Ročkas

Prije neki dan sam bio na rođendanu. "Pa što onda?" rekli biste očekujući nastavak.
Pa ništa, ne bih to spominjao da nije bilo onako... nekako malo čudno. "Malo čudno?"... možda sam vas već zainteresirao, ali oči vam vrludaju, vidim da niste koncentrirani.
Ne malo, nego dosta čudno!
Sad poslušajte što mi se dogodilo...
Dolazim na slavlje i ulazim. Odmah sa vrata nešto me kopka, nekako sam nesiguran. Nešto me kopka. Nema veze, ulazim i vidim da se podosta društva već okupilo. Sjede u krug, ali nešto, nešto nedostaje... nije nešto nego netko prekorim se u mislima. Kako nisam vidio da nema slavljenika. Ne mogu vjerovati da ga nema, došao sam da ga vidim i nema ga.
Gledam okolo...
Ne...
nema ga.
Ili?
Ma je li moguće?
Ma ne može biti?
Mi svi tu sjedimo, a on, on je...
Ma ne... da.
Izgleda da stvarno je. Mi svi tu sjedimo, a slavljenik je u drugoj sobi sam.
Čudno, čudno.
Gledam druge, ali sve mi se čini da njima tu ništa nije neobično.
Pa bilo njima neobično ili ne, netko je ovdje gadno zeznuo. Tko god da je organizirao ovaj rođendan nije baš... razmislio.

Evo upravo ovako sam se osjećao kada sam prvi puta ušao u crkvu "Svete mati slobode" na zagrebačkom Jarunu. Pogledom sam pretraživao crkvu poput kamera na panoramama gradova i trebalo je dok nisam uočio tabernakul. Ostavljen u krajnjem lijevom kutu, gotovo pola pastve okrenulo je leđa svome dobrom Pastiru. Tko je projektirao ovu crkvu- zdvajao sam zamišljajući kako se kao od lego kockica, poput onih ubrzanih snimki godišnjih doba, podiže tradicionalni oltar, iza sadašnjeg, na mjestu gdje sada stoji nekakav reljef...
U središtu, zlatom optočen, sunčevim sjajem okupan, uzdizao se tabernakul... a u njemu naš Gospodin.

PRIJE:

POSLIJE:

Tradicionalna misa u Nigeriji

Pater Ante Sumić, član Svećeničkog bratstva svetog Petra (FSSP), nedavno je napisao članak o tradicionalnoj latinskoj misi i vjernicima koji su joj privrženi u Nigeriji. S obzirom da je p. Sumić krajem travnja slavio misu u Zagrebu (o čemu ste mogli čitati na našem blogu), mislim da bi vam taj članak mogao biti zanimljiv. Poprilično dugu urednikovu napomenu možete slobodno zanemariti jer se bavi stvarima koje na našim prostorima nemaju apsolutno nikakvog odjeka.

(Link pronađen preko bloga Rorate Coeli.)

Nedjeljna blog preporuka 26

Damian Thompson je novinar koji radi za britanski Telegraph i piše blog na kojemu komentira vjerska zbivanja, posebno u Katoličkoj Crkvi i anglikanskoj zajednici. Obično ima vrlo intenzivne komentare u kojima ponekad zna i pretjerati, a ne bih vam preporučio čitanje komentara čitatelja na njegovom blogu jer znaju biti dosta ružni. No, ipak u svojim postovima vrlo često istinito raskrinkava licemjerje engleskih crkvenih i svjetovnih vođa, a zagovara i veći povratak katoličkoj tradiciji tako da nije loše ponekad prolistati njegov blog jer se zna naći zanimljivih i drugdje neobjavljenih vijesti.

Hads't thou stayed, I must have fled!

In his chamber all alone,
Kneeling on the floor of stone,
Prayed the Monk in deep contrition
For his sins of indecision,
Prayed for greater self-denial
In temptation and in trial;
It was noonday by the dial,
And the Monk was all alone.
Suddenly, as if it lightened,
An unwonted splendor brightened
All within him and without him
In that narrow cell of stone;
And he saw the Blessed Vision
Of our Lord, with light Elysian
Like a vesture wrapped about him,
Like a garment round him thrown.

Not as crucified and slain,
Not in agonies of pain,
Not with bleeding hands and feet,
Did the Monk his Master see;
But as in the village street,
In the house or harvest-field,
Halt and lame and blind he healed,
When he walked in Galilee.

