Čini mi se da je jedna od važnijih zadaća katolika danas iznositi istinu o učenju onih koji nam se odozgo nameću kao "dijaloški partneri". Dakle, svaki puta kada dijalog prijeđe iz svjetovne suradnje (npr. treba dogovoriti s muslimanima gdje će se graditi vodovod) prema hvaljenju pozitivnih aspekata lažnih religija, vjernici katolici dužni su, prije svega u osobnom kontaktu, ali i javnim reagiranjem, upotpuniti sliku upozorenjima o pogubnosti poganskih i krivovjernih nauka.
***
U utorak, 28. travnja 2015., nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić primio je na kratki razgovor gosp. Sri Sri Ravi Shankar-a, duhovnog vođu iz Indije i utemeljitelja fondacije „Umjetnost življenja“. Gosp. Sri Sri zatražio je preko Međureligijskoga vijeća u BiH susret s kardinalom Puljićem kojega je želio upoznati. U kratkom razgovoru sugovornici su razmijenili mišljenja o aktualnim svjetskim temama, ističući da je uvijek potrebno dijalogizirati i graditi mir. [1]
***
Dijalog s islamom ostaje obveza, jer su sjedinjeni vjernici izvanredna snaga mira, istaknuto je u izjavi koju je objavilo Papinsko vijeće za međureligijski dijalog. [2]
***
No, dok Biblija zbog kronološkog razloga ne govori o Kuranu ili Muhamedu, Kuran u Isusu Kristu i nekim sadržajima kršćanske vjere pruža informacije o kojima kršćani sebe ne prepoznaju. Stoga je ovaj "medijski nesporazum" prouzrokovao mnoge polemike, sukobe i predrasude koje su opteretile kršćansko-muslimanske odnose do danas. Predavač je to zorno potkrijepio s nekoliko primjera, te postavio pitanja "kako protumačiti proturječja, odnosno od kuda "šumovi" u komunikaciji; je li isti Bog; ista objava; je li problem u Isusu Kristu, Muhamedu, zajednici". Ohrabrujući slušateljstvo, dr. Kovač je iznio i nekoliko primjera pozitivnih odnosa u povijesti i danas, te u tom duhu u zaključku naglasio kako je potrebno pospješivati religijsku kulturu i intertekstualnu hermeneutiku. To podrazumijeva upoznati Pisma i predaju drugoga, biti spreman na kritičko (samo)propitkivanje, dati prostora drugome, nadići "teologije" isključivosti i nevjere, razvijati teologiju dijaloga i različitosti.
Božja objava bez ljudskog posredovanja ostaje nijema i ne dostiže svoj cilj: povezati čovjeka s Bogom i drugima. Božja riječ nužno se obznanjuje kroz ljudsku riječ, ulazi u povijest ljudi, poprima oznake svijeta, nosi dijalošku perspektivu. Kršćani i muslimani nemaju monopol na Boga i Istinu: Bog je otajstvo, rekao je na kraju dr. Kovač. [3]
***
Više informacija: Quo Vadis Croatia, Antemurale Christianitatis.
To podrazumijeva upoznati Pisma i predaju drugoga, biti spreman na kritičko (samo)propitkivanje, dati prostora drugome, nadići "teologije" isključivosti i nevjere, razvijati teologiju dijaloga i različitosti.
OdgovoriIzbrišiUz sve što se događa u Crkvi, mislim da nam stvarno ne treba još i proučavanje Kurana... A bolje je ne pitati se što bi bilo ovo "dati prostora drugome"...
Svakako treba iznositi i citirati i kuran i hadise i sluzbena muslimanska tumacenja tih spisa, ali prije svega kako bi se upozorilo na opasnost od te religije.
IzbrišiRado bih htio vjerovati da je dr. Kovač to htio reći. Mislim da će to ostati samo na želji.
IzbrišiMislim da je ocito da on to nije htio reci.
IzbrišiOvakve bi modernističke talibane kao Kovača prve trebalo poslati u građanski rat koji će islamisti u Europi vrlo brzo započeti. Sada nam prodaju maglu i slabe imunološki sustav kršćanskog stanovništva, no kad bi bili ugroženi oni sami, bili bi gori od Mladića.
IzbrišiKikii
Nešto me zanima, vezano na ovo što je Kikii napisao/predložio.
IzbrišiAko bi u tom ratu dr.Kovač stradao, da li bi se onda takva smrt mogla smatrati mučeničkom za Katoličku vjeru? Znam da ne možemo iz njegovih tekstova precizno razlučiti da li je on Katolik ili nije, ali čovjek ipak radi na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, pa možemo pretpostavit da bi mogao biti Katolik. Ne zanima me da li bi postao mučenik ekumene ili mučenik vjerskog dijaloga, nego me baš zanima bi li npr. naš Kardinal imao osnova za pokretanje prave Katoličke kauze? Naravno, nakon što bi se pregledala mučenikova ostavština i sa sigurnošću utvrdilo da se tako nešto ne kosi sa mučenikovim željama tj. da on nije eksplicitno naveo da u drugom životu nema namjeru biti samo sa Katoličkim Bogom.
