utorak, 23. prosinca 2014.

Gostujući autor - Povratak tradicije: Navještaj Božićne svetkovine prema Rimskom Martirologiju

Zahvaljujem bogoslovu koji je vrijedno pripremio ove napjeve i popratni tekst. Dragi svećenici, đakoni, kantori, isprintajte si jedan od ovih napjeva i otpjevajte prije polnoćke. Ne uzima puno vremena, a obradovat ćete vjernike.

Već vidim oko čega bi se mogla razviti rasprava, pa u komentarima imajte u vidu da ulazimo u Božićno vrijeme blagosti i mira.

***

Reformom liturgije nakon II. vatikanskog koncila, uklonjene su mnoge stvari iz liturgije, uključivši i Navještaj Božićne svetkovine. Naime, tradicionalna rimska liturgija ima tri navještaja: Uskršnji (Exultet), na Bogojavljenje (pomičnih svetkovina) i Božićni. Božićni nije opstao pod reformatorima, ali ga je već 1980. sv. Ivan Pavao II. vratio prije papinske mise. Tradiciju Božićnog navještaja nastavio je i papa Benedikt XVI. zadnjih godina. Božićni navještaj uzima se iz Rimskog martirologija čije je zadnje izdanje izišlo 2005.g. Neke biskupske konferencije poput one SAD-a, uključile su ga u treće izdanje Rimskog misala. Nažalost, naš narod nema preveden ni Martirologij, ni treće tipsko izdanje Rimskog misala (već preko 10 godina), Rimski Gradual (preko 40 godina) itd. te nisu implementirane ni mnoge druge promjene ni na službenoj razini HBK (ime svetog Josipa u kanonu, pro multis/za mnoge - u pretvorbi, promjena izraza kršćanska zajednica u Crkva Božja u obredu krštenja) što je stanje za žaliti i graniči s nebrigom o liturgiji. Pokušaji popravka nove liturgije i zacjeljivanja loma i diskontinuiteta vide se već u trećem tipskom izdanju Rimskog misala (povratak nekih spomendana - Ime Isusovo, obveza pokrivanja slika i križeva na Glušnicu, molitve nad narodom u korizmi) i ono uključuje povratak Navještaja Božićne svetkovine, doduše s nešto izmijenjenim tekstom i napjevom. Na našim područjima navještaj se pjevao i to na narodnom jeziku, a to dokazuje i Vlašićev Evanđelistar iz 1921.g. koji uključuje Navještaj iz Martirologija i predviđa ga prije mise na Badnji dan.

(Slika teksta iz Vlašićevog Evanđelistara, 1921.)

U listu Katedralne župe Naše Gospe u Dubrovniku - Naša Gospa (Dubrovnik), XVI (2010.), br. 43 nalazi se prijevod navještaja po novom martirologiju i glasi:
Vjekovima nakon stvaranja svijeta, kad je na početku
Bog stvorio nebo i zemlju i oblikovao čovjeka na svoju sliku;
stoljećima nakon Potopa, kad je Svevišnji stavio dugu u
oblake kao zalog mira i Saveza;
dvadeset i jedno stoljeće nakon što je Abraham, naš otac
u vjeri, krenuo iz Ura Kaldejskoga;
trinaest stoljeća nakon izlaska izraelskoga naroda iz
Egipta pod Mojsijem;
oko tisuću godina od Davidova pomazanja za kralja;
sedmice šezdeset i pete po Danijelovu proročanstvu;
olimpijade sto devedeset i četvrte;
od utemeljenja Rima godine sedamsto pedeset i druge;
četrdeset i druge godine vladanja cara Oktavijana Augusta,
kad je mir bio po svoj zemlji,
Isukrst, vječni Bog i Sin vječnoga Oca,
hoteći svojim premilosnim dolaskom posvetiti svijet,
začet po Duhu Svetomu, i pošto je proteklo devet mjeseci
po začeću

postavši Čovjek, u Betlehemu Judinu porađa se od Marije Djevice:
Porođenje Gospodina našega Isukrsta u tijelu.

Na stranici Divinum Officum možemo vidjeti kako se koristio u časoslovu do II. vatikanskog koncila ili sada u izvanrednom obliku. Dovoljno je upisati u gornje polje 12-24 (godina može biti bilo koja) i kliknuti na Prima na dnu. Pred kraj prvog časa nalazi se Navještaj iz martirologija.

