četvrtak, 25. svibnja 2017.

Što prije to bolje

Kardinal Raymond Burke javno je od Pape zatražio 
da posveti Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu


Kardinal Raymond Burke javno je od Pape zatražio da posveti Rusiju Bezgrješnom Srcu Marijinu. Burkeove riječi izrečene su tijekom četvrtog godišnjeg rimskoga Foruma za život na kojemu su bili nazočni također i kardinal Carlo Caffarra, biskup Athanasius Schneider te desetine lidera pro-life organizacija iz cijeloga svijeta.

Tijekom svojega govora koji se temeljio na fatimskoj poruci kardinal Burke je rekao da nema nikakvu nakanu umanjiti vrijednost posvete cijeloga svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu koju je obavio papa Ivan Pavao II. dana 25. svibnja 1984., ali da je nužno posvetiti izrijekom Rusiju.

Sama Gospa zahtijevala je posvetu u svojim porukama malenim Fatimskim pastirima. Jedna tako jasna posveta još se nije dogodila iako je prošlo sto godina od prvih ukazanja.

Izvor: http://cardinalburke.blogspot.com/2017/05/il-cardinal-raymond-burke-ha-chiesto.html

32 komentara:

  1. Uvijek se pitam kada ćemo dospjeti do točke koja će u Crkvi biti otrježnjenje. Sve se zna, o svemu se piše i govori - no, modernisti vladaju. Iako sve propada, iako nigdje nema pomaka - osim u stupnju uništavanja - nema veće reakcije. Sve što dotaknu, pretvore u prah i pepeo - ali oni još uvijek drmaju.
    Mislim da će to ipak biti božanski zahvat - velika kazna koju je navijestila Blažena Djevica u Fatimi.
    Sjetimo se sveg onog blesavog romantizma do ovoga pontifikata, osobito u našem narodu. Sve je bilo savršeno, osim tradicionalista koji su vidjeli kako stvari stoje. No jedan vid otrježnjenja je ipak počeo.
    Sada otvoreno i kardinali govore kako stvari stoje: nedavno je kardinal Cordes rekao da Rusija nije posvećena, sada kardinal Burke, uz Caffarrinu i Schneiderovu nazočnost, poziva na posvetu Rusije. I nisu jedini u kardinalskom zboru koji o tome govore.
    Ne možemo se izvlačiti da nismo čuli i nismo znali.
    Mene jedino boli da kod nas, barem ja osobno ne poznajem, ni jednog jedinog hrvatskog klerika (doduše o jednomu sam župniku čuo da je pobožan Gospi Fatimskoj)koji ozbiljno shvaća Fatimu i vjeruje da u tome nešto ima.
    Ali za to ih ima koji vjeruju u svakakve koještarije, od baba ovih do onih.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Bilo bi potrebno da Kikii navede zvanicni dokument Kongregacije za nauk vjere u vezi "čuda" Sunca koje se vidjelo (samo) u Fatimi.
      Kikii još nije naveo ovaj dokument na koji se pozvao te ga opet na to pozivam jer se radi o veoma važnom događaju.
      LP, Simun

      Izbriši
    2. Šimune,
      s obzirom na to da očito želite samo provocirati i ne želite nikakvu raspravu i, čini se, unaprijed imate stavove, a vjerojatno i neke ciljeve, ne želim se s Vama upuštati ni u kakvu raspravu i molim Vas, prestanite me maltretirati.

      Kikii

      Izbriši
    3. Kada je Fatima priznata, nije ni postojala Kongregacija za nauk vjere, nego Sveti Oficij koji je itekako pazio nadnaravne fenomene i imao puno veće ovlasti nego danas.
      Papa nije mogao priznati jedno ukazanje, a da cijela dokumentacija - ujedno i slučaj čuda sunca - nisu prošli kroz Sveti Oficij koji je morao dati zeleno svjetlo i budući da je bilo posrijedi čudo "contra naturam" to ujedno i potkrijepiti dokazima.
      Dalje ne želim raspravljati jer su ove stvari prejasne i logične i daju se provjeriti. Koga to zanima, može sam učiniti. Ja trenutačno nemam vremena za to.

      Kikii

      Izbriši
    4. Kikii, zasto toliko nervoze u obracanju. Vi ste ustvrdili ovo: 2. svibnja 2017. u 19:44 “Crkva je službeno potvrdila ovo čudo. Uputite prijekor Kongregaciji za nauk vjere.
      Kiki” - i bio je red da odgovorite smireno i bratski na upit, a ne ovako nadmeno i nervozno (i pomalo paranoicno) da se obracate.

      Da bi ste se prisjetili da postoji cudo sunca u koje nema sumnje i koje je vidio kako Bozji narod tako i neprijatelji Bozjega naroda i to (doslovno) u sred bitke na zivot i smrt imamo ovdje:
      Jošua 10,13-14 “I stade sunce i zaustavi se mjesec sve dok se nije narod osvetio neprijateljima svojim. Ne piše li to u knjizi Pravednika? I stade sunce nasred neba i nije se nagnulo k zapadu gotovo cio dan. Nije bilo takva dana ni prije ni poslije da bi se Jahve odazvao glasu čovječjem. Tako je Jahve vojevao za Izraela.”

      Mnoge ovo interesira i postoje mnoga pitanja (dubie) u svezi Fatime. Necu sada ulaziti u mnoge nego samo u jednu, izuzetno vaznu, dubiu: kako je moguce imati vidjenje u Fatimi (koje je iniciralo umetak u Gospinu krunicu) i koje negira Isusov nauk (u Evandjelju po Ivanu)?

      Konkretno, ovo je umetak u krunicu: “O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja, i dovedi u Raj sve duše osobito one koje su najpotrebnije Tvojeg milosrđa”.
      Ogromna dubia je na: “… i dovedi u Raj sve duše …) zato jer Isus nije molio za “sve” nego za one koje mu je Otac predao (Evanđelje po Ivanu - Iv 6,37); I nadalje, Isus u evanđelju po Ivanu 17,20 kaze: “Ne molim samo za ove (apostole) nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene”!
      Odakle u toj umetnutoj u krunici molitvi “svi” (oni koji ne vjeruju u Isusa iako su krsteni, oni koji su iz “krscanskih” obitelji, ali nisu krsteni i ne vjeruju u Isusa, Zidovi koji cekaju svoga “mesiju”, Muslimani, gnostici, agnostici, pagani svih boja i “vjera” i tkz. ateisti) pored “maloga stada”?

      Isus nas nije tome naucio da molimo za “sve”. Tko smije to poucavati i tko smije to umetati u Katolicku molitvu?

      LP, Simun

      Izbriši
    5. Ako hocete raspravljati o cudu sunca, izvolite, ali o ovoj fatimskoj molitvi smo vec iznijeli svoja misljenja na ovom blogu i ne bih zelio da ponovno zapocinje ista diskusija. Razumijem da razni ljudi imaju razlicite teme o kojima zele raspravljati, ali zato i postoje razlicita mjesta na internetu gdje se to moze ciniti (drugi blogovi, forumi, facebook stranice itd.)

