Od subote do subote

Kroz prošlih osam dana bilo je lijepih zgoda koje bih u normalno vrijeme podijelio s čitateljima ovoga bloga. No, kao što zbog "epidemioloških preporuka" više baš i ne objavljujem slike s redovitih lokacija, tako (u još mnogo većoj mjeri) ne mogu nakon zloglasnog motuproprija objavljivati izvještaje s onih izvanrednih. Žalosno je da ljudi mogu nastradati samo zato što vrše boguugodna djela kakva su katolici prakticirali tisućljećima, ali tako je kako je. Ipak, mogu podijeliti s vama dva obična, a (barem meni) duhovno obogaćujuća događaja. Budući da su to potpuno laičke inicijative, ne podliježu željeznoj ruci čuvara tradicije. 

U subotu 4. rujna par osoba krenulo je na kratko hodočašće prema Remetama. Pri tome smo prošli neke od duhovno i kulturno značajnijih dijelova našega grada. Kod prikladnih znamenitosti ili nama znakovitih mjesta izmolili bi po desetku krunice. Tura je išla ovako: katedrala - sv. Marija na Dolcu - Kamenita vrata - crkva sv. Marka - kapelica sv. Križa - crkva sv. Jurja - kapelica Majke Božje Žalosne - crkva sv. Ivana Krstitelja - stupić s replikom najstarijeg kršćanskog nalaza u Zagrebu (pri početku Mirogojske ceste) - crkva Krista Kralja i glavni križ na Mirogoju - Mirogoj i standardni put do Remeta (uključujući standardnu prečicu) - Remetsko groblje (s gornje strane) - raspelo kod kuće na uglu ulica Vinec i Kratki dol - kapelica Gospe Lurdske - remetska crkva. 

U blizini remetskog svetišta postavljene su nelijepe postaje otajstava krunice i grozomorne postaje križnoga puta, ali još uvijek u crkvi i klaustru ima dovoljno krasnih oltara, freski i kipova kod kojih možete fokusirati svoju molitvu. 

Ove subote, 11. rujna, grupa muškaraca hodočastila je iz Zagreba u Mariju Bistricu. Neki su krenuli s Kaptola, a većina se pridružila na Bliznecu odakle smo se u 6:15 zaputili Bikčevićevom stazom. Na odmorištu Njivice skrenuli smo prema Hunjki, a premda smo se na oba mjesta odmorili i prizalogajili, već oko 10 sati došli smo do Gorščice, gdje je (po tradiciji) bio nešto duži odmor. Nastavili smo uobičajenim putem (križna lipa, Ročićeva sjenokoša itd.). Usput smo izmolili ružarij i još neke pobožnosti. Premda je, naravno, bilo priče i rasprava, vođa puta se pobrinuo da molitva u redovitim intervalima naglasi zašto smo se okupili. Na cesti kroz "dosadne Lazove" (unaprijed se ispričavam čitateljima odande, to je nekako hodočasnički konsenzus, meni nisu posebno dosadni, ali ih više volim obići kroz šume) pjevale su se marijanske pjesme za što je izvrsno poslužio Mali misal. U 15 sati kada smo došli do Bistrice, u crkvi je bilo vjenčanje, pa smo mahnuvši Gospi, produžili na križni put. Tamo me sunce već dosta oslabilo, pa sam pretposljednju postaju morao provesti u hladu posljednje. Bio je to jedan od napornijih križnih putova u mom životu, ali ne mogu se žaliti da nisam mogao razmatrati Spasiteljevu muku. Spuštajući se s kalvarije, vođa puta našalio se da u Malom misalu nema (nadodane) 15. postaje. Zatim smo imali vremena pomoliti se Majci Božjoj u crkvi i obići Njezin kip. Nakon zasluženog osvježenja, razišli smo se svojim kućama.