Sveti kralj Ljudevit i Kristova trnova kruna

TRNOVA KRUNA I FRANCUSKO KRALJEVSTVO

[...] Relikvija Trnove Krune, koju je u ime Balduina II. regentsko vijeće Latinskog carstva u Bizantu, opsjedano i natjerano u nevolju od Bugara i Grka, 1238. založilo Veneciji, donijelo je ovome zajam od 13.134 perpera, iz čega se vidi koliku su vrijednost pripisivali predmetu što pripada među najsvetije i najdragocjenije uspomene kršćanstva. Dokazuje to i hitnja, kojom se Louis IX. požurio da iskupi dragocjeni zalog, i da tako oslobodi relikviju iz ruku suviše trgovački raspoloženih Mletaka. Već između siječnja i svibnja 1239. piše kralj pismo Fridriku II. njemačkom caru, u kojemu ga moli da dade zaštitu nosiocima Krune koji su, prenoseći je u Francusku, imali prijeći i preko njegova teritorija. Gauthier Cornut, kao službeni kronist toga znamenitog prenosa, zabilježio je sve pojedinosti historijskog događaja. U Troyesu, na francuskom tlu, dočekali su nosioce sam kralj, nadbiskup senski, biskup puyski i čitava pratnja. Jacques de Longjumeau predao je kralju pismo Balduina II., i pošto su ispitani pečati koje su udarili kraljevi namjesnici u Bizantu i dužd mletački, otvoren je moćnik. U kovčežiću od čista zlata bila je kruna koju su nato izložili puku. 11. kolovoza 1239. povorka je ostavila Villeneuve uz neizmjerno oduševljenje i iskaze pobožnosti nepreglednih masa svijeta. U starinskom samostanu Saint-Pierre-le-Vif povorka se zaustavila i tu su, bosonogi i samo obučeni u tuniku, Luj IX. i njegov brat Robert, grof Artoiski, ponijeli moćnik na ramenima, uz pratnju vitezova koji su svi bili bosi, na čelu s procesijom koja im je došla u susret iz Sensa. Sutradan je povorka krenula u Pariz, i osmi dan iza kako je prispjela bila u Troyes, stigla je u Pariz. Sam kralj »discalceatus« (bosonog) kao i prije, unio ju je u katedralu Notre-Dame, a odatle u dvorsku kapelicu Sv. Nikole.

Kruna o kojoj se tu radi, ne predstavlja cjelinu onoga mučila koje je bilo na najokrutniji način u svrhu poniženja i mučenja nabijeno na Spasiteljevu giavu. Kako se po različitim crkvama još od starine čuvaju pojedini trnovi iz Isusove krune, to bi tkogod mogao posumnjati u autentičnost te relikvije, kada čuje da ova kruna koju je primio Luj IX., uistinu ipak ima oblik potpuna vijenca. Ali taj vijenac više je snop prepletenog pruća, jednovit i bez trnja, a to zato, što je to bio upravo samo kao neki dijadem, koji je imao držati na okupu i služiti da se jače zabije u glavu donja kruna, u obliku kape, koja je bila sva načičkana trnjem. Ta donja kruna, koja je bila zabodena u živu put, kasnije je raznesena dijeljenjem pojedinoga trnja, jer je i tako tokom mučenja morala biti konačno prilično utučena; naprotiv je ovaj obruč, koji se sada čuva u dragocjenom staklenom toku, ostao čitav, te je prema tome možda najveća uščuvana relikvija, pored plahte u Turinu i tunike u Trieru, koja je bila izravno na Spasiteljevu tijelu, oblivena potocima Njegove nevine krvi koja je otkupila svijet.

