Podmetnik

Podmetnuti papa. Bergogliov rat protiv svega katoličkog

U enciklici Evangelii praecones 2. lipnja 1951. godine časni sluga Božji papa Pio XII. upozorio je da “gotovo sav ljudski rod danas teži podijeliti se u dva protivnička tabora: za Krista ili protiv Krista. Čovječanstvo je danas upalo u najtežu krizu, iz koje će proizići ili njegov spas po Kristu ili strašno uništenje.”

Istodobno međutim Pio XII. zapaža da je Crkva na civilizacijsku krizu odgovorila vrlo brzim, čak naglim, porastom misionarske djelatnosti diljem svijeta:

“Htjeli bismo se prije svega osvrnuti ovdje kratko na napredak koji je dosad postignut. Godine 1926. katoličkih je misija bilo 400, a danas ih je oko 600. U toj godini broj katolika u misijama nije premašivao 15 000 000, dok ih je danas oko 20 800 000. U ono vrijeme domaćih je i stranih svećenika bilo otprilike 14 800; danas ih je više od 26 800. Svi biskupi u misijama bili su onomad stranci; u 25 godina 88 misija povjereno je domaćem kleru te, s uspostavom crkvene hijerarhije i imenovanjem domaćih biskupa u popriličnom broju mjesta, postaje još očitije da je religija Isusa Krista katolička i da nijedan dio svijeta nije iz nje isključen.”

Samo dvanaest godina poslije međutim Drugovatikanska je katastrofa započela proces kojim su “ekumenizam”, “dijalog” i “ekumenski dijalog” – potpune novotarije nepoznate u Crkvi do drugovatikanskih koncilskih tekstova – žestoko nagrizli vjerovanje u višekratno definiranu dogmu da nema spasenja izvan Crkve i tako de facto obustavili božansko poslanje. Tu stvarnu demisionizaciju Crkve pratio je slom zvanjâ i besprimjerno izobličavanje liturgije koje će budući papa Benedikt XVI. s pravom opisati kao usporedan “slom bogoslužja” [“crollo della liturgia”].

Iako su te razorne promjene u Crkvi nedvojbeno izazvale ono što je danas postalo najvećom krizom u njezinoj povijesti, sadašnji zauzimatelj Petrove stolice nije zadovoljan tom razvalnom ostavštinom. Nije još ni približno bilo dosta prevrata u Crkvi da zadovolje Bergoglia, čiji je početni savjet “mladim ljudima” glasio neka “naprave nered” (¡Hagan lío!).

U svojoj prosinačkoj poruci za La civiltà cattolica prigodom njezine 170. obljetnice Bergoglio je kazao urednicima: “I nadasve nemojte se zadovoljiti time da iznosite površne prijedloge i apstraktne sinteze: umjesto toga prihvatite izazov sadašnjosti prepune nemira, u kojoj je Bog uvijek na djelu.” Bergogliov je Bog nemiran Bog i Bergoglio je nakanio služiti svom nemirnom Bogu time da sruši što više onoga što se još održalo. Stoga je u “božićnoj čestitci” Rimskoj kuriji 21. prosinca, samo citirajući vlastita prijašnja razmišljanja, ustvrdio:

“Trebamo pobuđivati procese, a ne samo zauzimati prostore: ‘Bog se očituje u povijesnoj objavi, u povijesti. Vrijeme pobuđuje procese, a prostor ih kristalizira. Bog je u povijesti, u procesima. Ne trebamo se usredotočiti na zauzimanje prostora u kojima se vrši vlast, nego na započinjanje dugoročnih povijesnih procesa. Moramo pobuđivati procese, a ne zauzimati prostore. Bog se očituje u vremenu i nazočan je u povijesnim procesima. Stoga prednost imaju djelatnosti koje rađaju novu povijesnu dinamiku. I treba biti strpljiv, čekati...’”

Tvrdnja da se Bog “očituje u povijesnoj objavi” te da je Bog “u povijesti, u procesima” zvuči kao naplavak iz poluzapamćenog čitanja Hegela ili nekog modernističkog teologa među desnim hegelijancima koji su nanosili religijsku šminku na Hegelovo bezbožje. Iako je Krist doista Gospodar povijesti, to ne znači da je tijek pukih ljudskih poslova palog čovječanstva neprestana samoobjava Boga putem božanski usmjeravanih “procesa” i “nove povijesne dinamike”.

