Radni dokument amazonske sinode napad je na temelje vjere

"Ti koji si shvatio da svijet – svijet ljubljen od Boga – ima, čak više nego pojedinci, dušu koju valja otkupiti, rastvori cijelo svoje biće mojem nadahnuću, i primi duha zemlje, koju valja spasiti." (Teilhard de Chardin, "Himna svemira")

"...ogroman zadatak pruža se biologiji, fiziologiji i medicini: ...da različitim učincima (selekcija, nadzor spolova, djelovanje hormona, higijene itd.) izluče jedan viši ljudski tip. ... upravo na tom području, osobito, valja nam sve pokušati, dokraja. ...

Na tom bi nam području pobornici nadzora rađanja... mogli učiniti uslugu: da nam otvore oči za anomaliju društva koje se bavi svime osim sređivanjem snaga vlastitog podmlatka. Dakle eugenika se ne ograničava na jednostavan izbor rađanja. Uz to se vežu sve vrste srodnih pitanja koja su unatoč svojoj hitnosti jedva načeta. Na primjer, kakav osnovni stav treba zauzeti napredno krilo čovječanstva prema zaustavljenim ili stvarno slabo naprednim etničkim grupama. Zemlja je zatvorena i ograničena površina. U kojoj mjeri treba da na njoj podnosimo, s obzirom na rasu ili naciju, područja male djelatnosti? – Još općenitije, kako treba da sudimo o naporima što ih umnažamo da bismo spasili, u bolnicama svih vrsta, ono što je često tek ostatak života?... Ne bi li se ta čovjekova skrb za svoga bližnjega pojedinca trebala uravnotežiti s jednom višom strašću koja nastaje iz vjere u onu drugu, višu osobnost koju očekujemo, vidjet ćemo, iz zemaljskog uspjeha našeg razvoja? Do koje točke razvoja jakoga (ako ga tako možemo jasno odrediti) treba ukidati čuvanje slaboga?..." (Pierre Teilhard de Chardin, Ljudska snaga, izd. Naprijed, 1991., str. 117., 121. – 122.)

* * *

Walter kard. Brandmüller

Kritika radnog dokumenta za amazonsku sinodu

Uvod

Da se za razliku od prijašnjih zasjedanja biskupska sinoda ovaj put ima baviti isključivo jednim područjem zemaljske kugle na kojem broj stanovnika ne premašuje polovicu stanovništva Ciudad de Méxica, tj. otprilike četiri milijuna ljudi, zaista je zbunjujuće. Također postoji razlog za sumnju glede stvarnih ciljeva kojima se pritom potajice teži, a osobito se nadaje pitanje na kakvom se to poimanju religije, kršćanstva i Crkve zasniva nedavno objavljeni radni dokument za sinodu. Propitat ćemo to na temelju pojedinih dijelova teksta.

Zašto sinoda o tom području?

Sasvim načelno valja se zapitati zašto bi se biskupska sinoda trebala baviti temama koje – a takve su dvije trećine radnog dokumenta – u najboljem slučaju tek rubno imaju veze s evanđeljem i Crkvom. Očito je da se radi o presizanju sinode u čisto svjetovne stvari brazilske države i društva te drugih država spomenutih u dokumentu (Bolivija, Peru, Ekvador, Kolumbija, Venezuela, Gvajana, Surinam i Francuska Gvajana). Što imaju – pitamo se – ekologija, ekonomija i politika sa zadaćom Crkve? I prije svega: koja to stručna mjerodavnost daje biskupskoj sinodi pravo da se izjašnjava o takvim predmetima?

Ako bi to biskupska sinoda stvarno učinila, doista bi prekoračila mjeru klerikalističkom bahatosti koju bi državne vlasti morale otkloniti.

O religijama prirode i inkulturaciji

K tome se kroz cijeli radni dokument provlači veoma pozitivno vrednovanje religija prirode, uključujući iscjeliteljske postupke i sl., dapače: i mitsko-religiozne običaje i oblike štovanja. U sklopu poziva na sklad s prirodom, primjerice, spominje se čak i razgovaranje s duhovima. (tč. 75)

Nije to samo prosvjetiteljsko, rusoovsko idealiziranje "plemenitog divljaka", nasuprot dekadentnim Europljanima. Taj se misaoni tijek nastavlja dok na prijelazu u 20. stoljeće ne završi u panteističkom obožavanju prirode. Hermann Claudius (1913.) sastavio je himnu socijalističkog radničkog pokreta "Kad kročimo bok uz bok", čija jedna strofa glasi: "Brezova i žitna zelen: / molećivom kretnjom ko da / ova stara majka Zemlja / čovjek sav da joj se poda / pune ruke pruža mu."

Valja znati da je taj tekst preuzet u pjesmaricu Hitlerove mladeži, po svoj prilici zato što je odgovarao nacionalsocijalističkom mitu krvi i tla. Ta je ideološka blizina vrijedna pozornosti. Proturazumno odbacivanje na razum usredotočene "zapadne" kulture koje u takvim tekstovima dolazi do izražaja karakteristično je za sinodni radni dokument, koji u tč. 44 govori o "majci Zemlji", a potom o "kriku Zemlje i narodâ" (tč. 101).

U skladu s tim i teritorij – dakle amazonska šuma – postaje čak "locus theologicus", osobit izvor božanske objave. Tu su mjesta bogojavljenja, na kojima se otkrivaju pričuve života i mudrosti ovog planeta koje govore o Bogu (tč. 19). Kako sam već rekao, to proturazumno odbacivanje "zapadne", na razum usredotočene kulture svojstveno je sinodnom radnom dokumentu. S tim povezan pad od logosa natrag u mitos uzdignut je pritom u mjerilo onog što radni dokument razumijeva pod inkulturacijom Crkve. Ishod je prirodoštovlje pod krinkom kršćanstva.

