Papa na Svjetskom danu mladih u Madridu - 3

Euharistijsko slavlje sa sjemeništarcima
Propovijed pape Benedikta XVI.

Prvostolnica Svete Marije la Real de la Almudena, Madrid

subota, 20. kolovoza 2011.

Gospodine kardinale, nadbiskupe madridski!
Časna braćo u biskupstvu!
Dragi svećenici i redovnici!
Dragi rektori i odgojitelji!
Dragi sjemeništarci! Svi dragi prijatelji!

Iskreno se radujem što mogu slaviti svetu misu s vama koji želite postati Kristovi svećenici u službi Crkve i naroda, i zahvaljujem vam na prijateljskim pozdravnim riječima kojima ste me dočekali. Ova je časna prvostolnica Svete Marije la Real de la Almudena, danas poput velike dvorane Posljednje večere, gdje Gospodin gorućom željom želi slaviti pashalnu večeru s onima koji žude da jednoga dana, u Njegovo ime, slave otajstva spasenja. Kad vas vidim, ponovo ustanovljujem da Krist i dalje poziva mlade učenike da ih učini svojim apostolima, čuvajući tako živim poslanje Crkve i ponudu evanđelja svijetu. Kao sjemeništarci na putu ste k svetom cilju: da nastavite poslanje koje je Krist primio od Oca. On vas je pozvao, slijedili ste njegov glas i privučeni Njegovim pogledom punim ljubavi, napredujete prema svetoj službi. Usmjerite svoje oči na Njega koji je po svom utjelovljenju najviša objava Boga svijetu, i koji je svojim uskrsnućem vjerno ispunio Njegova obećanja. Zahvalite mu za taj znak Njegove posebne ljubavi koju iskazuje svakomu od vas.

Prvo čitanje, koje smo čuli, prikazuje nam Krista kao novog i vječnog svećenika, koji je potpuno žrtvovao svoj život. Antifona psalma se može potpuno primijentiti na Njega koji je ulazeći u ovaj svijet rekao svom Ocu: 'Evo dolazim, vršiti volju Tvoju' (usp. Ps 40, 8-9). U svemu se nastojao svidjeti Ocu; u svojim riječima i djelima, na putovanjima i u prihvaćanju grješnika. Njegov je život bio služenje, a Njegova čežnja neprestani zagovor pred Ocem u ime svih, kao prvorođenac među mnogom braćom. On je – kako nas uvjerava pisac Poslanice Hebrejima – svojom jedinom žrtvom zauvijek priveo savršenstvu nas koji smo pozvani imati udjela u Njegovu sinovstvu (usp. Heb 10, 14).

Euharistija, čije je ustanovljenje spomenuto u upravo naviještenom evanđelju (usp. Lk, 22 14-20), pravi je izraz tog bezuvjetnog Isusova predanja za sve, pa i za one koji su ga izdali. Prinos Njegova Tijela i Krvi za život ljudi i na otpuštenje grijeha. Krv, znak života, dana nam je od Boga za Savez da tamo gdje je zbog naših grijeha zavladala smrt, možemo primijeniti snagu Njegova života i tako uništiti grijeh. Slomljeno Tijelo i prolivena Krv – Njegovo odricanje od slobode – postali su u euharistijskim znacima novim izvorima čovjekove otkupljene slobode. U Njemu primamo obećanje konačnog otkupljenja i sigurnu nadu u buduća dobra. Po Kristu znamo da nismo na putu u podzemlje, u tišinu ništavila i smrti, nego da smo hodočasnici na putu u obećanu zemlju, k Njemu, koji je naš cilj, ali i naš izvor.

Dragi prijatelji, vi se pripremate da budete apostoli s Kristom i poput Krista, da biste bili suputnici i sluge ljudi! Kako treba živjeti te godine pripreme? Prije svega, to trebaju biti godine unutarnje tišine, postojane molitve, ustrajnoga studija i postupnog uvođenja u pastoralne djelatnosti i strukture Crkve. Crkva je zajednica i institucija, obitelj i poslanje, djelo stvoreno po Kristu u Duhu Svetom, te istodobno rezultat onoga što činimo po našoj svetosti i grijesima. Tako je htio Bog koji se ne koleba od siromaha i od grješnika napraviti svoje prijatelje i oruđa za spasenje ljudskoga roda. Svetost Crkve je prije svega objektivna svetost same Kristove osobe, Njegova evanđelja i Njegovih sakramenata, svetost sile odozgor koja oživljuje i nadahnjuje. Moramo biti sveti, kako ne bi nastalo protuslovlje između znaka koji jesmo i stvarnosti koju želimo izraziti.

Razmišljajte pažljivo o tom otajstvu Crkve, za vrijeme godina vaše formacije, dubokom radošću, spremnošću na učenje, u jasnoći i radikalnoj vjernosti evanđelju, kao i u obzirnom odnosu prema vremenu i osobama s kojima živite. Nitko ne bira okvire niti ljude kojima je poslan. Svako vrijeme ima svoje teškoće, ali Bog u svakom vremenu osigurava potrebnu milost da ih s ljubavlju i realnošću prihvatimo i nadvladamo. Stoga svećenik mora u svakoj situaciji u kojoj se nađe – koliko god bila teška – na svaki način donositi plod dobrih djela, čuvajući uvijek u sebi živim riječi s dana svoga ređenja, kojima je potaknut da stavi svoj život pod tajnu križa Gospodinova.

Staviti se pod Kristovo otajstvo, dragi sjemeništarci, uključuje to da se sve više poistovjećujemo s onim koji je za nas postao sluga, svećenik i žrtva. Postati Njemu istovjetnim, zapravo je zadaća na kojoj svećenik mora provesti čitav svoj život. Mi, naravno, znamo da nas ona nadilazi i da nam nikad neće uspjeti izvršiti je u potpunosti, no, kako nam sveti Pavao kaže, ipak hitimo prema cilju u nadi da ćemo ga dostići (usp. Fil 3, 12-14).

Međutim, Krist, Veliki Svećenik, također je i Dobri Pastir koji se skrbi za svoje ovce do polaganja svoga života za njih (usp. Iv 10, 11). Da biste i u tomu nasljedovali Gospodina, vaše srce mora u sjemeništu dozrijevati da se posve stavite na raspolaganje Učitelju. Ta raspoloživost koja je dar Duha Svetoga, nadahnjuje na odluku da se živi celibat radi Kraljevstva nebeskoga, odricanje od zemaljskih dobara, skromnost i iskrena, neprijetvorna, poslušnost.