U želji da se navještaj čuje i u našoj Domovini, da se vrati ova lijepa tradicija na veću slavu Božju i spas duša, pripremio sam sam navještaj na tri napjeva (tradicionalni, jednostavni i svečani), koje donosim ovdje:
Za ljubitelje gitara u liturgiji, video iz Brazila: https://www.youtube.com/watch?v=Y7rHsCRmE_I ;)

Navještaj se također zove i Kalenda jer počinje s „octavo kalenda ianuarii“. U pripremljenim napjevima odlučio sam se za englesku varijantu koja je „dvadeset i petog dana prosinca“, ali sam za razliku od njih koji su skratili napjev, zadržao originalni. Iako taj prvi redak nije obveza govoriti i pjevati (Vlašićev Evanđelistar ga ni ne donosi!) te se tekst može početi od „vjekovima...“ smatrao sam da bi lunarni kalendar bilo teže odrediti svake godine te da je ovo vrlo praktično riješenje.

Tumačenje teksta, napjeva (op.a. da i to postoji i dapače ima teologiju iza sebe) te upute za redovni oblik mise, donosim iz jedne knjige:

Navještaj Božićne svetkovine prema Rimskom Martirologiju
(iz Proclamations for Christmas, Epiphany, and Easter, Catholic Church, International Commission on English in the Liturgy, str. V, VI, 2011.)

Porođenje Gospodina Našega Isusa Krista (Božićni navještaj), dolazi iz Rimskog Martirologija, zbirke svetačkih dana i liturgijskih propisa, koji su se (u nekim mjestima još uvijek) čitali tijekom Prvog časa (op.a. koji je ukinut konstitucijom Sacrosanctum Concilium - točka 89. d) neka se ukine prvi čas), koji je bio prva molitva dana. Martirologij, što znači "spomen popis mučenika" je u biti almanah, a kada se čita javno, mogu se navijestiti lunarne faze kao i spomeni te blagdani svetaca. Božićni navještaj je dio ovog kompendija dana. Sve se odnosi na vrijeme kao takvo: ono nam postavlja Kristovo rođenje u kontekst ljudske povijesti, osobito svete povijesti Židovskoga naroda, od Abrahama do Mojsija, od Davida do proroka. Navještaj koji čujemo na Božić, bio je revidiran da odrazi sve veći razvoj Crkve u shvaćanju vremena Stvaranja. Krist je došao u svijet "vjekovima nakon stvaranja svijeta", i "stoljećima nakon Potopa". Navještaj smješta Kristovo rođenje u povijest izabranog naroda, kao i grčkog kalendara - "olimpijade sto devedeset i četvrte", rimskog - "od utemeljenja Rima godine sedamsto pedeset i druge, četrdeset i druge godine vladanja cara Oktavijana Augusta". U tom preciznom trenutku u povijesti, Isus Krist se rodio od Djevice Marije u Betlehemu. Rodio se poradi Božjeg plana ljubavi da "svojim premilosnim dolaskom posveti svijet.". Mi se radujemo što živimo u tom posvećenom svijetu, prožetom Božjom prisutnošću.

Napjev Božićnog navještaja bogato učvršćuje ovu temu (op.a. misli se na jednostavni napjev prema Rimskom martirologiju, ali tu se još bolje uklapa tradicionalni napjev iz Laudes Festivae koji koristi čisti napjev SZ čitanja dok jednostavni koristi modificirani). To je prilagođena verzija tonusa za pjevanje starozavjetnih čitanja. Kao takav, tonus je veoma prikladan za pjevanje Navještaja koji nas vodi kroz Stari Zavjet, od Postanka do Danijela. Napjev počinje s normalnim kadencama, ali se onda događa nešto zanimljivo. Kada se spomene ime Isus Krist u tekstu, kadence nestaju i tekst ostaje kao zaglavljen na ravnom tonusu za recitiranje. Efekt je dramatičan i podiže napetost dok čekamo razrješenje. Ali umjesto da se spusti na kraju misli, napjev skoči na svoju najveću visinu na riječi "rodi se" (op.a. na hrvatskom, na riječi: postavši čovjek). Dobro otpjevan, Navještaj je elektrizirajuć: kroz riječi i glazbu prepoznajemo da je Kristov dolazak sve promijenio. On dolazi dolje na zemlju da nas podigne gore u nebo. Samo zadnji redak, "Porođenje Gospodina našega Isukrsta u tijelu" vraća napjev na početnu visinu gdje završava normalnom kadencom.

Rubrike ne nude nikakvu preporuku tko bi trebao pjevati Božićni navještaj ili s kojeg mjesta. Đakon ga može pjevati, ali je jednako prikladno da ga pjeva laik pjevač. Navještaj se može pjevati ili čitati s ambona, drugog stalka ili s drugog prikladnog mjesta u crkvi.