Tu se pojam inkulturacije upravo izopačuje, postajući zapravo suprotnost onom što je izneseno u dokumentu Međunarodnog teološkog povjerenstva 1988. i što se naučava u dekretu II. Vatikanskoga koncila o misijama, "Ad gentes".

O ukidanju celibata i uvođenju ženskog svećeništva

Ne može se zatajiti da ova "sinoda" ima poslužiti isključivo ispunjenju dvaju višedesetljetnih, dosad neispunjenih "usrdnih nakana": ukinuću celibata i uvođenju ženskog svećeništva – koje bi počelo ređenjem za đakonice. U svakom slučaju, radi se o tome da se "prihvati uloga", "vodstvo žena unutar Crkve" (tč. 129a3). U sličnom smislu otvaraju se "mogućnosti stvaranja novih službi, kako to zahtijeva sadašnji povijesni trenutak. Vrijeme je da se čuje glas Amazonije..." (tč. 43)

Pritom se prešućuje da je konačno Ivan Pavao II. najvišom učiteljskom vlašću ustvrdio da Crkva ne može podjeljivati sakrament reda ženama. Doista Crkva u dvije tisuće godina nije nikad podijelila sakrament reda nekoj ženi. Tom nalazu suprotstavljeni zahtjev svjedoči o čisto sociološkom poimanju "Crkve", kojim sastavljači radnog dokumenta uključno poriču njezinu sakramentalno-hijerarhijsku narav.

O poricanju sakramentalno-hijerarhijske naravi Crkve

Na sličan se način, više usput, u tč. 127 izravno napada hijerarhijsko-sakramentalno ustanovljenje Crkve kad se pita nije li prikladno "nanovo promisliti o tome mora li vršenje vlasti upravljanja u svim područjima (sakramentalnom, sudbenom, upravnom) trajno biti povezano sa sakramentom reda". Iz takvog pogrešnoga gledišta proizlazi onda (u tč. 129) zahtjev za stvaranjem novih službi koje odgovaraju potrebama amazonskog pučanstva.

Međutim na ideologiji urođeništva utemeljena pogrešno shvaćena inkulturacija na osobito bi spektakularan način imala doći do izražaja u liturgiji, u štovanju. Tu bi se potpuno prihvatili neki oblici iz religije prirode. Radni dokument ne ustručava se tražiti da "siromašni i jednostavni narod uzmogne izraziti svoju [!] vjeru slikama, simbolima, predajama, obredima i drugim sakramentima" (!!) (126e). To nipošto nije u skladu sa smjernicama konstitucije "Sacrosanctum concilium" ni s misijskim dekretom "Ad gentes", i očituje posve horizontalno shvaćanje liturgije.

Zaključak

Summa summarum: radni dokument očekuje od sinode i naposljetku od pape ozbiljan raskid s pokladom vjere, raskid koji posljedično znači samorazaranje Crkve, odn. njezino pretvaranje od Otajstvenog Tijela Kristova u svjetovnu nevladinu organizaciju s ekološko-socijalno-psihološkom zadaćom.

Nakon ovih zapažanja postavljaju se, naravno, pitanja: smjera li se poglavito s obzirom na sakramentalno-hijerarhijski ustroj Crkve odlučnom raskidu s apostolskom tradicijom temeljnom za Crkvu ili autori dokumenta polaze od pojma razvoja dogme, koji bi trebao opravdati spomenute lomove? Čini se da je doista tako. Svjedoci smo novog izdanja klasičnog modernizma s početka 20. st. Tada se s izrazito evolucionističkim pristupom zastupalo shvaćanje da se u skladu s postojanim napredovanjem čovjeka kroči na vazda više stupnjeve svijesti i kulture, pri čemu se može ispostaviti da je danas istinito ono što je još jučer bilo pogrešno. Toj evolucijskoj dinamici podlijegala bi, dakako, i religija, odn. religiozna svijest sa svojim primjenama u naučavanju i štovanju, i, naravno, u moralu.

To bi međutim podrazumijevalo pojam razvoja dogme oštro suprotstavljen istinski katoličkom shvaćanju. Ono pak razumijeva razvoj dogme i Crkve ne kao promjenu, nego kao organsko razvijanje predmeta koji ostaje sebi istovjetan. Tako naučavaju oba vatikanska koncila u konstitucijama "Dei Filius", "Lumen gentium" i "Dei verbum".

Treba jasno istaknuti da sinodni radni dokument u ključnim točkama proturječi obvezujućem crkvenom nauku i stoga mora biti proglašen krivovjernim. Utoliko što se u njemu čak dovodi u pitanje ili pogrešno shvaća činjenica božanske objave, valja govoriti i o otpadu od vjere.

To je tim utemeljenije što radni dokument očito polazi od čisto imanentističkog pojma religije te na nju gleda kao na ishod i izraz čovjekova duhovnog samoupoznavanja. Upotreba kršćanskih riječi i pojmova ne smije nas zavarati, jer bez obzira na svoj prvobitni sadržaj oni su tu puke ljuske.

Radni dokument amazonske sinode napad je na temelje vjere kakav se dosad smatrao gotovo nemogućim, te se mora najodlučnije odbaciti.


https://www.kath.net/news/68373

https://www.lifesitenews.com/news/cardinal-critiques-amazon-synod-working-doc-as-heretical...apostasy-urges-bishops-to-reject-it