      Izbriši
    6. Simune, pišite Gospodin!
      "Tako je Gospodin vojevao za Izraela."
      Kad već tako pazite na svako slovo onda pripazite i na drugu Božju zapovijed.

      Ivan

      Izbriši
    7. Bog želi da se svi ljudi spase. I ja kao katolik to želim i imam pravo moliti za to. Ali to ne znači da će se svi spasiti. To što Bog želi ne mora biti jer je čovjeku dao slobodu da odbije njegove želje - ali za to slijedi pravedna kazna. Bolje je moliti da svi povjeruju i svi prignu koljeno na Njegovo imei svi se spase. Iako su mnoge duše propale - za njih više nema pomoći ali zašto ne moliti za sve one koji će još biti na svijetu i zadobiti mogućnost spasenja da ju i ostvare.
      bDM

      Izbriši
    8. Ivane, u Starom zavjetu su Boga oslovljavali (sa strahopostovanjem) Jahve.
      Ako imate Bibliju u kojoj pise kako vi kazete molim da napisete link, a ja vama saljem ovaj link: http://biblija.ks.hr/search.aspx?k=6&p=10&r=14


      bDM, Isus nas u Iv 6,37 i u Iv 17,20 najjasnije podsjeca da je On: “put i istina i zivot” (Iv 14,6) i nasa je duznost da to navjescujemo (da bi se sto vise ljudi spasilo ako u to povjeruju), a ne da “novo-milosrdno” “ekumeniziramo” i tako ponistavamo jedino sredstvo spasenja: vjeru u Isusa Krista, kako nam je On to ostavio i tko u to ne vjeruje naprosto nije krscanin, nije Isusov.
      Beskorisne su nase zelje i nase misli ako nisu u skladu sa Gospodnjim. Tko bi se usudio pomisliti da Isus nije zelio da se svaki covjek spasi, ta zato je i dosao na Zemlju, ali Njegova molitva je jedino moguca, jer da nas nije tako naucio sam bi sebe zanijekao, zato i mi moramo tako da molimo i da zivimo po rijeci Gospodnjoj da bi se sto vise ljudi obratili i povjerovali u Isusa i sto je jednako vazno da vjeruju Isusu, ali ni to danas nije u modi, zar ne, jer imamo “divne” primjere gdje indijanski samani “blagoslivljaju” “svete” glave, koje uz put “evangeliziraju” da ce se svi spasiti – eto zasto je “fatimska” molitva opasna.

      Nasa, katolicka, molitva nas lijepo potice da molimo za sretnu smrt i za vjerne mrtve, zasto to ne poticati?

      Simun

      Izbriši
    9. Simune niti jedna predkoncilska Biblija ne piše kako vi navodite i ne mislim gubiti vrijeme na vaše KS modernističke linkove. Educirajte se, pa se javite.

      Ivan

      Izbriši
    10. @Šimun
      Link za Bibliju (Vulgata Sixto-Clementina): http://drbo.org/lvb/index.htm

      Sveto pismo mnogo je starije od o. Dude. A tek kad usporedite Psalme, čudom ćete se načuditi. Nisu baš posve isti, čak ni sadržajem.

      A i službena pokoncilska "Vulgata Nova" s ekumenskom autokastracijom u pogledu mazoretskih kukavičjih jaja ipak, bar u latinskoj verziji, ima Dominus, a ne JHVH.
      Link na Knjigu postanka (za usporedbu npr. glava 3): http://www.vatican.va/archive/bible/nova_vulgata/documents/nova-vulgata_vt_genesis_lt.html

      Izbriši
    11. Poštovani Šimune, kao prvo nedostaje Vam teološkog znanja (možda ga imate, ali je po ovom što pišete manjkavo). Druga stvar niste u pravu što se tiče fatimske molitve jer ona ne zagovara nikakav ekumenizam, pogotovo ne ovaj koji je danas na snazi.
      U svakom slučaju je bolje moliti da se svi spase (opet ponavljam oni koji su sada živi i koji će biti živi dok je svijeta, jer mrtvi nemaju mogućnost "obraćenja") nego se praviti Sucem za kojeg znamo da je samo Jedan.
      Ali evo, budući da je Toma rekao kako ne želi raspravu o tome na ovome mjestu, preporučujem Vam svakako molitvu za spas duša... jer džabe nam što znamo da je Isus Istina, Put i Život a ne molimo za spasenje - postoji opasnost da znajući put skrenemo u propast.
      p.s. da je ta molitva imala bilo kakav miris ovoga što se danas naziva ekumenizmom, ondašnja hijerarhija ne bi joj dala ni blizu Krunici ;)
      p.p.s. i najbanalnija stvar u Očenašu molimo "Dođi Kraljevstvo tvoje" - po Vašem, kako se usuđujemo moliti da dođe Kraljevstvo tvoje a nismo u molitvi jasno naglasili nek se svi obrate i svi povjeruju u tebe, jer kako će dođi Kraljevstvo njegovo dok još ima nevjernika na zemlji

      bDM

      Izbriši
    12. Vele-educirani Ivane, meni je neozbiljno polemizirati ime Boga koji su koristili Zidovi u Starom zavjetu (jer se jos nije bio objavio Gospodin Isus Krist), a da ne vidim vas doprinos razjasnjenju dubia u svezi zamagljivanja rijeci Gospodina nasega Isusa Krista ili vi to ne smatrate bitnim?

      Sto se tice “modernizacije” Biblije tu nema kompromisa i zaista je pogubno mijenjati rijeci naseg Spasitelja zato i vi malo razmislite je li bezumno i bezbozno mijenjati ili ubacivati u zivot Crkve bilo sto ako mijenja temeljnu dogmu ”Extra Ecclesiam Nulla Salus”, jer to “Fatimska” molitva radi na nacin na koji su umetane dvosmislenosti u brojnim dokumentima II.VK (o cemu je nadbiskup Lefebvre mnogo pisao i prije njega heroj biskup Blaise Kurz), a za to imamo i notorni dokaz u “Amoris Laetitia” o cemu je mnogo receno, zar ne?

      Dogma ”Extra Ecclesiam Nulla Salus” prirodno izvire iz Isusove molitve koju sam ranije citirao, medjutim “Fatimska” molitva kao da anticipira zavrsni document II.VK “Nostra Aetate” u smislu “SVI” i to je neskriveni pocetak “modernih” vremena u Crkvi kojim se mijenja vjekovni nauk da nema spasa izvan Crkve i uvodi jedan turbo ekumenizam u igru po kojemu svi vjeruju u (po njima, “ekumenistima”, istog) Boga (jer kako rece “biskup u bijelom”: “ne postoji katolicki Bog”), sto je trebalo da potvrdi “duh Asiza”, a zavrsni udarac je “dogma” da ce se SVI spasiti i da je veliki grijeh obracati ljude na katolicku vjeru. To je nesto najekstremnije suprotno Isusovom nalogu: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16,15)

      Moze li itko biti milosrdniji od samog Milosrdja koje se predalo kao zrtva cista i neokaljana da u svojoj presvetoj krvi opere nase grijehe da bi nas spasilo?