Molite ga i da vam dade da ga nasljedujete u Njegovoj ljubavi prema svima, tako da ne odbacujete udaljene i grješne, nego da se vašom pomoću obrate i krenu pravim putem. Molite ga da vas nauči da budete bliski bolesnima i siromašnima u jednostavnosti i velikodušnosti. Suočite se s ovim izazovom bez kompleksa i osrednjosti. Neka vam bude smisleni način ostvarivanja ljudskoga života u nesebičnosti i služenju, kao svjedoci utjelovljenoga Boga, glasnici najvišega dostojanstva ljudske osobe, i njegovi bezuvjetni branitelji. Oslonjeni na Njegovu ljubav, ne dajte se zastrašiti od okruženja u kojem se Boga želi isključiti, i u kojem su moć, bogatstvo ili užitak glavni kriteriji prema kojima se ravna opstojanje. Moguće je da budete prezreni, kako se obično događa onima koji pozivaju na više ciljeve ili raskrinkavaju idole pred kojima se mnogi danas bacaju na koljena. Tada će se život koji je čvrsto ukorijenjen u Kristu, zaista pokazati kao novost onima koji iskreno traže Boga, istinu i pravdu, te ih snažno privući.

Ohrabreni od svojih odgojitelja, otvorite svoje duše Gospodinovu svjetlu da biste uvidjeli je li taj put, koji zahtijeva hrabrost i vjerodostojnost, vaš put. Koračajte naprijed na putu prema svećeništvu samo ako ste čvrsto uvjereni da vas Bog na to zove, da budete Njegovi sluge, i ako ste potpuno odlučni raditi prema pravilima Crkve.

S tim pouzdanjem, učite od Njega koji je za sebe rekao da je krotka i ponizna Srca. Usto, neka vas oslobodi od svih ljudskih želja, da ne tražite sebe same, nego da svojim držanjem izgrađujete svoju braću, kako je to činio zaštitnik španjolskoga svjetovnog svećenstva, sv. Ivan Avilski. Nadahnuti njegovim primjerom, gledajte prije svega na Djevicu Mariju, majku svećenikâ. Ona će znati oblikovati vaše duše prema uzoru Kristovu i naučiti vas da uvijek čuvate dobra koja je On zaslužio na Golgoti za spas svijeta. Amen.

___________________________________________________________

Riječi Svetog Oca

Najava o predstojećem proglašenju svetog Ivana Avilskog
crkvenim naučiteljem

Draga braćo i sestre!

S velikom radošću želim sada, ovdje, u časnoj prvostolnoj crkvi Svete Marije la Real de la Almudena, najaviti Božjem narodu: Na traženje nadbiskupa madridskog i predsjednika Španjolske biskupske konferencije, kardinala Antonia Maríje Rouca Varele i drugih biskupa španjolskoga episkopata, kao i velikog broja nadbiskupa i biskupa iz drugih dijelova svijeta te mnogih vjernika, uskoro ću proglasiti svetog svećenika Ivana Avilskog crkvenim naučiteljem.

Obznanjivanjem ove vijesti želim da riječ i primjer ovoga uzornoga pastira prosvijetli sve svećenike, kao i one koji se u radosnom iščekivanju pripremaju na to da jednoga dana prime sveti red.

Sve pozivam da se ugledaju na ovoga sveca. Njegovu zagovoru preporučujem biskupe Španjolske i cijeloga svijeta, kao i svećenike i sjemeništarce, da mognete očuvati vjeru koje je on bio naučiteljem, i izgrađivati svoje srce prema duhu Isusa Krista, Dobroga Pastira, kojemu čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 7

uvod; čitav serijal

ISUSOVE ŽRTVE U EUHARISTIJI

III

Koliko god to može, dakle, Isus u Euharistiji žrtvuje svoj naravni život.

Kao što u svojoj Muci nije poštedio svoj božanski život, ništa ga manje ne pošteđuje niti u Euharistiji.

U njoj ne vidimo ni traga njegove slave, veličanstva, njegove moći; ostaje samo čovjek boli, kojega su Bog i ljudi prokleli. Izaija ga više ni ne prepoznaje od pljuvanja i rana koje nagrđuju njegovo uzvišeno Lice.

Isus je u svojoj Muci pokazao samo svoju ljubav. Jao onima koji je nisu željeli prepoznati! Trebalo je da se jedan razbojnik, lopov, pokloni njegovu božanstvu i ustvrdi da je nevin, i trebalo je da priroda oplače svojega Stvoritelja.

U sakramentu Euharistije Isus s još više ljubavi nastavlja žrtvovanje svojih božanskih svojstava.

Od čitave moći Isusa Krista, od njegove slave, u Euharistiji vidimo samo strpljenje koje bi bilo sablažnjivo kada ne bismo znali da je njegova ljubav prema nama beskrajna, da je ludost: "jer se govorilo da je izvan sebe" (Mk 3, 21).

Izgleda da nam taj slatki Spasitelj govori: Ne činim li dovoljno za vas? Ne zaslužujem li vašu ljubav? Što joj mogu dodati?

Tražite: koju žrtvu još mogu učiniti?

O, jao onima koji preziru toliko ljubavi! Vidimo da pakao ne može biti previše za njih... No pustimo tu misao...

Euharistija je najveći dokaz Isusove ljubavi prema nama zato što je i najveća žrtva.

Papa na Svjetskom danu mladih u Madridu - 2

Nagovor Svetog Oca Benedikta XVI. nakon Križnog Puta

Plaza de Cibeles, Madrid

petak, 19. kolovoza 2011.

Dragi mladi,
sa žarom i pobožnošću smo molili ovaj Križni Put, prateći Krista u njegovoj muci i smrti. Komentari Malih sestara od Križa koje služe siromašnima i najpotrebnijima, pomogli su nam da uđemo u otajstvo Kristova slavnog Križa u kojemu se nalazi prava Božja mudrost koja sudi svijetu i onima koji sebe smatraju mudrima (usp. 1 Kor 1,17-19). Također nam je na ovom putovanju prema Kalvariji pomagalo promatranje ovih predivnih slika iz religijske baštine španjolskih biskupija. U tim slikama, vjera i umjetnost sklapaju se kako bi prodrle u čovječje srce i pozvale ga na obraćenje. Kad je pogled vjere čist i autentičan, ljepota mu se stavlja u službu i sposobna je predstaviti otajstva našeg spasenja tako da nas duboko pokrenu i preobraze naše srce, kako je i sveta Terezija od Isusa iskusila promatrajući jednu sliku ranjenog Krista (usp. Autobiografija, 9,1).

Dok smo se s Isusom kretali prema mjestu njegove žrtve na Kalvariji, prisjetili smo se riječi Svetoga Pavla: "Krist me ljubio i predao samoga sebe za mene" (Gal 2,20). Pred takvom nesebičnom ljubavlju, ispunjeni čuđenjem i zahvalnošću, pitamo se: "Što mi možemo učiniti za njega? Koji odgovor ćemo mu dati?" Sveti Ivan jasno kaže: "Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću." (1 Iv 3,16) Kristova nas muka potiče da uzmemo na svoja ramena trpljenja svijeta, u sigurnosti da Bog nije nenazočan ili udaljen od čovjeka i njegovih briga. Naprotiv, on je postao jedan od nas "kako bi mogao supatiti s čovjekom na krajnje stvaran način, u krvi i tijelu ... Od tada je u svakom ljudskom trpljenju prisutan netko tko s čovjekom su-pati; od tada je u svakom trpljenju prisutan con-solatio, utjeha ljubavi Boga koji dijeli čovjekove patnje i tako je svanula zvijezda nade." (Spe Salvi, 39)

Dragi mladi, neka Kristova ljubav prema nama uveća vašu radost i ohrabri vas da potražite one manje sretne. Vi koji ste vrlo otvoreni ideji da dijelite svoj život s drugima, ne zaobilazite trpljenje ljudi, jer tu Bog očekuje da date najbolje što imate: vašu sposobnost da ljubite i da suosjećate. Različiti oblici trpljenja koji su se pokazali pred našim očima tijekom ovog Križnog Puta su Gospodinov način da nas pozove kako bismo svoje živote potrošili slijedeći njegove stope i postajući znakovi njegove utjehe i spasenja. "Trpjeti s drugima, za druge; trpjeti iz ljubavi prema istini i pravednosti; trpjeti poradi ljubavi i radi toga da postanem osoba koja stvarno ljubi — to su temeljne sastavnice čovječnosti i njihovo zabacivanje vodi čovjekovu uništenju." (ibid.)