In an attitude imploring,
Hands upon his bosom crossed,
Wondering, worshipping, adoring,
Knelt the Monk in rapture lost.
Lord, he thought, in heaven that reignest,
Who am I, that thus thou deignest
To reveal thyself to me?
Who am I, that from the centre
Of thy glory thou shouldst enter
This poor cell, my guest to be?

Then amid his exaltation,
Loud the convent bell appalling,
From its belfry calling, calling,
Rang through court and corridor
With persistent iteration
He had never heard before.
It was now the appointed hour
When alike in shine or shower,
Winter's cold or summer's heat,
To the convent portals came
All the blind and halt and lame,
All the beggars of the street,
For their daily dole of food
Dealt them by the brotherhood;
And their almoner was he
Who upon his bended knee,
Rapt in silent ecstasy
Of divinest self-surrender,
Saw the Vision and the Splendor.
Deep distress and hesitation
Mingled with his adoration;
Should he go, or should he stay?
Should he leave the poor to wait
Hungry at the convent gate,
Till the Vision passed away?
Should he slight his radiant guest,
Slight this visitant celestial,
For a crowd of ragged, bestial
Beggars at the convent gate?
Would the Vision there remain?
Would the Vision come again?
Then a voice within his breast
Whispered, audible and clear
As if to the outward ear:
"Do thy duty; that is best;
Leave unto thy Lord the rest!"

Straightway to his feet he started,
And with longing look intent
On the Blessed Vision bent,
Slowly from his cell departed,
Slowly on his errand went.

At the gate the poor were waiting,
Looking through the iron grating,_
With that terror in the eye
That is only seen in those
Who amid their wants and woes
Hear the sound of doors that close,
And of feet that pass them by;
Grown familiar with disfavor,
Grown familiar with the savor
Of the bread by which men die!
But to-day, they knew not why,
Like the gate of Paradise
Seemed the convent sate to rise,
Like a sacrament divine
Seemed to them the bread and wine.
In his heart the Monk was praying,
Thinking of the homeless poor,
What they suffer and endure;
What we see not, what we see;
And the inward voice was saying:
"Whatsoever thing thou doest
To the least of mine and lowest,
That thou doest unto me!"

Unto me! but had the Vision
Come to him in beggar's clothing,
Come a mendicant imploring,
Would he then have knelt adoring,
Or have listened with derision,
And have turned away with loathing.

Thus his conscience put the question,
Full of troublesome suggestion,
As at length, with hurried pace,
Towards his cell he turned his face,
And beheld the convent bright
With a supernatural light,
Like a luminous cloud expanding
Over floor and wall and ceiling.

But he paused with awe-struck feeling
At the threshold of his door,
For the Vision still was standing
As he left it there before,
When the convent bell appalling,
From its belfry calling, calling,
Summoned him to feed the poor.
Through the long hour intervening
It had waited his return,
And he felt his bosom burn,
Comprehending all the meaning,
When the Blessed Vision said,
"Hadst thou stayed, I must have fled!"

The Theologian’s Tale; The Legend Beautiful
Henry Wadsworth Longfellow

Nedjeljna blog preporuka 25

Catholic and Enjoying It! (Katolik i uživam u tome) je blog koji sam trebao i prije predstaviti, ali nikako da dođe na red. Piše ga Mark Shea koji je katolički apologet i autor, obraćenik s agnosticizma mladosti preko evangeličkog protestantizma do katoličke vjere. Iako je u zadnjih otprilike godinu dana počesto odsutan od bloga zbog drugih obaveza (poput primjerice pisanja trilogije o Bl. Djevici Mariji), ipak i dalje objavljuje neobično velik broj postova (dvije-tri tisuće godišnje) u kojima se može naći zanimljivih socijalnih, političkih i vjerskih komentara, ali i linkove na zabavne youtube filmiće, druge blogove i slično.

Dječja igra

Iz Muzeja igračaka u Salzburgu (engleski/njemački):

(kliknite na sliku za veći format).

Izgleda da se većina današnjih misnica i sličnih stvari ne može kvalitetom mjeriti s nekadašnjim igračkama. Valjda su prije bolje shvaćali čemu takve stvari služe.

Kupanjac

Voda je hladna, ali potrebno je osvježenje...

Idući korak u peticiji

Prenosim obavijest sa stranice peticije za tradicionalnu misu u Zagrebu:

S obzirom da u dva mjeseca od kada je peticija poslana na dvije crkve u Zagrebu nije stigao nikakav odgovor, kopija peticije bit će poslana u utorak 8.9.2009. na Nadbiskupski duhovni stol. To je u skladu s čl. 7 motuproprija Summorum Pontificum.
O eventualnim odgovorima bit ćete pravovremeno obaviješteni.

