Ponešto iz Istanbula – 1. dio

Površinski rudnik bakra Asarel istočno od Sofije

Let je prošao bez ikakvih iznenađenja, ali po slijetanju na Istanbulski aerodrom morao sam odlučiti kako doći do svog hotela. S najniže razine autobusi voze na različite točke u Istanbulu, no kad sam se onamo spustio i pronašao koja linija mi treba, vidio sam da bih morao čekati više od pola sata do idućeg polaska. Zato sam se zaputio na metro i izašao na zadnjoj stanici, Gayrettepe. Stanica se nalazi usred velike petlje preko koje idu bezbrojne linije buseva različitih vrsta. U svojevrsnom purgatorijalnom iskustvu lutao sam dvadesetak minuta kroz pothodnike i nathodnike, između i oko ograda, te ulazio na krive stanice i izlazio s njih. Konačno sam frustriran fotografirao neku ploču sa smjerovima i ubacio je uz informacije o ruti koje sam našao na Google kartama u ChatGPT. On me ohrabrio i ukazao mi na pravi izlaz, tako da sam kroz pola minute konačno došao na ispravnu autobusnu stanicu. 

Uz prometnu gužvu u koju smo upali pred sam kraj putovanja, stigao sam do hotela, koji bi se mogao usporediti s jednom ocvalom damom. 

Pogled s prozora

Nisu se svi zidovi u sobi sjekli pod pravim kutom 

Prošetao sam kvartom Ortaköy i na preporuku ChatGPT-ja (neću ga više ni spominjati, ako pročitate ovdje što korisno, slobodno možete pretpostaviti da je on to rekao) pojeo ukusno jelo koje zovu pide. 

Naišao sam i na prvu od brojnih zatvorenih crkava u Istanbulu. 

Grčka pravoslavna crkva svetog Foke

Ručak bih obično jeo u menzi s jednim od boljih pogleda, doslovno uz Bospor. 

Nakon obavljenog posla, odlučio sam odmah obići znamenitost zbog koje sam već godinama imao Istanbul na popisu destinacija koje želim posjetiti. Uz malo istraživanja sa znate već kim, uputio sam se busom prema sjeveru. Odredište mi je bio zaljev İstinye, pozicija drevnog Sostheniona gdje se nalazilo jedno od najslavnijih svetišta svetog Mihaela Arkanđela, poznati Michaelion. 

Mjesto izgleda kao tipično pristojno i relativno mirno naselje uz more. Obišao sam sjevernu stranu zaljeva više puta, ali nikakvih tragova svetog Mihaela nisam našao. 

Konačno sam se popeo do grčko-pravoslavne crkve, ali kao što možete pretpostaviti, bila je zatvorena. 

Naravno da sam već dolazeći imao vrlo mala očekivanja da ću naći bilo kakav spomen svetišta, no čovjek se uvijek nada da će se možda u pokrajnjoj ulici pojaviti mladić obučen u bijelo kojemu se ne može pogledati u lice i da će ga povesti do nekih ruševina, a možda i kakvog čudesnog znaka. 

S druge strane, obično zanemarujemo da takvi susreti nose sa sobom i priličnu odgovornost. Meni, nedostojnom kakav jesam, baš i ne bi odgovaralo da me takav vodič uputi da slijedim stope jednog drugog svetitelja koji je živio u blizini toga zaljeva, svetog Danijela Stilita. 

Tako sam izlet završio povratkom brodom koji je dio sustava javnog prijevoza i predstavlja zgodan i jeftin način za promatranje ljepota Bospora. 

