Gostujući autor - Nekoliko prijevoda

Dobio sam nekoliko kvalitetnih prijevoda članaka koji će biti od interesa čitateljima ovog bloga, ali i široj vjerničkoj populaciji. Premda su tekstovi iz različitih izvora u originalu objavljivani prije više mjeseci, vjerujem da su i danas korisni. Prebacio sam ih u pdf format kako bi se očuvalo oblikovanje teksta, ali i radi lakšeg širenja i dijeljenja. Zahvaljujem prevoditelju! Čitajte, printajte, dijelite!

***

• Kad licemjeri marširaju (rtf)
  
• Dosad nečuveno i neviđeno u povijesti Petrove stolice (rtf)
• Kasperov govor satkan je iz gradiva za bijelu zastavu predaje (doc)
• Biskupska sinoda - Režiser i likovi. Kronologija jednog pokušaja smjene paradigme (rtf)

***

Kad licemjeri marširaju

Upravo sam ponovo na blog stavio svoj vrlo dug tekst Upoznajte kasperijance. U njemu sam, na način koji nijednome muškarcu i ženi prije 100 godina ne bi bio neobičan, nego zapravo prilično banalan, pisao o pojmu sablazni, te o načinima, zacijelo nepoznatim prije 100 godina, ali danas vrlo popularnim, na koje moderni svećenici pokušavaju – da se izrazim neuvijeno – za svoje sirote, zbunjene i u stvari jako blesave ovce pronaći izlaze u nuždi.

Sinoda je, eto, počela, i kao što sam u nekoliko navrata već pisao: plima grimiznog, crvenog ili bijelog otpadništva – raste. Lako je predvidjeti da će modernizam preplaviti mnoge blogove koje ste smatrali pravovjernima, i mnogi svećenici brže-bolje će ponuditi putove prilagodbe. Ipak, sumnjam da će to biti uspješna isprika ovcama kad umru, a kamoli tim svećenicima koji ih ohrabruju u njihovoj gluposti. (…)

Sudeći po raznim znakovima, približava nam se pravi cunami. Ja ću međutim zasad pričekati da vidim. Tko ima oči da čita, neka čita.

Za uvod kazat ću: jadan grešnik kakav jesam, nedostojan i najmanje milosti te sasvim posramljen svojom nesposobnošću da živim kako Krist hoće da živim, ipak se, evo, svečano zaričem da ću, dokle god pišem ovaj blog, radije ostati najizoliraniji, najomraženiji, najizruganiji i najvrjeđaniji katolički bloger u čitavoj blogosferi nego da napišem ovdje i jednu jedinu riječ koju bi, po mojem sudu, neka pobožna starica iz 1914., ili 1954., bila smatrala sablažnjivom i koja bi smućivala katolike. Znam da će se kad umrem vratiti mnogi grijesi da me progone, ali vjernost onomu što naučava Crkva i u što je vjerujući umrla moja baka svagda će me pratiti i, nadam se, uračunati mi se na onaj sudbonosni dan kad će pasti odluka o mojem vječnom usudu. Nije me, doista, nimalo briga koliko će blogera oko mene, svećenika ili ne, podleći duhu vremena. U mene ćete svejednako čuti samo ono što mislim da bi vam pobožne starice bile kazale, i vidjeti crkvene probleme onako kako znam da su ih one vidjele.

Zamislimo, dakle, da dva "jako dobra prijatelja" koja su "slučajno" homoseksualci odluče, oh!, "zajednički snositi životne troškove" i "brinuti se jedan za drugoga". Oni, doduše, osjećaju uzajamnu privlačnost, ali to nema nikakve veze s njihovom odlukom da žive skupa, zar ne? S vremena na vrijeme (stvarno je čudno kako, jer, na kraju krajeva, to su samo homoseksualci koji žive zajedno u istom stanu, danas kad su struja i Sky Sports tako skupi!) "pokliznu se", drugim riječima: počine grozotu koja vapi u nebo za osvetom. A to nas iznenađuje tim više što su "odlučni živjeti čedno", pa je njihovo "pokliznuće" očito neplanirano.

Ali bez brige! Idu oni na ispovijed, u kojoj im svećenik ne kaže: "Sinko, gubi se iz toga stana! Tek tada, kad se prikladno skrušiš, moći ćeš dobiti odrješenje!" Ne, svećenik je "pastoralan": daje odrješenje. Oni će se opet "pokliznuti", i opet, i opet, ali ništa zato: tu je ispovjednik da ih izbavi. Uostalom, oni zapravo žive čedno. To je bar jasno, zar ne?

Ako o tome pitate kasperijance (a za šest, ili dvanaest mjeseci bit će ih tko zna koliko), oni će vam reći da vrijedi isto što i za civilno vjenčane razvedene – obojima treba dopustiti pričest ako: 1) žele živjeti čedno i 2) za svoje su grijehe dobili odrješenje.

A sad se upitajte što bi vaša pobožna pretkinja bila učinila da ste joj u ona vremena takvo što rekli. Da. Opalila bi vam šamar i poslala vas na ispovijed.

Na žalost, današnji svijet ne postupa tako. Današnji svijet: 1) o sablazni nema pojma, 2) neprestano traga za izgovorima ili što lakšim načinima da sve bude po njegovu i 3) misli da samo zato što se nešto događa često, mora biti prihvaćeno.

Razradimo to.

1. Zapanjujuće je da ljudi koji sebe zovu katolicima mogu govoriti da pojam sablazni treba preispitati jer ono što je prije 100 godina bilo sablažnjivo danas više nije takvo. Žalim što se njihov kasperijanski mjehur od sapunice mora rasprsnuti, ali činjenica na koju se pozivaju znači samo to da živimo u vrlo sablažnjivu vremenu. Doista, ni u Sodomi se nitko nije sablažnjavao nad istospolnim odnosima, na svakom koraku. Ali vidite: upravo ju je zato Bog uništio, sve ih poubijavši! Nije rekao: "No dobro, morat ću svoj pojam sablazni preudesiti u skladu sa suvremenim, manje platonskim običajima."

2. Dovoljno sam star da se sjećam vremena kad je grijeh bio grijeh i – točka. Danas pak više nije problem grijeh, nego kako ga zanemariti. Pogledajte samo koliki biskupi, kardinali i obični svećenici nastoje oko toga da se osjećamo dobro. Nije nikakvo čudo što svi kanimo u raj kad umremo, prvim razredom.