Najbolja pomoć ovom cilju je molitvena.

Nedjeljna blog preporuka 24

Vjerojatno ste primjetili da se s lijeve strane pojavio popis blogova u kojemu je većina do sada predstavljenih blogova, a ima ih i nekoliko koje još nisam spomenuo.

Danas vas upućujem na tri bloga:

Le Salon Beige (ime zvuči jednako i na hrvatskom) je francuski blog koji pišu katolički laici o svakodnevnim vijestima, posebno vezanima uz bioetička pitanja, ali i općenito katoličku kulturu, baštinu i događanja u Francuskoj i drugim frankofonim područjima.

Messainlatino.it (misa na latinskom) je talijanski blog koji donosi vijesti i komentare vezane uz tradiciju Crkve, te prati širenje tradicionalne mise i implementaciju motuproprija u Italiji.

Nowy Ruch Liturgiczny (Novi Liturgijski Pokret) je poljski blog koji, kao što mu i ime kaže, ima uzora u poznatom blogu New Liturgical Movement s kojim smo i otpočeli ove naše nedjeljne preporuke. Vjerno prati liturgijsku tematiku i uz prijevode s drugih blogova, donosi i originalne članke.


Možda je dobro spomenuti da za prijevod ovih blogova na jezik po izboru možete koristiti uslugu Google Translatea. Samo unesete adresu stranice, izvorni i krajnji jezik i imat ćete radnu verziju prijevoda koja vam može pomoći da razumijete tekstove koji vam se učine zanimljivim.

Gostujući autor - Magister Mathias: O molitvi

Ponovno vam donosimo jedan tekst koji je napisao naš "vanjski suradnik" Ivan Kovačić, o kojem sam nešto više napisao u uvodu prije njegovog članka o gregorijanskoj glazbi.

Ovaj puta Ivan je preveo izvadak iz jednog djela Magistera Mathiasa. Malo ljudi je uopće čulo za ovog teologa, a kako ni sam nisam donedavno za njega znao, stavio sam najprije kratki životopis iz predgovora Objava svete Brigite Švedske, točnije ove knjige. Inače znatan dio objava sv. Brigite možete naći preveden s latinskog na engleski ovdje (zip datoteka), a nešto malo ima i na hrvatskom. Nakon životopisa slijedi nekoliko ulomaka iz Brigitinih objava u kojima i sam Gospodin vrlo pohvalno govori o Magisteru Mathiasu, pa vjerujem da će vas i to potaknuti da pročitate kratki tekst o molitvi koji nam je Ivan pripremio.

***

Tijekom ranih godina poziva sv. Brigite, njezin duhovnik bio je Magister Mathias Övidi (c. 1300 – c. 1350), kanonik katedrale u Linköpingu, koji je bio plodan pisac i teolog s europskim ugledom za kojeg se govorilo da ima dar „razlučivanja duhova“. Njegova dva priručnika o umjetnosti poezije, Poetria i Testa nucis, pokazuju širinu njegovog znanja u humanističkoj tradiciji. Najznačajnije njegovo djelo koje je sačuvano samo u ulomcima je abecedna konkordancija Biblije poznata pod nazivom Alphabetum distinccionum. Drugo njegovo djelo je Homo conditus, teološki priručnik namijenjen propovjednicima, a dopunjuje ga Copia exemplorum, pastoralni priručnik koji sadrži homiletske primjere. Vjerojatno najoriginalnije njegovo djelo je Exposicio super apocalypsim koje daje doslovno i duhovno razlaganje knjige Otkrivenja. Mathias je bio tradicionalist koji je naglašavao biblijske studije kao osnovu teologije i učeni teolog koji je s nepovjerenjem gledao skolastičko argumentiranje logičkim komadanjem. Možda se intelektualno borio s nekim novim učenjima i kontroverzama koje su dominirale suvremenim kontinentalnim teološkim raspravama i Brigita daje naslutiti da je prošao kroz osobnu borbu vjere u jednom dijelu života kada se suočio s heretičkim demonima koji su tvrdili „Mi smo istina.“ Savjetovala ga je da u dvojbi uvijek „Propovijeda postojano.“