Ali povijest prenosa Trnove Krune nije samo uspomena jedne neizmjerno dragocjene relikvije: ona je najdivnija proslava kralja, koji čitavom svojom pojavom i cijelim svojim životom daje veličanstvenu sliku onoga, šta je kroz vjekove značila Francuska kao predvodnica zapadnog kršćanstva. Vrlo lijepo opremljena i pažljivo uređena knjiga koja je izišla prilikom [700.] jubileja  (La Couronne d'épines au royaume de Saint Louis, Paris, Plon 1939) može da o tom pruži obilno svjedočanstva. Nakon prikaza samog historijskog prenosa i analize relikvija, ponajglavniji je i najljepši dio toga zbornika niz priloga o Luju IX. kao čovjeku (Louis Bertrand), kao vojskovođi (general Weygand), kao političaru (Louis Madelin), kao svecu (Georges Goyau). Vidi se, da su tu udružena ne samo odlična pera nego i najkompetentniji stručnjaci, koji su, premda upućeni na Joinvillea kao gotovo jedini i najiscrpniji izvor, ipak umjeli iznijeti sliku kraljevu u modernom svijetlu, bez neumjesnih hiperbola, bez fantastične aureole, nego historijski vjerno ali neodoljivo istinito. »Ne radi se o tom,« kaže Louis Bertrand, »da sveti Luj siđe s oltara, nego da se vidi po čemu nam je on bliz i kojim crtama svoga karaktera on nas »pripitomljuje« svetosti te nam je čini ljupkom.« Luj IX. primjer je kraljevske svetosti »korektne, možda nešto hladne savršenosti kojom u prvom redu vlada osjećaj dužnosti.« Ali uz to, njegov život i način vladanja pokazuju smisao za razboritost, mjeru, jednostavnost, — ni previše, ni premalo. Louis Bertrand, koji je, kako je poznato, izvrstan poznavalac Španije i španjolske povijesti, ističe kako nam se sjajne osobine Luja IX. možda čine nekako posivjele, potamnjele od oštrine i strogosti, a to zato što je taj francuski kralj bio ujedno sin Španjolke. Blanka Kastilska došla je u Francusku sa četrnaest godina, ali joj se njezina domovina duboko usjekla u dušu. U času kad ju je bila ostavila, Kastilci su pretrpjeli strahovit poraz kod Alarcosa pod Alfonsom VIII. protiv Jakuba-al-Mansura. »Njezin je karakter bio tvrd, totalitaran, autoritativan. Njezina je oštra pobožnost gotovo nečovječno stroga.« Prema svojoj snahi, Margareti Provansalskoj, bila je upravo nesmiljeno stroga. Izvan bračne postelje nije dopuštala mužu i ženi nikakvih posebnih razgovora, nikakvih intimnih sastanaka. Ta sveta žena bila je upravo tiranska svekrva. Kada je jednom kraljica Margareta ležala smrtno bolesna od pobačaja, zatekla je Blanka Kastilska svoga sina kod nje, uzela ga za ruku i rekla mu: »Odlazi! Ti nemaš tu posla!« Kraljica Margareta zavapi: »Jao! Zar mi ne ćete dopustiti da gledam svoga gospodara, ni živoj, ni mrtvoj ?« I onesvijestila se, te su mislili da je zaista umrla. Kad je kraljica Margareta, nakon nedavnog porođaja u Jaffi, došla za kraljem u Sidon, kralj je bio u crkvi i nije se ni maknuo da primi kraljicu, nego je poslao Joinvillea pred nju. Ovaj se vratio upravo prije propovijedi, i kralj se ograničio samo na to da upita, kako je kraljica. »Napominjem vam to,« kaže Joinville, »zato što kroz pet godina koje sam proveo uza nj, nije nikada progovorio ni meni ni ikome drugom o svojoj ženi i djeci. Čini mi se da to nije bilo primjereno vladanje, biti tako stran svojima.« Bertrand iznosi nato nekoliko slučajeva kraljeve neumoljive strogosti, koji su nam razumljivi kad uočimo njegovo podrijetlo.