3. Živimo u doba kad se sablazan toliko uvriježila u svakodnevnom životu da se pomišlja da sablažnjivo ponašanje sad ima prava koja prije nije imalo. Naravno, niti je imalo ikakva prava onda niti ih ima sada. Zamisao da bismo sablažnjivo ponašanje trebali prihvatiti jer živimo u sablažnjivo doba potpuno je sotonska! I onda se pitamo zašto je Humanae vitae zanemarena! Ovo je abeceda modernizma. Riječ je o naprosto besmislenoj ideji da ako grozan pastir dopusti ovcama da se razbježe, pastirsku skrb valja odbaciti jer… ovce su se razbježale.

Kao što ste mogli primijetiti, ne pravim razliku, što se sablazni tiče, između homoseksualnog para koji glumi čednost i heteroseksualnih priležnika koji igraju istu igru. U oba slučaja posrijedi je očevidna sablazan. Ni jedni ni drugi nemaju se kamo skriti. U oba slučaja radi se o veoma očitom – jer veoma javnom – teškom grijehu. I jedni i drugi isključeni su iz pričesti. I jedni i drugi ako pristupe Presvetom Sakramentu Euharistije jedu i piju vlastitu propast.

I uzalud je posezati za mantrom Tko smo mi da sudimo?, za tim prozirnim oruđem modernistâ i idiotâ. Sablazan je, po samoj svojoj naravi, javna i obvezuje nas, samom svojom naravi, da zauzmemo stav. Ne možemo pred očitom sablazni obnevidjeti pa reći: "Možda večeri provode igrajući Čovječe, ne ljuti se." Bio bi to znak ili potpune imbecilnosti, ili vrlo grešne volje za sljepilom, ili pak teškog neznanja o tome što znači sablazniti bližnjega. A što se razlike između jednih i drugih tiče, koja nedvojbeno postoji, jer jedni su bludnici, a drugi protunaravni bludnici, ona nimalo ne utječe na temeljnu odredbu o tome treba li bilo jednima bilo drugima dopustiti da primaju pričest.

No vratimo se korak natrag. Pogledajmo kako su postupali naši predci, ili, ako hoćete, kako je Crkva prije razdoblja ludila izlazila na kraj s ljudskom grešnošću.

Zar u prošlim stoljećima nije bilo pedera? Prostitutki? Nezakonite djece? Bludništva, preljuba, čega god hoćete?!

Muškarci i žene uvijek su bili grešnici. Ništa što je danas tobože normalno nije bilo nepoznato prošlim naraštajima, niti je Crkva bezbrojne grešnike kamenovala na ulici radi odgoja vrlo, vrlo malobrojnih svetih ljudi. Ne. Crkva se brinula za ono što joj je povjereno: da raskajanoga grešnika preveze sigurno na drugu obalu, žestoko se pritom, na cijelom putu, boreći protiv njegove grešnosti. Zato sablazan nije bilo moguće trpjeti; jer pojedinačne mane pojedinačne su mane, dok je svaka otvorena sablazan – bomba bačena posred kršćanskoga društva.

Nisu naši predci bili ni tako zapanjujuće licemjerni kao moderni kasperi. Nisu se pretvarali da vjeruju kako je u redu da pederi žive zajedno jer tako mogu "zajednički snositi životne troškove" i "brinuti se jedan za drugoga" (a siromaštvo je tada bilo mnogo veći problem nego danas). Nisu imali drskosti da kažu "Tko sam ja da sudim?" kad bi se suočili s nečijim sablažnjavanjem javnosti. Nisu bili tako zaprepašćujuće licemjerni da kažu da "ako netko traži Gospodina", onda je sve manje-više u redu: uostalom, i ne žele imati spolne odnose, zar ne? Samo ih muči visoka stanarina! Žive poput sv. Josipa i Marije, kad vam kažem! Poput svetog Josipa i Marije!

U stvari, razlika između nekad i sad nije u ljudima, niti je u njihovoj grešnosti. Razlika je u tome što je u prošlosti zdrava Crkva činila sve što može da ovce odaleči od grijeha, dok u sadašnjosti bolesna Crkva čini sve što može da ih u njihovu grijehu opravda, učeći ih, usput budi rečeno, zapanjujućem licemjerju ("Mi živimo čedno. Zaista! Barem većinu vremena") zbog kojega posve zaslužena i nedovoljna kazna postaju i najgore uvrede kojima nas zasipaju Židovi, ateisti i sl.

Razmislite, molim vas: kako to da u prošlim stoljećima redovnici nisu imali zajedničke spavaonice s redovnicama, pa možda čak i zajedničke krevete? Zar ne bi kasperijanci rekli da je takva zamisao sasvim u redu jer svatko želi ostati čedan? Pa "ako" bi se tko i bio "pokliznuo", ništa strašno: tu je ispovijed i zatim odmah pričest. – Kako bi se bilo gledalo na takvu pričest? Tko bi je bio mogao uopće zamisliti, a kamoli smatrati dopustivom? I u što se to pretvorila svijest o grijehu ako se danas grešnim doživljava samo još nenalaženje kakva god izgovora za njegovo dopuštenje?

Zaključit ću kratkim autobiografskim, premda anonimnim, zapisom.

Jedan sam od desetaka milijuna posrnulih katolika u ovoj zemlji. Milošću Božjom našao sam put natrag do sakramenata, i danas me zaprepašćuje kako sam, premda odmalena zainteresiran za vjeru, mogao prestati ići na misu, a jasno sam se iz djetnjstva sjećao opomena koliko je to težak grijeh. Odgovor na to pitanje jednostavan je. Prvo: nikad nisam među crkvenim ljudima našao takve koje bih mogao poštivati i u njima vidjeti vodiče u svom duhovnom životu. Bili su zapravo nešto između socijalnog radnika, klauna, kukavice i gubitnika. Drugo: nitko od tih ljudi nije nikad ustrajao na tome da moram ići na misu, štoviše – nisu ustrajali ni na tome da postoji pakao.