Rubrike predlažu da je prikladnije mjesto za Navještaj Liturgija časova negoli misa. Ako se naviješta tijekom Večernje, slijedi nakon uvoda i prije himna. Također se može ubaciti u Službu čitanja prije Te Deuma (Tebe Boga hvalimo). Ukoliko se Služba čitanja obdržava kao bdijenje prije polnoćke, neke dodatne rubrike koje spajaju Službu i misu, mogu se pronaći u liturgiji časova. Te Deum, kojim se inače zaključuje Služba na Nedjelje i svetkovine se ne pjeva već ga mijenja Slava u misi, nakon čega se moli zborna molitva dana i misa se nastavlja kao inače. Ulazni obredi i pokajnički čin se ispuštaju.

Treće izdanje Rimskog Misala uključuje neka pojašnjenja u vezi pjevanja Božićnog navještaja u kontekstu polnoćke. Prije se taj navještaj pjevao nakon znaka križa i mijenjao je pokajnički čin, ali rubrike propisuju da se sada treba čitati ili pjevati prije početka Božićne Mise tijekom noći i da "ne može zamijeniti ni jedan dio mise". Prije nego misa počne, možda nakon preludija ili božićnih pjesama koje pjevaju zbor i narod - kantor može pristupiti ambonu i pjevati Navještaj nakon kojega bi trebala započeti ulazna pjesma ili Introitus.
AMDG

Broj komentara: 10:

  1. pa ja ću ga u svojoj župi pjevati po Vlašiću
    Ivan

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. @Ivane, moram reći da je to vrlo nerazborito.
      Centralna misao liturgije utjelovljenje Spasitelja, i otkupiteljsko djelo, pjevanje po starom (valjda po kriteriju kada je nešto staro, samim time je i nužno bolje) je velik poticaj za podijele i prebacivanje težišta na trivijalne stvari (6000 godina od stvaranja)
      Ima li smisla ljudima koji dođu samo na Božić u crkvu (a to je dobar dio) na Božićnoj misi naviještati nešto takvo (što nije ni de fide, ni de revelatione ni teologia certa - sjetimo se onih odgovora Papinske biblijske komisije početkom stoljeća koja dopušta da se dani stvaranja ne gledaju samo kao dvadeset četiri sata nego kao i duži periodi...) i bespotrebno zbunjivat narod pa i zbog samog legitimnog teološkog MIŠLJENJA ljude udaljiti od Crkve?
      Pa ima li smisla nametati vlastito uvjerenje ostalima kad tu Crkva dopušta puno širu slobodu? Nije li bolje reći vjekovima pa ti misli 6000., a neko će misliti više...ako to Crkva dopušta? Niti se niječe stvaranje, niti potop itd. u novom...a već je velik korak afiramcija tih istina.
      Rasprave i teologiju, osobito tu gdje stvari nisu jasne ili de fide, de revelatione, ne treba nametati, a osobito ljudima koji su na tim misama i nemaju pojma čestoputa o osnovnim istinama, a kamoli o teološki kompliciranim mjestima i problemima.
      Pozivam te da problematiku pogledaš malo šire i djeluješ u kršćanskoj ljubavi i razboritosti.
      Autor teksta

      Izbriši
    2. Poštovani autore i Ivane,
      mislim da je nebitno po kojoj će se verziji otpjevati navještaj. Glavno da ga bude.
      Staro nije uvijek bolje od novoga, ali se pitamo koliko često valja mijenjati staro? I s kojim razlogom? Jesu li brojevi bitni ili nisu? Šale radi, mogli bismo u "najnovijoj" verziji napisati: 5199. po računu u Rimu, a 5509. po računu u Konstantinopolu. Onda bi bilo jasno da nema suglasja o godinama.
      Treba li promjene, ili se promjene rade samo zbog promjena. Hoću li promijeniti krov na kući jer novi crijep ima ljepšu nijansu crvene? Hoću li ga promijeniti jer mi nova konstrukcija omogućuje uštedu za grijanje 1%? A što ako je 70%?
      Narod uistinu nema pojma o osnovnim istinama, ali mu se neprestano servira dojam da je u tijeku intenzivno osuvremenjivanje i da sada Crkva napokon "hvata" progres kojim je svijet otišao daleko, daleko (pokojni arhimodernist kardinal Martini u svojoj "oporuci" vrlo zločesto govori o zaostatku od 200 godina; jasno je da se referira na 1789.). Crkva je postala ta koja je naučena dobivati batine, koja sa strepnjom gleda tko će iz tog vanjskog svijeta što reći, koja se ispričava za križarske ratove, za Galileja, za ono što misli da bi mogla biti kriva i za ono što misli da "svijet" misli da bi je trebao okriviti. Kad crkveni velikodostojnici, i to oni koji su u skladu s vjekovnim učenjem, govore o sodomiji i o preljubu (odnosno bigamiji) osjećaju da imaju potrebu ničim se izazvani ispričavati zbog toga što će se možda netko uvrijediti. Ivan se Krstitelj nije nikome ispričavao!
      Neprekidno osuvremenjivanje stvara u vjernicima dojam neprestanog povlačenja. Mnogi "pristojni" katolik reći će da očekuje da će Crkva uskoro dopustiti drugi brak ili žene-svećenice. Da je to samo pitanje vremena. Na te stvari ne gledaju kao teološko pitanje jer su ih upravo Martiniji i Kasperi naučili da se teološki sve može interpretirati kako se želi. Dakle, prekosutra odlučimo vjenčavati sodomite i rediti žene: nema problema, evo onda dan nakon prekosutra tisuće stranica teksta u najeminentnijim teološkim časopisima o potpunoj opravdanosti toga. Potpisnici doktori teologije.
      Crkva je sama sebi nametnula bolesnu igru protiv svijeta u kojoj se ne poziva na Krista nego na taj svijet. Ne pati od svijeta zbog Krista nego mazohistički perverzno uživa sladostrast u svojoj boli. Vjernici to vide i bježe na sve strane.
      Proslavimo Božić i učinimo svi da se ta bolesna igra prekine.

