Čvrsto stiskaju pest

Čitao sam ovih dana raznorazne strane, a i nekoliko domaćih komentara o Franjinom napadu na tradicionalnu liturgiju. To me potaknulo da zabilježim još nekoliko misli o ovoj prekretnici koja mi se, čak i  kad je pokušavam objektivno promatrati, čini dosta važnom. Zato mi vjerojatno nećete zamjeriti što već evo treći tekst za redom ima istu temu. Dakle, bez nekog slijeda i organizacije, u nastavku iznosim par opservacija.

Znam da će neki pomisliti kako sam bezosjećajan, ali zaista ne vidim kakve veze ima to što je Benedikt XVI. još živ s time što je Franjo ukinuo njegov motuproprij. Neki kažu da ga je time ružno uvrijedio, ali ne vidim po čemu bi bilo bitno bolje da je trenutni papa pričekao da bivši papa najprije umre, pa tek onda krenuo s dekonstrukcijom vjerojatno najvažnije ostavštine svoga predšasnika. Naravno, može biti da se neki nadaju kako će Benedikt nadživjeti Franju, pa bi kurtoazija zapravo bila brana za poplavu kojoj je ime Franjo. Ali to je onda potpuno druga argumentacija i nije ju pošteno podvoditi pod bonton. 

Benedikt je, dakako, vrlo zaslužan što su na neko vrijeme skinuti okovi s tradicionalne liturgije te se mogla pomalo stidljivo pomoliti na brojnim mjestima, pa tako i kod nas u Zagrebu. I one mudre misli koje je tako prikladno izrekao poput poznate rečenice o "svetom i velikom" ostaju vrijedne i sada kada su pravne odredbe ukinute. No, filozofsko-teološka opravdanja koja se skraćeno nazivalo "hermeneutikom kontinuiteta u reformi" izdahnula su i teško je zamisliti da ih itko osim par simpatičnih ekscentrika i dalje uzima zaozbiljno. 

Na hrvatskom jeziku pročitao sam nekoliko kraćih osvrta na Traditionis custodes. S ispravne strane, tu je intervju predsjednika Društva Benedictus za koji je urednik portala dosta loše izabrao naslov, ali sami odgovori na pitanja su svakako vrijedni čitanja! Također se pojavio razgovor s p. Markom Tilošancem koji bi isto trebalo pažljivije proučiti (ja znatno preferiram tekstove u odnosu na video ili audio snimke razgovora). Naravno, moji komentari više su potaknuti onim tekstovima u kojima se brani dokument pape Franje. Uvijek imam zadršku kod kritičkog komentiranja tekstova koji nisu objavljeni u novinskom obliku koristiti puno ime i prezime njihovih autora jer mi se ne čini zgodnim da netko pretražujući internet naiđe baš na ovaj blog i onda ih prezre kad vidi njihove glupotvorine koje sam istaknuo. Zato se ponekad služim inicijalima, a ovaj puta ću autore razlikovati opisno. 

Jedan svećenik koji je bio rimokatolički bogoslov, ali je postao grkokatolikom, oženio se (istovremeno?) i zaredio napisao je komentar u kojemu pomalo žali zbog toga u što se pretvorio novi rimski obred. Usto, nije baš jako entuzijastičan oko Franjinog motuproprija, no s obzirom da su ga u facebook raspravama pojedini tradicionalisti "pljuvali", smatra da ipak "reda mora biti" i dobro je da se pokaže da vlast, pa i ona crkvena, "ne nosi uzalud mača". Pri tome spominje da je veliki grijeh osoba i zajednica privrženih staroj misi u tome što se protive 2. vatikanskom saboru ne navodeći, naravno, čemu se to konkretno tradicionalisti u tom saboru protive i zašto protivljenje pojedinim kontroverznim odlomcima nije dopušteno. Drugi veliki problem mu je što neki svećenici FSSP-a nisu htjeli novoobredno koncelebrirati s biskupom, pa ih je dotični biskup "opravdano sprašio iz biskupije" (terminologija tog svećenika). U komentarima na taj facebook post javio se sasvim argumentirano laik tradicionalist, pa ga je svećenik upozorio da je upravo zbog takvog tona kojim se obraća kleriku papa Franjo morao postupiti kako je postupio. Čak je i neki nesjedinjeni istočnjak vrlo razumno komentirao o važnosti liturgije i koliko neekumenska je bila Franjina gesta ukidanja Summorum Pontificuma. Na prvu bih rekao da se ovdje radi samo o povrijeđenoj taštini toga svećenika koji se vjerojatno na taj način želi i zaštititi zbog svojih ponešto "konzervativnijih" stavova. Sama kritika tradicionalista je uopćena i bespredmetna, ali potaknula je neku karizmatsku zajednicu i njenog laičkog gurua da prenesu članak kao preporučenu ozbiljnu reakciju na motuproprij. Čini mi se da spomenuti pop osim grkokatoličke prakticira i tu pentakostalnu pobožnost, a guru se vjerojatno ljuti jer su se na tradicionalističkim stranicama znali pojaviti članci u kojima se kritiziraju duhovi koji pušu kod karizmatika. 

