Kako si tko poželi

Proslavili smo prije par dana u crkvi sv. Blaža blagdan sv. Josipa vrlo lijepom misom. Nemam slike jer još, čini mi se, traje pandemija, pa baš i ne fotografiram obrede. No i nema tu nešto posebno iznenađujuće i inovativno. Ministranti se unaprijed podijele po zadaćama (ceremonijar, kadioničar, desni i lijevi akolit, križonoša), zbor uvježba proprij mise i eventualno koju prikladnu pjesmu poput Josipe, o oče sveti, iznese se i pripremi sve što je potrebno. U liturgijskom ordu piše da misa ima i Slavu i Vjerovanje, da se govori zavlaka umjesto aleluje i da se dodaju molitve od subote 2. korizmenog tjedna. Kad zazvoni zvonce dalje ide sve kako treba i ta formulaičnost ne zahtijeva nikakvu kreativnost. Svećenik ne treba razmišljati koliko puta će zamahnuti kadionicom s desne strane oltara, ministranti se ne moraju zbunjeno pitati kada pristupiti i što učiniti, vjernici znaju kako pjevati Credo, kada kleknuti i kada se prekrižiti, a isto tako znaju da mogu u miru razmišljati i moliti u sebi razmatrajući otajstva koja su pred njima. 

Ne treba mi svećenik zadržati kontakt očima ili improvizirati uvod u Očenaš, nema potrebe da ministranti pokazuju svoju pobožnost ili da se zbor njiše uz neku novu duhovnu šansonu. 

Obrasci koji čine pravu misu takvi kakvi jesu profinjeni su i ustaljeni kroz stoljeća, savršeniji su od najbriljantnijih umjetničkih djela po muzejima i skladbi koje se izvode po koncertnim dvoranama. Uspješnije prenose katolički nauk i oblikuju molitveni stav koji trebamo imati u odnosu prema Bogu kao pojedinci i kao zajednica. Ne trebaš ništa "izmišljati". Ako hoćeš prihvatiti ritual koji ti je predala tradicija, neće ti to nimalo ograničiti mogućnost pristupa Bogu i doživljaj (intelektualni, emocionalni i svaki drugi) koji želiš i očekuješ. Slično kao što vrhunsku glazbu, književnost ili likovnu umjetnost ne ograničuje to što je zabilježena notama, riječima ili bojama. 

Ovo dakako nisu nimalo originalne misli, ali treba ih redovito ponavljati. Ne očekuje se od tebe da se popneš na goru, da se mukotrpnim trapljenjem prosvijetliš i preobraziš, prokidaš nebesa i uspostaviš komunikacijski kanal s Transcendentnim. Ili, bolje rečeno, ne očekuje se da to sve sam isplaniraš i realiziraš. Imaš pred sobom, točnije u sebi, Onoga tko je tu neizmjernu udaljenost savladao u drugom smjeru, koji ti je ostavio božanske upute. A ono ljudsko ruho koje ih materijalizira nije izgubljeno ni uprljano, ne trebaš si umišljati da ćeš ga ti bolje otkati. 

