Što god vam rekne, učinite!

(foto: p. Lawrence, OP)

Malo duži izvadak, preporučujem vam i čitav članak:

Nijedan privatni pojedinac nema auktoritet suditi definitivno i službeno koje su privatne objave istinite, a koje nisu.

Auktoritet za procjenu istinitosti privatnoga ukazanja počiva prvenstveno na mjesnom biskupu.

Ukazanja u Lourdesu, Knocku, Fatimi, Beauraingu, Benneuxu – da spomenemo samo neka – odobrio je mjesni biskup. Pape toga vremena nisu izdale nikakav sud o njima.

Sadašnja je kanonska praksa da mjesni biskup mora imenovati povjerenstvo za istraživanje i procjenu privatnih objava (ako je smatra vrijednom istraživanja), ali Sveta Stolica može intervenirati ako je potrebno ili ako to biskup zatraži. Ili, biskup može zatražiti od biskupske konferencije svoje zemlje da mu pomogne u istraživanju i procjeni.

Zabranjeno je, a i grješno, širiti privatne objave koje su dobile negativan sud od mjesnoga biskupa, biskupske konferencije, ili vatikanske Kongregacije za nauk vjere. Neki kažu: „Ja ću podržavati dok Papa ne kaže da je lažno“. Ovo je beskorisan način djelovanja u ovoj stvari – vrlo se rijetko Pape izjasne za ili protiv objave.

Što se tiče izjava pripisanih Papi (npr. „Čuo sam da je Papa rekao gđi Smith nakon Mise u njegovoj privatnoj kapelici da on vjeruje u Garabandal i Bayside“; „Papa je rekao Jacku da on može nastaviti i tiskati tu osuđenu knjigu“) – nitko nema pravo djelovati na temelju takvih priča. Crkvom se upravlja javno izrečenim izjavama – ne s pomoću naklapanja i osobnih poruka.

Pape mogu pokazati svoju potporu određenim objavama, nakon odluke lokalnoga biskupa, ili biskupske konferencije, govoreći o njima, ili određujući novi blagdan u liturgijskom kalendaru, ili posjećujući mjesta bitno povezana s njima (npr. Guadalupe, Paray-le-Monial, Rue de Bac, Lourdes, Knock, Fatima, Beauraing, Banneux).

Čak i ako mjesni biskup krivo ne odobri istinitu objavu, poslušnost Crkvi ostaje važnija. Grijeh je širiti privatnu objavu na neposlušan način, ali nikada ne može biti grijeh ne širiti je.

Ovo vrijedi i za navodne vidioce i sljedbenike.

Zapravo, ako navodni vidjela ne posluša legitimnu odredbu biskupa, i tvrdi da ga Bog u tome podržava, ovo je siguran znak da poruka nije od Boga. Čak ako je dana istinska privatna objava, ni sam Bog ne bi želio ili naredio vidiocu da je širi protiv biskupova zakonita dekreta da je ne širi.

Postoje, naime, događaji u životu sv. Tereze od Isusa, Avilske (umrla 1582.), i sv. Margarete Marije (umrla 1690.) i s. Josefe Menendez (umrla 1923.), gdje im je Gospodin dao odredbu, a zatim im njihov superior zabranio da to učine. Što su uradile? Poslušale su svoga poglavara na zemlji. Što im je Gospodin rekao na to? „U pravu ste što ste poslušale moga predstavnika.“

Jednom prilikom Presveto je Srce Isusovo reklo sv. Margareti Mariji da učini nešto, ali njezina poglavarica nije odobrila. Kada je On ponovno došao, pitala ga je o tome, i On je odgovorio: „… ne samo da želim da činiš što ti poglavarica odredi, nego također ne bi trebala raditi ništa od svega onoga što ti odredim bez njezina pristanka. Volim poslušnost i bez nje mi nitko ne može udovoljiti“ (Autobiografija sv. Margarete Marije).

Duhovni pisci imaju načelo: Tvoj poglavar može ili ne može biti nadahnut Bogom kad izdaje odredbe, ali ti si uvijek nadahnut u posluhu. (Naravno, ne govorimo o poglavaru koji bi naredio grijeh; a, kao što sam gore rekao, nije grijeh odbaciti privatnu objavu.)

Sotona doista može širiti dobre stvari neko vrijeme, tako da dobiva dugoročno. Objave u Necedehu u Wisconsinu izgledale su da imaju dobre plodove, ali su bile lažne. Pričalo se da se krunice pretvaraju u zlato.