Prihvatimo rado ova učenja i počnimo ih provoditi. Pogledajmo Krista koji visi na grubom drvu križa i zatražimo ga da nas nauči ovu tajanstvenu mudrost Križa po kojoj čovjek živi. Križ nije bio znak neuspjeha, nego izraz sebedarja u ljubavi koje se proteže sve do vrhunske žrtve vlastita života. Otac je želio pokazati svoju ljubav prema nama kroz zagrljaj svoga Sina, raspetoga radi ljubavi. Križ, svojim oblikom i značenjem, predstavlja ovu ljubav Oca i Sina prema ljudima. U njemu prepoznajemo ikonu prvorazredne ljubavi koja nas uči ljubiti ono što Bog ljubi i onako kako On to čini: ovo je radosna vijest koja daje nadu svijetu.

Okrenimo sada svoj pogled prema Djevici Mariji, koja nam je na Kalvariji dana za Majku, i zamolimo je da nas prati svojom ljubeznom zaštitom na putu života, posebice kada prolazimo kroz noć trpljenja, tako da uzmognemo ostati postojani, poput nje, u podnožju Križa. Puno vam hvala!

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 6

uvod; čitav serijal

ISUSOVE ŽRTVE U EUHARISTIJI

II

Isus Krist u svojoj Muci žrtvi svojih prava dodaje žrtvovanje svega što ga čini čovjekom. Žrtvovanje svoje volje i blaženstva duše, koju je prepustio da je obuzme smrtna tuga; žrtvovanje svojega života na Križu.

Za njegovu je ljubav bilo premalo da to učini jedanput. U Euharistiji On nastavlja svoju naravnu smrt.

Kako bi žrtvovao svoju volju, on, Bog, podlaže se svojemu stvorenju; on, Kralj, svojemu podaniku; on, Osloboditelj, svojemu robu! Poslušan je svećenicima i vjernicima, pravednicima i grešnicima; sluša bez protivljenja, tako da ga ne treba prisiljavati, čak i svoje neprijatelje; poslušan je svima istom uslužnošću. Ne samo na misi, kada svećenik izgovara riječi posvete, već i u svakome trenutku dana i noći, prema potrebama vjernika: njegovo je trajno stanje stanje posvemašnje poslušnosti. Je li to moguće?

O, kad bi čovjek razumio ljubav Euharistije!

Tijekom Muke Isus je bio svezan i lišen slobode. U Euharistiji se sam veže vječnim i trajnim okovima svojih obećanja.

Vezao se lancima svetih prilika s kojima ga neraskidivo povezuju riječi sakramenta; u Euharistiji ostaje bez vlastitih pokreta, bez radnji – kao na Križu, kao u grobu, iako posjeduje puninu uskrslog života.

Potpuno je ovisan o čovjeku, poput zatvorenika ljubavi: nemoguće mu je razbiti okove i pobjeći iz euharistijskog zatvora, naš je zarobljenik do kraja vremena! Sam se na to obvezao! Dotle seže ugovor ljubavi!

Što se tiče blagoslovljena stanja njegove duše, Isus ne može više kao u Getsemaniju obustaviti zanos i nasladu koji iz njega proizlaze; sada je u proslavljenom i uskrslom stanju. No to stanje prestaje u čovjeku, u kršćaninu, nedostojnome dijelu njegova tijela. Koliko puta Isus susreće nezahvalnost i pogrde! Jednom je zaplakao nad okrivljenim Jeruzalemom. No nas voli mnogo više, i koliko bi tek suza prolio u sakramentu Euharistije da može plakati!

Naposljetku, budući da više ne može uistinu umrijeti, Isus u hostiji uzima barem primjetno stanje smrti. Prilike se posvećuju odvojeno kako bi nas podsjetio na gubitak svoje krvi koja je, dok je istjecala iz njegova tijela, uzrokovala njegovu gorku smrt. U pričesti se Isus razdaje; prilike se rasplinju, nestaju u nama.

Napokon, Isus i svoj sakramentalni život prepušta bezbožnicima koji oskvrnjuju svete prilike i tako ga vode u smrt.

Grešnici koji ga nedostojno primaju u svojoj ga duši razapinju, povezujući ga s demonom, svojim gospodarom!

Papa na Svjetskom danu mladih u Madridu - 1

Ceremonija dobrodošlice s mladima

Plaza de Cibeles, Madrid

četvrtak, 18. kolovoza 2011.

Dragi prijatelji,
zahvaljujem na toplim riječima koje su mi uputili mladi predstavnici pet kontinenata. Srdačno pozdravljam sve vas ovdje sabrane, mlade Oceanije, Afrike, Amerike, Azije i Europe, kao i one koji nisu mogli doći. Uvijek mislim na vas i molim za vas. Bog mi je dao milost da vas vidim i čujem i da okupljeni zajedno slušamo njegovu Riječ.

U upravo naviještenom čitanju čuli smo odlomak iz Evanđelja u kojem se govori o primanju Isusovih riječi i njihovoj stvarnoj primjeni. Ima riječi koje služe samo kako bi nas zabavile, one prolaze poput vjetra; druge nas u različitim stvarima podučavaju; Isusove pak riječi moraju doprijeti do srca, ondje se ukorijeniti i cvjetati čitav naš život. U suprotnom ostaju prazne i kratka vijeka. Ne dovode nas k Njemu i tako Krist ostaje daleko, samo jedan od mnoštva glasova oko nas na koje smo već navikli. Nadalje, Učitelj koji govori podučava nas, ne nešto naučeno od drugih, nego ono što je On sam, jedini koji uistinu poznaje put čovjeka k Bogu jer ga je On otvorio za nas, stvorio ga je da bismo mogli voditi vjerodostojan život, život koji je uvijek vrijedan življenja, u svim okolnostima, i koji čak ni smrt ne može uništiti. Evanđelje se nastavlja, objašnjavajući ove stvari zornom slikom osobe koja gradi na čvrstoj stijeni, otpornoj napadima protivština, nasuprot onoj koja gradi na pijesku, danas bismo rekli na mjestu koje se pričinja rajem, ali koje propada s prvim udarom vjetra i postaje ruševina.