A ja nisam imao pojma. Ili možda ipak jesam? Naravno da jesam, ali, negdje u sebi, odlučio sam se ne obazirati na ono čemu sam znao da sam poučen. Mea culpa? Da, mea culpa. Odlučio sam vjerovati da opomene iz djetinjstva nisu stvarno važne, pogotovo što im nijedan svećenik u mojoj školi i zajednici nije pridavao važnost. Moj grijeh? Da, maxima culpa. No je li mi također, blesavoj ovci kakva jesam, zastranjenje dozvolila pijano blesava klapa onih socijalnih radnika, klauna, kukavica i sirotih gubitnika? I te kako.

A ipak… ipak… čak i kao posrnuloga katolika bila bi me užasnula, doslovce užasnula zamisao da živim priležnički sa ženom, pod istim krovom, znajući da me Isus vidi. A nisam, rekoh, bio nikakav svetac. Ali mi je bilo posve jasno, kao i svakomu u mojem gradu i u mojem naraštaju, da golema razdaljina dijeli slabost nekog čovjeka od iste te slabosti prerasle u način života, naočigled svijeta, uz krajnje nepoštivanje jasnog pravila.

Ponovit ću: čak i mene, posrnuloga katolika, s naravnim spolnim usmjerenjem, užasavala je pomisao na priležništvo. Stoga mi dopustite da budem ponešto iznenađen ponašanjem ljudi koji idu u crkvu svake nedjelje (nadam se) i crkveni im je nauk čisto i bistro pred očima kako to nikad nije mogao biti loše upućivanu trinaestogodišnjaku, ali ne samo što žive u grijehu kao priležnici, možda s istospolnim partnerom, možda u javnom preljubu, napustivši zakonitu ženu i djecu, nego i govore da žele primati pričest te da su žrtve ako im se to ne dopusti. Što je to nego tragična parodija kršćanstva, pogotovo ako takvu sablazan počinjaju pervertiti.

Dok ovo pišem, teče sinoda u kojoj crkveni dostojanstvenici raspravljaju o mogućnostima da se sve te skupine – sablažnjive bludnike, sablažnjive preljubnike i sablažnjive pervertite – nekako prošverca te dobiju pravo javnosti.

Ovo je trenutak modernistâ. Pripremite se za brojne izdaje. Pogled upravljajte u dvotisućljetnu povijest prije vas, a ne u idiote pred vama. Nijednom blogeru, pa tako ni meni, ne vjerujte kaže li vam išta protivno onomu što bi vam bila rekla kakva pobožna stara žena ili muškarac prije Drugoga vatikanskoga koncila.

Molite. Molite još više. Činite pokoru.

Ovo je trenutak kasperijanaca. Ali u konačnici – samo časak gluposti u kojem se grimizne, crvene i bijele lude pokušavaju suprotstaviti vječnosti. Za nas tragedija, ali u povijesti Crkve – samo tren. Trenutak sramote od koje će se ona oporaviti. Doduše, nemam iluzija da ću ja to doživjeti, pa mi je utoliko važnije bilo da napišem ovaj tekst. Jadan grešnik kakav jesam, ipak se neće moći jednog dana kazati da videći sablazan planetarnih razmjera – nisam učinio ništa.


http://mundabor.wordpress.com/2014/10/07/

***

Dosad nečuveno i neviđeno u povijesti Petrove stolice

Iz vatikanskoga gostinjca sv. Marte, koji teško da se može nazvati sjedištem Svete stolice, nakon ljetne stanke iznova se razliježu od pape Franje ne samo manihejske i dvosmislene prosudbe, bez odgovarajućeg produbljenja radi jasnoće, dijeleći katolike na dvije skupine, nego i smiona osobna čitanja Svetog pisma. Odgovorni u Vatikanu obnovili su na vatikanskim internetskim stranicama širenje "jutarnjih meditacija", uključujući isticanje pogrešnih tvrdnji.

Svoj najnoviji pogrešan navod pripisao je papa Franjo svetom Pavlu: "Hvalim se svojim grijesima." Knez apostola hvali se svojim grijesima? Tvrdnja koja izaziva čuđenje i odmahivanje glavom u nevjerici, naravno ‒ samo kod onih koji barem donekle poznaju crkveni nauk i Sveto pismo.

Sveti Pavao naime u dvanaestom poglavlju Druge poslanice Korinćanima nipošto ne govori o grijesima, nego o svojoj "slabosti": "(…) a samim se sobom neću hvaliti osim slabostima svojim." (2 Kor 12,5) Grčka riječ koju apostol upotrebljava označuje baš slabost, a ne grijeh. Knez apostola precizno i objašnjava u čemu se ta slabost sastoji: "A on [Gospodin] mi reče: 'Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje.' Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak." (2 Kor 12,9‒10) Slabost o kojoj govori tjelesne su i duševne muke, koje sam nabraja, ali nisu grijesi.

Ovdje se ne možemo izbližega pozabaviti smjenom eshatološke paradigme naznačenom papinim netočnim navodom. Napomenut ćemo samo da nije posrijedi "sretna krivica" iz Hvalospjeva uskrsnoj svijeći.

U papinim slobodnim čitanjima Svetog pisma ima nečega grotesknog, i čovjek bi ih najradije, blago zabrinut, stidljivo prekrio velom šutnje. Da nije značenja koje poprimaju svojim medijskim širenjem. I da nije odsutnosti ili, bolje rečeno, šutnje onih koji bi po dužnosti morali smoći hrabrosti da isprave ono što treba ispraviti. Umjesto toga jutarnje se improvizacije argentinskoga pape razglašavaju bez ikakva odabira i vatikanski ih poslušnici oblikuju u "bisere".

Izneseni primjer nije osamljen slučaj, nego samo jedno u sve većem nizu sablažnjivih "tumačenja" Biblije. Ali gdje su svećenici, biskupi i kardinali da dignu glas protiv toga i onemoguće barem dalje širenje tih nedomišljenih oglašavanja? Zar, naprotiv, nitko ni da bi prošaputao kakav prigovor? Zar i predstavnici Crkve tako malo vjeruju u moć riječi te smatraju, kao i o pogrešnim gestama, da pogrešne ideje nemaju nikakvih posljedica?

