Sv. Toma, pomozi nam spoznati da je vjera velik dar Božji i da se nikad odviše ne uzdamo u svoj razum.

„A Toma, koji se zove blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bješe s njimi, kad dodje Isus. Rekoše mu dakle drugi učenici: Vidjesmo Gospodina. A on im reče: Dok ne vidim na ruku njegovih probodka od čavala, i ne metnem prsta svojega u mjesto od čavala, i ne metnem ruke svoje u rebra njegova ne ću vjerovati“ Eto kako se onaj, koji se odalečuje od dobroga družtva, lišava milosti. Nego sv. Tomi to još ne bi dosta. On nikomu ne htjede vjerovati, da je Isus uskrsnuo, ni onim pobožnim ženam, ni sv. Petru, ni Mariji Magdaleni, ni onim dvjema učenicima iz Emausa, ni svim apostolom, a valjda ni Majci Isusovoj. Eto, kako jedna pogreška vuče sa sobom drugu. Dapače sv. Toma ne samo ne vjeruje, nego još i tvrdokorno kaže, da ne će vjerovati tako dugo, dok upravo ne opipa Isusove rane. Dakle njemu nije dosta vidjeti ih, nego hoće i da ruke na njih stavi. Koliko ima krivnja u ovih nesmotrenih riečih: nevjerstvo, tvrdoglavost, oholost, sablazan i preuzetnost u propisivanju načina, kako mu se ima Isus javiti! Kad bi bili pogani sve te uvjete stavljali apostolom, koji im navieštahu uskrsnuće Isusovo, ni jedan se njih ne bi bio obratio. Odatle spoznajte, dragi kršćani, da je vjera velik dar Božji; a učite se ujedno, da se nikad odviše ne uzdate u svoj razum. Dopustio je to Bog, da se mi učvrstimo u vjeri. Sv. Grgur Veliki kaže, da nam je za naše vjerovanje više koristilo nevjerstvo Tomino, nego vjera ostalih učenika; jer čim on uzvjerova pipajući, naša se pamet, odbacivši svaku sumnju, učvršćuje u vjeri.

Preostaje mi jošte, da vam kažem, kako se Isus javio apostolom, kad bješe i sv. Toma s njimi. „Poslie osam dana opet bijahu učenici njegovi unutra, i Toma s njimi. Dodje Isus, kad bijahu vrata zatvorena, i stade na sredinu i reče: Mir vam! Po tom reče Tomi: Metni prst svoj ovamo, i vidi ruke moje, i pruži ruku svoju i metni u rebra moja; i ne budi nevjeran nego vjeran!“ Dakle poslie osam dana javi se Isus opet apostolom kao i prvi put. Da, osam dana čekao je Isus na obraćenje sv. Tome. Apostoli su mu to vrieme govorili, da je Isus uskrsnuo, i nagovarali ga da vjeruje, ali on nije hotio. Jao svakomu, koji se ogluši spasonosnim opomenam! I Bog zna što bi se još bilo dogodilo sa sv. Tomom, da se nije sam Isus pobrinuo za njegovo spasenje. Kako dobar je Isus! Kad svetoga Tomu nitko nije mogao obratiti, poslie osam dana dodje sam Isus da ga obrati. Ali kako ljubežljivo postupa s njim! Ne spočituje mu nevjerstvo, već ga drži za rieč. Isus je znao sve, što je on kazao apostolom, da ne će vjerovati dok ne vidi i ne opipa njegovih rana. E pa dobro! Isus u svojoj dobroti i milosrdju javlja mu se upravo onako, kako je sam sv. Toma hotio. Isus mu pokaza svoje rane i opetuje sve što je sv. Toma rekao apostolom, veleći mu: »Metni prst svoj ovamo, i vidi ruke moje, i pruži ruku svoju i metni u rebra moja; i ne budi nevjeran nego vjeran.« Što si je morao misliti sv. Toma, metnuvši prst u rane na njegovih ruku, i ruku svoju u njegove prsi, kojom je mogao lako doseći do srca Isusova, toga ognjišta sve ljubavi i dobrote!? Tada bijaše sigurno izliečen od svakoga nevjerstva i užgan ljubavlju prema tako dobrome Isusu. Sad mu se razsvietli um, i srce mu se ugrije milošću. Pade Isusu pred noge i nije više nevjeran i otvrdnut.

»Toma odgovori i reče mu: Gospodin moj i Bog moj. Reče mu Isus: Pošto me vidje, Toma! vjerovao si; blago onim, koji ne vidješe a vjerovaše.« Dvjema riečima: »Gospodin moj i Bog moj« izpravlja sv. Toma zadanu sablazan, i očituje svoju tvrdu vjeru ne samo u uskrsnuće Isusovo, nego i u njegovo božanstvo. Da, tako moćno djelovahu Isusove rane na svetog Tomu. A djelovahu tako za cielo i na druge apostole. Pa upravo zato ne javi se Isus sv. Tomi na samu, već kad bijaše u družtvu s drugimi apostoli, da se na ime i oni još bolje učvrste u vjeri. I zbilja, jačega im dokaza Isus za svoje uskrsnuće nije mogao dati, nego da im pokaže svoje rane, i dopusti im da ih opipaju. Mi do duše ne vidimo Isusovih rana niti ih pipamo, ali zato ipak tvrdo i stalno vjerujemo, da je on pravi Bog i pravi čovjek, koji je za nas umro i uskrsnuo iz mrtvih. Pa upravo zato nazivlje nas blaženimi, kad veli: »Blago onim, koji ne vidješe a vjerovaše.«

(izvor)