Ali zato te ekscesivne strane karaktera, koje su kao baština teškim borbama okrvavljene Španije, nadoknađuje kraljevo uzvišeno svijetlo shvatanje njegove kraljevske uloge. Krist je za njega Kralj kraljeva, i sve bojne pothvate, koje poduzima, vodi samo zato da otvori putove kršćanstvu i da proslavi Božju moć na zemlji. Otuda plemenita nesebičnost njegove borbenosti, koja je puna ponizne srdačnosti, bez traga imperijalističke osvajačke prepotencije. Svatko je znao da kralj trpi kao i svi ostali, da se izlaže opasnosti kao i oni svi, i da je njegov lični život potpuno monaškog karaktera. Stoga je podigao nebrojene crkve i samostane, ove posljednje ne samo iz pobožnosti, nego i zato da budu utočišta siromasima. Ljubav malih ljudi, »svojih ljudi« kako ih je nazivao, nagonila ga je na požrtvovnost koja je i sama njega izlagala opasnosti. Dok Napoleon, sudeći da za nj nema više posla u Egiptu, odlazi i ostavlja svoju vojsku izlažući je najtežim patnjama, Luj ne napušta svoje drugove ni za što na svijetu te ne će da vidi Francuske, dok u nju ne vrati sve Francuze koji su ga slijedili i vjerovali mu na riječ.

Slika vojskovođe koju crta general Weygand jedna je od najljepših viteških figura francuske povijesti. Kod Damijete je nasrtaj križara tako snažan, da Turci u strahu ostavljaju grad. Sam kralj je ne čekajući iskrcavanje skočio u vodu poput ostalih vitezova, s mačem u ruci. Bitku kod Mansura, koja je započela nesretno radi neposlušnosti kraljeva brata, Roberta d’Artois, odlučuje kralj lično svojom hrabrošću. Robert d’Artois pao je na čelu vojske s tri stotine svojih vitezova. Turci su brojčano nadmoćni. Ali u to kralj pokaza divan primjer srčanosti i hladnokrvnosti. »Zaustavi se,« pripovijeda Joinville »u sred ceste. Nikada nisam vidio boljeg viteza; činilo se da je iznad svih svojih ljudi, viši od njih za glavu, sa zlatnom kacigom na glavi, s njemačkim mačem u ruci. Njegov otpor zadrža Turke sve dok nisu stigli kraljevi strijelci. A nato je bila odlučena bitka i kralj je mogao počinuti kao pobjednik. Najveće je njegovo nastojanje bilo da štedi svoje ljude. Kada ga bolest i poteškoća opskrbljivanja prisiljavaju da se povuče prema Damijeti, sam kralj štiti leđa toj vojsci »tifoznih i umirućih, junaka i svetaca.« Kada je pao u ropstvo, unatoč prijetnjama torturom, raspravlja s protivnikom kao ravnopravan o uvjetima svoga oslobođenja. Za sebe i svoje bojne drugove stiče slobodu uz otkup, i ne pristaje nikako da se ukrca, dok se otkupnina potpuno ne plati. I nakon svih tih patnja ostaje još četiri godine u Siriji, jer zna da bi bez toga propalo Jeruzalemsko kraljevstvo, a on je pošao zato, da ga zaštiti.

»I tako, kad stupi nanovo na francusko tlo, stupa na nj s ugledom kakva nikada nije dostigao nijedan pobjednik vojskovođa. Jer je pokazao isto toliko odlučnosti, dalekovidnosti, heroizma i mudrosti u svojim ratnim pothvatima, kao što je pokazao velikodušnosti u nevolji. Nikada nije oslabila njegova pobožnost, njegova lojalnost, njegova pravdoljubivost, ljubav prema svome puku; svoje je kreposti uzdigao do žrtve. Neustrašiv, pravedan, čvrst i valjan, on ostaje najuzvišenijim primjerom francuskog i kršćanskog Vođe.« (Weygand).