Slično i u Baysideu. Ali neposluh je pokazao da su ukazanja lažna.

Gospodin je rekao sv. Margareti Mariji: Čuj, moja kćeri, i nemoj lako vjerovati i povjeriti se svakomu duhu, jer sotona je ljut i pokušat će vas prevariti. Stoga ne činite ništa bez odobrenja onih koji vas vode. Tako, budući pod auktoritetom poslušnosti, njegovi će pokušaji protiv vas biti uzaludni, jer nema moći nad poslušnima“ (Autobiografija).

Nakon same zablude, oznaka je krivoga mistika samovolja i neposlušnost. Sviđa mi se ovaj citat sv. Faustine Kowalske: „Sotona se može zaogrnuti plaštom poniznosti, ali on ne zna kako nositi plašt poslušnosti“ (Dnevnik, par. 939).

Istinski mistici, poput sv. Pija iz Pietralcine (Padre Pio), uzori su poslušnosti. Oni nikada ne pokušavaju staviti Krista protiv Njegove Crkve.

Svatko je slobodan imati mišljenje, ali svi se trebaju pokoriti sudu Crkve s praktičnom poslušnošću. Ono što time mislim jest ovo: slobodni ste ne slagati se (biskup nije nezabludiv u ovoj stvari), ali mu dugujete praktičnu poslušnost, to jest, ne smijete djelovati protiv dekreta; ne smijete širiti objavu o kojoj je biskup donio negativan sud, ili nastaviti javno govoriti da je smatrate istinitom.

Zapamtite, crkveno povjerenstvo može donijeti negativan pravorijek iz razloga koje ne može javno obznaniti, npr. možda su nađene stvari protiv karaktera vidjelaca, ali se to ne će javno reći, iako bi to opravdalo odluku i pomoglo ljudima da je prihvate.

Još neki tekstovi za koje vam preporučujem da ih pročitate koliko stignete:
Tajne, poruke, zvanja, molitve, ispovijedi, komisije
Ogledalo pravde
Knjiga Michaela Daviesa (na engleskom)

Završetak peticije

Prenosim obavijest sa stranice peticije:

Jučer je završilo potpisivanje peticije.
Potpisalo se 43 ljudi od toga 30 iz Zagrebačke nadbiskupije.
Kroz dan ili dva, pisma će biti poslana na odgovarajuće crkve. O odgovorima ćete biti obaviješteni kad stignu.

Ostavljam formu za potpisivanje i dalje otvorenu. Novi potpisnici neće biti pridodani molbi koju šaljem na crkve, ali će u slučaju da se budemo morali obratiti Zagrebačkoj nadbiskupiji, biti dodani tome pismu.

Ponovno preporučujem molitvenu potporu ovog cilja za što postoji mogućnost zapisivanja na početnoj stranici.

Dobri katolički filmovi

Uskoro ću vam predstaviti nekoliko filmova koje bi, po mojem mišljenju, trebali pogledati. No, prije toga moram barem malo obrazložiti naslov ovog teksta. Što to znači da su filmovi katolički? Općenito može značiti različite stvari od toga da im je autor ili glumci katolici do toga da prikazuju Katoličku Crkvu ili pak da su inspirirani nekom katoličkom temom. Ali složit ćete se da su ove stvari daleko od toga da čine film preporučljivim, u današnje vrijeme prije bi značile da filmu treba pristupiti s dobrom dozom skepse.

Filmovi koje vam ja danas predstavljam vezani su, više ili manje direktno, uz pozitivan prikaz katoličke vjere koja čini bitnu odrednicu radnje, a pri tome ne negiraju kriterije kojima općenito prosuđujemo je li neki film kvalitetan ili ne. Pri sastavljanju liste nisam uključio novija djela poput Pasije ili Velike tišine koja su već dovoljno poznata, a ni horor uratke poput Egzorcista koji imaju svoju vrijednost, ali nisu baš za svakoga. Možda vam neki od filmova koje navodim nije poznat i bilo bi šteta da ga propustite.