Ferdinand Zvonimir
Ma kakva Indija!? 99% sam siguran da mi je ovaj Sri Sri sa gornjih fotki, pomogao prošli tjedan iznijeti staru vešmašinu, koju je onda sa par svojih klinaca stavio u starog Kadeta karavana mislim Čakovečkih tablica... E da, čovjek je vrlo korektan, lijepo je pitao imam li starog željeza i da ga oni besplatno odvoze. Niti je bio agresivan, niti je pokušao nešto na silu uzeti. Ovo napominjem, jer je iz fotki očigledno da je u nekom trenutku Kardinal skužio zabunu i da je očigledno primio krivu osobu. Pretpostavljam da je zato, vjerojatno u strahu od krađe, onako nespretno sakrio svoj biskupski križ pod sako. Nadam se samo da taj jadni čovjek nije primjetio tu ružnu i neprimjerenu gestu, kakve mu se vjerojatno svakodnevno događaju na ulici ili u trgovini, ali kakvu nije mogao ni sanjati od jednog Kardinala. Tužno, vrlo tužno ...
OdgovoriIzbrišiFerdinand Zvonimir
Papa sv. Pio X, Pascendi:
OdgovoriIzbriši"Naime modernisti ne niječu, nego štoviše dopuštaju, jedni prikriveno drugi otvoreno, da su sve religije istinite. I da ne mogu misliti drukčije, nešto je sasvim očito. Naime zbog kojeg bi se razloga, prema njihovim načelima, ikada bilo koju religiju moglo smatrati lažnom? Bez sumnje zbog jednog od ova dva: ili zbog lažnosti relig. osjećaja, ili zbog lažnosti formulacije koju je izrazio um. Relig. osjećaj, premda može biti manje ili više savršen, uvijek je jedan: zatim intelekt. formulacija, da bi bila istinita, dovoljno da odgovara relig. osjećaju i vjerniku, kojom god da snagom uma taj raspolaže. U srazu različitih religija, najviše što modernisti mogu smatrati je da katolička religija ima više istine jer je življa, i da zaslužuje s većim pravom naziv kršćanska, jer na puniji način odgovara počecima kršćanstva. (14.)
No, to je učenje o iskustvu i s jedne druge strane potpuno suprotno kat. istini. Naime ono biva prošireno i primijenjeno na tradiciju, kako ju je do sada Crkva razumijevala, te je uništava. Naime, modernisti tradiciju shvaćaju kao prenošenje prvobitnog iskustva drugima, po propovijedanju, s pomoću intelekt. formulacije... Događa se zatim da se takvo prenošenje iskustva katkad ukorijeni i živi, a katkad odmah ostane bez ploda i iščezne. Za moderniste je samo življenje dokaz istini; jer za njih su istina i život jedno te isto. Iz čega se može ponovno zaključiti da su sve religije, koliki god da je njihov broj, jednako prave, jer kada to ne bi bile, ne bi živjele. (15.)"
I evo upravo to od jednog poznatog modernista:
"I am respectful of all new spiritual proposals, but they must be authentic and submit themselves to the passage of time, which will reveal if their message is temporary or will live on through the generations. Surviving the passage of time is the major test of spiritual purity."
(Jorge Bergoglio, "On Heaven and Earth", 236)
Za moderniste su sve vjere prave, što dokazuju upravo ekumenizmom, koji je u praksi nijekanje dogme da izvan Kat. Crkve nema spasenja, što se vidi najbolje u susretima u Asizu, gdje su se I.P. II. i Benedikt molili s predstavnicima svih većih lažnih relig., svojim djelima time propovijedajući herezu da sve vjere vode do spasenja.
Mir o kojem govore nije Božji mir, jer između istine i laži, dobra i zla, svjetlosti i tame nema mira ni zajedništva (2. Kor. 6:14-18).
Kovačeve riječi su savršen primjer svega gore citiranog i napisanog i sadrže tu istu herezu u koje vjeruju svi modernisti: da Kat. Crkva nema svu istinu, ili da nema jedina svu istinu, da su i druge religije istinite, da se između Kat. Crkve i dr. religija ne radi o odnosu istine prema laži, nego o bogatstvu u različitosti, te zato i treba "razvijati teologiju dijaloga i različitosti".
Nasuprot tome stoji dvijetisućljetna nauka Kat. Crkve i same Kristove riječi:
Firent. koncil, Cantate Domino:
"Presv. Rimska Crkva čvrsto vjeruje, ispovijeda i propovijeda da nitko tko se nalazi izvan Kat. Crkve, ne samo pogani nego niti židovi niti krivovjernici ili raskolnici ne mogu biti sudionici vječnoga života, nego da će ići u oganj vječni “koji je pripremljen đavlu i anđelima njegovim” [Mt 25,41], osim ako joj ne budu pripojeni prije smrti; i da je toliko važno jedinstvo ovog crkvenog tijela da crkveni sakramenti vrijede za spasenje samo onima koji ostaju unutar tog jedinstva, i samo oni mogu primiti vječnu nagradu za njihove postove, milostinju i druga djela pobožnosti i vježbe kršćanske vojske. Nitko, koliku god on dijelio milostinju, pa za Kristovo ime prolio i krv, ne može se spasiti osim ako ne ostane u krilu i u jedinstvu Kat. Crkve."
Krist Gospodin: "Idite u sav svijet i propovijedajte evanđelje svima stvorenjima!
Tko vjeruje i pokrsti se, spasit će se; a tko ne vjeruje, osudit će se."
Vratija se Šime!
IzbrišiPa većina čitatelja ovog bloga zna da su modernisti avangarda novog ekumenizma i međureligijskog dijaloga. Heretici!
Matej
"Čini mi se da je jedna od važnijih zadaća katolika danas iznositi istinu o učenju onih koji nam se odozgo nameću kao "dijaloški partneri"."
OdgovoriIzbrišiPoštovani Toma, podučite nas Vi svojim primjerom. Imate blog i napišite da je Muhamed lažni prorok...
Juraj
Naravno da je Muhamed lazni prorok, pa zar je to uopce sporno. Pisali smo vec na ovom blogu o religiji muhamedanizma (islama).