Nisam baš imao plan što posjetiti u Istanbulu, pa mi se spontano i prirodno javila ideja da radim pješačke ture koje bi me vodile između crkava, kako bivših, tako i sadašnjih. Starije crkve sve su osim jedne pretvorene u džamije, a i ta jedna jedina crkvica iz bizantskog vremena nedostupna je posjetiteljima. Novije crkve, koje su, dakle, još uvijek prostori kršćanskog bogoslužja, redovito sam nalazio zatvorenima, a nalaze se u dosta derutnim i siromašnim okruženjima. Kad sam se od besprijekorno uređenog trga Taksim spustio nekoliko ulica prema jednoj od tih zatvorenih crkava, doživio sam popriličan šok. Raspadajuće zgrade, teško siromaštvo, djeca se na ulici igraju razbijajući otpad; pravi slum. Početkom 20. stoljeća kršćani su činili oko 40% stanovništva grada, a nakon različitih razmjena stanovništva i pogroma danas ih je oko pola posto. Napuštene kršćanske kvartove napunili su kojekavi doseljenici, izbjeglice, cigani i drugi ljudi slabijeg imovinskog stanja, što objašnjava redovitu zapuštenost ulica u blizini većeg broja crkava. 

Crkva Gospe Lurdske gruzijskih katolika bizantskog obreda

Armenska crkva svetog Vardana i drugova mučenika, poput mnogih drugih crkava u Istanbulu, izvana se gotovo ne primjećuje jer je skrivena iza obične fasade uklopljene među okolne zgrade.

Uz crkvu je i osnovna škola.

Grčka pravoslavna crkva svetih dvanaestorice apostola u Feriköyu

Nisam ulazio, ali sam zavirio u svetište, pa se konačno pojavio neki čovjek i pitao me što tražim kad toliko fotografiram. 

Slika Bogorodice od živonosnog izvora

Ponosni su na svoj nogometni klub

Grčko pravoslavno groblje svetog Eleuterija u Kurtuluşu

Grčka pravoslavna crkva svetog Atanazija iz 1858. 

Smatra se prvom grčkom pravoslavnom crkvom u Carigradu nakon osmanskog osvajanja kojoj je dopuštena gradnja s kupolom i zvonicima.

Grčka pravoslavna crkva svetog Dimitrija Solunskog u Tatavli, glavna crkva u ovoj četvrti

U sredini je palindromski natpis na grčkom koji glasi: "Operi prijestupe, ne samo lice." Eh, kad bi to bilo tako lagano. 

Zgodan način za uvjeriti vozače da je ulica zaista jednosmjerna

Grčka pravoslavna crkva Blagovijesti Presvete Bogorodice

Valjda su iz Indonezije kad se slikaju ispred njihovog restorana

Rimokatolička katedrala Duha Svetog

Iza kipa Benedikta XV. vidi se djelić francuskog liceja

Ima i ploča u spomen na posjete drugih papa nakon njega, ali Ivan XXIII. očito im je značajan, pa da zabilježimo.

Armenski licej

Velika grčka pravoslavna crkva Presvetog Trojstva u neposrednoj blizini trga Taksim ne skriva se od pogleda. 

Ovo već sami znate protumačiti. 

Armenska katolička crkva svetog Ivana Zlatoustog najveća je armenska katolička crkva u Turskoj.

Sirijska pravoslavna crkva Djevice Marije

Grčka pravoslavna crkva svetih Konstantina i Jelene

Povratak u turističkije krajeve

Prilaz katoličkoj bazilici sv. Antuna Padovanskog kojom upravljaju franjevci konventualci.

Kripta s izložbom o crkvi

Glavna crkva s napasnim turistima (naravno, ne mislim na sebe).

Inkulturirani prikaz čuda iz kojega je nastao "Kruh svetog Antuna"

Iza moderne skulpture vidi se armenska katolička crkva Presvetog Trojstva koju izgleda koriste kao izložbeni prostor. 

Aja Sofija sva je u skelama, izvana i iznutra. 

Koliko vrsta "frizova" možete prepoznati?

Šetnjica po parku Gülhane

Povratak u Ortaköy i pogled na prvi bosporski most. 

Za večeru sam uzeo "specijalitet" sa štanda, kumpir, tj. pečeni krumpir u koji utrpaju što god ti padne na pamet. 

Mislio sam tražiti da stave i malo mrkve, ali kad sam vidio da iz te posude izlazi neka baguda, rekao sam "dosta, hvala". 

(nastavit će se ako mi se bude dalo...)