      Postavlja se pitanje da li su od Crkve oni koji negiraju nauk Crkve, nauk Isusa Krista? Kakvo li njih iznenadjenje ceka na ovaj dan: Mt 25,31-46.


      M.B. hvala na vasem trudu.


      bDM , “… da je ta molitva imala bilo kakav miris ovoga što se danas naziva ekumenizmom, ondašnja hijerarhija ne bi joj dala ni blizu Krunici” --- zao mi je ali ne dijelim vas optimizam, jer ondasnja hijerarhija (i prije Fatime) je nakon pape Lava XIII izabrala kardinala Rampollu, masona, za papu (tako da jedna molitva ne izgleda preveliki zalogaj), ali je njegovo ustolicenje sprijecio car Franjo Josip I. jer je preko jednog poljskog kardinala stavio veto na njegov izbor. Da konstatiram i to da je nakon pape sv. Pia X bio izabran za papu dugogodisnji osobni tajnik kardinala (masona) Rampolle, kardinal Dela Chiesa, koji je bio u stolici sv. Petra za vrijeme Fatime.

      Da li cemo ikada doznati istinu da li su i Ivan XXIII i Pavao VI (kreatori II.VK) bili masoni ja to ne znam. Da li cemo ikada doznati istinu o izboru “pape u crvenom” – kardinala Siri-a za papu Grgura XVII (najmanje dva puta) ja to ne znam. Da li cemo ikada doznati pozadinu o izboru “biskupa u bijelom” od strane “st.Gallenske mafije” ja to ne znam, ali mnoge su tajne isprepletene i mnoge igre se igraju nebi li srusili nasu svetu Katolicku Crkvu, sto je i razumljivo, jer Sotona nikad ne miruje i njemu je glavni cilj unistiti Crkvu, kada bi to mogao.

      Velike se i mracne drame desavaju u zivotu Crkve, tako da ako smo imali zatajenog (zatocenog) “papu u crvenom”, a sada imamo “biskupa u bijelom” jasno je da mnogo dubia postoji (i jedna molitva izgleda minoran problem), ali se na njih na pravi nacin - u duhu istine, u Crkvi mora traziti i dobivati nesumnjivo rasvjetljenje da se mnoge duse ne drze u mraku, smutnji i sumnji, jer to su grozne sablazni za koje se mora odgovarati, bolje na ovom svijetu nego na onom.

      “… jer kako će dođi Kraljevstvo njegovo dok još ima nevjernika na zemlji” --- ne znam, ali znam da je sam Spasitelj pitao hoce li naci vjeru na zemlji kada bude ponovo dosao.

      S postovanjem, Simun

      Izbriši
    13. Simune, propustio sam vam jos ovaj komentar, ali cu, nazalost, iduce morati brisati. Imate jedan blog na hrvatskom jeziku gdje, cini mi se, autor smatra da su Pape jos od renesanse nevaljale, pa slobodno tamo raspravljajte na ovaj nacin.

      Izbriši
    14. Zanimljivo je da sedevakantisti imaju veliku averziju prema Fatimi. Misljenja sam da je fatimska molitva samo incidentni razlog neceg vecega.

      Naime, ako su pape nevaljale, kako bi taj tko okupira stolicu mogao posvetiti Rusiju Bezgresnom Srcu? To bi bio veliki mind blow za protestante sa sakramentima.

      Kada Krist kaze da je sa nama u sve dane do svrsetka svijeta i da vrata paklena nece Crkvu nadvladati, da li se to odnosi na sve osim od VII. do Trijumfa Bezgresnog Srca?


      Papa Ivan XXII. je naucavao da dusa spava do posljednjeg Suda, a unatoc tome nemamo ni jedan dokument koji potvrdjuje da se dio vjernika skupio u tabor vicuci SEDE VACANTE!


      Izbriši
    15. Memento Mori, no no papolatrizam - memento mori!

      V.

      Izbriši
    16. Memento Mori,
      sedisi imaju averziju do podne prema vladajućem Papi, Fatimi, ED-u, FSSPX-u, prema drugim usmjerenjima sedisprivacionista, sedismarsovaca i sedis...., a popodne prema cijelome svijetu.
      No ne zaboravimo: iako su jaki po internetu, sve su to pojedinci i malene hiperaktivne skupine. Nema tu nekog ozbiljnog pokreta.
      Ja ne bih isključio da neke od njih financira i masonerija. Nisam dobio te informacije, ali mi to nekako odgovara sijanju pomutnje među tradicioanlistima. Sjetite se bloga "Anonimi della Croce". Kad su ih Rorate Caeli i ostali američki trady blogovi raskrinkali, najedanput su nestali.
      Sada se tradicionalni pokret po svijetu velikom brzinom širi i mnogi su ih upoznali, ne povezujući ih više s Tradicijom.
      Prije su oni bili omiljeno oružje neokonzervativaca, druge brutalne sljedbe koja je pokušavala razbiti tradicionalni pokret: sve su nas tradicionaliste gurali među sedise, a u biti oni su im najsličniji: prvi slučaj: papolatrija +,egoizam++, mozak-; drugi slučaj: papolatrija-; egoizam++, mozak-.

      Kikii

      Izbriši
    17. @ V. papolatrizam? Nemojte biti smijesni. Pontifikat pape Franje je mozda najlosiji u povijesti, a za to smo krivi ja i vi.

      Sveti Ivan Eudes kaze da je najocitiji primjer Bozjeg gnjeva i najgore kazne za covjecanstvo kada dopusti da ljudi padnu u ruke losih svecenika koji su to samo po imenu, koji prakticiraju okrutnost vukova, umjesto milosrdje poboznih pastira.

      Ali koliko god sad bilo lose, pa makar bilo i jos 100 puta gore, to mi nedaje za pravo ne priznati papu jer je to jednostavno hereza.

      @Kikii daa, Anonimi je bio pravi Trojanski konj. Vrhunski su ih raskrinknali 1PF i Rorate!

      Izbriši
    18. "Zanimljivo je da sedevakantisti imaju veliku averziju prema Fatimi."

      To nije točno. Pojedinačni slučajevi ne čine pravilo.

      "Naime, ako su pape nevaljale, kako bi taj tko okupira stolicu mogao posvetiti Rusiju Bezgresnom Srcu?"

      Pa očito, posvetio bi je pravi papa kad bude izabran.

      "Ali koliko god sad bilo lose, pa makar bilo i jos 100 puta gore, to mi nedaje za pravo ne priznati papu jer je to jednostavno hereza. "

      Odbiti priznati javnog heretika za papu nije hereza, već primjena katoličke nauke. Čak i ako se radi samo o dobro utemeljenoj sumnji u osobu pape ili njegov izbor, on postaje, kao što naučavaju predkoncilski teolozi (Da Silveira ih citira nekoliko u svojoj studiji), sumnjivi papa, što znači da u praksi ne može zahtijevati podložnost, jer sumnjivi papa, ništavni papa (papa dubius, papa nullus).
      Treba početi čitati manje propagande, a više predkoncilskih izvora.