Isti nazor o odvijanju Boga u povijesnoj samoobjavi izrazio je Jacques Maritain nakon obraćenja na politički liberalizam, iako je tvrdio da prezire Hegela: “(...) bili bismo protiv samog Boga i protiv vrhovnog upravljanja poviješću kad bismo nastojali u nekom prošlom obliku, u nekom istoznačnom (univoknom) obliku okameniti kulturni ideal koji je dostojan da dadne smjer našem djelovanju.” (Cjeloviti humanizam, KS, 1989., str. 172.) Drugim riječima, Bogu je dosta staroga kršćanskog svijeta, onoga što je Maritain nazvao “sakralnim dobom”, i zato kršćani moraju prijeći s Njim u doba državne svjetovnosti kao prinosnici Maritainovu “cjelovitom humanizmu”. Opsjenjeni vizionar drugovatikanske ere vjerovao je da će tako nastati “novi kršćanski svijet”: “pluralistički” i kojemu je svojstveno samo “vremenito jedinstvo” što nije “poput sakralnog jedinstva srednjovjekovnoga kršćanskog svijeta” i “ne ište sámo po sebi vjersko ili religiozno jedinstvo” (str. 208.). Tj. kršćanski svijet koji nije kršćanski.

Bergoglio smatra takav retorički besmisao dokazom da je Maritain bio “velik mislilac”. U jednom od svojih bezbrojnih nesređenih intervjua reče: “Države moraju biti sekularne. Konfesionalne države završavaju loše. Protivne su tijeku Povijesti. Smatram da inačica laičnosti praćena solidnim zakonskim jamstvom vjerske slobode pruža okvir za napredak.” Tu valja primijetiti veliko početno slovo kojim je povijest postvarena u biće putem čijih “procesa” Bog sve više objavljuje Sebe i usmjerava ljudske događaje. Ne vidimo li tu naznake Hegelova apsolutnog duha, koji se u “dijalektičkom vrtuljku”, da citiramo Cornelija Fabra, pokazuje kao puki od čovjeka stvoreni Bog, a ne Bog čovjekom postao u osobi Isusa Krista?

Konfesionalne su države “završile loše” samo zato što su ih revolucionarni mrzitelji Crkve prisilno i nasilno dokončali. No, poput Maritaina, Bergoglio tu briše razliku između potvrdne i samo dopusne volje Božje, a to neizbježno dovodi do zaključka da je Bog aktivno htio uništenje kršćanskog svijeta djelovanjem religijskih i zatim filozofskih podrivača, nakon kojeg je uslijedilo nasilje revolucionarnih fanatika protiv oltara i prijestolja, uključujući u Francuskoj i pravi genocid. Prema tom nazoru na povijest protivljenjem korjenito poslijekršćanskoj “velikoj koaliciji statusa quo”, kako je naziva John Rao, “bili bismo protiv samog Boga”, koji je odredio “tijek Povijesti”. Zato su Bergogliu odbojni latinskoamerički i europski populistički i kršćanski pokreti u usponu, za koje ima samo riječi kritike, dok prema EU-u, UN-u i raznim socijalističkim i komunističkim režimima pokazuje samo naklonost.

Štoviše, prema Bergogliovu nazoru na povijest, koji je prije izrazio Maritain pod utjecajem svojega dragog prijatelja Saula Alinskog, revolucionari koji su uništili kršćanski svijet Božji su proroci u smislu da odjelotvoruju “procese” u kojima se nalazi Bog. Kao što Maritain objašnjava u svojoj strašnoj knjizi Čovjek i država, “narod treba proroke” da ga pokrenu u pravom smjeru. Tim “proročkim udarnim manjinama”, kako ih je nazvao, pripadali su “oci Francuske revolucije ili Američkog ustava, ljudi poput Toma Painea, Thomasa Jeffersona” i “začetnici talijanskog Risorgimenta”.

Maritain priznaje da udarne manjine mogu zlorabiti vlast kako bi probudile narod – koji jamačno treba probuditi – ali u omiljenim mu primjerima, Risorgimentu i američkoj revoluciji, on kaže da je većina “bila u krivu, a u pravu su bile udarne manjine”. Njihova je uloga, kaže, “probuditi narod, iz svakidašnje ga učmalosti prenuti za nešto više, za osjećaj natpojedinačne dužnosti koju valja obaviti”. To što takvo “buđenje” “naroda” uvijek zahtijeva nasilnu smrt mnogih njegovih pripadnika od ruke udarnih manjina čini se da nije previše uznemirivalo Maritaina u njegovoj poslijekonzervativnoj, liberalnoj fazi. Niti uznemiruje Bergoglia, koji se kloni Salvinija, a izručuje kineske katolike pekinškim koljačima, čiji neprekidni genocid nad nerođenima on kao da ne opaža i čiji progon Crkve, koji je omogućio, pomno izbjegava spomenuti.