IzbrišiIslam je tipičan primjer totalitarnog sustava. Totalitarni sustavi su diktatorski oblik vladavine koji za razliku od autoritarne diktature nastoje djelovati u svim društvenim odnosima, često povezano sa zahtjevom stvaranja „novog čovjeka“ prema jednoj određenoj ideologiji. Dok autoritarna diktatura pokušava zadržati status quo, totalitarne diktatura od građana kojima upravlja zahtijeva vrlo aktivno sudjelovanje u državnom životu kao i razvoj u smjeru koji pokazuje ta ideologija. Tipične su trajne mobilizacije u masovnim pokretima i izdvajanje, pa čak i pogubljenje onih koji se zbilja ili možda mogu tome suprotstaviti. Najčešće se uz islam nacionalsocijalizam i staljinizam uzimaju kao prototipovi totalitarnog režima. Preko takozvanih „fetvi“ islam regulira svakidašnji suživot muslimana do u najmanji detalj.
IzbrišiIslam vrbuje svoje ljude i džihadiste ponajprije seksualnim obećanjima. Ništa izravnije muslimana ne može odvesti u raj kao ubijanje za „Alahovu stvar“:
Fetva o pitanju kakva se vrsta djevica može očekivati u raju
Kako bi ga se nagradilo djevicama, musliman mora učiniti četiri djela – pojašnjava Mahmud al-Masri, islamski učenjak i pravnik, popularni propovjednik u Egiptu i izvan njega:
„Prvo, smrću za Alahovu stvar. Naš Gospodin neka nas i Vas počasti mučeničkom smrću kod al-Aqsa džamije (u Jeruzalemu). Po tome možeš dobiti 72 djevice. Drugo, čistoćom i odbacivanjem zlih djela…Treće, molitvom i klanjanjem. Četvrto, potiskivanjem srdžbe. Ako te netko ljuti, a ti ga možeš dvaput ili triput više ljutiti, ne čini to.“
Izvor: www.youtube.com/watch?v=uV1Gm1RyHzQ
Što kršćanin može zaključiti, nego da je riječ o demonskoj inspiraciji!
MN
Kuran je pun kontradikcija što objašnjava da je nepostojeći Alah u svojoj naravi ambivalentan tj. podvojen i nedosljedan, što nas dovodi do zaključka kako je sklon premišljanju jer proturječi samome sebi. Dvije proturječnosti zapovijedi iz Kurana ne mogu biti dvije istine. Kuran je pun takvih proturječja. Očito je kako je Alah manijakalna projekcija Muhameda iz vrelog podneblja, nastala iz fatamorgane na +60 C* i paklenoj žeđi, a koji je osim što je prethodno bio psihopat gajio sklonost i blažem obliku pedofilije. Poznato je da je oženio maloljetnu djevojčicu. U Kuranu je vidljiv Muhamedov neutaživi seksualni poriv i druge ekstremne patologije te megalomanska politička ambicija, što nam otkriva arapski kulturološki presjek Muhamedove prve barbarske islamske države (islam ili smrt), a koji je specifikum i današnjeg islama i muhamedanaca bez obzira je li se radi o praktično blagoj, tvrđoj ili radikalnoj varijanti spomenute lažne religije.
IzbrišiDavid
https://www.youtube.com/watch?v=Wop21xgoyAQ
IzbrišiBivši musliman Nabeel Qureshi daje pogled muslimana na islam. Drži jako zanimljiva predavanja.
Sjećam se da je u jednom predavanju rekao da mu niti jedan učeni musliman nije znao objasniti 159. ajet iz sure 4. koji se odnosi na Isusa:
"I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti."
(Knjiga, doslovno Al Furqan. Tako se u Kur'anu nazivaju svete knjige Tevrat, Stari zavjet, Indžil, Novi zavjet i Kur'an, a i ostale ranije svete knjige, zato što one rastavljaju istinu od neistine, pravo od krivog i ono što je dozvoljeno od onog što je zabranjeno. - tumačenje iz prijevoda Kur'ana Besima Korkuta.)
S.
Vrlo je teško povući crtu između radikalnog islama i islama. Mnogi dobri poznavatelji islama tvrde da razlika ne postoji. Ne postoji neka posebna knjiga koja motivira teroriste da ubijaju, pale i pljačkaju. Oni jednostavno počnu proučavati Kuran i živjeti svoju vjeru.
OdgovoriIzbrišiA u Kuranu je lijepo navedeno što sve trebaju činiti.
Dolazak Turaka u naše krajeve nije se bitno razlikovao od onoga što danas radi IS u Siriji, Iraku i Libiji.
Kikii
Pozdrav,
OdgovoriIzbrišiZanima me što je sa židovskim zajednicama i dijalogom s njima?
Isto što i sa svim ostalim lažnim religijama.
IzbrišiPrimjer Alfonsa Ratisbona:
http://www.traditioninaction.org/SOD/j112sdOLMiracles_1-20.htm
http://angeluspress.org/The-Conversion-of-Marie-Alphonse-Ratisbonne
http://www.newadvent.org/cathen/12659a.htm
„Anakroni“ Sveti Franjo Asiški je vjerovao Bogu i bio politički nekorektan: „Ako se ti sada kolebaš između Krista i Muhameda, naredi da se raspali vatra i ja ću ući u tu vatru s tvojim svećenikom da bi vidio čija je vjera Prava Vjera."
OdgovoriIzbrišiMožemo li zamisliti Svetog Franju Ksaverskog u Indiji i Japanu kako podilazi muslimanima, budistima i šintoistima i palamudi kao dr. Kovač?!