Kao kralj, kaže Louis Madelin, Luj je imao svoju politiku. Nije sticao zemalja ratovima, nije bio osvajač, što je gotovo isključivo u ona vremena značilo dobra i vrijedna vladara. »Bio je krepostan i pun vjere, ali bio je to kao kralj: njegova krepost i vjera imale su, po njegovu shvatanju, služiti, podupirati njegovu misiju kao političkoga glavara, te su se imale očitovati u svim djelima vladara.« Svoju je vladavinu osnivao na pravdi i na pravu, nikada na sili; ali u tom je bio ustrajan i neumoljivo dosljedan. Nebrojeni su sporovi među velikašima i vladarima koje je riješio svojom mudrošću i svojim smislom za pravdu. U punom jeku borbe između carstva i Crkve, Luj je vjeran sin Crkve, ali naprama papinskoj politici zadržava potpunu svoju samostalnost. Car ga je htio predobiti za sebe, ali bez uspjeha; no isto tako nije ga ni Grgur IX. zapleo na svoju stranu. Tek kad je papa pozvao u Rim sve prelate kršćanstva i kad je Fridrik bio zarobio francuske dostojanstvenike koji su se bili ukrcali u Marseilleu, Luj najprije zamoli »svoga dobroga brata cara« da ih pusti; a kad je Nijemac to brutalno uskratio, kralj energično prosvjeduje riječima: »Naše kraljevstvo nije toliko oslabilo , da bi se dalo voditi udarcima ostruge.« (Unuk Luja Svetoga, Filip Lijepi, našao je kasnije, u sličnoj situaciji, značajan lakonski odgovor: Nimis germanicum — odviše njemački!). Fridrik popusti i oslobodi biskupe. Kraljeva politika nije povećala kraljevstva, ali je kruni dala neobičan sjaj, a s njom i porodici koja ga je naslijedila. Njegovi sinovi i unuci, »Kraljevići ljiljana«, zauzimat će prijestolja Napulja, Bude, Varšave, dalekih zemalja, a čitava će se stara »Francija« ujediniti pod žezlom »sinova Svetoga Luja« (kako će se kasnije nazivati francuski kraljevi). I zato s pravom kaže Dante, da je legendarni hrast u Vincennesu, pod kojim je kralj krojio pravdu, »svojom sjenom pokrivao kršćanstvo.« »Sveti Luj, učinivši pravdu jedinim osnovom svoje politike, ovjenčao je svoju zemlju neisporedivom slavom, više nego ikoji osvajač. I, u ovim časovima kada se je i opet sve vratilo sili, uspomena te vladavine — četrdesetgodišnje zatišje između toliko ratova — nije bila nikad tako uzvišena.« (Madelin).

Od članaka koji prikazuju boravišta Trnove Krune, katedrale u Sensu, Notre Dame de Paris i La Sainte Chapelle, najsjajniji je ovaj posljednji, iz pera odličnog kritika umjetnosti Louisa Gilleta. Ta mala dvorska crkvica, dovršena i posvećena god. 1248., da bude moćnik za dragocjenu relikviju, predstavlja, koliko je god malena, najsavršenije djelo arhitektonske umjetnosti čitavog Srednjeg vijeka. Izgrađena u jednom mahu i u jednom zanosu, ona je cjelovitije i jednovitije od svih velikih katedrala koje su često bile građene i kroz više stoljeća. Trebalo bi prenijeti riječ po riječ vanredno finu analizu toga jedinstvenog spomenika, a to je ovdje nemoguće. Dovoljno je reći, da je i tu ruka svetoga kralja, smještajući drevnu svetinju, kao čarobnim štapićem stvorila umjetničko djelo koje bi se, kako kaže Louis Gillet, s pravom moglo nazivati Divotom (Merveille).

Prinosi o prikazivanju Trnove Krune u umjetnosti, pa oni o njezinoj proslavi u liturgiji popunjaju zbornik, koji u svojoj cjelini znači svjedočanstvo o neizmjernom značenju historijskog događaja i epohe kojoj je, uz i suviše glasne proslave daleko manje blagoslovenih momenata, posvećeno u svijetu premalo pažnje. Ali prava veličina sja iznutra i ne živi od isprazne svjetske slave.

Lj. Maraković

(Hrvatska Prosvjeta, 7-8. 1939.)