Dragi mladi, slušajte uistinu Gospodinove riječi kako bi za vas bile "duh i život" (Iv 6,63), korijenje koje hrani vaše biće, pravilo za život koje nas čini sličnima Kristovoj osobi: siromašnima duhom, žednima pravednosti, milosrdnima, čistima srcem, ljubiteljima mira. Slušajte redovito svaki dan, kao jedinog Prijatelja koji nas ne obmanjuje, onoga s kime želimo podijeliti naš životni put. Znate, dakako, da kad ne hodamo pored Krista koji nas vodi, gubimo se na drugim putovima, poput onog naših slijepih i sebičnih poticaja ili onog laskavih, ali samovoljnih sugestija koje varaju i brzo prolaze, a za sobom ostavljaju prazninu i frustriranost.

Iskoristite ove dane da bolje upoznate Krista i uvjerite se kako ukorijenjeni u Njemu, vaš entuzijazam i vaša radost, vaša čežnja da idete naprijed, da dosegnete visine, sve do samoga Boga, uvijek imaju sigurnu budućnost jer je punina života već postavljena u vas. Dajte da taj život raste po božanskoj milosti, velikodušno i bez osrednjosti, ostajući postojani u vašoj težnji za svetošću. A suočeni s našom slabošću koja nas ponekad obuzima, računajmo na milosrđe Gospodina koji je je uvijek spreman da nam iznova pomogne i koji nam nudi oproštenje u sakramentu pokore.

Gradeći na čvrstoj stijeni, ne samo da će vaš život biti čvrst i postojan, nego će pripomoći da Kristovo svjetlo obasja vaše vršnjake i cijelo čovječanstvo, predstavljajući tako valjanu alternativu svima koji su pali u svom životu jer su temelji njihova života bili nekonzistentni; svima koji se zadovoljavaju slijedeći ideje koje su u modi, zaklon pronalaze u trenutnim zanimacijama, zaboravljajući istinsku pravdu ili se sklanjaju u vlastitim mišljenjima umjesto da traže čistu istinu.

Zaista, mnogo ih je koji stvarajući vlastite bogove vjeruju da im nisu potrebni korijeni ni temelji osim njih samih. Žele sami odlučivati što je istina, a što ne, što je dobro i zlo, što je pravedno i nepravedno; tko je vrijedan da živi, a koga se može žrtvovati u korist drugih ciljeva; svaki korak im je nasumičan, bez jasnog puta, daju se voditi prohtjevima tog trenutka. Ove nas kušnje vazda vrebaju. Važno je ne prepustiti im se jer u stvarnosti vode do nečeg površnog i prolaznog kao što je postojanje bez obzora, sloboda bez Boga. Mi, naprotiv, znamo da smo stvoreni slobodni, na sliku Božju, upravo zato da bismo predvodili potragu za istinom i dobrotom, odgovorni za svoje djelovanje, ne neki slijepi izvršitelji, nego kreativni suradnici u zadaći oplemenjivanja i poljepšavanja djela stvaranja. Bog traži odgovornog sugovornika koji može ući s Njime u dijalog i ljubiti ga. Po Kristu možemo u tome uistinu uspjeti i, utemeljeni u Njemu, dajemo krila našoj slobodi. Nije li to golemi razlog naše radosti? Nije li to čvrsto tlo za gradnju civilizacije ljubavi i života, sposobne da nas sve očovječi?

Dragi prijatelji, budite razboriti i mudri, gradite svoj život na čvrstom temelju koji je Krist. Ova će mudrost i razboritost voditi vaše korake, ništa vas neće strašiti i mir će vladati u vašim srcima. Tada ćete biti blagoslovljeni i sretni, a vaša će radost djelovati na druge. Oni će se pitati koja je tajna vašega života i otkrit će da je stijena na kojoj počiva čitava građevina i o kojoj ovisi čitavo vaše postojanje upravo osoba Krista, vašeg prijatelja, brata i Gospodina, utjelovljenog Sina Božjeg koji daje smisao čitavom svemiru. On je umro za sve nas i uskrsnuo da bismo imali život, a sada s prijestolja Očeva ostaje živ i blizak svim ljudima, bdije neprestano s ljubavlju nad svakim od nas.

Predajem plodove ovog Svjetskog dana mladih Presvetoj Djevici Mariji koja je rekla "da" volji Božjoj i koja nas uči kao nitko drugi vjernosti svom božanskom Sinu koga je slijedila sve do njegove smrti na križu. Razmatrajmo ovo dublje na različitim postajama križnog puta. I molimo da, poput nje, naš "da" Kristu danas također bude bezuvjetni "da" njegovu prijateljstvu kako na kraju ovog dana mladih, tako i tijekom čitavog našeg života. Puno hvala!

O homoseksualnosti i svećeničkom pozivu

Kaže Novi List, a prenose i razne druge novine i portali:

Početkom ove akademske godine udaljena je iz riječke bogoslovije nekolicina bogoslova, od kojih neki zbog sumnje u njihove homoseksualne sklonosti.

Osobu koja je na nedopušten način, zadirući u privatnost spomenutih osoba, došla do za njih kompromitirajućih podataka, sjemenišni poglavari odmah su sankcionirali udaljavanjem iz sjemeništa zbog samog tog čina, i to još prije nego što se saznalo za sadržaj tih podataka.

Taj je bogoslov nedopušteno »provaljivao« u privatnu kompjutersku korespondenciju svojih kolega te ju prenio poglavarima sjemeništa.

Propisi po pitanju homoseksualnih sklonosti kandidata za svećeništvo su jasni. Kongregacija za katolički odgoj izdala je 2005. uputu u kojoj se, između ostalog, navodi da ne mogu postati svećenicima osobe za koje se utvrde "duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti".

Od početka slučaja posebno se vodi računa da se privatnost tih ljudi ne naruši te se zbog toga u ovome slučaju ne spominju imena niti broj osoba.

Slučajevi se još uvijek pojedinačno razmatraju te će konačnu odluku donijeti svaki biskup za svog kandidata.

Ovaj članak je samo povod da podijelim s vama neke linkove, ali ipak moram prokomentirati dvije stvari. Prva je o ovom "zviždaču" kako je danas popularno nazivati one koji otkriju neku nezakonitost u radu tvrtke ili ustanove kojoj su član. Je li zaslužio jednaku kaznu kao oni koji su potajice godinama kršili vrlo jasan propis Crkve i na neki način se pokušali u nju infiltrirati kao peta kolona? Jasno da provaljivanje u tuđu korespondenciju nije ništa pohvalno, ali nisu li ovdje zakazali upravitelji bogoslovije jer je jedna od njihovih osnovnih zadaća da bdiju nad bogoslovima i provjeravaju njihovu prikladnost za svećeničko zvanje. Uglavnom, to me vodi na drugi komentar. Očito nepoznavanje temelja informatiziranog društva pokazuje ova jaka zabrinutost da se "privatnost tih ljudi ne naruši", a s druge strane se upravitelji ne brinu o tome kakve se informacije mogu lako naći na internetu!?