Tako ni u vezi s međureligijskom utakmicom za mir, koju je papa Franjo "izrazito želio", a program priredbe bio je unaprijed poznat i najavljen, nitko u Vatikanu nije prosvjedovao što je prije početnog zvižduka argentinska pjevačica Martina Stoessel, izazovno odjevena te sa sumnjivom runom smrti na trbuhu (tzv. znakom mira), otpjevala pjesmu Johna Lennona Imagine, objavljenu 1971.:

Zamisli da nema raja,
lako je ako pokušaš,
ni pakla ispod nas,
tek obično nebo nad nama.
Zamisli sve ljude
kako žive samo za danas.

Zamisli da nema nacija,
nije to uopće teško,
ničega za što bi čovjek ubio il umro,
ni bilo kakve religije.
Zamisli sve ljude
kako žive u miru.

Čete normalista zacijelo će međutim pri ruci imati objašnjenja i za to. Možda će reći: "Pa bila je to samo nogometna utakmica…"


http://www.katholisches.info/2014/09/08/nie-gehoertes-und-gesehenes-vom-stuhl-petri-in-der-geschichte-der-kirche/

***

Mario Palmaro i Alessandro Gnocchi

Kasperov govor satkan je iz gradiva za bijelu zastavu predaje

Jezik krize svijeta umjesto dogmatske i nadnaravne istine?

Poljska bolnica u kojoj se bolesnima, ranjenima i umirućima kaže da im je dobro takvima kakvi jesu! Nema govora o ponovnom zadobivanju prvobitnog zdravlja, a kamoli o lijekovima, pogotovo onim koji ne prijaju nepcu. Ostanemo li naime pri metafori tako dragoj papi Franji, koja je medijskom i propovjedničkom goropadnošću ušla u katoličko kolektivno pamćenje, nemoguće je drukčije odrediti smisao referata kojim je Walter Kasper otvorio zasjedanje Kardinalskog vijeća posvećeno obitelji. O tome ne može biti nikakve dvojbe, kad on kaže: "Moramo međutim pošteno priznati da se između crkvenog nauka o ženidbi i obitelji te životnih uvjerenja mnogih kršćana otvorio ponor." Nema nikakve dvojbe zato što se sve njegovo promišljanje usredotočuje ne na pronalaženje i dovođenje odbjeglih, izgubljenih ovaca natrag u stado, kao ni na razloge zašto su se izgubile, nego na nužnost prilagodbe novoj situaciji. Pastir bi imao poprimiti vonj svojih ovaca, i to prije svega onih koje su otišle.

Nakon Kasperova govora više nitko ne može umišljati da je sve u redu

Da se u Crkvi događa nešto novo, postalo je jasno i po golemoj pozornosti koju je, odjeknuvši poput bombe, izazvao članak u kojem je dnevni list "Il Foglio" prvi objavio cijeli kardinalov tekst. Tlapnju da je sve mirno i u redu može gajiti samo netko tko stavljajući konzervativne i umirujuće dijelove Kasperova govora na pliticu vage umišlja, samoobmanjivački, da oni barem za miligram pretežu nad novotarskim i uznemirujućim dijelovima. Kao da i jedna jedina sjenka nereda ne bi bila dovoljna da naruši red nebeskog porijekla.

Taj je govor vijest ne samo za medije, koji po svojoj naravi trče za djetetom koje ugrize psa, a ne za psom koji ugrize dijete. Ona se tiče i vjernikâ bilo kojega stupnja i staleža te svakoga razumom obdarenog stvorenja na zemlji, jer Crkva mora, odnosno morala bi, govoriti svim ljudima, bez razlike, svjedočeći svagdje istu istinu. Pa ako mediji zbog djeteta koje ugrize psa priređuju slavlje jednostavno zato što je riječ o nečemu novom, vjernici, inovjerci, agnostici i ateisti moraju, naprotiv, raspoznati je li riječ o nečemu dobrom ili lošem. Oni ne mogu jednostavno slaviti samo zato što je nešto novost.

Strategija izmjene prakse uz besadržajno očuvanje slova

Dovoljno je pogledati tko slavi i veseli se, a tko ne, pa da se shvati da je kardinal Kasper, kojega je zbog njegove knjige "Milosrđe" papa Franjo već pri prvom Angelusu opisao kao žustra, dobra teologa, ovaj put zbilja svojski ugrizao psa. Iz njegova referata pomalja se slika buduće Crkve koja je krajnje podatna i savitljiva te sve manje ima pojma o sakramentima. I nije slučajno što se prvi potezi kistom na toj slici odnose na obitelj, iskušavanu i šibanu najpodmuklijim žudnjama i zato najranjiviju. No bez obzira na sadržaj uznemirujuća je prije svega metoda: mješavina pokoravanja svjetovnim žudnjama i želje da se bjesomučnom opsjedatelju otvore vrata neosvojive utvrde. Valja ponoviti strategiju primijenjenu na Drugom vatikanskom saboru, kaže kardinal mrtav hladan: "Koncil je otvorio vrata a da nije povrijedio obvezujuću dogmatsku tradiciju." To je strategija u kojoj se izmjena prakse krije iza besadržajnog očuvanja slova. Modernist don Ernesto Buonaiuti promišljajući o njoj dao je pravu pravcatu uputu za djelovanje:

"Dosad se htjelo Rim preoblikovati bez Rima ili čak protiv njega. Potrebno je Rim preoblikovati sa Rimom, tako da promjena dođe preko onih koje valja promijeniti. To je ispravan i nepogrešiv, svakako i težak put. Hoc opus, hic labor. […] Izvanjsko bogoštovlje postojat će i dalje, ali će Crkva, djeliteljica sakramenata i svetih redova, hijerarhiju i bogoštovlje promijeniti u skladu s vremenom: ono prvo učinit će jednostavnijim i liberalnijim, a ovo drugo duhovnijim, i tako se korak po korak prometnuti u pravovjerni – a ne nasilni, napadački, prevratnički i neposlušni – protestantizam."

Razgrađivački pastoral potječe od problematičnog nauka

Ne moramo kardinalu Kasperu pripisivati iste nakane kao Buonaiutijeve. Različita vremena, različiti snovi, različite teorije, koji međutim uvijek oblikuju praksu na svoju sliku i priliku. Valja imati hrabrosti i intelektualnog poštenja pa priznati da je pastoral, taj talismanoliki pojam koji danas služi opravdanju svake popustljivosti, uvijek čedo nekog nauka. Istina je da praksa, u počast svomu prosvjetiteljskom porijeklu, često proždire nedovoljno budan nauk, ali je opravdano i upitati se odakle bi podrivački pastoral mogao potjecati nego iz krila nauka koji je barem u klici problematičan.

