemačku verziju i engleski prijevod. Ja vam za kraj ostavljam jednu priču iz te zbirke. Nije bilo lako odlučiti se za samo jednu, ali ova me privukla svojim jednostavnim, a zgodnim ritmom.

Die Geschichte vom Suppen-Kaspar

Der Kaspar, der war kerngesund,
ein dicker Bub und kugelrund.
Er hatte Backen rot und frisch;
die Suppe aß er hübsch bei Tisch.
Doch einmal fing er an zu schrein:
»Ich esse keine Suppe! nein!
Ich esse meine Suppe nicht!
Nein, meine Suppe eß ich nicht!«

Am nächsten Tag, – ja sieh nur her!
da war er schon viel magerer.
Da fing er wieder an zu schrein:
»Ich esse keine Suppe! nein!
Ich esse meine Suppe nicht!
Nein, meine Suppe eß ich nicht!«

Am dritten Tag, o weh und ach!
wie ist der Kaspar dünn und schwach!
Doch als die Suppe kam herein,
gleich fing er wieder an zu schrein:
»Ich esse keine Suppe! nein!
Ich esse meine Suppe nicht!
Nein, meine Suppe eß ich nicht!«

Am vierten Tage endlich gar
der Kaspar wie ein Fädchen war.
Er wog vielleicht ein halbes Lot –
und war am fünften Tage tot.

Mala zorna obuka

Iz mrežnog arhiva Knjižnica Grada Zagreba, da ne kažete da niste nikad ništa naučili na ovom blogu (klikni na sliku za uvećavanje):

NAGRADNA IGRA - SVETCI I VI

Dragi čitatelji našeg bloga i oni koji će to tek postati,

Marko i ja odlučili smo da se u mjesecu studenom, tj. počevši od svetkovine Svih Svetih 1.11. pa sve do blagdana svetog Andrije Apostola 30.11. održi

VELIKA NAGRADNA IGRA

pod nazivom

SVETCI I VI!

Kako sudjelovati?
Napišite i pošaljite na našu email adresu tomablizanac@gmail.com kratku priču s temom: Svetac/svetica/svetci/svetice u MOM ŽIVOTU. Priče će biti objavljivane svake subote ili češće prema redu prispijeća. Završetak nagradne igre je 30.11.2010. u 23:59.

Pretpostavljena pitanja

O čemu zapravo trebam pisati?
Pišite o bilo čemu, ali je važno da se u vašem tekstu pojavljuje neki svetac ili svetica. Može to biti neki događaj kada ste bolje upoznali toga svetca ili sveticu, neko hodočašće, izmoljena milost, ali može biti i samo pogled ili misao na tu svetu osobu koji su vam zbog nekog razloga ostali u pamćenju. Slobodno idite gdje god vas odvedu misli i nemojte se ograničavati onim što smo upravo spomenuli.

Koliko dugačak tekst?
Recimo od 1000 do 3000 znakova (uključujući praznine), u provjeri vam može pomoći brojač znakova, ali ne trebate se kruto držati te granice. Jedna odokativna procjena je da ako tekst ne možete otprilike pokriti s oba dlana, onda je prevelik.

Dobro, a što su nagrade?
Evo ih redom od najniže:

Treća nagrada

Mini krunica, sličica Blažene Djevice Marije, značka koja prikazuje simbol papinstva (dva ključa i tijara). Blagoslovljeno u Rimu.

Druga nagrada

Knjižica biskupa Athanasiusa Schneidera Dominus est, razglednica iz Kazakstana, kesica (za krunicu) i privjesak sa slikom i natpisom oratorija sv. Josipa u Montrealu, kemijska olovka i privjesak iz Gruzije, značka I♥NZ (Novi Zeland).

Prva nagrada

Jednogodišnja pretplata na časopis Catholic (4 broja s prilozima).

Extra nagrada

Knjiga Evelyna Waugha Helena o carici svetoj Heleni.


A kako će se birati nagrađeni?
Sve zaprimljene priče dobit će svoj identifikacijski broj. Nakon što istekne rok za predaju priča (30.11.2010.) i sve priče budu objavljene, nagrađene će birati u otprilike podjednakom udjelu naši čitatelji, stručna komisija (autori ovog bloga) i slučajnost.

Točna formula je ovakva: Tri ocjenjivačke grupe: čitatelji (pomoću ankete na našem blogu), komisija (privatno), slučajni odabir (pomoću generatora slučajnih brojeva) dodijelit će svaki po sedam priča bodove i to 9 bodova prvoodabranoj priči, 7 bodova drugoodabranoj, 5 bodova trećeodabranoj, 4 boda četvrtoodabranoj, 3 boda petoodabranoj, 2 boda šestoodabranoj i 1 bod sedmoodabranoj. Zatim će se za svaku priču zbrojiti dobiveni bodovi po formuli
0,35*(bodovi od čitatelja)+0,35*(bodovi od komisije)+0,30*(bodovi dobiveni slučajnim odabirom).
Autor priče koji je tako dobio najviše bodova osvaja prvu nagradu, onaj koji je idući drugu i onaj iza njega treću. U slučaju jednakih bodova presuđuje odluka komisije.