      Izbriši
    19. “Dokle god nam nije obznanjeno pravnim putem da je nevjernik ili heretik, iako privatan sud ocigledno pokazuje da je heretik, sto se nas tice, on je clan Crkve i Njezina glava. Crkva je potrebna da iznese sud. Samo tada ce, sto se nas tice, prestati biti papa. (John of St. Thomas, Cursus Theologici, Idem)

      Fr. Paul Layman S.J, smatran najboljim kanonistom protureformacije:

      “Moguce je da vrhovni pontif, kao osoba padne u herezu, cak i notornu herezu, zbog koje bi zasluzio da ga svrgne Crkva, tj. da proglasi da se odvojio od Nje. (…) Primjetite da, iako priznajemo da bi Pontif kao privatna osoba mogao postati heretik cime bi prestao biti pravim clanom Crkve. (…) Ipak, dok bi ga Crkva tolerilala i priznala kao univerzalnog pastora, u stvarnosti bi imao istu papinsku moc, tako da bi njegove odredbe nebi imale manje snage ili autoriteta da je i doista vjeran.”

      Tu se naravno ne radi o poslusnosti u herezi. Papa Honorije je posthumno anatemiziran na trecem carigradskom saboru. Katolicka enciklopedija iz 1913. kaze:”Nitko nema pravo braniti papu Honorija. Bio je heretik.” Ali sluzbeno nije izgubio pontifikat za vrijeme svog zivota, sto ne znaci da se to nece dogoditi sa trenutnim pontifikatom, ali jos uvijek NIJE.

      “Kao sto je legitimno suprostaviti se papi koji napada tijelo, tako je i legitimno suprostaviti se onome koji napada dusu, remeti javni mir ili pokusava unisiti Crkvu. Valjano mu se suprostaviti ne radeci ono sto naredjuje ili sprijecavajuci da njegova volja bude izvrsena. (De Romano Pontifice, Lib. II, Ch. 29)


      Prema tome, nismo slijepi. Svi znamo probleme sa Amorisom i da je nazalost papa nebrojno puta rekao stvari suprotne katolickoj vjeri, ali nemamo taj autoritet dan od Boga ga mi svrgnemo. U protivnom smo teoloski protestanti. Tesko je, tko je rekao da nije? Tesko je braniti vjeru kada se ateist poziva na private izjave pape u argumentu. Molite za kardinala Burka i nesavrseni koncil da se sazove i da se konacno desi javna opomena ako zelite ici tim putem, ali kao sto svecenik koji izgubi ovlasti nema vise autoritet vrsiti ispovijed, tako ni laik nikada nije imao autoritet da vice SEDE VACANCTE koliko god se neke stvari cinile ocite.

      Kada nebi bilo ovakvih papa ne bi bilo potrebe da Sv. Vincent iz Lerina u petom stoljecu kaze;” Bog daje neke pape, Bog dopusta neke pape i Bog nanosi neke pape.”

      Jeli to dovoljno predkoncilski?

      Izbriši
    20. Prvo treba reći da su pojedini teolozi iz tog vremena zastupali danas heretično mišljenje da Crkva može suditi valjanom papi. Od Prvog vatikanskog koncila to je mišljenje heretično, kao što npr. piše kardinal Billot:

      "Sad, onoliko koliko je sigurno da osoba koja je jednom primila papinstvo može prestati biti papa slobodnom odrekom (abdikacijom), jednako se ima držati sigurno da se papinstvo ne može nikako izgubiti svrgnućem, po kojem bi papa bio lišen pontifikata od strane Crkve, ili bilo kojeg postojećeg kolegija u Crkvi, njihovim autoritetom. Opći razlog za to je taj da nadređeni ne može biti svrgnut od podređenog. Ali papa je iznad svega i svakoga u Crkvi, računajući i pojedinačno i kolektivno, i ne samo u redovnom toku stvari, nego također u vezi bilo kojega događaja ili situacije, kao što se vidi iz onoga što je već bilo rečeno o crkvenoj monarhiji, i što će od sad biti tretirano ex professo, u dijelu koji se bavi snagom i naravi primata. Dakle, mišljenje galikanaca u ovoj stvari ima se smatrati da pada pod isti sud kao i njihovo mišljenje o superiornosti koncila nad papom, koje je, nakon definicija (Prvog) Vatikanskog koncila, završilo kao heretično.
      Niti se može reći da se to svrgnuće može smatrati ne kao direktno oduzimanje papinske vlasti (jer je ona od Boga, i svaka druga vlast u Crkvi je ispod nje), nego kao jednostavna promjena subjekta, po kojoj se legitimnost osobe pape koja je dana izborom sad oduzima. Jasno se vidi da se tome može prigovoriti u više stvari. Prvo, jer bi tako papa uvijek bio u poziciji da bude izložen sudu svojih podređenih, što je očito proturječje. Drugo, promjena u osobi na način kako je upravo spomenuto nije suprotnost korelativna izboru, nego je drukčijeg reda, tj. u redu akta jurisdikcije i vlasti, i zato ne slijedi da ako osoba pape može biti izabrana od ljudi, da od ljudi more biti zakonito lišena. Treće, niti Crkva niti bilo koji kolegij u Crkvi nema nikakvu mogućnost čina u vezi osobe pape osim čina izbora; dakle, kad se jednom dogodio kanonski izbor, nije ostalo ništa nego čekati da se dogodi prilika za novi izbor, a prilika za novi izbor se jedino događa kad se Stolica isprazni. Dakle, na svaki način je dokazana nemogućnost svrgavanja (valjanog pape od strane ljudi)."
      (Billot, De Ecclesia, 613-614)

      Javnoga heretika ne svrgavamo mi, nego on svrgava sam sebe. Što se tiče toga kad javni heretik gubi jurisdikciju tj. vlast u Crkvi:

      Kodeks kanonskog prava iz 1917.:
      Kanon 188:
      "Prešutnom odrekom, koja je prihvaćena snagom samoga zakona upražnjene su sve crkvene službe bez daljnjega i bez potrebe bilo kakva rješenja, ako duhovnik:
      ...
      4. Otpadne javno od katoličke vjere;"

      "Otpadnici od Katoličke Vjere su oni koji napuste katoličku nauku ili moralni zakon. Tako, ako bi redovnik otvoreno zanijekao makar samo jedan članak vjere, bio bi otpadnik, a isto ako bi postao muhamedanac, ili budist, ili brahman, itd., ili se pridružio heretičnoj sekti, ili postao "slobodni mislilac", jer teško da bi bilo moguće da itko uz takvo stanje uma može imati obsequium fidei - dužnu podložnost vjeri. Međutim, kao što je rečeno, to otpadanje mora biti javno, npr. ili javnim izricanjem, ili preko dokaza dobivenih iz službenih izvora."
      (p. Ch. Augustine, "A Commentary on the New Code of Canon Law", 1918, str. 386)

      Kardinal Billot:
      "Ako dopustimo, dakle, hipotetsku mogućnost pape koji postane notorni heretik, mora se priznati bez ikakvog oklijevanja da bi "ipso facto" (tj. samom tom činjenicom) izgubio papinsku vlast, budući da bi bio prenesen van tijela Crkve, jer je postao nevjernik..."
      (De Ecclesia, 617)

      Nastavak...