Uz kratki opis filma u kojem pokušavam dati neke osnovne crte, ali ne i otkriti najvažnije dijelove filma, dajem i link na mjesto gdje pomoću torrenta možete skinuti film ako sam tako nešto našao na internetu (moram priznati da nisam previše tražio). O torrentima više pročitajte na wikipediji ili ovdje i ovdje (nisam čitao uputstva tako da ne odgovaram za točnost i prikladnost podataka), a jedan program za njihovo korištenje je μ-torrent. Ukoliko zbog bilo kakvog razloga (moralnog, sigurnosnog, pravnog, ...) ne želite koristiti ovu tehnologiju, uvijek možete iskoristiti klasične načine nabavljanja filmova poput videoteke ili kupnje u dućanu. Dajem i (neprovjereni!) link na titlove. Većinu audio i video datoteka možete gledati i slušati pomoću programa VLC Player, a titlove možete podesiti, ako je potrebno, pomoću programa Subtitle Workshop.

Evo filmova:

Babettina gozba (Babettes gæstebud/Babette's Feast) - Nepoznata Francuskinja dolazi u 19. stoljeću u jedno malo selo u Danskoj gdje je kao sluškinju primaju i udomljuju dvije stare sestre čiji pokojni otac je bio protestantski propovjednik i vođa neobične sljedbe kojoj pripada većina sela. Francuskinja nakon zgoditka koji osvaja na lutriji, odlučuje nekako uzvratiti sestrama.
Ovo je meni definitivno jedan od najboljih filmova uopće. (torrent/titlovi 1, 2)


Dnevnik seoskog župnika (Journal d'un curé de campagne) - Mladi svećenik dolazi na župu i ondje se susreće s nerazumijevanjem okoline, protivljenjem bogate mjesne obitelji, zdravstvenim problemima, što ga vodi u preispitivanje i sumnju. (torrent/titlovi 1, 2)



Marcelino kruh i vino (Marcelino pan y vino/The Miracle of Marcelino) - Franjevci u jednom mjestašcu u Španjolskoj našli su pred vratima malu bebu. Nakon bezuspješne potrage za mogućim udomiteljima, usvojili su dječaka kojeg su krstili pod imenom Marcelino. Marcelino odrasta u pametnog i veselog, ali nestašnog dječaka. Tako jednoga dana odlučuje vidjeti što se to krije na tavanu samostana gdje su mu fratri uvijek govorili da ne ide. (torrent/titlovi, gledaj na internetu u dijelovima: 1-2-3-4-5-6-7-8-9)


Poljski ljiljani (Lilies of the Field) - U američkoj pustari zaustavlja se mladi nezaposleni crnac kojemu se pregrijao auto. Iako se njemu čini da je u maloj zajednici izbjeglih njemačkih časnih sestara našao priliku da malo zaradi radeći neke sitnije popravke prije nego nastavi svoj put, sestre u njemu vide odgovor na molitve. (torrent/titlovi 1, 2)


Dekalog (Dekalog/The Ten Commandments) - Poljska dramska tv serija u deset nastavaka, svaki nastavak ima neke, ne posebno jake, veze s pojedinom Božjom zapovjedi. Pogledao sam nekoliko epizoda do sada i čine se dobre, navode čovjeka na razmišljanje. (torrent/titlovi 1, 2)


Ako vam ovo nije dosta, imate malo opširnije popise ovdje ili ovdje, a možda je zgodno podsjetiti i na jedan moj post od prije.

U komentarima možete ostaviti svoje filmske preporuke.

Dobre vijesti

Nesto lijepo se dogodilo danas!

Nedjeljna blog preporuka 17

Na blagdan slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda, red je da predstavim jedan naš blog. Iako sam nedavno naveo nekoliko hrvatskih blogova u ovoj rubrici, u međuvremenu se pojavio blog pod nazivom Splendor Domini (Sjaj Gospodnji ili Slava Gospodnja). Naziv dolazi iz posljednjeg retka psalma 89 koji na latinskom glasi

Et sit splendor Domini Dei nostri super nos,
et opera manuum nostrarum confirma super nos
et opus manuum nostrarum confirma.

a na hrvatskom je preveden

Dobrota Gospodina, Boga našega, nek' bude nad nama
daj da nam uspije djelo naših ruku,
djelo ruku naših nek' uspije.

Evo kako je autor opisao svoj blog na blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja kada ga je započeo pisati:

Teme će biti pretežito iz katoličke tradicije, duhovnosti i kulture. Za početak ću postaviti neke prijevode koje sam već ranije objavio na forumu Križa života, ali i neke aktualnije.