No, evo nekoliko linkova o ovoj temi koji bi vas mogli zanimati:

On priesthood and those with homosexual tendencies - Instruction From Congregation for Catholic Education
A new instruction, but perennial teaching - Cardinal Grocholewski Comments on Document
The psychology behind homosexual tendencies (Part 1, Part 2)

Činjenice, a ne laskanje, o istospolnoj orijentaciji (usput, nadam se da na katolik.hr-u ubuduće neće mijenjati adrese članaka!)
Homoseksualnost sa znanstvenog gledišta
Homoseksualnost
(posljedice kad se piše na neprihvatljiv način o ovim temama: jedan, dva)

(u nastavku teže stvari koje ne bih preporučio onima osjetljivog želudca)
Goodbye, good men: how liberals brought corruption into the Catholic Church (knjiga)
The rite of sodomy: homosexuality and the Roman Catholic Church (knjiga)
Miami Vice - The Catholic Church’s Secret Gay Cabal

St. Peter Damian's Book of Gomorrah: A Moral Blueprint for Our Times - Part I, Part II

PS. Naravno, nisam sve ove tekstove čitao jednako detaljno, pa slobodno upozorite i mene i druge čitatelje ako nešto nije pouzdano.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 5

uvod; čitav serijal

ISUSOVE ŽRTVE U EUHARISTIJI

"Koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao" (Gal 2, 20).

Po čemu prepoznajemo ljubav? Samo po jednome obilježju – žrtvama na koje nas ona potiče ili koje rado prihvaća. Ljubav bez žrtve isprazna je riječ, samo prikriveno sebeljublje.

Ako dakle želimo razumjeti veličinu Isusove ljubavi za čovjeka u Euharistiji, ako želimo shvatiti cijenu njegove ljubavi, pogledajmo žrtve koje Euharistija iziskuje.

To su iste one žrtve koje je Bogočovjek pretrpio u svojoj Muci. Baš kao ondje, Isus Krist i u Euharistiji žrtvuje svoj javni život, svoj naravni život i svoj božanski život.

I

U svojoj je Muci, na koju ga je poticala njegova velika ljubav prema nama, Isus Krist stavljen izvan zakona. Njegov ga se narod odriče, kleveće ga, ali on ne izgovara ni riječi obrane. Prepušten je na milost svojim neprijateljima a da nitko ne staje u njegovu obranu. Ne traži ni prava dostupna najobičnijim zločincima, a žrtvuje ona koja mu pripadaju kao građaninu i poštenu čovjeku za spasenje i ljubav svojega naroda.

U Euharistiji Isus Krist prihvaća i žrtvovanje svojega javnog života.

U njoj se nalazi bez ikakvih prava, zakon ga ne prepoznaje. Njega, Boga koji je postao čovjekom, Spasitelja ljudskoga roda narodi koje je otkupio uklanjaju iz svojega društva; živi među nama, a mi ga ne poznajemo. "K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše" (Iv 1, 11).

Nema nikakva društvenog ugleda. U više zemalja ukinuta je procesija za blagdan Tijelova. Isus Krist ne može izaći niti se pokazati u javnosti. Mora se skrivati; čovjek se srami Isusa Krista. "Ne poznam ga" (Lk 22, 57).

Euharistija nema ni obrane ni zaštite.

Možda će nebo stati u njegovu zaštitu? Neće. Kao ni kod Kajfe ni kod Pilata.

Otac predaje Sina volji grešnika: "Isusa predade njima na volju" (Lk 23, 25).

Je li Isus to znao kada je ustanovio Euharistiju i je li slobodno izabrao to stanje? Jest. Da bi nam bio uzor, utjeha u našim nevoljama, kada nas svijet progoni. I sve do kraja svijeta tako će ostati kako bi bio primjer i milost svakome od svoje djece. On nas ljubi.

Važna obavijest o tradicionalnoj misi u sv. Martinu

Dodano 15.11.2011. - U nedjelju 20. studenog 2011. će biti tradicionalna misa u sv. Martinu u redovitom terminu u 11:30 sati. Naime, nakon zdravstvenih pregleda je operativni postupak odgođen na neko vrijeme. Naravno da se ovim samo odgađa rješavanje ove situacije i redovitost slavljenja mise stavlja u pitanje. Kratka zamolba već je poslana našem nadbiskupu, a mi ustrajmo u molitvi.

***

Prošle nedjelje prečasni gospodin Stanislav Vitković je najavio da zbog težih zdravstvenih problema i s njima vezanih terapija neće moći služiti tradicionalnu misu u crkvi svetog Martina u Zagrebu od nedjelje 13. studenog nadalje. Prečasni Vitković već je više puta obavijestio nadležne u zagrebačkoj nadbiskupiji da trebaju imenovati njegovu zamjenu za služenje mise i njegovi zdravstveni problemi vrlo dobro su im poznati.

Sa strane grupe zainteresiranih vjernika i Društva Benedictus, na pismo u kojem se moli imenovanje svećenika koji bi zamjenjivao prečasnog Vitkovića u slučaju njegove odsutnosti u ožujku ove godine Nadbiskupski duhovni stol odgovorio je negativnom nezainteresiranošću, a na pismo iz svibnja Nadbiskupskom duhovnom stolu i iz srpnja uzoritom gospodinu Josipu Bozaniću nismo primili nikakav odgovor. Još jedno pismo će biti upućeno Nadbiskupskom duhovnom stolu, a vrlo brzo nakon toga sva dokumentacija bit će upućena u Rim komisiji Ecclesia Dei kako bi nam ponovno pomogli u pronalaženju prikladnog rješenja.

Uz ova negativna događanja ne smijemo zaboraviti na vrlo pozitivne napretke koji su se dogodili u proteklih godinu dana: potvrdan odgovor komisije Ecclesia Dei te nakon toga kardinala Bozanića, upoznavanje vjernika s tradicionalnom misom, gotovo potpuno redovito služenje tradicionalne mise u crkvi sv. Martina unatoč organizacijskim problemima (primjerice ni nakon 10 mjeseci još uvijek nema naznaka da ćemo dobiti ili smjeti sami postaviti najavljeni ormar u sakristiju crkve), uspostavljanje korektnih odnosa s postojećom zajednicom u crkvi sv. Martina, potpuno samofinanciranje i samoorganiziranje svih potreba za svetu misu od nabave predmeta preko ministriranja do priprema za češće održavanje pjevanih misa itd.

Preporučujem vam u molitve prečasnog gospodina Vitkovića (s posebnim zagovorom sv. Lucije i svete Odilije) koji se nesebično, pa i po cijenu već narušenog zdravlja upustio u ovaj apostolat, zatim uzoritog gospodina Josipa Bozanića koji nam je iskazao povjerenje i koji je pozvan "da osigura sve potrebne mjere kako bi se osiguralo poštivanje izvanrednog oblika rimskog obreda" te konačno nakanu uspješnog nastavka i širenja tradicionalne latinske mise u hrvatskom narodu.

Komentari će neko vrijeme biti moderirani. To znači da ću ih objavljivati kad stignem, tj. ne zabrinjavajte se ako vam komentar nije objavljen odmah nakon što ste ga poslali.