Mathias je mogao biti Brigitin ispovjednik tijekom njezinog braka i navodi ga se kao osobu kojoj se, kako joj je rečeno u njezinoj viziji „poziva“, trebala obratiti. Napisao je snažnu obranu njezinog vidjeličkog poziva i javno je potvrdio njezinu novu ulogu proroka i vidioca u svom proslovu koji prethodi prvoj knjizi Brigitinih objava, poznatom po početnim riječima, Stupor et mirabilia. Izgleda da je po Brigiti tražio i božansko znanje dok je pisao svoje komentare o knjizi Otkrivenja, pitavši je za duhovno znanje kada će doći Antikrist i je li knjigu Otkrivenja uistinu napisao sv. Ivan jer „su mnogi tvrdili suprotno“. Krajem 1340-ih njihov odnos nije više bio tako blizak. Prema predaji, sudjelovao je u križarskoj vojni kralja Magnusa Erikssona na istočni Baltik i umro je ubrzo nakon toga, možda od crne smrti (kuge) oko g. 1350.

***

Iz objava sv. Brigite:

„Zadrži pravu vjeru koju ćeš naučiti po onome koji je iskusio u sebi bitku među dvaju duhova – duha laži i duha istine – i mojom pomoću pobijedio.“
(1. knjiga, 3. poglavlje)

Tada Krist reče svojoj zaručnici: „Pogledaj, kćeri, kako je veliki utjecaj u čovjeku ne samo od zloće đavlove, nego također od iskrivljene savjesti! A to se događa jer se ne bori protiv napasti kako bi trebao. Ali magister (učitelj) kojeg poznaješ nije tako činio. Uistinu, Duh je u njega utonuo, kušajući ga do te mjere da se činilo kako sve hereze stoje pred njim i jednim ustima govore: 'Mi smo istina'; ali on se nije uzdao u svoje misli i nije razmišljao ponad sebe. Zbog toga je izbavljen i postao je pun znanja u svemu od 'U početku' do 'Alfa i Omega': upravo kako mu je obećano.“
(5. knjiga, 16. ispitivanje, 3. pitanje)

On je bio svet čovjek velike duhovne snage i u riječi i u djelu. Kada je umro u Švedskoj, Kristova zaručnica (sv. Brigita) živjela je u Rimu. Dok se molila, čula je glas koji joj je govorio u duhu: „Sretan li si, Magistre Mathias, jer ti je kruna pripravljena u nebu! Dođi sada mudrosti kojoj nikad neće biti kraja!“
(Objašnjenje na kraju 1. knjiga, 3. poglavlje)

***

O molitvi, kako ju treba vršiti i što uzrokuje

Molitva nije ništa drugo doli molba osjetila prema Bogu u poniznosti i pouzdanju da ćemo zadobiti ono što nam koristi. Prozbena molitva treba imati tri pratitelja: poniznost da se podložimo Bogu na svaki mogući način, pouzdanje da ćemo zadobiti što ištemo od Boga zbog njegova milosrđa, a ne naših napora i ustrajnost da se trajno u prikladnim trenutcima vraćamo istome.

Molitva bez poniznosti više dodijava nego ugađa Bogu. Oholo srce nije se još obratilo Bogu iako se čini da usta mole i zato je pisano: Tad vapiju, al' on ne odgovara poradi oholosti zlikovaca (Job 35,12). Na taj se način farizej molio u hramu: Hvala ti što nisam kao ostali ljudi (Lk 18,11). Jer je vapio u oholosti, nije zavrijedio da mu molitve budu uslišane, iako je činio djela pravednika, posteći i dajući desetinu.

Onaj koji se trudi ugoditi Bogu, ne smije imati namjeru ugađati sebi. Farizej je bio zadovoljan samim sobom i dobrim djelima što ih je učinio, kao da su njegova, i zato se nije mogao svidjeti Bogu. Grešan se čovjek treba, dakle, trsiti da bude neugodan sebi da bi ugodio Bogu. To je poniznost: ni biti zadovoljan zlom, jer je od nas samih (a ovo je najgore, hvastati se vlastitim zlodjelima) ni hvaliti samoga sebe dobrom je naše, nego jer je Božje. Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali. (1 Kor 1,31).

No ne smije nedostajati ni nada ni pouzdanje da će Bog čuti našu molitvu. Nerazborito se moli tko nema ufanja da će Bog čuti. Onaj koji se ne uzda u Božju dobrotu nije dostojan iskusiti kako Bog pokazuje svoju milost prema njemu. Kako ćeš očajavati da ti neće čuti molitve ako razmatraš Božju dobrotu? Ni veličina grijeha ni nedostatnost napora ne mogu zatvori uho milosrdnog Oca spram onih koji okreću svoju volju k njemu.