U kratkom vremenu pojavilo se već podosta zanimljivih postova, preporučujem vam da pročitate npr. ovaj ili ovaj. Siguran sam da ćemo Marko i ja i u budućnosti često linkati postove s tog bloga jer bi tekstove poput ove propovijedi jednog poljskog biskupa trebali čitati i mnogi u Hrvatskoj.

Sv. Toma, moli za nas!

Izvor i preporuka lijepih fotografija: fra Lawrence, OP.

Za sve vas progresivce i liberale...

...uh, morao sam ovo staviti. :D

Peticija za slavljenje tradicionalne mise (2)

Peticija za slavljenje tradicionalne mise završava 7.7.2009. na drugu godišnjicu objave papinog motuproprija Summorum Pontificum kojim je tradicionalna misa ponovno darovana svim svećenicima i laicima Katoličke Crkve rimskoga obreda.

Još možete potpisati peticiju na na stranici Tradicionalna misa ( http://sites.google.com/site/tradicionalnamisa/peticija ). Potičem vas da to učinite ukoliko još niste i da ovu obavijest proširite među svojom rodbinom, prijateljima i poznanicima. Evo i teksta peticije:

Molba za slavljenje mise prema izvanrednom obliku rimskog obreda:

U skladu s motuproprijom Summorum Pontificum pape Benedikta XVI. tražimo da nam se omogući prisustvovanje misi slavljenoj prema izvanrednom obliku rimskog obreda (također poznatoj pod nazivom tradicionalna latinska misa ili tridentska misa) u jednoj od crkava grada Zagreba barem nedjeljama i blagdanima.

Do sada je peticiju potpisalo tridesetak ljudi.

Nedjeljna blog preporuka 16

Evo i jednog talijanskog bloga pod nazivom Chiesa (Crkva) koji piše novinar Sandro Magister, a možete ga čitati u originalu na talijanskom ili pak u prijevodu na engleski, francuski ili španjolski. Magister ne piše postove u klasičnom smislu, svaki je tekst neka vrsta eseja u kojem analizira situaciju u Katoličkoj Crkvi, ali i druge teme u svijetu povezane s religijom. Vrlo je pronicljiv i daje pregledni prikaz onoga o čemu piše što pomaže stvoriti sudove o važnim temama koje nisu posebno zastupljene u svjetovnim i vjerskim novinama i časopisima, a ako i jesu najčešće je to vrlo površno. Pogledaje barem naslove s kratkim sažecima koje možete naći na prvoj stranici pa ćete zaključiti o kakvoj raznolikosti i zanimljivosti tema se tu radi.

Opus Dei

Danas, 26. lipnja, je spomendan sv. Josemaríje Escrive de Balaguera koji je umro na današnji dan 1975. godine. On je osnivač Opusa Dei (hrv. Djelo Božje). Što je Opus Dei? Evo što piše na vrlo dobroj i redovito obnavljanoj internet stranici koju možete čitati, među ostalim, i na hrvatskom jeziku:

Opus Dei je osobna prelatura Katoličke crkve. Osnovao ju je Sveti Josemaría Escrivá.
Opus Dei pomaže običnim ljudima živjeti svoj kršćanski poziv u svakodnevici nudeći im duhovnu potporu i izobrazbu koje su im za to potrebne. Promiče svijest o univerzalnom pozivu na svetost – temeljnu ideju da je svaka osoba pozvana od Boga da bude sveta – posebice na svetost koja se ostvaruje običnim radom i u svakodnevnim obvezama. Taj cilj se ostvaruje duhovnim obnovama, jutarnjim i večernjim razmatranjem, tečajevima filozofije i teologije i individualnim duhovnim vodstvom, ponajprije za pripadnike, ali i za ostale koji osjećaju potrebu za takvom duhovnom pomoći.