      Izbriši
    21. Papa Pio XII.:

      "Među članove Crkve stvarno su ubrojeni samo oni koji su primili krštenje i koji ispovijedaju pravu vjeru, te koji nisu sami sebe nesretno odcijepili od cjeline Tijela, ili poradi najtežih grijeha bili isključeni od strane zakonitog autoriteta. 'Jer u jednom Duhu', kaže Apostol, 'svi smo kršteni u jednom Tijelu, bilo Židovi, bilo nežidovi, bilo robovi, bilo slobodni.' Kao što dakle u pravoj kršćanskoj zajednici postoji samo jedno Tijelo, jedan Duh, jedan Gospodin i jedno Krštenje, tako ne može biti nego jedna vjera; pa tako onaj tko odbije poslušati Crkvu, po Gospodinovoj zapovijedi ima se smatrati poganinom i carinikom. Zato se ne može reći da žive u jednom takvom Tijelu i jednim njegovim božanskim Duhom oni koji su odijeljeni u vjeri ili vlasti.
      (...) Jer nije svaki grijeh, koliko god težak bio, takav da po samoj svojoj naravi čovjeka odcjepljuje od Tijela Crkve, kao što to čine raskol, krivovjerje ili otpadništvo."
      (papa Pio XII., Mystici Corporis, 22-23)


      Sveti Robert kard. Bellarmin, crkveni naučitelj:

      "Ovaj princip je potpuno siguran. Nekršćanin nikako ne može biti papa, kao što sam Cajetan [poznati teolog] priznaje. Razlog tome je da ne može biti glava onoga čega nije član; onaj tko nije kršćanin nije član Crkve, a očitovani heretik [onaj koji je očitovao svoju herezu - druga riječ za 'javni'] nije kršćanin, kako jasno naučavaju sv. Ciprijan (lib. 4, epist. 2), sv. Atanazije (Scr. 2 cont. Arian.), sv. Augustin (lib. de great. Christ. cap. 20), sv. Jeronim (contra Lucifer.) i drugi; dakle, očitovani heretik ne može biti papa.
      ...
      Naposljetku, Sveti Oci jednoglasno naučavaju ne samo da su heretici van Crkve, nego također da su ipso facto (samom tom činjenicom) lišeni svake crkvene jurisdikcije i dostojanstva.
      ...
      Nema temelja za ono što neki na to odgovaraju: da su se ti Oci bazirali na starom zakonu, dok danas, po dekretu Koncila u Konstanci, samo oni gube jurisdikciju koji su izopćeni po imenu ili koji napadnu klerike. Taj argument, kažem, nema nikakvu vrijednost, jer ti Oci, kad su rekli da heretici gube jurisdikciju, nisu citirali nikakav ljudski zakon, koji možda nije postojao u ovoj stvari, nego su govorili na temelju same naravi hereze (usporedite ovaj izraz s onim što gore naučava papa Pio XII.). Koncil u Konstanci samo se bavi s izopćenima, tj. onima koji su izgubili jurisdikciju kao rezultat crkvene presude, dok su heretici i prije izopćenja izvan Crkve i lišeni svake jurisdikcije, jer su oni već osudili sami sebe svojom vlastitom presudom, kao što naučava Apostol (Tit. 3, 10-11), tj. odsjekli su se od tijela Crkve bez izopćenja, kao što objašnjava sveti Jeronim.

      Dakle, ispravno mišljenje je peto, prema kojem papa koji je očitovani heretik prestaje sam po sebi biti papa i glava, na isti način kao što prestaje biti kršćanin i član tijela Crkve; te poradi tog razloga može biti suđen i kažnjen od Crkve. To je mišljenje svih drevnih Otaca (kad se svi crkveni oci slažu oko neke nauke zabranjeno je tumačiti drukčije od toga – Prvi vat. koncil, Dei Filius, pogl. 2), koji naučavaju da očitovani heretici odmah gube svu jurisdikciju [vlast]..."

      (De Romano Pontifice, knjiga II, pogl. 30, str. 418-420)

      Nastavak...

      Izbriši
    22. "Nadalje, ako se bilo kad bude činilo da je bilo koji biskup, čak i ako je nadbiskup, patrijarh ili primas, ili bilo koji kardinal spomenute Rimske Crkve, ili, kao što je već spomenuto, bilo koji legat, ili čak rimski prvosvećenik, prije svog promicanja ili uzdizanja kao kardinala ili rimskog prvosvećenika, skrenuo od Katoličke vjere ili pao u neku herezu:
      - to promicanje ili uzdizanje, čak i ako ga nitko nije sporio i ako su jednoglasno na njega pristali svi kardinali, bit će ništavno, nevaljano i bezvrijedno;
      - neće biti moguće da postane valjano (niti da se kaže da je tako postalo valjano) bilo putem prihvaćanja službe, ili posvećenja, ili naknadnog upravljanja, ili posjedom administracije, ili postavljanjem na prijestolje rimskog prvosvećenika, ili poštovanjem, ili putem poslušnosti dane od svih, niti protokom bilo kojeg razdoblja u spomenutoj situaciji"
      (Papa Pavao IV., Cum ex Apostolatus, ugrađen u Kodeks kanonskog prava kao izvor gore citiranog kanona 188)

      Što se tiče Honorija, ponovit ću što sam prije napisao:

      Njegovo pismo nije bilo javno nego privatno i gotovo nepoznato za njegova života, pa su ga tako sv. Maksim Ispovjednik i dr. suvremenici branili od optužbi za herezu. Zatim, svi teolozi se slažu da papa koji postane tajni heretik (tj. sve dok nije javni heretik) ostaje papa, a Honorije čak nije bio ni tajni, a kamoli javni, heretik (kao što se vidi dolje).
      Kao što objašnjava Katolička enciklopedija u članku o Honoriju, on nije bio osuđen kao monotelit, jer nitko nije vjerovao da je bio heretik u tom smislu, nego je osuđen zato što je pristao da se zabrane oba načina izražavanja u spornoj stvari, i heretički i katolički. Osuđen je jer nije branio Tradiciju nego šutio. Citiram članak Katoličke enciklopedije, u odjeljku "In what sense Honorius was condemned":

      "Krivnja Honorija bila je upravo u tom da nije autoritativno objavio tu nepromjenjivu vjeru Crkve, ili modernim riječnikom, da nije izdao definiciju ex cathedra. (...)
      Bio je heretik, ne u namjeri, nego u činjenici; i treba držati da je bio osuđen u smislu u kojem su bili osuđeni Origen i Teodor iz Mopsuestije, koji su umrli u katoličkom zajedništvu i nikad se nisu protivili Crkvi. Ali nije bio osuđen kao monotelit, niti je bio Sergije. I bilo bi grubo držati ga "privatnim heretikom" jer se zna da je imao odlične namjere."