Ajde što ovi naši modernistički nesretnici ne slijede svece, ali oni ni Bogu ne vjeruju. Jer Bog je jasan u vezi takvih „dijaloga“: Psalam 1,1 „Blagoslovljen je čovjek, koji ne stoji u vijeću bezbožnika i ne ide putem grješnika i ne sjedi u društvu opakih;“
Međutim, oni su uvjereni da Bog ustvari nije mislio to što je rekao, tako da ćemo se još naslušati dijaloga.
Kvatrić
Poštovanje,
OdgovoriIzbrišiveć neko vrijeme se bavim temom dijaloga i mogu reći kako sam oduševljen Crkvenim govorom na tu temu. Napisao sam jedan članak na tu temu i svakako ga preporučam na čitanje. Pokušao sam argumentirano, uzimajući u obzir Evanđelje i činjenice današnjeg vremena, odgovoriti na pitanja poput: Što je to dijalog? Koji je njegov cilj, pravila dijaloga? Kako Crkva kroz povijest gledala na dijalog? Ako Crkva ima puninu istine, može li učiti od drugoga?
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=192053
Nadam se da ćete mu pristupiti u dobroj vjeri.
Svako dobro vam želim!
Iz clanka:
IzbrišiJe li Koncil uz promijene obreda i načela zaista utje-
cao i na promjene vjernikove nutrine ili
i dalje u dobroj mjeri robujemo starom
mentalitetu neobraćena čovjeka? A mož-
da je 50 godina ipak premalo vremena za
dubinsku promjenu te za sada možemo
biti zadovoljni postignutim napretkom?"
Ovo ne razumijem. Lijepo je da priznajete promjenu obreda i nacela, u tome se slazemo. Ali kakvo je to osobno obracenje donio koncil neobracenim pretkoncilskim ljudima? Kako mjerite "postignuti napredak"?
Naravno, obradovalo me da cu konacno naci objasnjenje sto je to dijalog.
Dijalog je razgovor čovjeka s čovjekom
o bitnim stvarima čovjeka radi njega
samoga.
Ostao sam zapanjen procitavsi ovu recenicu. Vratio sam se stranicu nazad na cetiri povijesna razdoblja odnosa Crkve prema svijetu koja navodi Turcinovic, a vi prenosite. Zar su zaista ovog gore bitna obiljezja dijaloga koji je pokoncilsko "sredisnje mjesto u susretu s drugacijim"?
Najvazniji i bolno pogresni dio u cijelome clanku po meni je ovaj:
Nužno
je pretpostaviti da različiti stavovi nisu
samo posljedica zle volje ili niske inteli-
gencije, nego i različitih pristupa zbilji.
Proturječja iz kojih se pristupa često is-
padaju prividna i plod su nepotrebnih
i prenaglih zaoštravanja i zaokruživanja
koja se mogu shvatiti iz kulturne, pov-
ijesne, društvene i političke situacije.
Stoga često ispada da ljudi i nisu u
proturječju, ali zbog neslušanja drugoga
i automatskoga svrstavanja u tabore nes-
posobni su to uvidjeti.
Ovo nam je sve lako prihvatiti u
općem kontekstu, ali kada govorimo o
pitanjima vjere gdje smatramo da putem
Crkve posjedujemo puninu istine, kako
pristupiti sa stavom da možda nisam u
pravu? Nije li to znak sumnje i nevjere?
Upravo je iz prethodno rečenoga vidljivo
kako je prilaženje istini konvergentne
naravi. Istoj se stvari pristupa iz drugoga
kuta na zbilju i za govor o apsolutnoj is-
tini nužno je obuhvatiti sve te različite
pristupe i imati ih u vidu. Nadalje, često
se u Crkvi izgubi granica između onoga
što je objavljena vječna istina i onoga što
je čisto ljudska spoznaja, naše tumačenje
uvjetovano vremenom. Stoga postoji
mogućnost da je crkveni autoritet u
krivu kada govori o stvarima koje se tiču
vremenitih stvari ili tumači vječne istine
iz vida koji je društveno, kulturno, pov-
ijesno i politički uvjetovan. Prihvaćanje
da kao vjernik možda nisam u pravu i
ozbiljno razmatranje onoga koji misli
drugačije može dovesti do toga da u svo-
joj vlastitoj vjeri bolje prepoznam ono
autentično Božje. O tom razlikovanju
i otvorenosti prema istini govori i prof.
Nikola Bulat kada kaže: „Svatko tko stu-
pa u dijalog mora biti potpuno otvoren
za tuđa mišljenja i uvijek spreman kori-
girati svoja mišljenja i svoja stajališta, kad
se za to navedu jaki i opravdani razlozi.
Tu ne smije biti nikakva dogmatizma u
mišljenju ako se ne radi o definiranim
istinama.“
Ali problem upravo jest u tome sto se raspravlja o definiranim istinama!!!
Slicna polemiziranju je i apologetika koja ima za
cilj ne samo obranu vjere i pokazivanje
protivniku kako je u krivu, nego ga doka-
zima manje ili više prisiliti da prihvati tu
vjeru. Profesor Bajsić je u svojim spisima
pokazivao priličnu „alergičnost“ na takav
tip govora.
Dodje mi da placem.
Dijalog za cilj nema preo-
Izbrišibratiti protivnika, ukazati njemu ili
slušateljstvu kako je u krivu. On nije
nikakva taktika, metoda ili varka posti-
zanja nekoga skrivenog cilja. Niti mu
je u interesu stvaranje kompromisa
radi lakšega suživota, „nego integrac-
iju drugog čovjeka u svoj njegovoj
autentičnosti u moje dosadanje mišljenje
i vrednovanje“.