Više o ustroju, povijesti i ciljevima Opusa Dei pročitajte na navedenoj stranici. Opus Dei se često u javnosti predstavlja vezano uz neke kontraverzne teme, a ja nemam vremena ni volje pisati o svim tim pitanjima. Na internetu možete naći puno informacija od kojih su mnoge kontradiktorne i upitne kvalitete. Meni se za izvanjski pogled na Opus Dei čini najbolja knjiga novinara Johna Allena. Ja sam je pročitao i uvjerio se u ono što sam već i prije naslućivao. Gotovo svi prigovori na ustrojstvo i rad Opusa Dei svode se na to da je biti član zahtjevno. Nemojte krivo shvatiti, takav strogo uređen život svatko odabire sam i nakon vrlo dugog promišljanja, molitve i provjere. Ali plodovi takvog života su obilni i vrlo jasno vidljivi! Jer sva pravila i preporuke usmjerene su samo jednom: postati svet! A složit ćete se (pogotovo ako ste čitali pokoju hagiografiju) da to nije lako. No, isplati se! Inače John Allen je dosta liberalan katolik, a iako priznaje da duhovnost Opusa Dei nije za njega, ipak ne nalazi vjerodostojnosti u mnogim prigovorima i teorijama što se upućuju na adresu Opusa Dei.

Ja ću ukratko opisati svoje dosadašnje iskustvo s Opusom Dei. Naglasio bih na početku da nisam član Djela (tako ga često zovu na hrvatskom) i nemam nikakve materijalne veze s njim.
Evo stvari koje su mene privukle Opusu Dei:

• Razmatranja na kojima svećenik kroz otprilike pola sata tumači određenu temu, ali uvijek uz konkretne savjete kako ono o čemu priča primjeniti u svakodnevnom životu! To je važno naglasiti. Iako slušajući razmatranja možemo naučiti dosta o katoličkoj vjeri, to nikad neće biti neko teološko izlaganje bez doticaja s našim životom. Naprotiv, uvijek će biti savjeta kako se moliti, kako organizirati rad i molitvu, kako i zašto se mrtviti, kako bližnjima govoriti o vjeri i poticati ih na redovitu ispovjed i odlazak na misu...
• Nakon razmatranja najčešće slijedi blagoslov s Presvetim Oltarskim Sakramentom, a jednom mjesečno je i dulje klanjanje pred Presvetim.
  
• Liturgija koju svećenici Opusa Dei slave je najbolja i tradiciji najvjernija reformirana liturgija (novus ordo). Svako događanje u kapelici, a pogotovo misa, pokazuje duboku i iskrenu orijentiranost članova (uključujući i svećenike) Opusa Dei prema Bogu, prema Gospodinu, euharistijski stvarno nazočnom.
• Knjige sv. Josemarije, a posebno trilogija Put, Kovačnica, Brazda. Evo, skinite si Put, pa pogledajte o čemu se radi. I ostale dvije knjige su slične. Knjige poput Razgovarati s Bogom (za sada advent/božićno vr., korizma) koje su pisane u sličnom duhu mogu biti izvrsna pomoć za svakodnevno molitveno razmišljanje nad Božjom riječi i vlastitim životom.
• Svećenici Opusa Dei su uvijek spremni za ispovijed. Budući da shvaćaju koliko je to potreban sakrament, potiču vjernike da se često ispovijedaju i stoje im na raspolaganju, ponekad i do herojskih razmjera (sati i sati provedeni u ispovjedaonici). Savjeti su uvijek dobri i pravovjerni. Blago slušaju i bez požurivanja, a za pokoru nikad nisam dobio nešto više od Zdravomarije ili Očenaša. Ne zato što sam posebno dobar, nego jer i na taj način objavljuju beskrajno Božje milosrđe, ne štedeći pri tome same sebe u pokori i mrtvljenju.
• Pravovjerje! Možda je nama u Hrvatskoj neobično naglašavati takve stvari, ali svećenici i laici Opusa Dei vjerni su nauku i učiteljstvu Crkve. To je posebno jasno uočljivo u sredinama gdje takva vjernost nije općenito prisutna u mjesnoj crkvi (ja imam nešto iskustva s ljudima iz Nizozemske i Francuske).
• Osobna sloboda (koju je sv. Josemaria naglašavao) i odgovornost u svemu što se ne protivi nauku Crkve. To znači da su članovi Opusa Dei daleko od neke uniformnosti. Ono što im je zajedničko je težnja za svetošću i želja da i drugima na tom putu pomognu.
  

Moje, recimo, pravilo za određivanje koliko mi je neka duhovnost prihvatljiva sastoji se u tri točke provjere:

1. Štovanje i ljubav koja se iskazuje Gospodinu u Presvetom Oltarskom Sakramentu
2. Ljubav i čašćenje Blažene Djevice Marije
3. Vjernost i ljubav prema Svetom Ocu

U sve tri točke Opus Dei prolazi s izvrsnim ocjenama.
Volio bih pročitati vaše iskustvo s Opusom Dei kao i eventualne sugestije ili kritike vezane uz ovu temu.