      U istom odjeljku se ističe da je kod osude Honorija papa sv. Agato ujedno čvrsto naglasio da Rimska Stolica nikad nije pala u zabludu (Katolička enciklopedija to pismo naziva "autoritativnim izlaganjem nepogrješive vjere Rimske Stolice"), i da su koncilski oci to pismo "s entuzijazmom prihvatili", čime su pokazali da Honorije nije bio osuđen za izricanje hereze.

      Tko god se od predkoncilskih teologa bavio mogućnosti da papa postane javni heretik, samo je govorio o papi kao privatnom teologu, i nitko se nije usudio reći da bi u službenom naučavanju Rimske Stolice moglo biti hereze, jer takva tvrdnja proturječi gore spomenutoj nepogrješivoj nauci da Rimska Stolica ne može zakazati u vjeri.
      Kad se to usporedi s herezama koje Bergoglio (i njegovi modernistički prethodnici) službeno naučavaju, jasno je da je objektivno nemoguće ne sumnjati u njihov autoritet.

      Također treba napomenuti da stvar nije u tom je li Bergoglio izgubio pontifikat, nego je li ga uopće valjano primio, budući da je javno ispovijedao hereze i prije i nakon izbora.

      Izbriši
    23. -sigurno da se papinstvo ne može nikako izgubiti svrgnućem, po kojem bi papa bio lišen pontifikata od strane Crkve.

      Ne, ovdje se ne radi o svrgavanju ili sudjenju, nego o tome da javno kazu da je papa ipso facto sam sebi presudio. Ja ne osporavam da se potencijalno to dogodilo, ali osporavam cinjenicu da sebi dam za pravo da to proglasim.

      Mislim da ce Bog biti vise zadovoljan ako se drzim svog staleza, nego da trcim pred rudo proglasujuci nesto sto nitko od kardinala (jos) nije. Kada bi teoretski papa Franjo odgovorio na dubiu, ekskomunicirao sve liberalne svecenike, ukinuo Novus Ordo, proglasio VII nevaljanim i vratio TLM, sto bi onda rekli? Da li bi u tom trenutku postao po vama ponovno papa ili nebi priznali te poteze?

      John of St. Thomas i ostali ne tvrde hereticno, nego upravo u skladu sa I. Vatikanskim koncilom. Nesavrseni koncil nebi presudio niti svrgnuo papu per se. Njihova uloga je potreba svecenicke funkcije za ovakvu formalnu deklaraciju.



      -Dakle, ispravno mišljenje je peto, prema kojem papa koji je očitovani heretik prestaje sam po sebi biti papa i glava, na isti način kao što prestaje biti kršćanin i član tijela Crkve; te poradi tog razloga može biti suđen i kažnjen od Crkve.
      -kad se svi crkveni oci slažu oko neke nauke zabranjeno je tumačiti drukčije od toga

      Opet kazem, moguce je da ste u pravu sto se tice gubljenja pontifikata ili cinjenice da ga papa nikada nije ni imao. Ali sigurno niste u pravu da to sami proglasite dok nam nije obznanjeno. Prema tome, do tada je papa Franjo papa, kojeg slusajmo kad naucava u skladu sa vjerom (sto je priznajem rijetko).

      Da li priznajete da je papa Ivan XXII. bio papa ili je prestao to biti jer je naucavao javno herezu o “spavanju do posljednjeg suda”?

      1) Ili je postao heretik sa nemogucnoscu dobivanja vlasti nazad?
      2) Ili je predsmrtnim pokajanjem vratio to?

      Ako nije ni jedno od toga dvoje, koje je onda?

      Izbriši
    24. Dodatak i rekapitulacija nauke iz gornjih citata:

      Zašto javni heretici prestaju biti članovi Crkve?
      Zato što je Katolička Crkva, kao što ispovijedamo u Vjerovanju, Jedna, tj. ujedinjena je u ispovijesti Katoličke Vjere, što bi bilo nemoguće kad bi javni heretici (dakle, oni koji ispovijedaju drukčiju vjeru) bili članovi Crkve. Suprotna tvrdnja je heretična jer niječe jedinstvo Crkve.

      Kad javni heretici prestaju biti članovi Crkve?
      Čim javno obznane svoju herezu, jer je to nespojivo s javnim ispovijedanjem Katoličke Vjere, koje je jedno od preduvjeta članstva. Kad bi javni heretici nastavili biti članovi Crkve i nakon što prestaju javno ispovijedati Katoličku Vjeru, tj. počnu ispovijedati herezu, onda Crkva ne bi više bila ujedinjena u ispovijesti iste Vjere.

      Zašto javni heretici koji su imali vlast (tj. jurisdikciju) u Crkvi gube tu vlast?
      Zato što prestaju biti članovi Crkve, a onaj tko nije član ne može biti ni glava, onaj tko nije u Crkvi ne može imati vlast u Crkvi.
      Npr.
      "Zasigurno, tko god je van Crkve samom tom činjenicom je nesposoban za svu redovnu jurisdiciju, npr. biskupsku jurisdikciju. Razlog za to je taj da osoba koja ima redovnu jurisdikciju ili uistinu biskupsku jurisdikciju posjeduje dostojanstvo da je glava, a nitko ne može biti glava čak ni partikularne crkve ako nije član Crkve. Doista, koja je glava [nečega] ikad postojala koja nije bila član? Jer iako nije svaki član glava, ipak svaka glava je član."
      (Kardinal Billot, De Ecclesia, 300)

      Kad javni heretici koji su imali vlast u Crkvi gube tu vlast?
      Čim javno otpadnu od Katoličke Vjere, tj. zanijekaju makar samo jedan članak Vjere. Gubitak svih službi nije kazna koju im netko nanosi, nego je to posljedica toga što više nisu članovi Crkve pa tako nisu sposobni posjedovati te službe. Kao što kaže Kodeks kanonskog prava, oni se time zapravo prešutno odriču te vlasti, ili kao što kaže sv. Pavao, osuđuju sami sebe.

      Mogu li biskupi, kardinali ili bilo koji kolegij u Crkvi autoritativno opominjati vladajućeg papu, ili na bilo koji način zakonski suditi njemu ili njegovim riječima i djelima?
      Ne, jer "Prvoj Stolici nitko ne može suditi" (suprotna tvrdnja je heretična). Svaki takav sud ili autoritativna opomena bili bi nevaljani jer podređeni ne može suditi nadređenog. Međutim, u slučaju da se radi o čovjeku koji je već prije prestao biti papa bilo putem slobodne abdikacije ili automatskim gubitkom pontifikata poradi otpadanja od Vjere, on bi bio podložan njihovom sudu, budući da više nije njihov nadređeni. Ako se radi o sumnjivom papi, oni bi mogli presuditi da razriješe sumnju.