Samo bi škodljivost tražene stvari mogla zapriječiti brižnoga Oca da usliši one koji se mole u dobroj volji. Zbog toga čak ni Pavlova molitva nije bila uslišana (2 Kor 12,8). Molitve onih koji se u dobroj volji mole za beskorisne stvari bit će uslišane u njihovim čežnjama boljim stvarima od onih za koje se sami mogu moliti kao što je pisano: Gospod je čuo čežnju siromašnih (usp. Ps 10,17). Nije rečeno da je čuo njihovu molitvu, već njihovu čežnju. Dobra volja ima dobru čežnju (čak i kad se onaj tko ne zna kako moliti moli za krive stvari). Stoga neka nitko ne kaže: "Ne umijem moliti tako da bih bio dostojan da budem uslišan", jer ako moliš s dobrom voljom, onda će se brižni Otac pobrinuti da primiš, ne ono što išteš, već ono što ti koristi. On ne misli prvenstveno o tvojim naporima u molitvi, nego o tvom stavu. Kada David reče: Gospod je čuo čežnju siromašnih, doda: Uho prikloni pripravnosti njihovih srca.

Da, s kojim pouzdanjem bi oni koji su siromašni duhom - a to znači ponizni - trebali iznijeti svoje čežnje. Još nisu ni počeli moliti i odmah se pripravljaju da čeznu tako da budu uslišani. Kad se dakle oni pripravljaju da budu uslišani, ne bi li i oni koji se već mole trebali biti uslišani? To je obećanje Božje po drugom proroku kada kaže: Prije nego me zazovu, ja ću im se odazvat'; još će govoriti, a ja ću ih već uslišiti (Iz 65,24).

Zato nemoj biti nepovjerljiv prema onome tko je tako voljan da usliša, čak i ako su grijesi mnogi i sramotni. David, koji se učinio krivim mnogim velikim grijesima, nije se molio, nego ispovjedio, kada kaza: Sagriješio sam protiv Gospodina (2 Sam 12,13), i odmah je čuo: Gospodin ti oprašta tvoj grijeh (2 Sam 12,13). Razbojnik na križu molio se jednom jedinom rečenicom kad je govorio o svojim brojnim grijesima: Sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje. (Lk 23,42). I smjesta je čuo Kristov odgovor: Još danas ćeš biti sa mnom u raju! (Lk 23,43). O Mariji Magdaleni nigdje ne piše da je išta molila, samo da je plakala zbog svojih sramotnih grijeha, i primila je odgovor: Oprošteni su ti grijesi, idi u miru (Lk 7,50).

Ali molitva mora biti ustrajanje u stvari kroz mjesto i vrijeme. A takva i jest ako uistinu dolazi od dobre volje. Za ono se molimo ustrajno, što žudno priželjkujemo. No ako prestanemo priželjkivati, zaboravljamo se i moliti.

Molitva mora prvenstveno biti ustrajna tako da um onoga tko se moli bude blizak Bogu, i uslišanje molitve postaje sve djelotvornije što se um više prinosi Bogu. Zato je pisano u poslanici Jakovljevoj: Mnogo može žarka molitva pravednikova (Jak 5,16). Da, čak i molitva nepravednoga često djeluje ako ustrajno teži za spasenjem. To je razlog zašto Gospodin kaže o onome tko je došao u nezgodan čas i molio uporno: Ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti (Lk 11,8). A Bog Otac uistinu daje onome tko moli ustrajno čak i ako toga nije dostojan jer mu molitva nije sasvim opravdana.

Brojevi

Postoje ljudi koji mrze Crkvu.
Biskup Fulton Sheen je rekao da nema više od 100 ljudi koji mrze Katoličku Crkvu, ali imaju milijuni ljudi koji mrze ono što oni smatraju da Katolička Crkva jest.
Vjerojatno bi se danas moglo naći i više od 100 ljudi, ali poanta ostaje ista, većina ljudi koji mrze Crkvu ili osjećaju animozitet prema njoj, zasnivaju to na nekim svojim predođbama koje su počesto stvorene iz medija.
Neki od tih ljudi su moji poznanici, pa se nisam začudio kada je jedan od njih kao jedan od glavnih načina za izlaz iz krize naveo rezanje državne potrošnje kroz smanjivanje naknada kleru. Iz načina na koji je to nekoliko puta ponovio bilo je više nego jasno da taj svoj "ekonomski program" ne temelji ni na kakvim brojkama, već na poluinformacijama izvađenim iz konteksta i začinjenim antikršćanskim stavom.
Neovisno o tome, zainteresiralo me koliko je to točno "potrošnja" Crkve u proračunu?