Znakovito, u svojem božićnom nagovoru Kuriji Bergoglio neizravno cilja na Risorgimento citirajući glasoviti roman “Gepard”. Roman Giuseppea Tomasija di Lampeduse sjajan je, često liričan, ali svejednako neutješan prikaz zalaska i smrti sicilskoga od svijeta umornoga kneza don Fabrizija Corbere i starog poretka koji on predstavlja, a koji ruše Garibaldi, Mazzini i Cavour u trijumfu Risorgimenta (“preporoda”) 1860.-61., poslije neuspjele revolucije 1848. Nakon što je dovoljan broj Talijana poklan, cijela je Italija podvrgnuta “ujednačenju” pod pukom figurom kralja (Viktor Emanuel II. iz Savojske kuće) u parlamentarnom sustavu “ratificiranom” od “naroda” u namještenom plebiscitu 1861. Papinska je država konačno ukinuta zauzimanjem Rima 1870. i papa će se otad morati ograničiti na rimsku enklavu koja će poslije (1929.) postati vatikanska gradodržava.

Bergoglio citira don Fabrizijeva nećaka, Tancredija, njegovu, kaže, “zagonetnu izreku”, da se ako želimo da sve ostane kako jest sve treba da promijeni. No u njoj nema ničeg zagonetnog. Tancredi hoće reći samo to da moraju kako bi u novom poretku zadržali povlastice surađivati s revolucionarima i podržati novopostavljenoga kralja, jer inače “oni će ti smisliti republiku”.

I tako Tancredi odrađuje svoj dio ubijanjem sunarodnjakâ tijekom Garibaldijeva upada na Siciliju, za što je nagrađen časničkim činom u mnogo uglednijoj nacionalnoj vojsci, dok Garibaldija novoomoćala buržujska elita, čiji su se mnogi pripadnici obogatili zapljenom crkvenih posjeda, odbacuje kao hajduka. Kao što don Fabrizio glasovito primjećuje: “Mi smo bili Gepardi, Lavovi; oni koji nas zamijene bit će čagljevi, hijene; a svekoliki, gepardi, čagljevi i ovce, i dalje ćemo vjerovati da smo sol zemlje.”

Bergoglio misli da se u Tancredijevu pojmu promjene “radi samo o novoj odjeći”. Dakako, posrijedi je mnogo više od toga, jer je u okviru Risorgimenta katolički društveni poredak u Italiji, uključujući i papinu svjetovnu vlast, rastrgan tijekom vala revolucija koje su uništile kršćanski svijet u ime Slobode, a sve su djelo “proročkih udarnih manjina”, ne običnih ljudi, kojima revolucija “baš i nije bila očevidno privlačna”, kako primjećuje Denis Mack Smith o Risorgimentu.

U svakom slučaju, Bergoglio zahtijeva od Crkve u svom “viđenju” više nego što su tražile revolucionarne promjene kojima je Crkva već bila podvrgnuta. U njegovoj svijesti pokoncilska revolucija u Crkvi nalikuje na neuspjelu talijansku revoluciju iz 1848., tako da je sad potreban dočetni crkveni risorgimento. Crkvena promjena o kojoj on neprestano govori u svojim demagoškim tiradama (samo u božićnoj poruci Kuriji promjena je spomenuta 32 puta) još je korjenitija.

U božićnoj poruci kaže da ovo “nije jednostavno epoha promjena, nego promjena epohe. Živimo u vremenu kad promjena više nije linerarna, nego epohalna.” Promjena koja se još mora dogoditi i u Crkvi i u državi nije “nešto rubno, uzgredno ili tek izvanjsko”, nego “čovječnije i kršćanskije... polazeći od čovjeka kao središta: antropološko obraćenje”.

Što god to modernističko naklapanje značilo, ovoliko je jasno: drugovatikansko podanašnjenje, nametnuto od udarne manjine dok su vjernici spavali, ni približno ne dostaje da zadovolji Bergoglia. Sam kaže u istom nagovoru: “S tim teškim povijesnim procesom [promjene] uvijek je povezana napast vratiti se prošlosti (pa i upotrebom novih izričaja), jer je sigurnija, poznatija i, svakako, manje konfliktna. To je također dio ovog procesa i rizik kod pokretanja važnih promjena [isticanje kurzivom moje].”

Dobro upamtimo: bergoljanska obveza provedbe “važnih promjena” nije ispunjena čak ni “novim izričajima” starog nauka koji su tobože bili velik doprinos koncilskih tekstova i kasnijih rimskih dokumenata, a uglavnom su zakopali vjerske istine pod brdo dosadne blagoglagoljivosti.

