Torino 1

Prošli sam vikend bio u Torinu (Turinu). Premda sam namjeravao posjetiti ovaj grad jednog dana iz razloga o kojima ću pisati neki drugi put, najava izlaganja torinskog platna potaknula me da planove ostvarim prije nego sam očekivao. 

Kao i obično, podijelit ću sa čitateljima ovoga bloga neke fotografije i komentare, a čisto iz tehničkih razloga, rasporedit ću čitav opis na tri članka. 

Ako pješice krenete s jedne od dvaju glavnih željezničkih postaja u Torinu prema centru, doći ćete do ovog trga na kojemu vidite dvije crkve - sv. Kristine, mučenice iz 4. stoljeća i sv. Karla Boromejskog. 

crkva sv. Kristine

Na glavnom oltaru prikazano je mučenje svetice. Lijevo od glavnog oltara je prostorija posvećena bl. Mariji od Anđela, karmelićanki koja je u samostanu uz ovu crkvu živjela u 17/18. stoljeću. O njoj ćemo detaljnije nekom drugom prilikom.

Na lijevom zidu jedna od slika prikazuje zavjet savojskog vojvode Viktora Amadea II. da će u znak zahvale za pobjedu nad Francuzima koji su 1706. opsjedali Torino Blaženoj Djevici Mariji izgraditi crkvu. Više fotografija vezanih uz tu baziliku Superga vidjet ćete kasnije.

Crkva blizanka posvećena sv. Karlu Boromejskom:

Lijep podsjetnik da živimo dostojno svoga krštenja.

Na glavnom oltaru prikazano je poklonstvo Karla Boromejskog pred svetim platnom godine 1578. Sv. Karlo je iz Milana pješice krenuo na hodočašće da ispuni zavjet koji je učinio za vrijeme kuge dvije godine ranije. To je bila savršena prilika savojskom vojvodi koji je planirao premjestiti platno iz Chambérya u Torino, ali je razumljivo naišao na jako protivljenje kanonika u tom gradu s druge strane Alpa. Nitko se pošten nije mogao usprotiviti da se donekle olakša i skrati put biskupu svetoga života. Nakon toga vremena platno više nije napuštalo Torino.

Uz brojne glavne ulice u Torinu pločnici su u arkadama. To daje poseban ugođaj, a korisno je i kad pada kiša. Dobra je akustika za ulične svirače. Ja sam u šetnji naišao na jednog violončelista te kasnije na trubača.

Ako nastavite dalje po istom pravcu dolazite do trgova na kojima se nalaze neke palače: desno Palazzo Madama koju vidite na prvoj fotografiji te ravno naprijed Palazzo Reale na drugoj fotografiji.

S lijeve strane trga crkva sv. Lovre iz koje donosim samo slike kipova dvojice anđela i lijepe kupole.

U ovoj se crkvi sv. Karlo Boromejski molio i slavio misu pred sv. Platnom na što nas podsjeća ploča:

Posjetio sam kraljevsku palaču i premda je vrijedi obići i vidjeti različite sobe, nije me nešto posebno impresionirala. Evo pogleda na jedan kut najveće dvorane.

U prošlosti se torinsko platno izlagao javnom štovanju tako da ga više biskupa zajedno prebaci preko balkona sobe u ovoj ili nekoj susjednoj palači ili slično na nekoj privremenoj strukturi tako da silno mnoštvo može vidjeti platno s trga odozdo. Evo ilustracije ako si ne možete predočiti kako je to izgledalo.

Puno zanimljivija mi je bila izložba u koju se ulazi iz iste dvorane gore (ali, naravno, treba posebno platiti) u kojoj se može obići ono što je ostalo od kapele gdje se čuvalo torinsko platno kao i sakristija i ostale prostorije koje ju okružuju. Evo nekoliko fotografija predmeta koji se čuvaju u sakristiji ili su izloženi u okolnim hodnicima i sobama.

Zlatna ruža koju je od pape primila jedna od savojskih kraljica ili princeza, ne pamtim više koja (ah, evo pronađoh detaljnije informacije, pa koga zanima...).

Kristalni kalež. Objašnjenje vodičice je bilo da se za Presvetu Krv smije koristiti samo srebrno, zlatno ili eventualno još dragocjenije posuđe, a ovo bi spadalo u posljednju kategoriju.

