Sjećanja na liturgijsku reformu 2

Ovaj put donosim tri različita svjedočanstva o promjenama u liturgiji.

***

Kanonik André Rose (1920.—2003.) bio je savjetnik u »Consilium ad exequendam constitutionem de sacra liturgia«, odboru zaduženom za primjenu koncilske konstitucije o liturgiji (Sacrosanctum Concilium), čiji je tajnik bio mons. Annibale Bugnini. Kada je na mjesto ovoga Consiliuma stupila Kongregacija za bogoštovlje, kanonik Rose bio je pozvan sudjelovati kao savjetnik. Evo izvadka iz intervjua objavljenog 2004. godine koji je s njime vodio Stéphane Wailliez. Talijanski original možete pronaći na stranici Una Vox, a hrvatski prijevod na stranici Tradicionalna latinska misa:

SW: O Bugniniju se mnogo govorilo, no morale su postojati i drukčije struje, drukčija stremljenja u Consiliumu. Ili je on zaista upravljao kao neprijeporni voditelj?
AR: Koliko znam, mons. Martimort se nije baš slagao s njime. Kritizirao bi ga uvijek kad bi on bio odsutan. Govorio mi je: »Ovaj Bugnini čini što god želi!«. Jednoga mi je dana rekao: »Znate, Bugnini je dobro završio srednju školu«. To je bila Martimortova prosudba Bugninija. U početku sam mislio da pretjeruje, ali sam kasnije shvatio da ima pravo. Bugnini nije imao nikakvu dubinu misli. Bila je ozbiljna stvar odrediti za takvo mjesto neku osobu koja je bila poput šuplje vreće. Ta razumijete li? Briga o liturgiji prepuštena jadničku poput njega, površnome...

SW: Pitao sam Vas za Bugninija budući da je, s druge strane, poznata i uloga koju je izvršio Pavao VI. koji je osobno pratio tijek stvari.
AR: Tako je. Ali Bugnini je stalno išao k Papi i obavještavao ga. Jednoga dana, još u početku, dok problemi nisu bili toliko veliki, bio sam na Trgu svetoga Petra s ocem Dumasom. Susreli smo Bugninija koji je, pokazujući na prozore apartmana Pavla VI., rekao: »...Molite, molite da nam poživi ovaj Papa!«. I to zato što je manevrirao Pavlom VI. Išao bi k njemu podnositi izvješća, ali bi mu prikazivao stvari prema vlastitome ukusu. Zatim bi se vratio govoreći: »Sveti Otac želi ovako, Sveti Otac želi onako«. No u stvari to je on, ispod pulta...

U ostatku intervjua pročitajte više o brojnim opcijama koje su uvedene u sv. misu, o radikalnom kraćenju prinosa darova, utjecaju protestantskih promatrača na promjene u liturgiji, uklanjanju svih spominjanja đavla i drugim sjećanjima monsinjora Rosea.

***

Prošlog ljeta mogli smo čitati vrlo iskren intervju s monsinjorom Domenicom Bartoluccijem, devedesetdvogodišnjakom koji je bio maestro perpetuo Sikstinske kapele petorice papa. Izvornik na talijanskom jeziku možete naći na blogu Disputationes Theologicae, engleski prijevod na blogu Rorate Caeli, a hrvatski prijevod na blogu Splendor Domini. Ponovo preporučujem da pročitate čitav intervju, a evo nekoliko odgovora koji bi vas trebali u tome potaknuti:

-Maestro, morate priznati osporavateljima drevne mise da ona nije otvorena sudjelovanju vjernika.

Ma dajte, ne govorimo gluposti! Znam kako je sudjelovanje izgledalo u stara vremena, i u Rimu, u Bazilici, u svijetu, a i ovdje u Mugellu, u župi ovog lijepog mjestašca, koja je bila naseljena narodom punim vjere i pobožnosti. Za vrijeme nedjeljne Večernje svećenik je mogao samo započeti «Deus in adiutorium meum intende» i zatim zaspati do čitanja, dok bi mještani sami nastavili, a glave obitelji bi intonirali antifone.

-Vidimo li skrivenu polemiku, maestro, u vašoj konfrontaciji sa sadašnjim liturgijskim stilom?

Ne znam jeste li ikada bili na sprovodu i svjedočili tim «alelujama», pljeskanju, smiješnim frazama, treba se zapitati jesu li ti ljudi ikada čitali evanđelje. Sam je naš Gospodin plakao nad Lazarom i njegovom smrću. Danas, s tom neukusnom sentimentalnošću nema poštovanja ni prema boli jedne majke. Rado bih Vam pokazao kako je narod u stara vremena sudjelovao na pogrebnoj misi, s kojom sabranošću i pobožnošću je pjevao veličanstveni i potresni «Dies Irae».

***

Većina čitatelja poznate trilogije Gospodar Prstenova ne zna da je njezin autor J.R.R. Tolkien bio vrlo pobožan katolik (njegova majka se obratila na katoličku vjeru, podnoseći pri tome odbacivanje od ostatka obitelji). Tolkien je umro 1973., pa je doživio reformu liturgije s kojom se nije slagao. Donosim dvije anegdote iz njegova života koje o tome govore. Više o ovome pročitajte na blogu New Liturgical Movement.

Na jednoj misi nadahnutoj 2. vatikanskim saborom, Tolkien nije više mogao podnositi brojne inovacije. Razočaran promjenama u jeziku mise i neformalnošću obreda, ustao se sa svoga mjesta, mukotrpno se izvukao iz klupe, tri puta se duboko poklonio i stupajući izašao iz crkve.

Tolkienov unuk, Simon Tolkien prisjeća se zgode iz svog djetinjstva:
Živo se sjećam kako sam išao s njime u crkvu u Bournemouthu. On je bio pobožan rimokatolik, a to je bilo nedugo nakon što je Crkva promijenila liturgiju iz latinskog u engleski jezik. Moj se djed očito nije s time slagao i sve odgovore na misi govorio je glasno na latinskom dok je ostatak vjernika odgovarao na engleskom. Za mene je ovo iskustvo bilo poprilično mučno, ali moj djed je bio nedirnut. Jednostavno je morao činiti ono što je smatrao ispravnim.

Mnogi su književnici i umjetnici teško podnijeli razaranje rimskog obreda, čak su i nekatolici osjećali da se gubi neprocjenjivo blago kršćanske kulture. Dovoljno je sjetiti se takozvanog "Agatha Christie" indulta (dopuštenja) za slavljenje tradicionalne mise u Engleskoj. Sigurno ćemo se prisjetiti sličnih iskustava u budućim nastavcima ove rubrike.