Kakva bi onda promjena bila prema bergoljanskom planu “važna”? – Jednostavno promjena ništa manje nego svega u Crkvi. Prisjetimo se još jedanput Bergogliova zloglasnog “sna” naviještenog u Evangelii gaudium: “Sanjam o ‘misionarskom opredjeljenju’, tj. o misionarskom poticaju kadrom preobraziti sve, tako da u Crkvi običaji, načini postupanja, raspored vremena, jezik i strukture postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjeg svijeta više nego za njezino samoočuvanje.”

Ukratko, kao u društvu, sve se i u Crkvi mora promijeniti. I ne pitajte zašto! Dapače, sve se mora stalno mijenjati, jer je to neotklonjiva volja Boga koji “se očituje u povijesnoj objavi... u povijesti, u procesima” – procesima koje Bergoglio hoće proročki pobuđivati. Kao što nas je opomenuo: “Trebamo pobuđivati procese, a ne samo zauzimati prostore... Vrijeme pobuđuje procese, a prostor ih kristalizira... Bog se očituje u vremenu i nazočan je u povijesnim procesima. Stoga prednost imaju djelatnosti koje rađaju novu povijesnu dinamiku. I treba biti strpljiv, čekati.”

Biti strpljiv. Čekati. Poput sabotera koji zapali dovoljno dugačak fitilj da može mirno odšetati prije eksplozije, Bergoglio hoće “pobuđivati procese” čiji će se učinci vidjeti tek dugo nakon što ode. Kao što je izvijestio p. Adolfo Nicolas, bivši poglavar Družbe Isusove: “Papa Franjo jednom mu je rekao da se nada da će ostati papom dok ‘promjene ne postanu nepovratne’.” Bergoglio je, vidjeli smo, već “pobudio” neke od tih “procesa”, koji su, Bogu hvala, sasvim obrativi usprkos njegovoj utvarnoj hegelijanskoj ideji o božanski određenom jednosmjernom “tijeku povijesti”.

Bergogliovo upućivanje, u istoj božićnoj poruci, na “promjenu koja se zasniva poglavito na vjernosti pologu vjere i Tradiciji” puki je modernistički dvogovor. Ključna je u tom iskazu riječ “poglavito” – priložna pukotina kroz koju mora teći beskrajan proces promjene onkraj ograničavajućih “prostora” prošlosti, čak i onih u kojima nalazimo “nove izričaje” crkvenog nauka.

Pritom, kao i obično, “krute” protivnike Bergogliove procesne teologije – naime katolike koji smatraju da vjera ima potpuno nepromjenljiv sadržaj nepodložan utjecaju pukog proteka vremena – valja demagoški optuživati s najvišeg položaja. U skladu s tim Bergoglio je upozorio Rimsku kuriju:

“Treba se čuvati pada u napast krutosti. Krutosti koja proizlazi iz straha od promjene i završava postavljanjem ograda i zapreka na području općeg dobra, pretvarajući ga u minsko polje neshvaćanja i mržnje. Imajmo uvijek na pameti da se iza svakog oblika krutosti krije neka vrsta neuravnoteženosti. Krutost i neuravnoteženost hrane jedna drugu u začaranom krugu. Danas je ova napast krutosti vrlo aktualna.”

Drugim riječima, oni koji se boje promjene duševno su bolesni. To je retorička razina na kojoj – recimo otvoreno – ovaj bahati fanatik djeluje. Nužna je promjena! Promjena određena od Boga koji je nazočan u povijesnim procesima kojih je Bergoglio proročki poticatelj. Nije potrebno precizirati. Neumoljivo odvijanje pobuđenih procesa govorit će sámo za se. Upravo mijena, beskonačna mijena oblik je božanske milosti u povijesti. Traže se samo proroci da joj utru put pobuđivanjem procesâ, kao što je Ivan utro put Isusu. A Bergoglio je jedan od takvih.

Ovo je dakle bergoljanski risorgimento. Nakon razmjerne utihe za benediktovskog predaha, koji je zaprijetio pokazati da Bergogliovi “procesi” nisu ni božanski ni nepovratni, pokoncilska revolucija nastavlja se u punini, još žešća, te se može očekivati da će u usporedbi s njom čak i pustoš drugovatikanskog podanašnjenja izgledati konzervativna.

Crkva je preživjela strašne pontifikate i preživjet će čak i ovaj. I poput svih prijašnjih kriza u Crkvi i ova će završiti istinskom i doličnom obnovom. Za razliku od vremenske strijele, povijest nije upravljena samo u jednom smjeru. Ali sada – daj, Bože, sad odmah – čini se da je pravo vrijeme da Gospodar povijesti očita Bergogliu tu povijesnu lekciju.


https://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/4720-changeling-pope-bergoglio-s-war-on-all-things-catholic