Portal i nekadašnji izgled kapele torinskog platna. Ispred su nosila u koja bi se stavila škrinja u kojoj je bilo pohranjeno platno kada ju je trebalo prenijeti iz kapele na mjesto izlaganja ili nazad.

Pri kraju restauracije kapele 1997. godine izbio je veliki požar koji je potpuno uništio kapelu, a i dio katedrale je nastradao. Srećom, platno je bilo u katedrali, pa nije oštećeno.

Vodičica je komentirala kako kanonici katedrale i kanonici kapele nisu baš bili u dobrim odnosima. Od kapele do katedrale vode dva stubišta koja su sada zatvorena. Crni kamen kojim su obloženi zidovi i stupovi kao i prozori koji prigušuju svjetlo su tako planirani jer je torinsko platno pogrebna tkanina, pa se na neki način htjelo dočarati rekvijemsko raspoloženje.

Uvaženije osobe se dakako nisu morale gurati sa svjetinom da vide platno.

Dvorska kapela:

Poslije sam posjetio biskupijski muzej iz kojeg se može popeti na zvonik katedrale.

Pogled sa zvonika je lijep uživo, ali baš i nije prikladan za fotografiranje jer su radi sigurnosti stavili mrežu na prozore. Na idućoj fotografiji u pozadini vidite poznati simbol Torina,  Mole Antonelliana, ispod skela je kapela torinskog platna, a najbliža kupola je ona od katedrale.

U samom muzeju ima raznoraznih slika, kipova i liturgijskih predmeta. Najprije vam donosim dvije misnice odabrane po kriteriju da su manje uobičajenih boja, prva ružičasta, druga plava.

Velika monstranca i one uobičajenije veličine

U nastavku slijedi nešto što mi je zbog svoje ironičnosti izmamilo smješak na lice. Morao sam uslikati i tumačenje izloška da ne biste rekli kako sam ja to zločesto izmislio. Dakle, objašnjenje kaže da je idući oltar primjer oltara kako ga nalaže reforma 2. vatikanskog sabora. Nemojte se zabuniti, na oltaru je samo tipična plitka posudica, bezvezni kalež i neki križić. Ove lijepe monstrance koje se vide u pozadini su u vitrini par metara dalje.

S druge strane, ovo je primjer pretkoncilskog "oltara" :-)

Blaženi Amadeo Savojski koji je živio sredinom 15. stoljeća:

Crkve sam osim nekoliko najvažnijih obišao poprilično nasumično, tj. ako bih u prolazu vidio neku otvorenu. Basilica mauriziana bila je zatvorena.

Zato je ova neobična crkva, svetište Gospe od Utjehe bila ne samo otvorena, nego je bilo izloženo Presveto.

Crkva je prepuna raznih zavijutaka, pobočnih prostorija, prolaza, stepenica, vrlo razvedenog tlocrta. Na idućoj fotografiji je s lijeve strane na zidu niz zahvalnih ploča, a s desne se redaju ispovjedaonice.

Tu su dvije velike sakristije (a čini mi se i manje uz njih), za svečanih ceremonija jedna je bila namjenjena višim prelatima, a druga nižim. Elegantan prostor za pranje ruku:

Svaka poštena sakristija ima oltar:

Glavni oltar bazilike.

Jedna od pokrajnjih kapelica s grobom dvaju kraljica. Iako su kipovi od istog bijelog kamena, ova starija izgleda tamnija jer je rešetka na ulazu malo blokirala flash.

Pogled s balkončića na jednu nižu pokrajnju kapelicu u kojoj je na oltaru prikaz ozdravljenja slijepog mladića koji je hodočastio Gospi.

Nastavljamo dalje prema sjeverozapadu gdje sam slučajno pri dnu ulice iz koje sam mislio skrenuti primjetio crkvu te odlučio vidjeti o čemu se radi. Ondje me desno od ulaza dočekala kapelica s tijelom sv. Josipa Benedikta Cottolenga o kojemu, priznajem, nisam znao ništa.

U poprilično prostranoj crkvi su se časne sestre molile u tišini, izgledale su simpatično. Pitao sam jednu koja je dežurala na ulazu koji su one red, pa mi je objasnila da su cottolenginke, tj. sestre sv. Josipa Benedikta Cottolenga. Hm, pa jest logično, zato se valjda sestra i smiješila kad mi je objašnjavala.