Soba dječjih cipelica

Dolazak u Krakow protekao je glatko. Činjenica da mi je ostao veći dio dana za razgledavanje i da će poslovni sastanci početi tek sutradan izmamila mi je osmjeh na lice. A onda sam se zapitao kako najbolje iskoristiti taj sunčani dan u ovome lijepom gradu?
Kratka šetnja do glavnoga gradskoga trga nije ponudila pravi odgovor. Bilo je toliko toga za vidjeti i samo crkvu Blažene djevice Marije mogao bih razgledavati ostatak dana. Prema legendi Marija je Isusa zamolila tri stvari prije smrti: da umre brzo, da bude okružena apostolima i da na Nebu vidi svoga sina. Prekrasni glavni oltar u središnjem dijelu prikazuje na unikatan i dojmljiv način upravo trenutak Marijine smrti. Za razliku od većine takvih prikaza, Marija je na nogama i pada u naručje apostola. Nakon što sam izašao iz crkve, na povratku u hotel, zbunjen kao Charli u tvornici čokolade pred tolikim izborom kulturnih i povijesnih znamenitosti, pogled mi je pao na lokalni turistički minibus obljepljen nazivima destinacija do kojih vozi. Odluka je pala u trenu:
Idem u Auschwitz.

I sve se, kako se to nekada zna dogoditi, poklopilo. Već za sat vremena kretala je slijedeća tura, a sat vremena poslije izlazili smo na parkiralište ispred prvoga logora. Simpatične majka i kćer iz Teksasa, nezaobilaznih par Japanaca i ja, mala grupa što se poslije pokazalo kao velika prednost. Neću ulaziti u detalje ustroja Auschwitza i povijesni nastanak logora, sve je to dobro dokumentirano i objašnjeno na netu, dovoljno je spomenuti da Auschwitz nije jedan logor, to je više povezanih logora od kojih se dva najveća, prvi Auschwitz I i drugi, mnogo veći Auschwitz II - Birkenau ­­ , obilaze u turi.