Ima li ova recenica "integracija drugog covjeka u svoj njegovoj autenticnosti u moje dosadanje misljenje i vrednovanje" ikakvog smisla ili to moze znaciti sto god u danom trenutku zelim (npr. ako sam modernisticki teolog priliku da progurujem svoje ideje putem toboznjeg "dijaloga" s nevjernicima koji je zapravo poruka ne njima, nego vjernim katolicima)
Za razliku od Bajsića, Katalinić, pozivajući
se na Gaudium et spes, iznosi konkretne
ciljeve dijaloga: „rad za mir i bratstvo
među narodima, rad na izgradnji svijeta
na ekonomskom, socijalnom, znanstven-
om, kulturnom, tehničkom, moralnom
i drugim poljima.“
Da parafraziram, dogovor gdje ce se graditi vodovod.
profesori sa splitske teologije
govore o funkciji dijaloga među kojima
navode: raščišćavanje gorućih problema
u Crkvi; preispitivanje svoje odlučnosti,
na nivou osoba i institucije, u borbi pro-
tiv uspavljujućega egocentrizma; bolje
shvaćanje i izražavanje vječnih istina;
izražavanje bratske ljubavi, potrebe soli-
darnosti i radost što smo skupa.
Evo ga, bas mi se ovo cini kao potkrjepa gore spomenutog primjera. Umjesto da posteno i jasno iznesem svoja stajalista i branim ih argumentima, ja cu toboze dijalogizirati s drugima i drugacijima i onda prihvacati (ili interpretirati) zakljucke dijalogiziranja tako da odgovaraju unaprijed postavljenim modernistickim temeljima za sto su "rasciscavanje gorucih problema u Crkvi" i "bolje shvacanje i izrazavanje vjecnih istina" eufemizmi.
Najveća zapreka dijalogu jest niz
urođenih ponašanja koja čine da se ljudi
okupljaju u grupe. Grupe su skupine s
podijeljenim ulogama i s vlastitim sus-
tavom vrijednosti i načinom komu-
niciranja. Posljedica takva grupiranja su
unaprijed obezvrjeđivanje pripadnika
drugih grupa, njihovo izbjegavanje ili u
krajnjem slučaju čak i progon.
Ali to nije istina. Ako je grupa zasnovana primjerice na tome da prihvacam nauk Isusa Krista. To sto se netko identificira s odredjenom grupom (toliko sirok pojam da moze znaciti bilo sto), ne znaci da automatski obezvrjedjuje pripadnike drugih grupa.
Izdvojit cu jos samo ovo bez komentara:
Stara je apologe-
tika razdvojila svoje izlaganje s obzirom
na adresate. Ovisno o tome kome se
obraćala, prilagođavala je sadržaj koji
izlaže. Sva se komunikacija svodila na
to da se sugovorniku pokaže nadmoćna
istina koju kršćanska grupa posjeduje.
Dakle, sve se vrtjelo oko predmeta koji se
izlaže. U pokoncilskom razdoblju sadržaj
govora više nije središte jer cilj više nije
logikom i argumentima dokazati istinu.
Zao mi je, ne mogu vise. Procitao sam cijeli clanak iz postovanja prema autoru, ali uistinu mi se place kad vidim sto uce i proucavaju danasnji bogoslovi, buduci svecenici. Molim sve koji procitaju ovaj komentar, a katolici su da izmole jednu Zdravo Mariju za Tomislava. Kada su prijasnji svecenici isli primjerice za vrijeme bl. Stepinca u krvavu kupelj iza sebe su imali tisucljetni nauk i bogosluzje Crkve. Danasnji mladi svecenici odlaze kao ovce medju vukove, ali nakon sto ih se godinama ucilo da su vukovi zapravo dobri.
Zaboravio sam spomenuti, Tomislave, da nigdje u vasem clanku nisam naisao na Evandjelje iako ga spominjete u svom komentaru. Molim vas, citajte u Evandjelju i ostatku Novog Zavjeta kako je Gospodin, kako su apostoli "dijalogizirali". To neka vam bude uzor, a ne neki novi "evandjelisti" poput Sagija, Turcinovica, Bajsica itd.
IzbrišiOvo što piše Tomislav Š. je čisti relativizam koji uopće ne mari za Božju riječ. "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se." (Mk 16,15-16).
IzbrišiOsvrnuo bih se na nekoliko konkretnih navoda.
"Je li Koncil uz promijene obreda i načela zaista utjecao i na promjene vjernikove nutrine ili i dalje u dobroj mjeri robujemo starom mentalitetu neobraćena čovjeka? A možda je 50 godina ipak premalo vremena za dubinsku promjenu te za sada možemo biti zadovoljni postignutim napretkom?"
Dublje pitanje koje bi autor trebao sebi postaviti jest: je li Duh Sveti vodio Crkvu i prije 2. vatikanskog koncila ili ne? Ako jest, odakle nam pravo veličati koncilsku "promjenu" i "napredak" koji po svemu tome gazi, umjesto da ono pretkoncilsko prihvatimo kao dobro, jer je plod djelovanja istog Duha Svetoga? Ako ju pak nije vodio prije koncila, zašto bismo trebali misliti da ju je vodio na koncilu i nakon njega; koji je racionalni temelj takvog uvjerenja, nije li prije riječ o teškoj nedoslijednosti?
"„Svatko tko stupa u dijalog mora biti potpuno otvoren za tuđa mišljenja i uvijek spreman korigirati svoja mišljenja i svoja stajališta, kad se za to navedu jaki i opravdani razlozi."