Dakle, kao što na stranici ministarstva financija jasno piše, državni proračun Republike Hrvatske za 2009. godinu iznosi 123,4 milijarde kuna poslovnih rashoda i 3,6 milijardi kuna rashoda za nabavu nefinancijske imovine, sve u svemu od oka 127 milijardi kuna. Planirani proračunski deficit je bio 2,4 milijardice, a u prvih osam mjeseci smo došli do otprilike 9,3 milijardi.
Okej, nešto definitivno treba rezati.
U stavci 1056 nalazimo slijedeću točku u kojoj su naknade koje država daje Crkvi
A539026 MEĐUNARODNI SPORAZUM - SVETA STOLICA I RH 283.000.000
No, moramo imati na umu da su naši hrvatski biskupi odlučili odreći se 50 milijuna kuna od ove svote čime dolazimo do 233 milijuna kuna.
Tih 233 milijuna predstavlja manje od 0,2% cjelokupnog proračuna. Ako uzmemo da je u Hrvatskoj cca 80% stanovništva katoličke vjere (premda se u zadnjem popisu značajno više izjasnilo katolikom), dolazimo do iznosa od otprilike 5 kn mjesečno koje svaki katolik plaća za Crkvu u Hrvatskoj. To bi vam došlo kao da svome župniku kupite jedan jeftiniji sladoled mjesečno, recimo Kontiki.
Ukoliko mislite da je 80% katolika u Hrvatskoj još uvijek previše, ajmo probati sa 50% stanovništva, u kojem slučaju bi svaki katolik plaćao 8 kuna mjesečno, to nije niti za kornet od čokolade.
Naravno, ne treba zaboraviti da velik dio toga novca odlazi u karitativne svrhe...
I sad će meni netko pričati priče o tome kako treba ukinuti "pare kleru"???
Neću niti ulaziti u detalje gdje bi se sve moglo puno pametnije i bolje uštedjeti, to je tema bez kraja...
I za kraj, ono što želim reći je da ako netko zbog bilo kojeg razloga ne želi svome župniku kupiti sladoled, samo neka se javi na mail sa lijeve strane, ja ću vrlo rado uskočiti!

Pravila angažmana

Neki dan sam ponovno naišao na jedan stariji tekst Father Z-a pod naslovom:
Fr. Z’s 5 Rules of Engagement for after the Motu Proprio is released
ili u slobodnom prijevodu "Pater Z-jevih 5 pravila angažmana nakon izdavanja Motu Propria". Ponovno sam se podsjetio kako su to dobra i konkretna uputstva za katolike privržene tradiciji. Također, razmišljajući o vremenu kada će tradicionalna misa postati redovita i u Hrvatskoj (a postat će sigurno, pitanje je samo prije ili malo poslije), osjetio sam se ponukan objaviti ih i na našem blogu u modificiranom Googleovom prijevodu i s mojim naglascima:

1) Radujte se, jer je naš liturgijski život obogaćen, ne zato što smo "mi pobijedili". Svatko pobjeđuje kada je obogaćen život Crkve.

2) Nemojte se šepuriti. Budimo ljubazni prema onima koji u prošlosti nisu bili ljubazni prema našim "legitimnim čežnjama".

3) Pokažite pravu kršćansku radost. Ako želite privući ljude onome što vam daje toliko utjehe i sreće, budite susretljivi i radosni. Izbjegavajte gorčinu koju su neki od tradicionalista nažalost osjećali toliko dugo.

4) Budite uključeni u cijelokupni život svoje župe, posebno u djela milosrđa koja se u njoj organiziraju. Ako želite da cjelokupna Crkva ima koristi od upotrebe starije liturgije, onda vi koji ste oblikovani starijim oblikom mise trebate biti na korist cijeloj Crkvi u konkretnim okolnostima.

5) Ako se dokumentom ne kaže sve čemu smo se mogli nadati, ne žalite se kao cvilidreta. Govorite manje o našim pravima i o onome što smo zaslužili ili o onome kako je trebalo biti, kao da smo mi svoji vlastiti mali pape, a više o našoj zahvalnosti, zahvalnosti, zahvalnosti za ono što nam Bog daje.