Ako u Kasperovu referatu i ima mjesta koja po sebi nisu sporna, ne može se poreći da svaki njegov odlomak i svaki redak odišu idejom protunaravna dijaloga između svjetovnih vrednota i kršćanskog morala. U katoličku utvrdu prodro je trojanski konj koji je istodobno i svrha i sredstvo svrsi. Oboje se ujedinilo u radu na uništenju predodžbi o naravi i osobi svojstvenih teologiji od njezinih početaka.

Prava je čovjekova narav nemati nikakvu narav?

Razmišljanje koje danas prevladava i u Katoličkoj crkvi, a u temelju je Kasperova govora, najavio je još Enrico Chiavacci jednim retkom iz "Leksikona moralne teologije" objavljenog 1973.: "Prava je čovjekova narav nemati nikakvu narav." Iz toga slijedi da je moral neovisan o metafizički zasnovanoj ljudskoj naravi te da je ljubav, pojmljena isključivo na psihičkoj razini, jedino pravilo ljudskog ponašanja.

U vezi s time Roberto de Mattei napisao je:

"Novi moralisti, koje je netko nazvao pornoteolozima, nadomjestili su objektivnost naravnog prava 'osobom', shvaćenom kao snujuća volja, oslobođenom svake normativne vezanosti i uronjenom u povijesno-kulturni kontekst, drukčije rečeno: u situacijsku etiku. A budući da je seks sastavni dio osobe, položili su vlasničko pravo na ulogu seksualnosti, proglašenu glavnom funkcijom osobnog rasta, jer da i Koncil naučava da čovjek sebe može ostvariti samo u dijaloškom odnosu s drugim. U tu svrhu navodili su misao da 'ja trebam drugoga kako bih bio ja sam', zasnovanu na 24. točki dogmatske konstitucije 'Gaudium et spes', magnae chartae pokoncilskoga naprednjaštva."

Godine 1966. Francuska biskupska konferencija objavila je "Documentation catholique", u kojoj je katolički bio samo naslov, i kojom je naviješten završetak klasične teologije. Francuski biskupi kazali su:

"Nakon Koncila valja posebnu pozornost posvetiti kristologiji. U teologiji radi se npr. o nužnosti očuvanja temeljnih pojmova naravi i osobe. U vezi s time moderna filozofija otvara nove probleme: nazivi 'osoba' i 'narav' imaju za filozofski duh drugo značenje od onoga koje su imali za 5. stoljeće ili za tomizam. (…) Koje pojmove naravi i osobe upotrijebiti kako bi za naše suvremenike izrazili istinu dogmatskih definicija?"

Iz tih postavki mogla je naposljetku proizići samo nemogućnost pristupa istini dogmatskih definicija, koje su francuskim biskupima, kako su uvijeno priznali, još bile na srcu. Napad na teologiju 5. stoljeća i na tomizam nije se dogodio slučajno, nego da se razori pojam osobe kako ga je definirao Boetije, a poslije preuzeo i sv. Toma Akvinski. "Persona est rationalis naturae individua substantia", rekao je Boetije. "Osoba je pojedinačno samostojna razumska narav."

Kasperov je govor satkan iz graiva za bijelu zastavu predaje

Govor kardinala Kaspera načinjen je iz gradiva pogodna za bijelu zastavu izvješenu na opkoljenoj Božjoj tvrđavi. Tvrditi da se mora posegnuti za kategorijama moderne misli i običajnosti znači zatajiti nužno posredništvo jezika i predodžbi koji su na "naravan" način istiniti. Istina nije samo dogmatska i nadnaravna, niti je istina dogmî jedino uporište koje u katoličkoj misli valja sačuvati. Postoji "naravna" istina jezika i pojmova koja je i za isključivo religiozne svrhe neizostavna. Zato se klasične predodžbe o naravi i osobi ne mogu nekažnjeno zamijeniti modernima. Ne može se istina dogmî hegelijancu objašnjavati Hegelovim pojmovljem, kartezijancu Descartovim, kantovcu Kantovim, marksistu Marxovim itd., jer je moderna filozofija bitno protunaravna, a milost djeluje na narav, ne na protunarav.

Jean Madiran i fenomen teološkog sloma

U svojoj knjizi "Krivovjerje 20. stoljeća" Jean Madiran naziva taj fenomen teološkim slomom koji "počiva na mašti. Posrijedi je svojevrsna mitologija. Ona ne polazi od pogrešne predodžbe glede naravi i milosti, nego od korjenita osporavanja naravnog reda, a posljedično i nadnaravnog. Ne temelji se na jednom vidu stvarnosti, dok bi druge vidove omalovažavala ili iskrivljavala: nalazi se posve izvan svake stvarnosti, u ideološko-verbalnom limbu. Ne poriče naravnu stvarnost i ne zavarava se, nego ju odbija, odvodeći duše od nje i upravljajući ih drugamo: u ništavilo."

Temeljno je počelo takva djelovanja, kako je to opisao Buonaiuti u svojem naputku, napad na sakrament, na ono što je u svijetu znak božanskoga, znak prisutnosti Božje među ljudima; na ono što je u konačnici počelo i jamstvo zemaljskog reda, jer posreduje milosti koje potječu od božanskog reda. Stoga je cilj prodrijeti u katoličku teologiju i do korijena ju izopačiti.

Katoličku teologiju sapinje i guši "dokinuće" grijeha

Stvarni uzlovi koji katoličku teologiju sapinju i guše sastoje se u dokinuću grijeha i rastavi vjere od sakramenata. Sakrament je istodobno obveza i sredstvo zaštite stvorenjâ pred grijehom. Upravo je to temeljna, ali zaboravljena i zanemarena tema: grijeh. Upravo je to sablazan, sramota bez koje nije moguće shvatiti čovjeka. Svaka čast vazmenom otajstvu, svaka čast Uskrsnuću, svaka čast slavodobitno otkotrljanom kamenu! Ali ne postoji jamstvo da će naše duše biti zaštićene pred neotklonjivom smrću. Grijeh donosi sa sobom tajnu vječnoga prokletstva. I eto, tu u povijest ulazi, zajedno s Utelovljenjem, sakrament, otajstvo koje također ima temeljno značenje za spasenje čovjeka iz njegova grešničkog stanja. Crkva bez sakramenata potpuno je nezamisliva: ničija zemlja, ili, kad stvar ide dobro, poljska bolnica u kojoj se čovjek sam spašava. Rasprava oko dopuštenja pričesti civilno vjenčanim razvedenima iscrpljujuća je i u neku ruku besmislena. Pravo je pitanje mnogo jednostavnije: Od čega bi se čovjek trebao spasiti? Od čega kad se propovijeda ili daje na znanje da pakao ne postoji, ili, ako postoji, da je prazan?

