Ne može proći bez toga

"Sv. Bernard običavao je govoriti da ga nijedna propovijed kao propovijed o Preblaženoj Djevici ne napunja s toliko radosti, a ujedno i s toliko straha: bojao se s jedne strane da ne reče previše i pripiše joj svojstva koja pripadaju samo Bogu; s druge pak strane, ako reče malo, znao je da je kazao odveć ispod istine..."
Jedan misionar u Oceaniji (citirano prema knjizi "Zaštitnik Katoličke Crkve...", Sarajevo, 1931.)

"Naša Gospođa kaže da su ratovi i neredi u svijetu kazna za grijehe. Ona više ne može zadržavati ruku svoga Sina. Potrebno je činiti pokoru. Ako se ljudi pokaju, naš je Gospodin još uvijek pripravan oprostiti; ako ne, doći će kazna."
"Kad bi ljudi znali što je vječnost, sve bi učinili da promijene svoj život."
Sv. Jacinta (citirano prema knjizi Yvesa Ivonidesa "Fatima: da ili ne?")

*

Christopher A. Ferrara
15. svibnja 2017.

Franjo u Fatimi: dobro i loše

Završio je papinski posjet Fatimi. Papa Bergoglio proglasio je svetima Jacintu i Franju, na čemu moramo odati hvalu Bogu.

Još jednom, Fatima je u središtu života Crkve, jer Gospa hoće da tomu bude tako. Fatimska poruka neće nikada biti zaboravljena, jer sadržava zahtjev Božje Majke koji tek valja ispuniti. Zato već četvrti papa zaredom hodočasti na ovo mjesto ukazanja. Gotovo kao da pape nadnaravno privlači to mjesto usprkos svim naporima njihovih svjetovno mudrih suradnika da Fatimu ubace u pokoncilsku memorijsku rupu.

No, na žalost, papa Bergoglio, unatoč velikoj dobrobiti od ove kanonizacije, nije mogao otići iz Fatime a da ondje ne ostavi svoj otisak, naime svoj čudnovati žig liberalne isusovačke teologije koja tako često udara na same temelje onoga što katolici vjeruju.

Stoga je u napomenama pri blagoslovu svijeća noć uoči subotnje kanonizacije papa Bergoglio posegnuo za svojim već predobro poznatim retoričkim oružjem karikature i lažne alternative, uz primjesu Lutherove sola fide, a s konačnim učinkom da se božanskim milosrđem zamračuje božanski sud, prikazujući ga nevažnim. To je, u biti, trebalo ukloniti fatimski događaj kao spasonosnu opomenu Crkvi i svijetu.

Reče papa o Djevici Mariji:

"Hodočasnici s Marijom… Ali kojom Marijom? Učiteljicom duhovnog života, koja je prva slijedila Isusa na 'uskom putu' križa, dajući nam primjer, ili Gospom koja je nepristupačna i nemoguće ju je nasljedovati? Ženom 'blaženom jer je vjerovala' uvijek i svagdje u Gospodinove riječi (Lk 1,42.45), ili gipsanim kipom od kojega prosimo usluge po niskoj cijeni?"
"Djevica Marija iz Evanđelja, koju časti Crkva u molitvi, ili Marija u našoj vlastitoj izradi: ona koja zadržava ruku osvetljivog Boga; blaža od Isusa, nemilosrdnog suca; milosrdnija od Janjeta za nas zaklanog?"

Dakako, Marija nije samo "učiteljica duhovnog života", ni samo "prva koja je slijedila Isusa", ni samo ona koja nam "daje primjer". Ona je Bezgrešno Začeće, bezgrešna Djevica Bogomajka, Posrednica Svih Milosti i Suotkupiteljica, koja je odvijeka bila određena da odigra svoju središnju ulogu pri Otkupljenju, rođenjem Bogočovjeka koji je začet u njezinoj utrobi po Duhu Svetom, meso od njezina mesa, njezin pravi Sin. Niti je katolici vide "nepristupačnom", "koju je nemoguće nasljedovati" ili koja je puki "gipsani kip". To je bahato karikiranje jednostavnih vjernika čijim slugom Franjo sebe proglašava. Još jedna u gomili uvreda kojima je vjerne katolike zasuo proteklih četiriju godina.

A onda dolazi lažna alternativa, u spoju s karikaturom: ili "Marija iz Evanđelja" ili "Marija u našoj vlastitoj izradi: ona koja zadržava ruku osvetljivog Boga; blaža od Isusa, nemilosrdnog suca; milosrdnija od Janjeta za nas zaklanog...".

Ovo podmuklo iskrivljavanje tradicionalnoga katoličkog gledanja na Mariju podrazumijeva, prije svega, negaciju čitave fatimske poruke, koja sadržava baš prijetnju da će Bog strašno kazniti čovječanstvo i da će zauvijek propasti duše ne budu li ispunjeni Djevičini zahtjevi. Štoviše, u viđenju koje je sam Vatikan objavio 2000. opisuju se razorne zrake koje izbijaju od osvetničkog anđela te ih suzbija nitko drugi nego Blažena Djevica.

