Kako da ga kaznimo?

Nadbiskup Viganò: kažnjen jer je rekao istinu?

Hoće li nadbiskup Carlo Maria Viganò koji je iznio na vidjelo postojanje korupcijske mreže u Vatikanu, prozivajući odgovorne, počevši od vrhovnih crkvenih autoriteta, biti kažnjen zato što je rekao istinu? Papa Franjo razmatra i tu mogućnost, ako je istina, kako potvrđuje više izvora, pa je konzultirao kardinala Francesca Coccopalmerija i još nekoliko kanonista kako bi razmotrili moguće kanonske mjere koje bi se poduzele protiv nadbiskupa, počevši od suspenzije a divinis.

Ako se vijest potvrdi, bila bi stvar s teškim posljedicama, ujedno i pomalo nadrealna također i stoga što je „stručnjak“ pozvan radi kažnjavanja mons.Viganòa baš onaj kardinal Coccopalmerio kojega bivši nuncij u SAD-u optužuje da sudjeluje u „gay lobiju“ koji drma u Vatikanu.

Ne može se zaboraviti ni da je kardinalov tajnik, mons. Luigi Capozzi umiješan u slučaj gay orgija u kojemu se još treba pojasniti uloga njegova nadređenoga. Međutim, temeljni je problem dakako jedan drugi. Katolička Crkva, budući da je vidljivo društvo, ima i kazneno pravo koje joj je vlastito kako bi kažnjavala vjernike koji su prekršili njezine zakone.

Glede toga valja razlikovati između grijeha i delikta (zlodjela). Grijeh se tiče kršenja moralnoga reda, a zlodjelo prijestupa protiv kanonskoga zakona Crkve koji je, naravno, različit od građanskoga državnog zakona.

Sva su zlodjela grijesi, no svi grijesi nisu zlodjela. Postoje opći delikti usmjereni protiv građanskoga i kanonskoga zakona kao zločin pedofilije, ali i mnoga druga zlodjela jesu takva samo prema kanonskome pravu, a ne prema kaznenome državnom pravu.

Homoseksualnost i priležništvo, primjerice, većina današnjih država ne drži zločinima, ali oni ostaju teškim deliktima za kler koji se o njima ogriješi i kao takve ih kažnjava kanonsko pravo. Dakle, delikt nije svako vanjsko djelo koje krši zakon, nego samo ono kršenje za čije je nepoštivanje predviđena kazna, prema načelu nullum crimen, nulla pena sine lege.

Zakonik kanonskoga prava, kako je nedavno zamijetio otac Giovanni Scalese na svome blogu Antiquo Robore, drži deliktom (zlodjelom) ne samo zlostavljanje maloljetnika, nego i druge grijehe protiv šeste zapovijedi, među kojima su priležništvo i ustrajavanje u izvanjskome grijehu uz sablazan što uključuje homoseksualnost (kanon 1395 Novoga zakonika).

Čini se da ove razlike nisu jasne papi Franji koji proglašava „nultu toleranciju“ protiv građanskih zločina kao što je pedofilija, a zaziva „oprost“ i milosrđe za „grijehe“ mladosti kao homoseksualnost zaboravljajući na to da je taj grijeh uvršten u crkvene zakone. I onda, a tu se vidi protuslovlje, crkvene se zakone primjenjuje da bi se udarilo ne imoralni kler nego na onoga koji žigoše imoralnost klera kao što je mons. Carlo Maria Viganò koji u svojemu svjedočenju ne čini ništa drugo od onoga što su činili reformatori u Crkvi od svetoga Petra Damianija do svetoga Bernardina Sijenskoga, velikih boraca protiv sodomije.

Koji je razlog kanonske kazne koja se želi izreći prema hrabrome nadbiskupu? Papa Franjo mogao bi odgovoriti kao u Fedrovoj basni: ne trebam navoditi razloge, kažnjavam ga Quianominorleo, jer sam jači.

Međutim, kada se vlast ne vrši kako bi se služilo istini, ona postaje zloporaba moći, a žrtva zloporabe vlasti dobiva snagu koju joj nitko ne će moći oduzeti: snagu Istine. U ovome tragičnom trenutku života Crkve prva stvar koju, ne samo katolici nego i javno mnijenje cijeloga svijeta zahtijeva od crkvenih ljudi jest „ne živjeti u laži“, da porabimo slavni Solženjicinov izraz. Vrijeme socijalističkih diktatura završilo je, a istini je predodređena pobjeda.


Tekst: Roberto de Mattei
Izvor: https://www.corrispondenzaromana.it/larcivescovo-vigano-punito-per-aver-detto-la-verita/