Odgajanje i obučavanje

Slika o opljačkanoj i okovanoj slobodi vidi se osobito u otimačini roditeljskih prava. Prvo je kraljevstvo obitelj! Otac je rođeni vladar, i po razumu i po Bibliji! Najvažniji odsjek te po Bogu postavljene vladavine je odgajanje i obučavanje. Ženidba je prvo učiteljsko i učiteljičko sjemenište! Svaki je otac po službi učitelj! Svaka majka po zvanju učiteljica! Kad je Bog ustanovio prvu obitelj, osnovao je prvu pučku školu. To su naravnopravne početne istine. Prvi školski zakon. 

Iz toga ovo izlazi. Ne može li otac da zbog kojeg razloga vrši učiteljsku službu ili je ne može da dovoljno izvršuje, tad treba da se pobrine za zamjenika. Svako izvan obitelji državno učiteljsko lice ima po prirodnom pravu samo toliko pravo da odgaja i obučava, koliko mu je dano od oca. Pravo i ovlaštenje za učiteljsku službu daje otac. Učitelji i učiteljice imaju vlast nad djecom samo kao njegovi zamjenici i zastupnici. Oni su obiteljski namještenici. 

Dalje otud izlazi. Pravo učitelje birati je neotuđivo obiteljsko pravo. Otac bira. Otac treba da ima povjerenje u učitelja, koji daje potpuno jamstvo, da će nastaviti odgajanje u obiteljskom duhu. Prema tome je otac i rođeni prvi školski nadzornik. To je osnovni nacrt svakoga školskog prava. A temelj mu je: najsvetije od svih roditeljskih prava, najuzvišenija od svih sloboda pored religijske slobode, sloboda odgoja i obuke. 

A sad, gdje je očeva sloboda? Gdje su ti moderni školski zakoni, koji bi svoje ovlaštenje izvodili od obitelji? Gdje je pravo birati učitelje, gdje slobodan izbor škole, gdje se daje pravo da roditelji određuju školski duh i odgoj? Prvo, najstarije i najčasnije kraljevstvo svijeta, obitelj opljačkala je liberalna i socijalistička državna svemogućnost. 

Otac još ima pravo da od zore do mraka radi, svoju djecu hrani i odijeva, plaća poreze i da se pokorava stotinama zakona i naredaba. Ali on je s obzirom na svoje dijete od njegove 6. do 14. godine bez vlasti i prava. Otac je kralj bez vlade i to u najvažnijoj stvari: u odgoju i obuci. Dijete je postalo državno vlasništvo, a učitelj od namještenika obiteljskog državni. Obitelj došla je među razbojnike, koji je svukoše i izraniše i ostaviše napo mrtvu. 

Došlo je još i do gorega. Pošto je država postala kao bog, hoće da osnuje i religiju. Nije bila zadovoljna da samo uči čitati, pisati i računati. Htjela je biti i profesor bogoslovlja. Predavala je dogmatiku, moralku, crkvenu povijest i crkveno pravo. Silila je nasilnim sredstvima djecu da čitaju knjige i slušaju učitelje, koji vrijeđaju i tlače savjest i vjeru. Postala je Herod, a njezino bezvjersko školovanje novi betlehemski pokolj djece, od kojega je tek malo roditelja moglo pobjeći sa svojom djecom u Egipat. 

Silništvo je tako veliko u mnogim državama, te zakon zabranjuje da tko bez oblasne dozvole uči djecu čitati, pisati, računati i nešto katekizma. Cilj je evropskoj školskoj politici bezvjerska prisilna škola! Osam godina ropstva! 

Dopuštam, da i moderna državna škola ima učitelja, kojima priznajemo dobru volju i plemenitost. Ali ne radi se o tom, da li mogu vrijedne osobe i u najtežim prilikama dobro činiti, već se radi o cijeloj unutarnjoj biti moderne škole. Ona je silništvo države prema roditeljima, djetetu i Crkvi. Ona je napadaj na putu od Jerusalema prema Jerihu. Ona je dokaz, da je sloboda odgoja i obuke, iako još nije mrtva, ipak teško izranjena i opljačkana. 

Bit će još gore. Silništvo i ropstvo nijesu najnedostojnije stvari za čovjeka, već onaj opći nehaj, kad narod, kome su ruke i noge okovane, više ne osjeća svojih veriga i okova. To je duhovno stanje, u kojem se nalaze današnji evropski narodi.

(Izvor: Robert Mäder, Misli natražnjaka, Zagreb 1928.; Gedanken eines Reaktionärs, Mainz 1921.)