Krist se dao razapeti ne zato da bi nas spasio od rata, siromaštva i neuspjelog braka

Krist se dao razapeti ne zato da bi ljude spasio od rata, siromaštva, zavisti, žalosti ili neuspjelog braka. Učinio je to zato da ih spasi od vječnog prokletstva. A sakramenti su milosno sredstvo izlaska iz te strašne bolesti. Stari katekizam sv. Pija X. objašnjava da su sakramenti učinkoviti znakovi milosti koje je ustanovio Isus Krist za posvećivanje naših duša: znakovi jer svojim zamjetljivim dijelom označavaju nevidljivu milost koju udjeljuju, a učinkoviti jer zbiljski udjeljuju milost koju označavaju.

Kad su Isusu donijeli gluhonijemoga i zamolili da na nj stavi ruku, on je utisnuo prste u njegove uši i dotaknuo pljuvačkom njegov jezik, upravio pogled u nebo, uzdahnuo i kazao: "Effata!", našto je čovjek ozdravio. Isus, koji je Bog, mogao je, dakako, gluhonijemom sluh i govor vratiti i pukim nalogom svoje volje. Međutim dodir prstima i pljuvačkom označio je i zbiljski udijelio milost iscjeljenja. Bila je to slika sakramenta, proboja milosti u čovjekov život uz preobrazbu svakodnevne tvari i čina u obred. Crkva se dokle god postoji ne može toga odreći, a da ne bude kažnjena nestankom. U svijetu lišenu i tjelesnoga i duhovnoga sakramentalnog usidrenja nije više moguće pobijediti grijeh, jer borba protiv grijeha više se ne vodi protiv onoga što on jest. A čovjek zalazi s puta, svatko je nitko i, kako kaže Marshall McLuhan, "najvećeg državnika može se pobrkati s lakajem. Liturgijskim rječnikom, gubitak identiteta znači gubitak duhovnih zvanja, a moralna popustljivost gubitak potrebe ispovijedi. Gdje su mnogi išli na ispovijed, a razmjerno malobrojni na pričest, sad na ispovijed idu malobrojni, a na pričest mnogi."

"Trebamo Crkvu koja pokreće svijet"

Kao što je rekao G. K. Chesterton, onakva Crkva može se sviđati svijetu, ali mu ne čini dobro:

"Crkva ne može ići ukorak s vremenom, jednostavno zato što vrijeme uopće ne ide. Crkva se može zajedno s vremenom samo uprljati i pokvariti, i s njime sagnjiti. (…) Njezina je zadaća, kao i u početcima mračnog doba, spasiti sve svjetlo i svu slobodu što ih je moguće spasiti, oduprijeti se onoj moći svijeta koja vuče nadolje i očekivati bolje dane. Prava Crkva sve će to i učiniti, ali prava Crkva mogla bi i mnogo više. Mogla bi mračno doba pretvoriti u nešto veće nego što je doba sjetve. Mogla bi ga pretvoriti u samu suprotnost tmini. Mogla bi svoj ideal veće čovječnosti prikazati u tako neočekivanoj i privlačnoj opreci s nečovječnim nagnućem vremena te bi odjednom nadahnuo ljude na jednu od moralnih revolucija u povijesti, pa da ljudi današnjice ne okuse smrt prije nego što ugledaju povratak pravde.

Ne trebamo, kako novine pišu, Crkvu koja se kreće sa svijetom. Trebamo Crkvu koja svijet pokreće."


http://www.katholisches.info/2014/03/10/mario-palmaros-letzter-aufsatz-kaspers-rede-aus-stoff-fuer-weisse-fahne-der-kapitulation-gemacht/

***

Biskupska sinoda

Režiser i izvođači. Kronologija jednog pokušaja smjene paradigme

"Nove paradigme u odnosu prema razvodu i homoseksualnosti u međuvremenu su postale moda u crkvenom vrhu. Ništa još nije odlučeno, ali papa Franjo ima strpljenja", piše vatikanist Sandro Magister. Donosimo prvu kronologiju pokušaja da se u Crkvi postigne promjena paradigme, i to promjena koja potječe sasvim odozgo.

"Ponovo puše duh Koncila", oduševljen je filipinski kardinal Luis Antonio Tagle, zvijezda u usponu među crkvenom hijerarhijom i povjesničar Drugoga vatikanskog sabora, iz naprednjačke bolonjske škole. "U sinodi, koja se bliži kraju, doista ima elemenata podudarnosti s onim velikim događajem", smatra Magister. Najupadljivija podudarnost sastoji se u razlici između stvarne sinode i prividne, koju su proizveli mediji.

Koncil i sinoda: skupom vlada tko nadzire njegovo odvijanje

No povrh toga postoje i dublje sličnosti. Promjene paradigme i na Drugom Vaticanumu i na ovoj sinodi ishod su pomne režije. Jedan od glavnih aktera Drugoga Vaticanuma, Giuseppe Dosetti, spretan strateg četvorice kardinalskih moderatora koji su zapovijedali koncilskom mašinerijom, pun ponosa to priznaje: kaže da je "preokrenuo tijek koncila" zahvaljujući svojoj sposobnosti upravljanja skupovima, koju je bio stekao u politici kao jedna od vodećih ličnosti talijanskog demokršćanstva.

"Isto se dogodilo na ovoj sinodi", piše Magister. Ni otvaranje prema civilno vjenčanim razvedenima, i time odobravanje drugoga braka, ni promjena paradigme u vezi s temom homoseksualnosti, ubačenom u "Poslijeraspravni izvještaj", ne bi bili mogući bez niza vješto isplaniranih i proračunanih koraka onih koji su nadzirali odvijanje zasjedanja.