Auschwitz I, prvi od logora koje smo posjetili, u cjelosti je izgrađen od cigle jer je smješten u prijašnjim vojničkim barakama. Prvi dio izložaka memorijalnog muzeja koncentriran je na objašnjavanje zašto je baš Auschwitz postao tako ogroman logor (idealan smještaj u središtu reicha i dobra željeznička povezanost) i odakle su sve nacisti dovodili zarobljenike, velikom većinom Židove (od oko 1,2 mil ljudi za koje se sigurno zna da su smaknuti u Auschwitzu, 800.000 su bili Židovi). Karta s mjestima poslužila mi je da teksašankama objasnim gdje je to točno Hrvatska i Zagreb. Jedna od mnogobrojnih strelica s brojkom od 10.000 vodila je upravo iz Zagreba u Auschwitz. Nacisti su u prvo vrijeme zbog vođenja evidencije zatvorenike fotografirali i njihove fotografije te službeni dokumenti posvuda su po muzeju. Budući je ovakav postupak evidentiranja bio preskup i neefikasan (nakon samo nekoliko tjedana bilo je gotovo nemoguće prepoznati zatvorenike prema slikama), SS-ovci su počeli tetovirati brojeve na zatvorenike, najprije na prsa te u konačnici na ruke. Većina zatvorenika nikada nije tetovirana. Samo oni koji su određeni za radni logor bili su tetovirani, a na većinu, kojoj je određeno smaknuće već u selekciji prilikom izlaska iz vlakova, nacisti nisu „trošili tintu“. Niti jedan drugi logor nije svoje zatvorenike tetovirao pa ako ikada sretnete nekoga starca sa takvom tetovažom, on je zasigurno bio u Auscwitzu. Vodičica Katarina nam je u šetnji kroz logor pričala stvarne životne priče preživjelih koje je upoznala radeći u logoru proteklih 15 godina. Vidjelo se da zaista voli svoj posao i bila je među najboljim vodičima koje sam ikad upoznao. Selekcija za vodiče je stroga i obuhvaća među ostalim tri ispita od kojih je jedan vođenje grupe povjesničara kroz logor i odgovaranje na njihova pitanja.
Među pričama koje je Katarina spomenula je i ona o četvorici zatvorenika koji su se sami organizirali i sa štapovima „čistili travu“ u logoru. Na taj način zavarali su ss-ovce i na nekoliko tjedana izbjegli mučenje i iscrpljivanje rada izvan logora. Spomenula je Katarina i bijeg četvorice zatvorenika koji su ukrali uniforme visokih ss-ovih oficira i auto zapovjednika logora Rudolfa Hössa. Čuvari na vratima samo su propustili auto kada su u njemu vidjeli tako važnu delegaciju. U jednoj podrumskoj prostoriji s minijaturnim ćelijama i vratima za pse, u koje bi nacisti strpali četvero ljudi koji onda ne bi mogli niti sjesti niti se odmoriti već jedino stajati danima, čuli smo priču o ipak humanijem ponašanju jednog od ss-ovaca. Jedan od preživjelih ispričao je Katarini kako su mu odredili tri dana takve ćelije, ali je ss-ovac zadužen da ga u nju smjesti vidio na njegovoj ruci niski, troznamenkasti broj tetovaže. Odajući poštovanje tome zatvoreniku koji je toliko dugo preživio torture i mučenja, ss-ovac je čovjeku dodijelio cijelu jednu ćeliju i čak mu dao dvije kante da na njih može sjesti.
Jedna od priča koja je svakako bitna i utkana u povijest Auschwitza je i ona o svetom Maksimilijanu Kolbeu, franjevcu pored čije smo tamnice prošli. U toj prostoriji bez ikakvih prozora i sa samo malom rupom za zrak Maksimilijan je umro. Maksimilijan je bio zatvoren u Auschwitz zbog skrivanja Židova u franjevačkom samostanu. Kada bi netko od zatvorenika nestao, ss-ovci su imali običaj uzeti 10 drugih zatvorenika i ostavili ih bez hrane i vode da umru. Tako je jedan čovjek nestao iz barake u kojoj je pater Kolbe bio zatvoren, a nacisti su odredili 10 ljudi koji su trebali umrijeti. Jedan od tih ljudi, Franciszek Gajowniczek je počeo zapomagati za svojom obitelji te je Kolbe odlučio zauzeti njegovo mjesto.
U malenoj tamnici Maksimilijan je vodio supatnike u pjesmi i molitvi. Nakon tjedana dehidracije i gladovanja, jedino su Kolbe i trojica zatvorenika bili živi. Svaki put kada bi ga stražari provjeravali on je stajao ili klečao u sredini ćelije dok su drugi ležali zapomažući. U konačnici ss-ovci su odlučili smaknuti Maksimilijana injekcijom otrova kako se njegova priča koja je kolala logorom ne bi još više proširila i logorašima pružila malo utjehe koja im je toliko trebala. Franciszek Gajowniczek je preživio Auschwitz i bio prisutan na beatifikaciji i kanonizaciji svetoga Maksimilijana Kolbea zahvaljući mu u svom govoru za „dar života“.

Meni osobno najpotresnije svjedočenje zla koje ovaj logor predstavlja jest jedna prostorija prepuna dječjih cipelica. U Auschwitzu je ubijeno preko tristo tisuća djece i samo djelić njihovih raznobojnih cipelica ispunio je do vrha jednu veliku prostoriju.
Tužan i potresan, ali i poučan bio je ovaj posjet najvećem logoru koji je ikada postojao, svjedočanstvo o zlu koje su ljudi sposobni učiniti drugima kada ih prestanu smatrati ljudima. Ali i usred tolikog mraka koji se spustio na zemlju, postojala su nebrojena svijetla onih dobrih ljudi koji se nisu predavali, koji su stajali na strani dobra. Zbog njih smatram da bi svatko jednom u svome životu trebao posjetiti Auschwitz.

Nedjeljna blog preporuka 15

Danas vas upućujem na blog The Way of the Fathers (Put Otaca) koji piše Mike Aquilina. Blog je posebno usredotočen na prva kršćanska stoljeća, tj. doba apostolskih i crkvenih otaca. Osim zanimljivih članaka i vijesti iz tog područja, posebno su korisni linkovi na patrološke i patrističke stranice na internetu te preporuke i recenzije knjiga koje se bave ili dotiču tu tematiku. Za uvod u ova područja možda vam mogu poslužiti i papine kateheze koje možete čitati na internetu i na hrvatskom jeziku.