Extra nagradu dodjeljuje samo komisija svojim odabirom.

Kako ćete potvrditi tko je autor priče?
Isključivo prema email adresi s koje je priča stigla, a na koju ćemo se javiti dobitnicima nagrada da dogovorimo predaju nagrada.

Možda vi imate neke zlobne planove?
Nemamo, ali ako želite posebno zaštiti svoju privatnost pošaljite svoju priču s izmijenjenim imenima (svih osim imena svetca ili svetice!) i to s anonimne email adrese koju možete otvoriti npr. na gmailu kroz nekoliko minuta. Jedini koji će nam sigurno morati javiti svoju fizičku adresu je dobitnik prve nagrade zbog pretplate na časopis. Ostalim dobitnicima nagrade se mogu uručiti osobno ili po dogovoru. No, ako i želite poštom primiti dobivenu nagradu, uvijek možete dati adresu svoje susjede, bake ili prijatelja!

Nekako mi nisu nagrade dovoljne da bih se potrudio sudjelovati?
Ako bude veći interes, možda ćemo i "podebljati" nagrade nekom dobrom knjigom ili sličnim. Ali, mislim da vam se isplati odvojiti petnaest minuta ili pola sata da napišete priču i na taj način ne samo sudjelujete u nagradnoj igri, nego i razmislite, pokažete i zahvalite za djelovanje i "susret" sa svetima u našem životu.

A zašto vi to zapravo radite?
Dijelom kao korisna i ugodna razbibriga, dijelom kao osvježenje za blog, ali i kao podsjećanje na općinstvo svetih kojima smo uvijek okruženi. Povod je naravno blagdan Svih Svetih i mjesec studeni kad se posebno molimo svetcima, ali i za pokojne koji su još u čistilištu na putu da se pridruže Božjem nebeskom dvoru.

Ma ja mislim da je to samo jeftina propaganda da bi imali više čitatelja bloga?
Moglo bi biti, ali nije. Nećemo reklamirati ovu nagradnu igru na drugim blogovima, forumima i sličnome, a molimo i vas da to ne činite. Ona je namijenjena prije svega onima koji namjerno ili slučajno "zalutaju" do ovog bloga. Ako nekog želite upozoriti na ovu nagradnu igru, učinite to privatno.

Ja bih vam poslao neku priču, ali ne znam o čemu bih pisao?
Razmislite kroz par dana, pomolite se svojim svetcima zaštitnicima i anđelu čuvaru da vam daju nadahnuće. Napišite ono što mislite, čak i ako vam se ne čini zanimljivo ili posebno vrijedno. Nekoliko rečenica i ulazite u igru.

Još nisam posebno uvjeren da se trebam imalo potruditi oko ovoga?
Pa, možda vas potakne to što će se za sve sudionike nagradne igre dati služiti barem jedna, a možda i više svetih misa. Da se ne bi netko uznemirio kako je to profanacija, nakana će biti za dobro duše i tijela naših suradnika (a tu ćemo implicitno uključiti sve koji nam pošalju priču).

Ajde dobro, napisat ću nešto. Ali što ako mi onda drugi čitatelji popljuju priču?
Neće biti omogućeno komentiranje priča, a jedino što možete saznati je da vam priča možda nije nagrađene. A to i nije tako strašno!

Ali moj pravopis je užasan?
Može vam pomoći ovaj online provjeravatelj da riješite većinu problema.

Evo, sad ste me stvarno zagrijali za ovo, ali nemam ideje :-(
Možda vam mogu poslužiti stranice o svetcima (jedna, druga) da vas podsjete na nešto što ste već i zaboravili. Ali, ne morate svoju priču baš danas napisati (osim ako ovo čitate 30.11.2010.). Već samim time što se sjetite svetaca, oni će vam sigurno pomoći (čak i sitnicom), pa ćete imati što za pisati za par dana.

A je l' mogu više priča napisati (na veću slavu Božju i čast Njegovih svetaca, ali i meni na veću šansu za pobjedu)?
Može, ali mislim da za više od tri nema potrebe. Ne želimo zamarati ljude koji će čitati sve te priče, nego ih razonoditi i navesti da se zamisle ili pomole.

Imam neko pitanje, ali na njega nije ovdje odgovoreno?
Ostavite pitanje u komentarima ili nam ga pošaljite na mail. Odgovorit ćemo vam, a ako bude nešto važno, možemo ga i kasnije ovdje dodati.

Još samo jedno: koji općinski sud je nadležan u slučaju spora oko tumačenja pravila?
Općinstvo svetih. Ne uznemirujte se previše, ovo je ipak samo igra.