Pokušaj kronologije događajâ

Dovoljno je prisjetiti se pojedinih etapa, pa makar privremeni ishod sinode i ne odgovarao očekivanjima njezinih režisera.


11. ožujka 2013.

Već u prvom činu pokazuje se papa Franjo glavnim glumcem. Četvrtog dana pontifikata, u nedjelju, 17. ožujka 2013. on je, na čuđenje pratiteljâ vatikanskih zbivanja, pohvalio kardinala Waltera Kaspera. I to odmah prilikom prvog Angelusa, na Trgu svetog Petra. Papa je izričito istaknuo Kasperovu knjigu o milosrđu, u kojoj su već iznesene sve promjene paradigme: teza o prednosti prakse pred naukom, baš kao i temeljito potiskivanje pravednosti milosrdnošću, umjesto njihova uzajamnog nadopunjavanja. Doduše, tada se još nije slutilo što bi ta neobična hvala imala značiti. Bio je to prvi korak pape da Crkvu izvede na "nove putove". Signal da on svoj pontifikat promatra i želi obavljati u službi promjene paradigme u Crkvi.

28. srpnja 2013.

Na povratku avionom sa Svjetskog dana mladih u Rio de Janeiru, 28. srpnja 2013., papa je na konferenciji za novinare odaslao dva signala koja su naišla na silan odjek u javnome mnijenju. Prvi se odnosio na ophođenje s homoseksualcima: "Ako je netko homoseksualac i traži Boga te ima dobru volju, tko sam ja da mu sudim?" Drugi signal odnosio se na dopuštenje novoga braka: "Otvorit ću ovdje zagradu i reći da pravoslavci, oslanjajući se na, kako je oni zovu, teologiju oikonomije, pružaju drugu mogućnost [sklapanja braka]; dopuštaju to. Smatram, i time zatvaram zagradu, da taj problem treba proučiti u okviru pastorala braka."

11. rujna – 19. rujna – 1. listopada 2013.

Papa Franjo napisao je 4. rujna 2013. godine pismo Eugeniju Scalfariju, doajenu idejno vodećega lijevoliberalnog novinarstva, protivniku Crkve vjernu staroj obiteljskoj masonskoj tradiciji, objavljeno u Scalfarijevu dnevnom listu La Repubblica 11. rujna. Isusovački časopis Civiltà Cattolica objavio je pak 19. rujna intervju urednika Antonija Spadara, DI, s papom Franjom. Uslijedio je 1. listopada još jedan intervju Svetog Oca, koji je vodio Eugenio Scalfari, a tiskala La Repubblica. U sva tri teksta ima krajnje prijepornih papinih izjava, a središnje su ove: poricanje objektivno dobrog i zlog i naglašavanje "autonomne savjesti" kao vrhovnog mjerila. Te dvije izjave, koje su kod Scalfarija pobudile pravo pravcato oduševljenje, nikad nisu zanijekane ili ispravljene.

7./8. listopada 2013.

Papa Franjo osobno je 7. listopada i ujutro 8. listopada u sjedištu Glavnog tajništva Biskupske sinode sudjelovao u sjednici na kojoj su utvrđene smjernice i vremenski plan za izvanrednu sinodu. Zatim je istoga dana i sazvao izvanrednu biskupsku sinodu o obitelji kao prvi dio dvostruke sinode o istoj temi unutar jedne godine, kojemu će biti pridruženi zaključci drugoga dijela. Glavnim tajnikom takve prethodnice redovitoj sinodi imenovao je 21. rujna novopečenoga kardinala msgr. Lorenza Baldisserija, čovjeka bez ikakva iskustva u tim poslovima, ali zajamčeno odana zbog golemog skoka u karijeri koji mu je papa Franjo omogućio. Njemu uz bok za posebnog je tajnika postavio nadbiskupa i teologa Bruna Fortea, zastupnika teološkog i pastoralnog smjera čija je točka ravnanja kardinal Carlo Maria Martini, medijski najznačajniji takmac najprije Ivanu Pavlu II., a potom Benediktu XVI. Riječ je o smjeru koji zahtijeva korjenitu promjenu crkvenoga moralnog nauka o spolnosti kako bi Crkva nadoknadila dvostoljetni "zaostatak" (kardinal Martini). Crkva bi, smatrao je nekadašnji nadbiskup milanski, trebala napokon prihvatiti prosvjetiteljstvo i Francusku revoluciju.

Njemački govorni prostor ubrzo se pokazao predvodnikom u ovoj promjeni paradigme; ne samo kardinal Kasper kao glasnogovornik, nego njemačka, austrijska i švicarska biskupska konferencija, koje su i javno i na unutarcrkvenoj razini vršile silan pritisak. U taj okvir uklapa se i nimalo slučajno istrčavanje Freiburške nadbiskupije. Nadbiskup Robert Zollitsch upravo je bio umirovljen, čime je nadbiskupija službeno ostala bez pastira, no Zollitsch je i dalje bio predsjednik Njemačke biskupske konferencije, pa je time "Preporuka za dušobrižničko praćenje rastavljenih, razvedenih i civilno ponovo vjenčanih" koju je objavio freiburški nadbiskupski odjel za obitelj postala većinsko mišljenje biskupske konferencije. Prema toj Preporuci sve je samo "pitanje savjesti".

23. listopada 2013.

Ti signali nisu svima u Rimu ostali tajna. Pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Müller dao je tiskati 23. listopada 2013. u Osservatore Romano tekst koji je, kao odgovor na nastojanja u Njemačkoj, već bio objavio četiri mjeseca prije toga, a u kojem potkrepljuje nerazrješivost braka i time naglašava nemogućnost dopuštenja pričesti civilno vjenčanim razvedenim osobama. Bila je to nedvosmislena reakcija koja je trebala zapriječiti rovarenje u smjeru promjene paradigme. Uzvratio je prkosno kardinal Reinhard Marx, nadbiskup münhensko-freisinški i Zollitschev nasljednik na čelu Njemačke biskupske konferencije te papin savjetnik, član kardinalskog vijeća devetorice, kazavši da Müller ne može naprosto ugušiti raspravu, drugim riječima: Nastavit ćemo po svome. Usprkos jasnom pozivu, Freiburška nadbiskupija nije povukla "Preporuku".