Neki se ne vesele što je papa Franjo, takav kakav jest (a to kakav je ne treba podsjećati nikoga tko ima barem jedno funkcionirajuće oko ili uho), odlučio izvršiti posvetu Rusije. Za sada izgleda da će to Papa učiniti u najtočnijem obliku dosad, posvetivši Bezgrešnom Srcu Marijinu izričito Rusiju i pozvavši braću biskupe da mu se u tome pridruže. No biskup Uzinić (a i poznati koronaš Saša Ceci!) dijeli skepticizam svog donedavnog kancelara Katušića koji oduševljeno hvali petparački članak s gotovo ugasle stranice katolik 2.0. Već sam se barem jednom osvrnuo na tu bezveznu stranicu, ali toliko je nebitna da nemam želju ni potražiti te svoje osvrte. Za one koji se sjećaju, katolik 2.0 je nešto poput bivšeg portala Križ života, samo puno puno skromnije. Čini mi se da čak ni nemaju podupirateljâ poput one Fratellanze umane, pa im se produkcija svela na jedan članak svakih nekoliko mjeseci. A najnoviji uradak zove se Harry Potter i fatimske tajne. Naslov pokazuje kakvu duhovitost i inteligenciju možete očekivati, a ujedno je i sav sadržaj koji trebate znati. Neovisno o tome što pokazuju prezir prema primitivnim vjernicima koji misle da posvetu treba izvršiti kako je Gospa zatražila, začuđuje slabovidnost spomenutih dvaju visokoobrazovanih, ali nažalost glupih, svećenika. Ako itko, oni bi trebali znati kolika je važnost ispravne forme i materije. Naravno da jedno privatno ukazanje, pa makar i priznato i široko prihvaćeno, nema važnost svetih sakramenata, ali kad takvi pametnjakovići recimo krste ili izgovaraju riječi pretvorbe, znaju li oni sebi i drugima objasniti zašto to što se uvijek koriste istim riječima (nadam se!) nije znak magijskog vjerovanja? Je li njihovo objašnjenje u tome što se ionako radi o simbolima, npr. prihvaćanja i izgradnje zajedništva, pa zato ne vide nikakvo proturječje? Iskreno, takvo objašnjenje uopće me ne bi začudilo i mogu samo reći, hvala Bogu da sakramenti djeluju neovisno o takvim službenicima. Vjerujem da na sotonsku ideju stvaranja protivne unutrašnje intencije koja bi obeskrijepila sakramente ipak nisu nadošli. Ako ništa drugo, a ono što bi zahtijevala priznavanje objektivne stvarnosti nadnaravnih koncepata. 

No eto, oni se tako izruguju s priprostim vjernicima, a drugima koji su im po ćeifu spremni su ponuditi isprazna filozofiranja i puno svjetovnih popularnih tema (ekologija, migranti, zaštita zdravlja, dijalog među religijama, ljudsko bratstvo za mir, ravnopravnost spolova, rodova i seksualnih opredjeljenja, sinodalna demokratizacija, integracija neregularnih situacija itd.) To ljude ipak ne zadovoljava. Umjesto Uzinićeve propovijedi o tome kako ga ne veseli da je puno vjernika došlo na misu ili kako je spasio ranjenu sovu, većina ljudi će prije odabrati neki zanimljiviji show. Tako se ovih dana u Zagrebu rijeke ljudi slijevaju na događanje koje se naziva Festival svjetla Zagreb. 

Stariji čitatelji ovoga bloga vjerojatno znaju da nemam puno povjerenja u ideje sa svjetlom u nazivu poput svjetlosnih otajstava krunice ili puta svjetla. No zadržao sam svoj kritični sud i nakon što sam čuo neka robotska urlikanja iz crnih kvadara s platoa pored crkve sv. Katarine, a i kad sam vidio instalaciju na "Trgu Europe". 

Ipak, nakon mise na Josipovo, kada sam prolazio pored mora ljudi koji su se bibali oko Hrvatskog narodnog kazališta, nisam mogao izbjeći spontano gnušanje pred šarenim projekcijama na kazalištu i Muzeju za umjetnost i obrt. 

Poslije sam u miru normalno osvijetljenih ulica malo bolje pogledao slike i uočio motive i kompozicije koji su mi donekle pojasnili reakciju. 

Pretpostavljam da ljudi hrle na tu sekularnu korizmu iz istog razloga zbog kojeg su hrlili i na sekularni advent u Zagrebu (premda ovaj puta nisam vidio da se prodaju kobasice i germknedle). A neobični simboli, tajanstvena igra svjetla i tame, prikladna glazba dobro dođu da malo "produhove" druženje. Čini se da turističke zajednice, uz sve svoje manjkavosti, često bolje znaju što ljudi traže i trebaju, nego mnoge župe i biskupije.