K tomu činjenica da katolici vjeruju da se Bog zbog Gospina zagovora udostojava ustegnuti svoju kaznu ne znači da je Krist "nemilosrdan sudac" ni da je Gospa "milosrdnija" od Krista, nego da se njegovo milosrđe proteže, preko nje, na duše koje joj se utječu. Tj. Bog se udostojava dopustiti svojoj Majci jedinstvenu zagovornu moć, kakvu ne posjeduje nijedno drugo ljudsko stvorenje.

Pa ipak, bilo koja vjerna duša može se zauzimati kod Boga da bi zaustavila ruku njegove pravedne kazne – kazne nad njom samom ili nad drugima. To također pripada srži fatimske poruke: da molitve i pokore katolikâ mogu spašavati duše od vječnog prokletstva, te da će bez tih molitava i pokora one zauvijek propasti. Kao što je Ivan Pavao II. u Fatimi upozorio u svojoj propovijedi na misi tijekom koje je Franju i Jacintu proglasio blaženima:

"Majčinski zabrinuta, Blažena je Djevica došla ovamo u Fatimu zatražiti od ljudi da 'prestanu vrijeđati Boga, našega Gospodina, koji je već toliko izvrijeđan'. Upravo je majčinska žalost nagoni da govori; na kocki je sudbina njezine djece. Iz toga razloga ona nalaže pastirčićima: 'Molite se, mnogo se molite i žrtvujte za grešnike. Brojne duše odlaze u pakao jer se za njih nitko ne moli i ne žrtvuje.'"

Papa Bergoglio, čini se, ne drži baš previše do izričite Gospine opomene u Fatimi da duše koje propadaju Bog podvrgava vječnoj kazni jer ljudi za njih ne mole. Znači li to da je Bog "nemilosrdan sudac", da smo mi milosrdniji od njega? Kakva demagoška besmislica, koja zaziva glasno negodovanje nad samom pomisli na ekonomiju spasenja koja uključuje ljudsku suradnju i čiji je veličanstven primjer Marija!

A onda, u papinim napomenama, još i primjesa luteranizma:

"Velika se nepravda nanosi Božjoj milosti kad god kažemo da su grijesi kažnjeni po Božjem sudu, a da prije toga ne kažemo – kao što Evanđelje jasno kaže – da su oprošteni po Božjem milosrđu! Milosrđe valja uvijek staviti prije suda i, u svakom slučaju, Bog će svoj sud uvijek donijeti u svjetlu svojeg milosrđa."
"Očito je da Božje milosrđe ne niječe pravdu, jer Isus je na sebe uzeo posljedice našega grijeha, zajedno s odgovarajućom kaznom. Nije zanijekao grijeh, nego ga je otkupio na križu. Stoga, u vjeri koja nas sjedinjuje s Kristovim križem, oslobođeni smo svojih grijeha; ostavljamo postrani sav strah i trepet, jer ne priliče onima koji su ljubljeni." (1 Iv 4,18)

To je u najboljem slučaju varljivo. U trenutku pojedinačnog suda više ne postoji nikakva prilika za milosrđe. Putujuće stanje završilo je i duša koja neraskajana umre u smrtnom grijehu ne može više zadobiti milosrđe. Kako piše sveta Katarina Sijenska u svom "Dijalogu božanske providnosti" (58. poglavlje): "Dok smo živi, doba je milosrđa; ali kad umremo, nastupa doba pravde." I opet, izbavljenje od konačne neraskajanosti i od paklenog ognja pripada samoj biti fatimske poruke.

Osim toga nazor da Otkupljenje znači ne samo da je Krist okajao naše grijehe, pruživši mogućnost pomirbe raskajanih duša s Bogom, nego i da je kaznu prouzročenu našim grijesima pretrpio tako te više ne postoji nikakva kazna za grijeh – ni na ovom ni na onom svijetu – sve dok imamo vjeru, čisti je Luther. Kao što kaže "Katolička enciklopedija" (Catholic Encyclopedia), zabluda je "odnositi se prema Muci Isusa Krista kao da je doslovce posrijedi zastupnička kazna. To je u najboljem slučaju iskrivljavanje istine da je njegova okajna Žrtva nadomjestila našu kaznu i da je on na sebe uzeo trpljenje i smrt prouzročene našim grijesima."

Moramo biti zahvalni na gesti pape Bergoglia, kojom je Franju i Jacintu u Fatimi proglasio svetima. Ne možemo međutim biti zahvalni na riječima koje je ondje izrekao, a koje su u suprotnosti s fatimskim događajem i vjerskim istinama o kojima nas taj događaj poučava. No s druge strane, u ovom trenutku Bergogliova pontifikata, trebali bismo već biti navikli na provale čudnovatih ideja pape Bergoglia u ono što je Crkva oduvijek vjerovala.

http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective1008.asp