Baš me zanima je li autor spreman otići korak dalje i primijeniti ovo sam na sebe, odnosno relativizirati sam svoj relativistički "dijaloški" stav i "biti otvoren" za mogućnost da je upravo staro, tvrdo, "trijumfalističko" pretkoncilsko crkveno shvaćanje bilo ispravno? Ili je dijaloški relativizam naddogma o kojoj nema rasprave, pa imamo, Ratzingerovim riječima rečeno, diktaturu relativizma?
"Slicna polemiziranju je i apologetika koja ima za cilj ne samo obranu vjere i pokazivanje protivniku kako je u krivu, nego ga dokazima manje ili više prisiliti da prihvati tu vjeru. ... Stara je apologetika razdvojila svoje izlaganje s obzirom na adresate. Ovisno o tome kome se obraćala, prilagođavala je sadržaj koji izlaže. Sva se komunikacija svodila na to da se sugovorniku pokaže nadmoćna istina koju kršćanska grupa posjeduje."
Zato je stara apologetika nešto vrijedila. A to što smo je se odrekli ima za cijenu da danas kršćanska i katolička vjera izgledaju iracionalnima i neotpornima na racionalnu kritiku, kao nešto dostojno tek polupismenih i manje inteligentnih starijih seljaka, pa nam sve više ljudi otpada. Nisam nikada čuo da je netko htio napustiti Crkvu pa se zatim predomislio oduševljen koncilskim novogovorom o dijalogu, ali sam zato puno puta čuo da su ljudi napuštali vjeru pod pritiskom kvaziracionalnih argumenata na koje im nitko u Crkvi nije znao dati suvisao odgovor (naravno, jer nisu poučeni u staroj, nedijaloškoj apologetici). Neka autor malo razmisli o tome!
Poštovani Toma Blizanac.
IzbrišiDrago mi je da ste pročitali moj članak i vidim da ste uspješno izdvojili nosive misli članka. Imate dobre analitičke sposobnosti.
No bojim se da je jedna misao ostala izostavljena, a to je da ne dijalogiziraju sustavi nego konretni ljudi. Ono što osobno zamjeram ovakvim stranicama, pokretima i slično, što se zaboravlja na konkretnog čovjeka. "Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? " (1 Kor 2,11) (Vidiš i ja čitam Bibliju :))) ) Mi ne znamo što taj čovjek misli, osjeća, koje su mu nakane. A često su zaista iskrene. I kada on u susretu s kršćaninom čuje riječi kako je on lažac, heretik itd., što mislite kako se osjeća? Napadnut, ponižen, obezvrijeđen ...
Nisu li ti „heretici" upravo oni grešnici, carinici, marginalizirani kojima je Isus pristupao, s kojima je Isus sjedao za stol?
Kada se kaže da nemamo monopol na istinu, da ju ne možemo privatizirati, ne želi se nipošto reći da Crkva nema puninu istine, da je sve istina, sve je super, da ima više puteva spasenja itd. Nipošto! Želi se reći da smo mi ljudi slabi, i ono što mi shvaćamo kao pojedinci, nikada ne smije apsolutizirati, jer bi to značilo Boga staviti u šaku. Mi smo ograničeni i uvjetovani povješću i kulturom u kojoj živimo. Nije nam dano shvatiti nedokučivo. Vjernik mora stalno preispitivati se .... i sumnjati. Ali ne sumnja u smislu namjerne tvrde želje za odbijanjem Objave, nego stalno propitkivanje kako bi se još više upoznalo tog Isusa kojeg tražim, kojeg toliko ljubim, kojeg želim što više upoznati i biti mu što bliži. O toj sumnji genijalno govori tada još mladi profesor Ratzinger u svojem uvodnom poglavlju Uvoda u kršćanstvo. I upravo tu sumnju on vidi kao zajedničko i kršćaninu i ateistu i koja i tom ateistu ne dozvoljava da zaključi "Boga nema", nego ga stalno tjera da traži, što ostavlja mogućnost da ga i nađe. Sumnja kao sredstvo evangeliazacije! Koji paradoks! No nije li naša vjera prepuna paradoksa? Zato i jest tako čudesna i divna.
Usput, ja sebe vidim kao vrlo tradicionalnog katolika. Često me ljudi opisuju kao pravu konzervu. Nije baš lijepo donositi unaprijed takve zaključke. Znam da emocije rade, ali mislim da ne treba uspoređivati ljude s Mladićem, ili govoriti da će uvesti jogu na misu i druge besmislice.
"Mi ne znamo što taj čovjek misli, osjeća, koje su mu nakane. A često su zaista iskrene. I kada on u susretu s kršćaninom čuje riječi kako je on lažac, heretik itd., što mislite kako se osjeća? Napadnut, ponižen, obezvrijeđen ... "
IzbrišiMeni se često učini da je danas zavladala epidemija preosjetljivosti, moža bi čak bilo preciznije reći - oholosti. Jedna od najčešćih parola koja se danas može čuti je - ne osuđuj, i to primijenjena na situacije u kojima netko tek želi izraziti svoje neslaganje s nečijim stavovima, svoje neodobravanje nečijih postupaka, svoje mišljenje da nešto nije u redu. Kao da je to smak svijeta što se nekome sve ne odobrava, što se netko drugi eto drznuo misliti da je taj sa nekim svojim mišljenjem u krivu. Ja mislim da postoji vrijeđanje, ali da postoji i sasvim fino i pristojno izricanje neslaganja i neodobravanja. I mislim da bi svaki normalan čovjek trebao biti sposoban primiti i podnijeti ovo drugo. Tako da obrazloženja poput ovog citiranog nemaju svog temelja, prije su znak nedostatka hrabrosti, iskrenosti i čvrstine u vlastitim stavovima, nego neke uviđavnosti prema drugome.