      Izbriši
    3. Srećo moja, mislim da ti je u tekstu objašnjeno da je ovo dio liturgije i novog obreda a ne samo tridentskog. ovako sam do sada pjevao, naučili me stariji, i prenosim mlađima. Ovo je dio liturgijske tradicije kao i exultet, a kad Sveta stolica zabrani-ja više neću! U svakom slučaju ljudima bude ljepo zbog dramatičnog tona uvoda u polnoćku pogotovo kad na svečani način pjevam. Kod nas se pjeva i časoslov po starim prijevodima vlašićevim pa ga se još uvijek pjeva za razliku u modernim župama gdje stoluju moderni svećenici -utvrdama moderne teološke i liturgijske misli ga nema ni u tragovima, a ne zaboravimo da je II vatikanski koncil potaknuo časoslov i za puk a ne samo i za kler.
      Ivan

      Izbriši
  2. Po carigradskom računu Utjelovljenje se dogodilo u godini 5509, a ne 5199 od stvaranja svijeta.
    Početak godine je 1. rujna (rimske liturgijske knjige uzimaju za početak 1. nedjelju došašća), a tako je bilo i s građanskog godinom u Βασιλεία Pωμαίων.
    Bizantska se godina dobije tako da se gregorijanskoj doda 5508 za dane do uključujući 31. kolovoz, a 5509 za dane od 1. rujna. Sada smo u godini 7523.

    OdgovoriIzbriši
  3. Zar nije Benedikt XVI jedne godine uzeo bas stariju verziju navjestaja, citala se na latinskom? Pa su mu odmah poceli predbacivati da je kreacionist.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Meni je neobično da Židovi imaju svoje računanje vremena, budisti ili hinduisti svoje, muslimani isto tako a druge da ne spominjem. Ako je liturgijski jezik metagovor ili metajezik (retorika mons. Ivana Šaška) jako mi je neobično da nemamo svoje računanje vremena, neovisno o novim teorijama, naglašavam teorijama i znanstvenim postignućima. Meni su Kalende potpuno u redu. Očito treba čekati neku noviju redakciju, koja će, dakako, odgovarati onomu što zacijelo postoji zapisano u Predaji. Ima smisla, baš kao što ima smisla i Exultet u misi vazmenog bdjenja. U tom se smislu doista, bez većih problema, mogu svrstati među kreacioniste: u svakom slučaju uvjerljivije i povijesno-spasenjsko utemeljenije nego li ono što donose znanstvene teorije. Mislim bilo bi smiješno, u najmanju ruku neukusno čuti u naviještaju "x-te godine od hominizacije" ili pak "x-milijuntnite godine od Velikog praska". Treba li to, mislim na problematiku brojenja godina, izvoditi u rukavicama? Ne bih rekao. Podvlačim: nisam liturgijski stručnjak. I za kraj sretan vam i blagoslovljen Božić - Svetkovina rođenja Gospodina našega Isusa Krista! Łongin

      Izbriši
  4. Zna se ko je Institut Krista Kralja, pa nije zanemariva ni njihova praksa:
    https://www.facebook.com/icksp/posts/10152711931068705:0

    OdgovoriIzbriši
  5. Pohvala i zahvala za ovaj post!
    Snimka iz bazilike sv. Petra ove godine: https://www.youtube.com/watch?v=s4vvQpmC3Eg&list=TLKgcg6DFElgU

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.