Naš omiljeni crkveni kanonist koji bi se radije "klanjao antikristu i belzebulu i da [ga] opsjednu sve legije demona", nego da bude tradicionalist, staloženo nam je objasnio zašto su Papine odredbe bile nužne. Svoj tekst završava riječima "Papa Benedikt dopustio je svim svećenicima redovito slavlje latinske Mise. Da nije bilo vrijeđanja Papa i pljuvanja po učenjima Crkve moglo je tako i ostati." Naravno, čak i potpunoj neznalici koja nema poput njega doktorat kanonskog prava nameće se pitanje tko su bili ti pljuvači koji su Franju nazivali "sotonom i antikristom", a onda išli na tradicionalnu misu unutar biskupije ili čak FSSPX-a gdje se Franju nesumnjivo priznaje papom i za njega moli? Jasno, iduće je pitanje kako točno zabrana i ograničavanje tradicionalnih misa pomaže takvim problematičnim dušama da se poprave? Prijespomenuti grkokatolički svećenik razjasnio je taj problem napisavši negdje da je bolje da se takvi maknu od Crkve i osnuju svoju crkvu savršenih. Nadasve pastoralno.

Nažalost, poznati hrvatski chestertonijanski kolumnist nije ovu temu počastio svojom pažnjom, ali se javio bivši urednik njegova portala koji je dao svoje viđenje stvari. Izgleda da je selidbom u drugu državu stekao veće uvažavanje za tradicionaliste u Crkvi upoznavši neke od njih koji nisu toksični kao oni s kojima se prije susretao na internetu. Tako mu je i zaključak o štetnosti i kontraproduktivnosti novog motuproprija zaista na mjestu. Čini mi se da ga je na svojevrsnu solidarizaciju (stavio je i jednu od onih znački koje ljudi lijepe po fotografijama) potaknulo to što pripada ili proučava (?) određene glazbene supkulture koje su obilježene naglašenim buntom protiv autoriteta. Ipak, s obzirom da se referira na svoj članak od prije tri godine, ima smisla da se i ja pozovem na svoju kritiku toga teksta. 

Od sekularnih novina, osim agencijskih vijesti, jedino što se može izdvojiti je komentar uobičajenog pametnjakovića iz Rima za Jutarnji list. Taj vrlo upućeni komentator koristi riječ "obrednik" umjesto "obred" ili "misal", a premda priznaje da postoje i druge razlike osim jezika između starog i novog rimskog obreda, jedina koju navodi su "zaostatci antisemitizma". Dakako da ne kaže koji su to zaostatci jer ovako zvuči zlokobnije, a vjerojatno i nema pojma što priča. Za prosječne čitatelje njegove tiskovine i ovakva naznaka nacizma je dovoljna. Piše taj dopisnik: "teza antikoncilskih grupa je [...] da su mise na narodnim jezicima nevažeće", a nekoga tko takvo što napiše može se nazvati samo izrazito neupućenim, glupim ili zlobnim. Odmah zatim iz tvrdnje "papa Frane je prvo ukinuo odobrenje da se misa po starom obredu služi u Vatikanskoj bazilici svetog Petra" izvodi napad na kardinala Burkea. U stvarnosti, Franjini poslušnici su ukinuli individualno celebriranje misa u vatikanskoj bazilici, a to uključuje mise po novom obredu koje su se ondje većinom služile. S druge strane, u maloj kapelici u kripti bazilike tradicionalne mise se i dalje služe dok novus ordo mise u bazilici ne smiju biti na latinskom. Da li taj tutlek zaista ne zna ove činjenice ili ga one naprosto ne zanimaju. Začuđujuća je količina krivih informacija u članku koji sadrži tek nešto više od kartice teksta. 

U, nadam se, zadnjoj točki ovog razvedenog razmišljanja i naklapanja, istaknut ću očevidnu činjenicu zašto baš tradicionalisti u modernoj Crkvi toliko smetaju, a kler i profesionalni katolici osjećaju da su im se svojim primjedbama već popeli na glavu. Naravno da kad neka vidjelica objavi kako je Franjo prethodnik zvijeri iz Apokalipse ili kad novusordovci kažu da je njima stvarni papa Benedikt, a uzor Ivan Pavao II. Veliki ili kad liberali organiziraju svoje ljetne škole krivovjerja ništa od toga ne stoji na putu progresa i nužne transformacije Crkve. To je sve dio istog paketa. S druge strane, kada tradicionalisti pokažu da je moguće živjeti i zastupati ono blago koje nam je Predano, onda je to izravna opasnost za čitavu paradigmu kojoj je sve prethodno mrtvo i mora takvim ostati. Katolici i šire društvo ne smiju vidjeti da to nisu samo muzejski eksponati. A na argumente tradicionalnih katolika koji se pozivaju kako na razum, tako i na bezbrojne svetce, protivnici zaista ne mogu ništa odgovoriti osim da je njihova crkva nešto novo i drugačije. To se većina ipak ne usudi reći jer bi time potkopali sav autoritet koji im je potreban za knut poslušnosti.