      Dakle, ne radi se o tom da bilo laici ili biskupi svrgavaju papu, jer je to nemoguće. Radi se jednostavno o prepoznavanju činjenice da neki čovjek ne ispovijeda Katoličku Vjeru nego javno ispovijeda herezu, i posljedica koje iz toga slijede. U tu prosudbu nije uključena nikakva jurisdikcija ili autoritet jer čak i biskupi ili kardinali koji bi tako prosudili ne bi to mogli učiniti svojim autoritetom, jer nemaju autoritet suditi valjanom papi. Oni bi, dakle, samo prepoznali notornu činjenicu da taj čovjek nije papa. To je sve što rade i laici danas, kao što su radili i u prvim stoljećima kad su se odvajali od heretika.
      Oni što laici ne mogu učiniti, a biskupi mogu (jer je to čin autoriteta), je nakon toga izdati službenu deklaraciju da je Stolica prazna, koja je potrebna kako bi se pristupilo novom izboru. Dok se to ne dogodi, laici mogu prepoznati činjenicu, ali ne mogu nikoga natjerati da učini isto.

      Izbriši
    25. "Ja ne osporavam da se potencijalno to dogodilo, ali osporavam cinjenicu da sebi dam za pravo da to proglasim."

      Nitko ništa nije proglasio, u smislu deklaracije koju bi izdao autoritet. Kao što sam napisao u rekapitulaciji (koju sam poslao prije nego sam vidio ovaj komentar), radi se jednostavno o prepoznavanju činjenice i djelovanju u skladu s tim. Kao što ni biskupima ni kard. ne treba niti imaju autoritet nad papom da bi spoznali činjenicu da određeni čovjek koji pretendira na papinstvo ne može biti papa jer nije katolik, isto je i s nama. Sam Kodeks kan. prava kaže u kan. 1747: "Ne treba dokazivati:
      1. Notorne činjenice, prema odredbama kan. 2197, br. 2, 3;"
      , a pod spomenutim br. 2 i 3 kan. 2197 piše: (Krivično je djelo) 2. Notorno po pravu, pošto je izrečena presuda od strane nadležnog suca, koja je zadobila pravnu moć odnosno pošto je počinitelj krivično djelo priznao u sudu prema odredbi kan. 1750; 3. Notorno po činjenici, ako je javno poznato i počinjeno u takovim prilikama da se ne može nikakovim prikrivanjem sakriti ni izmaći pomoću prava kakova isprika;".
      Dakle, Crkva ne zahtijeva u svakom slučaju presudu autoriteta, niti traži da se dokazuju notorne činjenice, nego je dovoljno da zločin bude notoran po činjenici (a hereze modernista svakako jesu jer su javne, a ne tajne, te jer ih oni ne mogu sakriti ili naći neku ispriku za njih u zakonu).

      "Kada bi teoretski papa Franjo ... ukinuo Novus Ordo, proglasio VII nevaljanim i vratio TLM, sto bi onda rekli? Da li bi u tom trenutku postao po vama ponovno papa ili nebi priznali te poteze?"

      Prije svega, uklonio bih riječ "ponovno". Ono što je prvenstveno potrebno za valjano primiti službu u Crkvi je ispovijedanje Kat. Vjere. Dakle, kad bi se on odjednom obratio, odrekao se hereza, te riječima i djelima ispovijedio Kat. Vjeru, te ako bi nakon toga sva Crkva stala uz njega i priznala ga kao papu ne samo teoretski (kao što sada čine mnogi tradicionalisti) nego i praktično (podvrgavajući se njegovim učenjima i zakonima), katolički teolozi uče da bi onda postao papa zato što bi pristajanje cijele Crkve izliječilo sve nepravilnosti i učinilo ga papom (nauka o mirnom i univerzalnom prihvaćanju).

      "Njihova uloga je potreba svecenicke funkcije za ovakvu formalnu deklaraciju."

      Mislim da vam nisu jasni svi pojmovi. Ne radi se o "svećeničkoj funkciji" (jer se ne radi o sakramentima) nego o ministerijalnoj funkciji, gdje riječ "ministerijalna" (možda bi se moglo prevesti "službenička") označuje da kad kardinali u tom slučaju sude papi oni ne djeluju svojim autoritetom, nego samo kao službenici višeg autoriteta, u ovom slučaju Kristova. No ta teorija je također heretična, jer je nemoguće, kao što uči i kard. Billot u danom citatu, da oni u bilo kojem slučaju sude papi za bilo što ili čine ikakav čin u vezi osobe pape osim čina izbora. Uostalom, ta "ministerijalna funkcija" sastojala bi se od toga da oni 1. službeno upozore valjanog papu, te zatim, ako se ne popravi, 2. službeno ustanove da je valjani papa kriv za herezu, nakon čega bi ga Krist svrgnuo. I br. 1 i 2 su čin autoriteta, što znači da je to nemoguće.

      "Prema tome, do tada je papa Franjo papa, kojeg slusajmo kad naucava u skladu sa vjerom (sto je priznajem rijetko)."

      Tko odlučuje kad Vrhovni Autoritet i Učitelj Vjere "naučava u skladu s vjerom"? Tko nam "proglašava" ili "obznanjuje" da je jedna nauka koju službeno naučava Rimski Prvosvećenik u skladu s vjerom, a druga ne? Ono što ste zapravo napisali (a da toga niste ni svjesni) jest da svaki vjernik može suditi Prvoj Stolici (kojoj nitko ne može suditi) tako da odlučuje jesu li njezine nauke i zakoni u skladu s vjerom ili ne, ali da nijedan vjernik ne može prepoznati i djelovati na osnovu dobro utemeljene sumnje ili čak moralne sigurnosti da neki čovjek koji se predstavlja kao autoritet to nije. Razmislite malo o tom.

      Izbriši
    26. "Da li priznajete da je papa Ivan XXII. bio papa ili je prestao to biti jer je naucavao javno herezu o “spavanju do posljednjeg suda”?"

      Papa Ivan XXII. nikad nije naučavao herezu, nego je samo izrazio svoje mišljenje kao privatni teolog, oko stvari koja do tog vremena nije bila svečano definirana (a nakon njegove smrti jest). Bio je u zabludi, nije bio heretik, kao što nije heretik nitko tko zastupa neko nepravovjerno mišljenje prije nego što to mišljenje postane osuđeno od Crkve.

      Citiram iz Katoličke enciklopedije:
      "Pope John wrote to King Philip IV on the matter (November, 1333), and emphasized the fact that, as long as the Holy See had not given a decision, the theologians enjoyed perfect freedom in this matter. In December, 1333, the theologians at Paris, after a consultation on the question, decided in favour of the doctrine that the souls of the blessed departed saw God immediately after death or after their complete purification; at the same time they pointed out that the pope had given no decision on this question but only advanced his personal opinion, and now petitioned the pope to confirm their decision. John appointed a commission at Avignon to study the writings of the Fathers, and to discuss further the disputed question. In a consistory held on 3 January, 1334, the pope explicitly declared that he had never meant to teach aught contrary to Holy Scripture or the rule of faith and in fact had not intended to give any decision whatever. Before his death he withdrew his former opinion, and declared his belief that souls separated from their bodies enjoyed in heaven the Beatific Vision."