Dakle, da sažmem, kako sada stvari stoje u nedjelju 13. studenog neće biti tradicionalne latinske mise u crkvi svetog Martina u Zagrebu. Najnovije i najtočnije informacije dobit ćete ako se pretplatite na google grupu Tradicionalna misa.

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 4

uvod; čitav serijal

EUHARISTIJA I SPASITELJEVA SMRT

IV

Neprestano se treba podsjećati na učinke koje Euharistija u nama treba proizvesti.

Prvi je da Euharistijom umiremo grijehu i svojim pokvarenim težnjama.

Drugi je da umiremo svijetu i razapinjemo se s Isusom Kristom prema riječima svetoga Pavla: "meni je razapet svijet, i ja svijetu" (Gal 6, 14).

Treći je da umiremo sebi samima, svojim sklonostima, svojim željama, svojim osjetilima, kako bismo obukli Isusa Krista tako da on živi u nama i da budemo samo njegovi udovi, pokorni njegovoj volji.

Naposlijetku, primamo Euharistiju da bismo imali udjela u slavnom uskrsnuću. Isus Krist sije svoje sjeme u nas; Duh Sveti potaknut će to sjeme i u njemu nam dati život, slavni život koji neće imati kraja.

To su neki od razloga zbog kojih je Isus Krist obilježio znakovljem smrti ovaj sakrament života, sakrament u kojemu je on slavan, u kojemu pobjeđuje njegova ljubav.

On želi da neprestano razmišljamo o cijeni koju je za nas platio i onome što trebamo učiniti kako bismo mu uzvratili ljubav.

O, Gospodine! – reći ćemo mu s Crkvom – u svojemu divnom sakramentu ostavio si nam tako živi spomen svoje Muke. Podaj nam da presvetome sakramentu tvojega Tijela i Krvi pristupamo s takvim poštovanjem da zaslužimo bez prestanka uživati plodove tvojega Otkupljenja!

Razmišljanja o Svetoj Misi uz apostola Euharistije 3

uvod; čitav serijal

EUHARISTIJA I SPASITELJEVA SMRT

III

Zašto je Naš Gospodin želio tako usko povezati Euharistiju i svoju smrt?

Prije svega, zato da nas podsjeti na cijenu koju ga je koštao taj sakrament. Euharistija je, ustvari, plod Isusove smrti. Euharistija je oporuka, zalog, koji se može ostvariti samo smrću oporučitelja. Da bi izvršio svoju oporuku, Isus je dakle trebao umrijeti. Pa tako svaki put kada smo u prisutnosti Euharistije, moramo reći: Ova je dragocjena oporuka Isusa Krista koštala života. Ona nam pokazuje njegovu neizmjernu ljubav, jer je i sam rekao da nema većega dokaza ljubavi nego dati svoj život za svoje prijatelje.

Isus koji umire da bi mi ostavio, da bi mi osigurao Euharistiju, eto najdivnijega dokaza njegove ljubavi. Koliko nas razmišlja o toj cijeni Euharistije? A Isus nam u njoj i sam to govori. No mi poput odmetnute djece razmišljamo samo o korištenju i uživanju bogatstava koja su nam dana, a da i ne pomišljamo na Onoga koji nam ih je osigurao pod cijenu vlastitoga života.

Asiz 1,2,3...

Najprije jedan poduži citat iz knjige Josepha Ratzingera Vjera - istina - tolerancija : kršćanstvo i svjetske religije koju je 2004. izdala Kršćanska sadašnjost. Mislio sam donijeti kraći izvadak, ali učinilo mi se da ovako dobivamo poprilično točan uvid u razmišljanje bivšeg kardinala i današnjeg pape Benedikta XVI.

U doba dijaloga i susreta religija nužno se pojavilo pitanje mogu li ljudi zajedno moliti. Pritom se danas razlikuje multireligijska i međureligijska molitva. Uzorak multireligijske molitve pružaju oba svjetska molitvena dana za mir u Asizu, 1986. i 2002. godine. Okupljaju se pripadnici različitih religijskih zajednica. Njima je zajednička patnja zbog nevolja koje pritišću svijet i zbog odsutnosti mira u njemu, zajednička im je čežnja za pomoću koja dolazi odozgo protiv moći zla tako da bi u svijet mogli doći mir i pravednost. Odatle proizlazi nakana da se postavi javni znak te čežnje, znak koji sve ljude treba prodrmati i ojačati im dobru volju, što je uvjet za mir. Oni, koji su tu okupljeni, znaju također da je njihovo shvaćanje »božanskoga bića«, pa stoga i njihov način kako mu se obraćaju, toliko različit da bi zajednička molitva bila fikcijom, ona ne bi bila u istini. Oni se okupljaju da bi dali znak jedne zajedničke čežnje; ali oni mole — premda istodobno — ipak na odijeljenim mjestima, svaki na svoj način. Dakako, »moliti« znači u slučaju neosobnoga (i često s mnogoboštvom povezanoga) shvaćanja boga nešto sasvim drugo negoli moliti u vjeri u jednoga, osobnog Boga. Razlika se pokazuje vidljivo, ali na način koji daje osjetiti da ona ujedno mora postati krikom za ozdravljenjem naših razdijeljenosti.

Nadovezujući se na Asiz — kako 1986. tako i 2002. godine — opetovano se i posve ozbiljno postavilo pitanje: Možemo li to činiti? Ne simulira li se time za veliku većinu ljudi neko zajedništvo kojega u stvarnosti nema? Ne promiče li se ipak tako relativizam — mišljenje kako su razlike medu »religijama« zapravo ipak samo nešto pretposljednje? I ne slabi li time ipak ozbiljnost vjere te se tako Bog u konačnici sve dalje odmiče od nas, pa se pojačava naša napuštenost i prepuštenost samima sebi? Takva se pitanja ne smiju olako gurati u stranu. Opasno¬sti se ne daju zanijekati i ne da se osporiti kako su Asiz, pogotovo 1986. godine, mnogi krivo tumačili. Obratno, isto bi tako bilo krivo posvemašnje i bezuvjetno zabacivanje multireligijske molitve u opisanome smislu. Nasuprot svemu tomu čini mi se ispravnim vezati multireligijsku molitvu uz uvjete koji odgovaraju zahtjevima unutranje istine i odgovornosti za jednu tako veliku stvar kao što je otvoreno zazivanje Boga naočigled svega svijeta. Tu vidim dva temljena uvjeta:

1. Takva multireligijska molitva ne može biti normalan slučaj religioznoga života, nego može postojati samo kao znak u izvanrednim prilikama u kojima se uzdiže zajednički vapaj iz nevolje, vapaj koji treba prodrmati srca ljudi i potresti Božje srce.
2. Takav molitveni događaj zavodi skoro nezaobilazno u kriva tumačenja, u ravnodušnost prema sadržaju onoga što se vjeruje ili ne vjeruje te time dovodi do rastakanja zbiljske vjere. Stoga takvi događaji moraju ostati iznimkama, kao što je rečeno pod 1.; prije svega je pak od najveće važnosti da se brižno objasni što se tu zapravo događa, odnosno ne događa. Ovo objašnjenje, u kojemu mora postati jasnim da »religija« uopće nema, da nema zajedničke misli o Bogu niti zajedničke vjere u Boga te da se razlika ne tiče tek područja izmjenjivih slika i pojmova, nego pogađa same konačne odluke čovjeka — to je, dakle, objašnjenje važno ne samo za sudionike toga događanja, nego i za sve one koji su tomu svjedoci ili koji inače na neki način dobivaju o tomu informacije. To događanje mora biti samo u sebi i pred očima svijeta tako jasno, da ne mogne postati demonstracijom relativizma po kojemu bi ono ukinulo samo sebe i vlastiti smisao.

