Bitka za Rim

Današnjoj teologiji nedostaje eksplicitna demonologija glede pitanja: 

Kako se Sotona bori protiv Crkve kao cjeline?

Lako bi se stanje Crkve u svijetu moglo prikazati jednostavnom slikom: na jednoj strani Crkva, a na drugoj bordel. Čovjek koji stoji u sredini između snage privlačnosti Crkve kao mjesta istine i ljepote i obećanjâ bordela. Što se čovjek više okreće Crkvi, to se više udaljuje od zavodljivosti slobodnog iživljavanja svoje seksualnosti te se ovom usmjerenošću prema Bogu odriče od zavodljivosti sotonine. Crkva i sotona sliče, da se matematički izrazimo, kao plus beskonačno prema minus beskonačno, a čovjek je ništica koja se može okrenuti prema negativnome ili pozitivnome. Njegova neodređenost bila bi prema tome i njegovo ne-postojanje koje upravo njegova sloboda može odrediti kao okretanje prema negativnome ili pozitivnome.

Ali koliko god zorna bila ova slika, ipak je dvojbeno je li posrijedi ujedno i realistična slika.
   A) Čovjek nije neodređen, nego je zbog istočnoga grijeha sklon negativnomu.
   B) Bordel zavodi svojim obećanjima, ponajprije muškarce tako uspješno na grijeh da je tu sudjelovanje đavla kao zavodnika samo po sebi suvišno.
Međutim, bitnije je nešto drugo. Odgovor na pitanje gdje đavao susreće Sina Božjega mora zgranuti onoga koji je interiorizirao ovu zornu sliku: Ne susreće đavao Isusa u velegradu Jeruzalemu sa svim njegovim zavodljivostima, čak ni u bludnici Mariji Magdaleni, nego a) u pustinji i b) u krugu njegovih apostola!

Pustinja, osobito poradi uspomene na hod Izraela pustinjom slovi kao osobito mjesto Božje prisutnosti. (U religioznomu mišljenju nisu sva zemaljska mjesta na isti način Bogu blizu ili pak daleko, već postoje razlike u blizini: brda, uzvisine i pustinje slove kao mjesta blizine Božje, a onda i hramovi i žrtvenici: samo gdje je Bog blizu, gdje se javio, tu žrtvuje religiozni čovjek, gradi mu hramove. Tako nastaju sveti prostori. Usp. Mircea Eliade: Sveto i profano).

A) Dakle, ako Sotona kuša Sina Božjega u pustinji, onda ga kuša baš daleko od bordela velegrada na mjestu blizine Božje.

B) Pogubnija je za ekleziologiju pak činjenica da je Isus u apostolu Petru, prvome papi i u apostolu Judi susreo đavla. „Odlazi od mene, sotono!“ ne govori on bludnici, nego onomu kojega je on sam izabrao za apostola i kojega je čak odredio za prvoga papu, Petru. A u apostola Judu prodro je đavao kako bi ostvario svoje demonsko djelo izdaje. Tako je zgroženi krik Pavla VI.: „Dim Sotonin kroz neku je pukotinu prodro u Hram Božji“ puno istinitiji nego što bi to željeli priznati mnogi tumači koji ga žele prikazati puno bezazlenijim. Đavao se ne bori ondje gdje grijeh pobjeđuje i bez njega, u bordelima svijeta. Gdje bi đavao trebao voditi svoju borbu protiv Crkve, ako ne u samoj Crkvi? U svakoj nogometnoj utakmici napadači prodiru unutar šesnaesterca protivničke momčadi kako bi odatle zabili gol. Sveti Augustin shvaćao je suštinu povijesti i to baš ljudske povijesti kao borbu sotonina kraljevstva protiv kraljevstva Božjega. Dok se đavao bori protiv Boga, živimo u području povijesti, prije povijesti i nakon nje samo je kraljevstvo Božje.

Misliti da su slučajevi zlostavljana koji su sada izišli u javnost neovisni o borbi đavla protiv Crkve kobna je zabluda. Kako Bog čak ni svoga Sina nije sačuvao od zavodničkoga napada sotonina, čak ni od đavolskih kušnji preko apostola Petra da ne ide putem križa, tako sada Bog ne čuva ni Crkvu od ovih napada. Crkva Isusa Krista, dok god živi u svijetu, jest vojujuća Crkva koja je upravo usred sebe (preko apostola Petra i Jude) izložena napadima dušmanskim. Bog dopušta ove napade kako bi se Crkva pokazala postojanom u boju i kako bi preko svake pobjede izišla ojačana.

Infiltracija homoseksualnih mreža u Crkvi predstavlja plodno tlo za sotonino djelovanje protiv Crkve. Isto kao što i riječ Božja može pasti na plodno ili neplodno tlo, tako i za djelovanje protubožjih sila postoje osobito plodna tla. Isušiti ova plodna tla sada je borbeni zadatak za Crkvu.

Utemeljitelj crkve, Isus Krist prorekao je Crkvi ove teške borbe. Jer on nas uči: „Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao." (Mt, 5,29)

Spontano je čitatelj sklon tomu da to primjeni samo na pojedinačnoga kršćanina, na sebe kao individuu. Kakav je onda smisao toga da kršćanin bez desnoga oka uđe u život vječni? I da jedan od mojih udova ode u pakao kad bez ovoga uda mogu ući u život vječni? Ako se onda još razlog za grijeh pronađe ne u oku, nego u nečistom nagnuću srca, Isusova izjava tim biva još nejasnija.
Posvema drukčije ako se ovdje tijelo shvaća kao tijelo Kristovo, dakle kao Crkva: onda udovi Crkve mogu postati grješnim udovima koji mogu inficirati cijelo tijelo ako se ne odstrane iz njega. Isus nas time poučava da u tijeku crkvene povijesti dijelovi Crkve mogu postati udovi koji ugrožavaju cijelo tijelo. Njih onda Crkva mora ekskomunicirati kako bi tijelo Crkve kao cjelinu održala zdravim. Gdje Crkva izgubi hrabrost za boj i ne ukloni udove koji je ugrožavaju tu joj prijeti najveća pogibelj.


Tekst: Uwe Lay
Izvor: https://www.katholisches.info/2018/08/kampf-um-rom/