      Izbriši
  2. Može li se netko posvećivati mimo njegove volje
    Marko Efeški

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tko primjerice? Marko Efeški ne može jer je vjerojatno u paklu. Radio je svim silama na tome da se grčki shizmatici ne vrate Kristovoj Crkvi i ustrajavao u shizmi. Pa vidjeli smo kako je Carigrad lijepo završio! A potom i Moskva!
      Ne zaboravimo uz svu euforiju za navodni povratak kršćanstva u Rusiju: pobačaj i mnoga zla potekla su iz Rusije. I danas je broj pobačaja u Rusiji zastrašujući! Neki dan je patrijarh tražio zabranu pobačaja. Daj Bože da do toga dođe!
      Čak se govori, i to ozbiljno da je i sam Putin tražio posvetu Rusije od pape Franje.
      Mislim da to nije isključeno. Ja ne znam tko bi sada mogao protestirati protiv te posvete, nego sami demoni.
      Ako je to, za čim očito idete, samo katoličko jeretičko snoviđenje, onda nema straha. Ne će se ispuniti.
      No, to je veliko obećanje Majke Božje koju zazivamo kao "Djevicu moguću(moćnu)", koja će učiniti veliko čudo povratka zalutalih ruskih raskolnika u Stado Kristovo, a time će otpočeti pobjeda Srca Marijina.
      Posveta Rusije zbilja je nužnost. Molimo se za tu veliku stvar!

      Kikii

      Izbriši
    2. To bi valjda bila objektivna posveta. Kao što postoji objektivno i subjektivno otkupljenje. Gospa je obećala da će se dogoditi onaj subjektivni vid posvete ako se obavi objektivni.
      I onda: big rock candy mountain. Obrat pravoslavnog "ne" papi (1054.), Lutherovog "ne" ne samo papi nego i Katoličkoj Crkvi (1517.), masonskoga "ne" ne samo papi i Katoličkoj Crkvi nego i Kristu (1717.), komunističkoga "ne" ne samo papi, Katoličkoj Crkvi i Kristu nego i Bogu (1917.). Na svemu svijetu bit će mir. Nacije će prihvatiti vladavinu Krista Kralja i utemeljiti svoje zakone na Njegovu zakonu. Sve zemlje i narodi obratit će se na katoličku vjeru i revno je prakticirati...
      M. P.

      Izbriši
    3. Što je to volja jedne zemlje, jednog naroda?
      Tko je istiniti i zakoniti zastupnik jednog cijelog naroda?
      Koji će, još u slučaju ako je to Božja volja, čin posvete jedne zemlje, i njenog naroda, smatrati svojim pravom i svojom odgovornošću odlučiti protivno Božjoj volji?
      Ili bi trebalo možda ići od jednog do drugog sunarodnjaka pa svakoga ponaosob pitati što želi? Ili putem tzv. 'demokratskog' glasovanja prepustiti odluku samom narodu?
      Ako je u pitanju Božja želja, onda je to i Božja Volja.
      A ako je Božja Volja, tko smo mi i tko može biti itko od smrtnika na zemlji, da se usprotivi toj Božjoj Volji?
      Neće, vjerujem, nitko od nas vjernika niti pomisliti da bi posvetu Gospinom Bezgrešnom Srcu mogao tražiti sotona.

      Dakle ako je Božja volja posvetiti narod, makar volja pojedinih pa i većine iz tog istog naroda bila suprotna, zar je uopće vrijedi pitati,- Treba li vršiti volju Božju, ili suprotno volji Božjoj, volju smrtnika?

      Druga je stvar što je svakako na svakom čovjeku osobno, i njemu na slobodnu volju to; što će koliko će i u kolikoj će mjeri biti, ali i ustrajati u zahvalnosti za tu milost posvećenja. Ili će ju po toj istoj slobodnoj volji u potpunosti odbiti i odbaciti.

      Mi smo toliko maleni, neuki, nesposobni shvatiti da Gospodin Bog što želi to i čini. I toliko toga je upravo po njegovoj svetoj volji, a da mi nismo kadri to poimati.
      Čak i zlikovac koji zlo čini, ako je Bogu volja, može zlikovačka zlodjela komu i kako i kada ON to želi,- okrenuti na dobro.
      Uzmemo li samo primjer onoga dječaka koji prisustvovaše zlikovačkom kamenovanju prvog svetog mučenika nam Stjepana, možemo vidjeti kako je i on sam, ni ne tražeći a kamo li žudeći žarkom željom, nakon niza godina,- obraćen u velikog apostola i Evanđeoskog naučitelja, svetog Pavla.
      JbD

      Izbriši
    4. Zašto treba posvetiti Rusiju? - "...Prije toga moramo pogledati zašto je Gospa tražila da se Rusija izričito imenuje u posveti. Riječ „posveta“ (eng. consecrate) dolazi od latinske riječi consecrare i obično znači namijeniti, predati ili učiniti svetim. Katolička enciklopedija definira ga kao „čin po kojemu je nešto odijeljeno od običnog i neprosvijećenog za svetu namjenu“. Čin posvete ljudi i stvari gledaju se kroz Stari i Novi zavjet koji otkrivaju da posvete moraju biti određene i utvrditi precizan željeni cilj.

      Budući da posveta izvodi nešto iz njegovog prethodnog svjetovnog stanja, jedna od glavnih svrha posvete je naknada ili zadovoljština za stanje njegove prošlosti, njegovog neposvećenog života. To je posebno istinito kada je predmet posvete bio oskvrnut od zlog. Na primjer, sv. Toma Akvinski naučava da su „crkve oskvrnjene krvlju ili sjemenom trebale biti očišćene“, odnosno, da se ponovno posvećuju „jer se radi o nekoj očitoj makinaciji neprijatelja zbog grijeha koji je tamo počinjen“. Drugim riječima, posveta služi egzorciranju demona koji su se možda prikačili na predmet. Da bi se istjeralo demone, predmet prvo mora biti identificiran. Analogno tome, jasno je da svećenik ne bi mogao vršiti egzorcizam na opsjednutoj osobi egzorciranjem čitavog grada u kojem ta osoba živi. Zbog toga u obredu egzorcizma svećenik zapovijeda demonu da se identificira po imenu, jer se demon istjeruje po svojem imenu. Niti bi biskup mogao posvetiti crkve u svojoj biskupiji, niti posvetiti svoju biskupiju posvećujući sve biskupije u svojoj zemlji. Jasno vam je što želim reći: ne samo da općenita posveta „svijeta“ Ivana Pavla II. 1984. godine nije identificirala Rusiju kao ciljani predmet posvete, već nije uspjela ni istjerati demone te zemlje i učiniti naknadu zadovoljštine za njezine mnoge grijehe – naknadu za koju je Gospa rekla da je nužna za valjanu posvetu.

      Kao što smo naučili, ne samo da Rusija mora biti posvećena po svojem imenu, već se i svi katolički biskupi svijeta moraju pridružiti posveti. Zašto je Gospa zahtijevala taj dodatni uvjet? Odgovor bi vas mogao iznenaditi. Ona je to učinila da suzbije lažni ekumenizam koncilske crkve koji je također u srcu fatimske poruke..." - Više o tome piše John Salza u članku "Kako je sedam papa propustilo posvetiti Rusiju"
      I.M.

      Izbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.