Dok se pri multireligijskoj molitvi doduše moli u jednakome kontekstu, ali odijeljeno na različitim mjestima, međureligijska molitva znači zajedničko moljenje osoba ili skupina koje pripadaju različitim religijama. Je li to uopće moguće u posvemašnjoj istini i poštenju? Dvojim o tome. Ipak, u svakome slučaju valja pritom postaviti tri elementarna uvjeta bez čijega bi uzimanja u obzir takvo moljenje postalo nijekanjem vjere:

1. Skupa se može moliti samo ako postoji jednodušnost u tome tko ili što je Bog pa stoga i jednodušnost s obzirom na to što je to molitva: naime, dijaloško događanje u kojemu govorim Bogu koji me može slušati i uslišati. Drukčije rečeno: zajedničko moljenje pretpostavlja da se načelno zajednički shvati naslovnik molitve, pa time i onaj unutarnji čin koji se na njega odnosi. Kao u slučaju Abrahama i Melkisedeka, Joba i Jone, mora biti jasno da se razgovara s Bogom nad bogovima, sa Stvoriteljem neba i zemlje — s mojim Stvoriteljem. Mora dakle biti jasno da je Bog »osoba«, a to znači da može spoznavati i ljubiti; da on ima moć da me čuje i da mi odgovori; da je on dobar i mjerilo dobrote te da zlo nema nikakva udjela u njemu. Polazeći od Melkisedeka možemo reći kako mora biti jasno da je on Bog mira i pravednosti. Svako miješanje osobnoga i neosobnoga shvaćanja, Boga i bogova, mora biti isključeno. Prva zapovijed Dekaloga vrijedi upravo i u eventualnoj međureligijskoj molitvi.
2. Polazeći od poimanja Boga mora postojati također načelno slaganje o tome što je dostojno molitve i što može postati sadržajem molitve. Kao mjerilo onoga što s pravom možemo od Boga tražiti da bismo ga dostojno molili ja vidim molitvene nakane Očenaša: u njima se vidi tko i kakav je Bog i tko smo mi. One pročišćuju naše htijenje i pokazuju s kojom vrstom htijenja se nalazimo na putu prema Bogu, a koja vrsta željenja bi nas udaljila od Boga i postavila protiv njega. Molbe koje bi stajale u suprotnosti sa smjerom molbi Očenaša ne mogu za kršćanina biti predmetom međureligijske molitve, zapravo uopće ne mogu biti predmetom nikakve molitve.
3. Sve se mora tako događati da relativističko krivo tumačenje vjere i molitve ne nađe nikakva uporišta. Taj kriterij ne odnosi se samo na kršćane koji ne smiju biti uvedeni u zabludu, nego isto tako i na nekršćane za koje ne smije nastati dojam neke zamjenjivosti »religija« i nekoga pretposljednjeg, pa stoga i zamijenjiva značenja, primjerice temeljne kršćanske ispovijesti vjere. Odsutnost takva vođenja na krivi put zahtijeva stoga da za nekršćana odatle ne smije slijediti neko pomračenje kršćaninove vjere u Božju jedincatost i u jedincatost Isusa Krista, Spasitelja sviju ljudi. Ranije spomenuti dokument iz Bosea s pravom veli o tome da sudjelovanje u međureligijskoj molitvi ne smije dovesti u pitanje naše zauzimanje u navještanju Isusa Krista svim ljudima. Ako bi nekršćanin morao ili mogao »izvući« iz sudjelovanja nekoga kršćanina u medureligijskoj molitvi relativiziranje vjere u Isusa Krista, jedinoga Spasitelja sviju, onda do takva sudjelovanja ne može doći. Jer u tome bi slučaju ono pokazivalo u krivome smjeru, natrag umjesto naprijed, u povijesti Božjih puteva.

Zatim imamo ovo iz papinog pisma prijatelju luteranskom pastoru u ožujku ove godine:

Razumijem vrlo dobro Vašu zabrinutost zbog mog sudjelovanja na susretu u Asizu. Ali, ta bi se obljetnica morala u svakom slučaju proslaviti i nakon svega, činilo mi se najbolje da odem osobno onamo i tako pokušam odrediti sveukupno usmjerenje. U svakom slučaju, učinit ću sve da sinkretistička ili relativistička interpretacija događaja bude nemoguća i da bude jasno kako ja i dalje vjerujem i priznajem ono na što sam skrenuo pozornost Crkve u dokumenu 'Dominus Jesus'.

I onda je objašnjeno da ovaj puta, za razliku od prethodnih susreta u Asizu, neće biti nikakve međureligijske molitve, a umjesto toga papa je predvodio u srijedu na trgu Svetog Petra u Rimu stvarnu katoličku molitvu (liturgiju riječi) koja je započela s Tu es Petrus, a završila sa Salve Regina.

Konačno, jučer je papa u Asizu izrekao jedan posve pristojan govor sa standardnim riječima o miru i ulozi religija u svijetu i sličnom. Po meni je najzanimljiviji sljedeći odlomak. Unio sam obilne prilagodbe u dostupan prijevod koji je, kao i obično, više prepričavanje svojim riječima, nego prevođenje papinih.

Kritičari religije tvrde, počevši od prosvjetiteljstva, da je religija uzrok nasilja i stoga su poticali neprijateljstvo prema religiji. Činjenica da religija, u slučaju koji ovdje promatramo [terorizam], doista potiče nasilje mora nas kao religiozne osobe vrlo zabrinjavati. Na suptiliniji, ali ne manje okrutan način, također vidimo religiju kao uzrok nasilju kada branitelji jedne religije koriste silu protiv drugih. Predstavnici su religija, sabrani u Asizu 1986. godine, željeli reći, a mi također potvrđujemo da nasilje ne pripada pravoj naravi religije, nego je njezino izopačivanje i pridonosi njezinu uništenju. Neki pak na to odgovaraju primjedbom: kako znate što je prava narav religije? Zar vaša tvrdnja ne potječe iz činjenice da je među vama snaga religije postala potrošena? Drugi će pak prigovoriti: Postoji li zajednička narav religije koja se nalazi u svim religijama i zato je primjenjiva na sve njih? S tim se upitima moramo suočiti ako se kanimo realistično i vjerodostojno suprotstaviti vjerski motiviranom nasilju. U tome leži temeljna zadaća međureligijskog dijaloga, koju ovaj susret mora ponovno istaknuti.