Jure M.
TŠ:
Izbriši"I kada on u susretu s kršćaninom čuje riječi kako je on lažac, heretik itd., što mislite kako se osjeća? Napadnut, ponižen, obezvrijeđen ..."
Ma dajte. Katolici nisu raskolnike ni krivovjernike išli obraćati na ovaj način. Jednostavno su im objasnili da su u zabludi i da se ne mogu spasiti ako ne uđu u Kat. Crkvu, Crkvu koju je Krist ustanovio i za čijeg je pastira postavio sv. Petra i njegove nasljednike (pročitajte ovaj primjer kako je sv. Ivan Vianney obratio jednog protestanta:
http://www.traditioninaction.org/religious/h029rp.Protestant_Jordan.html)
No, prema tvrdokornim raskolnicima, krivjernicima i širiteljima zabluda (npr. Focije, Luter, Kalvin itd.) su imali drukčiji stav. Njihovu su izopačenost tvrdim riječima razotkrivali zajedno s njihovim herezama, iz dva razloga: iz ljubavi prema Istini ("Ja sam Put, Istina i Život"), tj. prema Sv. Vjeri, te iz ljubavi prema svim ljudima koje bi ti tvrdokorni širitelji zabluda mogli (ili već jesu) dovesti u zabludu.
Što se tiče terminologije, Crkva je uvijek sekte raskolnika i krivovjernika zvala pravim imenom i osuđivala, jer bi inače svojom šutnjom ili korištenjem imena koja impliciraju da oni nisu u raskolu ili krivovjerju navodila na zabludu katolike, a članove tih sekta utvrđivala i ohrabrivala u njihovoj odvojenosti od Kristove Crkve.
To bi bio težak grijeh protiv bratske ljubavi i protiv ljubavi prema Bogu, koji želi da se svi obrate na pravu vjeru i da se spase.
TŠ:
"Nisu li ti „heretici" upravo oni grešnici, carinici, marginalizirani kojima je Isus pristupao, s kojima je Isus sjedao za stol?"
Ne, današnji heretici bi se donekle mogli usporediti sa Samarijancima (tj. Samaritancima) onog vremena, koji su stvarno i bili raskolnici i krivovjernici, dok su ovi koje vi spominjete bili pravovjerni židovi, iako prezreni od drugih poradi svog statusa ili jer su bili poznati kao javni grješnici.
TŠ:
"Kada se kaže da nemamo monopol na istinu, da ju ne možemo privatizirati, ne želi se nipošto reći da Crkva nema puninu istine..."
Ne, time se želi reći da i lažne religije imaju istinu, ali ne toliko koliko Kat. Crkva, a to je modernistička hereza, kako je razotkriva i papa sv. Pio X.
TŠ:
"Želi se reći da smo mi ljudi slabi, i ono što mi shvaćamo kao pojedinci, nikada ne smije apsolutizirati..."
Samo što se tu ne radi o onog "što shvaćamo kao pojedinci", nego o onom što Božja Crkva nepogrješivo propovijeda i definira, a to jest apsolutno i obavezuje svakog čovjeka.
TŠ:
"Vjernik mora stalno preispitivati se .... i sumnjati."
To je čisti modernizam. Kao odgovor na to evo ne čak ni neki tradicionalni izvor nego koncilijarni KKC:
"2088 Hotimična sumnja o vjeri zanemaruje ili odbija držati istinitim ono što je Bog objavio i što Crkva predlaže vjerovati. Nehotična sumnja znači kolebanje u vjeri, poteskoću nadvladati prigovore vezane uz vjeru, ili pak tjeskobu izazvanu njezinom nejasnoćom. Ako se njeguje naumice, sumnja moze dovesti do duhovnog sljepila.
2089 (...) Krivovjerje je "uporno nijekanje, poslije primljenog krstenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju"
TŠ:
"Usput, ja sebe vidim kao vrlo tradicionalnog katolika."
Kako se netko od nas vidi nije važno. Važno je kakvu vjeru javno ispovijedamo, a vi nažalost ispovijedate modernizam. Ali nije kasno, još možete uzeti i pročitati predkoncilske teološke udžbenike i katekizme, enciklike (npr. Mortalium animos, Pascendi, Syllabus itd.) i odbaciti modernizam te prigrliti Katoličku Vjeru, "cjelovitu i neokaljanu" ( Ispovijest vjere Tridentskog koncila, korištena sve do konc. revolucije pri primanju obraćenika u Crkvu). Neka vam Dobri Bog, kojega u obraćenju neke duše ne može zapriječiti ni sav sustav koncilijarnih hereza (od kojih je relativizam možda i najgora), u tome pomogne svojom neizmjernom i čudotvornom milosti.
Zanimljivo je pozivanje na našeg 'velikog koncilskog teologa' Turčinovića i njegove 4 epohe. Velike parole o povratku na izvore i pozivanju na 'prve kršćane' su za 'koncilske teologe' aktualne samo kada to njima odgovara (i to protumačeno u nekom njihovom kontekstu). Kada su pak njihove ideje u očitoj suprotnosti, tada se tu činjenicu ignorira. Ovdje čak i on sam priznaje da prvi kršćani nisu gajili nikakav 'dijalog' (u kojem ga god smislu progresivisti shvaćali) – pa, idemo li sada 'ad fontes', radimo li 'ressourcement', ili je to u ovom slučaju irelevantno?