Malo dalje nalazi se svrha moga odlaska u taj dio Torina koji je danas centar, ali je u 19. stoljeću bio predgrađe. Bazilika Marije Pomoćnice koja je izgrađena trudom i zalaganjem velikog svetca Torina sv. Ivana Bosca.

Najprije sam naišao na grob i oltar zaštitnika mladeži sv. Dominika Savia. Jasno pomolio sam se za svu djecu i mlade koje znam. Desno vidite neke bebaste stvari koje valjda roditelji ostavljaju kao zahvalu sv. Dominiku.

Dalje prolazimo kraj drugih oltara i vitraja od kojih izdvajam ove sv. Josipa. Ako pažljivije pogledate sliku na oltaru vidjet ćete kako je okruženje bazilike prije izgledalo. Sada je, dakako, u normalnoj gradskoj četvrti prepunoj zgrada.

Kip Blažene Djevice Marije Pomoćnice.

Iza glavnog oltara proteže se još ovaj niz pomoćnih oltara koji se od drugovatikanske reformacije očito više ne koriste.

Na desnoj strani bazilike nalazi se tijelo don Bosca.

Ostavio sam sliku vitraja koja je ispala mutna i mračna jer prikazuje susret don Bosca koji je krenuo celebrirati misu s jednim mladićem kojega je kasnije naravno pridobio za svoju družbu. Salezijanci i njihovi puleni će sigurno znati o kome se radi, pa neću sada ići tražiti da se podsjetim.

Može se proći iza oltara i tako bliže relikvijama don Bosca. Tu sam i saznao slušajući što neka gospođa objašnjava grupi koju je vodila da je ovo zapravo (voštani?) kip don Bosca, a ispod su njegovi zemni ostatci. Ista takva škrinja u kojoj se ispod kipa nalazi desna svečeva ruka putuje po svijetu, pa pretpostavljam da je taj relikvijar posjetio Hrvatsku, o čemu sam na blogu svojedobno stavio obavijest.

Pomolio sam se ovdje posebno za jednog hrvatskog salezijanca da nauči i počne služiti tradicionalnu misu koju je služio utemeljitelj njegova reda. Vjerujem da će moćni zagovor ovog svetca pomoći.

Kada sam u nekom svetištu, bilo anđeoskom bilo uz relikvije svetaca, obično pokušam sličice, medaljice i druge nabožne predmete ne samo dati blagosloviti od svećenika nego i njima dotaknuti zidove, oltare i slično kojima se može prići. Simpatično mi je vidjeti da kad neki talijani koji onuda prolaze to slučajno vide, odmah i sami počnu raditi isto.

Zanimljiva ploča koja objašnjava duhovnu povezanost bazilike Marije Pomoćnice s bazilikom sv. Petra u Rimu.

Kao što iduća fotografija sugerira očita je i inspiracija pri projektiranju i izgradnji don Boscove bazilike.

Na jednoj od zidnih slika prikazan je vjerojatno najpoznatiji don Boscov san.

Treće svetačko tijelo na koje sam naišao u bazilici je ono Marije Dominike Mazzarello, meni također nepoznate svetice utemeljiteljice redovničke kongregacije.

Iza bazilike nalaze se starije zgrade koje pokazuju razvoj ovog kompleksa. Don Boscova mama bila mu je velika potpora u radu s mladićima i često je susrećemo u anegdotama iz svetčeva života.

Prvotna crkvica, skromna ali lijepa.

Druga crkva je već prostranija, a ploča na ulazu podsjeća na čudo umnažanja kruha koje je don Bosco učinio u blizini.

Na zidovima su brojne zanimljive slike među njima i ova koja prikazuje mladu misu don Mihaela Rua, jednog od najvažnijih don Boscovih pomoćnika.

Marija pokazuje don Boscu gdje će se sve ovo graditi.

San sv. Dominika Savia o papi koji donosi svjetlo jadnim engleskim hereticima.

Dominik Savio se pred ovim pokrajnjim oltarom posvetio Bezgrješnoj.

I na koncu, premda bih svakako preporučio posjet izvrsnom muzeju automobila koji se nalazi par minuta pješice od južnog kraja metroa, fotografije koje slijede više su ovdje zbog mog nećaka. Ako niste zainteresirani, slobodno ih preskočite.

Postav je na jednom katu organiziran kronološki, a kasnije tematski. Sve je vrlo dobro označeno i zanimljivo, ali sažeto objašnjeno.