Papa ne odgovara na ova vrlo važna pitanja, ali lijepo je što ih je barem postavio. Ja se potpuno slažem s tim prigovorima i bilo bi lijepo čuti što je to danas katolički odgovor i kako se taj odgovor slaže s vjekovnim učenjima Crkve.

Uglavnom, čini mi se da se papa potrudio da skrene "duh Asiza" što više u pravom smjeru. Je li ga uspio egzorcizirati od svih demona? Čisto sumnjam. Ipak, jedna utješna vijest je da svjetovni mediji ni u svijetu, a ni kod nas nisu skoro ništa izvještavali o ovom susretu u Asizu. Ohrabruju i poticaji nama katolicima od strane cijenjenih muslimana poput muftije Ševka ef. Omerbašića koji je izjavio:

Primjer Franje Asiškoga bit će zlatnim slovima zapisan u povijesti kršćansko-muslimanskih odnosa. Mnogi se ni danas skoro tisuću godina kasnije ne usuđuju krenuti njegovim putem u kreiranju tih odnosa.

Podsjetimo se tog svijetlog primjera.

Oko 1219. godine, nakon održane Generalne skupštine Reda, Sveti Franjo je odlučio poduzeti misijsko putovanje među muslimane u Egipat, gdje se je vodio križarski rat.

Za to vrijeme Franjo je boravio sa kršćanskom vojskom i prošao je kroz njihove linije i došao do muslimanskih linija. Kako je bio izvan dometa kršćana ubrzo su ga uhvatili muslimanski vojnici. Franjo je rekao vojnicima da želi sultanu propovijedati Krista. Sultan mu je dopustio da uđe u njegov logor.

Kada su ga doveli pred sultana Franjo je rekao: „Mene šalje Svemogući Bog da navještajući istine Evanđelja tebi i tvome narodu pokaže put spasenja.“ I dok je Sveti Franjo propovijedao, sultanu se je Franjo svidio i dojmila ga se je snaga Franjinih riječi tako jako da je pozvao Franju sa boravi kod njega.

„Drage volje“, odgovorio je Franjo, „ako se ti i tvoj narod obratite, povjerujete Kristu“. Franjo je tada iznio svoju čuvenu ponudu, izazov. Rekao je: „Ako se ti sada kolebaš između Krista i Muhameda, naredi da se raspali vatra i ja ću ući u tu vatru s tvojim svećenikom da bi vidio čija je vjera Prava Vjera.“

Sultan nije bio voljan dopustiti taj pokus sa vatrom, te je Franjo zamolio dopuštenje da ih napusti. A sultan je dao nalog da Franju najljubaznije sprovedu do njegova logora.

I dok se je to događalo u Egiptu, pet braće gorljivih franjevaca je uzvitlalo prašinu u muslimanskome Maroku, kada je njih petero trebalo biti ubijeno. To su bili brat Berardo, Oton, Petar, Akurzije i Adjut.

Najprije su ta braća otišla u Španjolsku, u muslimansku Sevilju. A zbog toga što su tamo htjeli propovijedati Evanđelje, bili su bičevani, utamničeni i potom izagnani iz toga kraljevstva. Nakon toga su otišli u muslimanski Maroko u namjeri da obrate nevjernike. Kada su tamo došli, ta braća su htjela više od toga da propovijedaju po ulicama. Ušli su pravo u mošeju (džamiju) i usred mošeje javno optužili Muhameda.

Braća su bila uhićena, utamničena i bičevana, ali to nije zadovoljilo njihov cilj. Dok su bili u zatvoru oni su stalno nastojali obratiti stražare i tamničare.

Vladari Maroka nastojali su naći diplomatski način izlaska iz te situacije, pa su sve poduzeli da te zatočene franjevce pošalju u njihovu zemlju. A kako su na to odgovorili franjevci?

Brat Cuthbert donosi sljedeće: „Ali pet franjevaca nije nimalo znalo o diplomaciji i nisu imali namjeru napustiti misiju i nastaviti živjeti. Muhamed je u njihovim očima bio neprijatelj Kristov, a duše tih ljudi su bile potpuno izgubljene za njihovoga Božanskoga Otkupitelja. Njima je to izgledalo da bi pristajući na to izdali svoju misiju i odrekli se svoje Vjere i svoga Spasitelja.“

I kod prve prilike ovi žilavi franjevci su uspavali svoje tamničare. Istoga časa oni su se vratili u grad, i ondje opet pred mošejom pozvali nevjernike da se odreknu Muhameda i da prihvate Krista.

Opet su uhvaćeni, bačeni u tamnicu i mučeni. I dok su ih mučili tamničari su im obećali da će im spasiti život i da će dobiti i darove samo ako zataje Krista i prihvate Muhameda.

Braća su odgovorila tako što su izgovorila molitve i pohvale Našemu Gospodinu i požurivali mučitelje da se odreknu Muhameda i prihvate Isusa Krista.

Muhamedanci su odgovorili na taj način da su im odrubili glave. Njihova tijela su bacili izvan gradskih zidina za hranu psima. Portugalski dostojanstvenik je organizirao prikupljanje njihovih tjela, koja su zatim odnijeta u Portugal i uz velike počasti položena u crkvu Regularnih kanonika (Augustinaca) u Coimbri.

Među narodom koji se je tada skupio da moli i časti te franjevačke mučenike bio je i mladi augustinski kanonik koji se je zanio ciljem i ljubavlju prema Kristu kojom su gorjela ova franjevačka braća. On je potražio mjesne franjevce i zamolio ih da ga prime u svoj Red.

Taj mladi augustinac, koji je postao franjevac, poznat nam je kao Sveti Antun iz Padove, Čudotvorac, kojega katolici štuju i s nazivom „Malj heretika“.

A u svezi Svetoga Franje: Što je on mislio o toj petorici braće koja su umarširala u mošeju i optužila Muhameda pred muslimanima i na muslimanskom svetom mjestu? Koji su pozvali muslimane da za svoje spasenje ne slijede lažnoga proroka Muhameda? Je li sveti Franjo organizirao veliko priznavanje pogriješke i potaknuo svoju braću na razumijevanje da „muslimani zajedno s nama, časte istoga Boga“?

Ne! Sv. Franjo je vapio prema Nebu sa zahvalnošću: „Ja sada mogu iskreno reći da imam petoricu braće.“

Mislio sam ovdje još dodati koji citat od blaženog Charlesa de Foucaulda koji nam daje program "međureligijskog dijaloga" za današnje vrijeme, ali to će s obzirom na duljinu ovog posta morati, nažalost, pričekati neki budući trenutak.

Blaženi Ivane Pavle II., moli za nas!

Deus, dives in misericórdia,
qui beátum Ioánnem Paulum, papam,
univérsae Ecclésiae tuae praeésse voluísti,
praesta, quaésumus, ut, eius institútis edócti,
corda nostra salutíferae grátiae Christi,
uníus redemptóris hóminis, fidénter aperiámus.
Qui tecum.

(izvor)

Ne baš točan prijevod na hrvatski na kraju ovog teksta. Komentari iz razumljivih razloga nisu na ovom postu omogućeni.