IzbrišiOva pak izjava: ,,Vjekoslav Bajsić tvrdi da se o dijalogu tek počelo govoriti s Koncilom kada je Crkva odustala od ponovne uspostave kršćanskoga društva te prihvatila činjenicu društvenoga i idejnoga pluraliteta." je u tako očitoj suprotnosti s katoličkim naukom o Kristovom društvenom kraljevanju (Syllabus Pija IX., Immortale Dei Lava XIII., Nos vehementer Pija X., Quas primas Pija XI.), i uopće sa sensus catholicusom da ne bi bilo potrebno ni komentirati. Dakle Crkva treba odustati od uspostave kršćanskog društva? Bilo je prije Koncila zemalja gdje katolici nisu bili u većini (npr., Njemačka, SAD), ali nikome nije padalo na pamet da bi trebalo odustati od izgradnje katoličke države. Svatko je razlikovao ideal od nesavršenog stanja koje treba trpjeti, ali nikako se s njime pomiriti i odustati od ideala – a taj ideal nije ništa drugo doli zahtjev katoličke vjere. Koja je to ideja da se trebamo pomiriti s činjenicom da je društvo indiferentističko, i odakle može proizlaziti ako ne iz društvenog indiferentizma – stava da nije bitno na koji je način država uređena i da je sve prihvatljivo?
FG45444:
OdgovoriIzbrišiNe smijemo zaboraviti povijesnu činjenicu da je ekipa oko TDKSa bila u dosluhu s UDBOM, misleći da time sebi stvara prostor slobode za djelovanje, odnosno da stupa u dijalog s drugima, da ispunjava zadaću Koncila i sl. Kad su biskupi reagirali, ovi su se malo primirili... Međutim, starije biskupe naslijedila su duhovna djeca TDKSovaca i sada ih kuju u zvijezde... Tko išta kaže protiv TDKSovaca, dobije po nosu...
Kaže se da tko s đavlom tikve sadi o glavu mu se razbijaju.
E pa sad se nama, mladima, tikve o glavu razbijaju zbog eksperimenata starijih.
Napunili se fakulteti, sjemeništa, kurije i župe progresivcima i liberalima, a
katolici stjerani u katakombe, crkvene katakombe.
Tko hoće dijalogizirati s đavlom, eno mu "Red egzorcizma"... Najbolje na latinskom.
„Slicna polemiziranju je i apologetika koja ima za cilj ne samo obranu vjere i pokazivanje
OdgovoriIzbrišiprotivniku kako je u krivu, nego ga dokazima manje ili više prisiliti da prihvati tu vjeru. Profesor Bajsić je u svojim spisima pokazivao priličnu „alergičnost“ na takav tip govora.
Stara je apologetika razdvojila svoje izlaganje s obzirom na adresate. Ovisno o tome kome se obraćala, prilagođavala je sadržaj koji izlaže.
Sva se komunikacija svodila na to da se sugovorniku pokaže nadmoćna istina koju kršćanska grupa posjeduje. Dakle, sve se vrtjelo oko predmeta koji se izlaže.
U pokoncilskom razdoblju sadržaj govora više nije središte jer cilj više nije logikom i argumentima dokazati istinu.“
Majko mila, ovo je genijalno, remek djelo modernizma! Može li luđe od ovoga?
Ovo se treba isprintati i imati uvijek sa sobom. I kad se god povede razgovor, rasprava o stanju u Crkvi, pokazati.
Dakle, ne radi se o paranoji, mišljenju, krivom shvaćanju ili dojmu zalupanih konzervi.
Pa evo vam ljudi, što sami modernisti jasno i nedvosmisleno kažu kakav je njihov stav!
Komu ni nakon ovoga ne će biti jasno do kuda smo dogurali, tome ništa čudno ne će biti ni da jogu ubace u Svetu misu.
Kvatrić
Ovo me podsjetilo na poučno svjedočanstvo jednoj poznatog tradicionalnog katolika iz Australije:
Izbriši"Raspravljao sam s NO učiteljima, koji su me pokušavali navesti da vjerujem protivno Vjeri i saznao sam na teži način da oni nisu vjerovali, i da nisu htjeli da nitko drugi vjeruje, i zapravo ih je neizmjerno iritiralo samo to što me uporno zanimalo što Crkva naučava. Sjećam se jedne prilike kad sam imao 12 godina i tek krenuo u srednju školu, kad je razredu bila zadana jedna od onih glupih vježbi "pojašnjenja vrijednosti" u vezi jedne moralne dileme. Nisam znao što je učitelj, iz Kongregacije kršćanske braće (katolički red), smjerao. Dao sam mu odgovor, koji je poradi mog neznanja bio nepravovjeran, a zatim sam ga pitao koji je točan odgovor. Rekao je: "Nema točnog odgovora." Pokušao sam opet: "Što Crkva (o tom) naučava?" Rekao je da Crkva više ne naučava - ona pojašnjava naša postojeća vjerovanja, ali nam ne nameće učenja kao što je prije. Neka velika milost je ušla u moje srce i odjednom sam znao u čemu je stvar, pa sam ga pitao što je Crkva (o tom pitanju) naučavala prije, dok je još naučavala, i rekao mi je! Zatim sam ja rekao da vjerujem toj nauci. Bio je bijesan. Nikad neću zaboraviti taj dan - tada mi je bilo potpuno jasno da ako hoću ostati katolik to će morati biti usprkos tih ljudi koji su mrzili pravu Vjeru i koji će, ako ikako budu mogli, izbjegavati nam uopće reći što Crkva naučava. To je bilo 1981."