Još žešćim riječima kritizirao je pročelnika za nauk vjere Hondurašanin kardinal Rodriguez Maradiaga, također član kardinalskog vijeća devetorice. Papa, koji se inače nimalo ne ustručava priskakati u pomoć svojim pobočnicima, ustajati u njihovu obranu ili ih demonstrativno unaprjeđivati, šutio je. Ni jedne jedine papine riječi u zaštitu ili čast pročelnikove obrane katoličkog vjerskog nauka!

5. studenog 2013.

Uza saziv sinode glavni je tajnik Baldisseri 5. studenog 2013. razaslao svim biskupima u svijetu upitnik s pitanjima o najprjepornijim temama, uključivši ona o pričešćivanju civilno vjenčanih razvedenih te o homopartnerstvima. Otpočetka je bilo očito da pitanja ne smjeraju toliko na, službeno najavljeno, istraživanje postojećeg stanja koliko su poziv da se krene u određenom smjeru i "odozdo" zatraži promjena paradigme. Neke biskupije i neke službene katoličke organizacije objelodanile su upitnik na internetu i pozvale, bez ikakva nadzora nad pristupom, na izjašnjavanje, npr. inicijativa "Što te žulja?" austrijske Katoličke akcije, Savez katoličkih obitelji u Bavarskoj, Savez njemačke katoličke mladeži, Pastoralno povjerenstvo Švicarske biskupske konferencije i dr. Naprednjacima je trebala "empirijska" podloga za argumentaciju kojom bi osigurali svoj planirani prevrat.

Iako su pitanja bila upućena biskupima, naprednjačke skupine i krugovi u biskupijama smjesta su razumjeli signal i mobilizirali se u smislu "neposrednodemokratskoga" tzv. glasanja nogama, uz potporu brojnih svjetovnih medija. Protivna mišljenja prešućivana su, s iznimkom rijetkih biskupa poput onoga od Chura, koji se nisu dali zauzdati i ušutkati od većine u biskupskoj konferenciji.

3. veljače 2014.

U režijske naputke spada i to što je Njemačka biskupska konferencija 3. veljače 2014. namjerno objavila odgovore, iako su zapravo trebali biti povjerljivi. Biskup Chura odmah je prozreo igru i preduhitrio Švicarsku biskupsku konferenciju, čime je osjetno omeo i njemačku, navukavši na sebe i odgovarajuću srdžbu protivničke strane.

20./21. veljače 2014.

Papa Franjo okupio je kardinalski zbor 20. i 21. veljače 2014. u Rimu u kardinalsko vijeće. Pozvao je vijećnike na raspravu o temi obitelji te povjerio kardinalu Kasperu da održi uvodni referat. Tu zadaću povjerio je isključivo Kasperu, iako je on poznat po opredjeljenju koje nedvosmisleno proturječi crkvenom nauku, jer još početkom 90-ih godina prošlog stoljeća s ostalim je njemačkim biskupima htio u Crkvi progurati dopuštenje drugoga braka, ali tada su ga papa Ivan Pavao II. i pročelnik za nauk vjere Joseph Ratzinger tako žestoko odbili da je na to 20 godina šutio. Sa završetkom Wojtyla–Ratzingerove ere i izborom Jorgea Marija Bergoglia, u čemu Kasperov udio nije bio nebitan, opći su se uvjeti stubokom izmijenili.

Papa Franjo, ako je želio postupiti približno korektno, mogao je imenovati dva izvjestitelja, pa i morao, ukoliko je s obzirom na ova pitanja neutralnost Svetog Oca uopće moguća. No on je zauzeo stranu dodijelivši Kasperu povlašten položaj, čime je raspravu vijeća skrenuo u sasvim određenom smjeru. Pohvala Kasperu i njegovoj knjizi o milosrđu 17. ožujka 2013. bila je, jedva zamijećen, navještaj sadržajne podudarnosti između njih dvojice.

U vijeću je kardinal Kasper iza zatvorenih vrata ponovo iznio svoju staru tezu, čime je brojne kardinale razljutio te su joj se suprotstavili. Papa Franjo, koji u listopadu nije pohrlio u pomoć Mülleru kad su ga zbog obrane crkvenog nauka napali Marx i Maradiaga, sad je smjesta pohitao u pomoć Kasperu vidjevši nezadovoljstvo kardinalâ. Na dan njegova izlaganja uzeo je riječ i ushićeno mu zahvalio: "Hvala, Hvala", usudivši se čak nazvati prijedlog svojega povjerenika "teologijom na koljenima". Opet dakle jednostrana potpora, koja daje naslutiti da je pravi režiser pokušaja smjene paradigme papa Franjo. Kasper će poslije, osjetljivo reagirajući na kritiku, više puta naglasiti da se s papom o svemu prethodno "dogovorio". Time je dao na znanje da je u stvari samo izvršna ruka Svetog Oca.

Papa Franjo providio je Kaspera još jednom povlasticom. Dok je naime za sve ostale kardinale vrijedila obveza šutnje, samo je Kasper papinom dozvolom bio iz toga izuzet. Time je dobio monopol na iznošenje mišljenja u javnosti. S raznim nakladnicima već je bilo utanačeno tiskanje njegova govora na više jezika, npr. za njemačko jezično područje s Herderom, za talijansko s Querinianom itd.

1. ožujka 2014.

To potajno redateljsko ovladavanje javnim mnijenjem i postupkom odlučivanja na prepad će 1. ožujka omesti dnevnik Il Foglio objavivši cijeli Kasperov govor zajedno s razornom kritikom, koju je napisao povjesničar Roberto de Mattei. Odjek prepada bio je golem. Interpretativna uzvišenost raspala se. Kasper odgovara bujicom pogrda i prijeti tužbom.

Kongregacija za nauk vjere sa svoje strane nakanila je kao protumjeru Kasperovu proboju objaviti u proljeće opsežan tekst u Osservatore Romano: obranu sakramenta braka i utemeljeno pobijanje Kasperovih argumenata, no tekst do danas nije izišao, jer je papa izrekao zabranu njegova objavljivanja. Zabranu koja znači daljnje jednostrano upletanje radi neobjektivnog promicanja Kasperove teze i radi onemogućavanja protivnog stava.

20. travnja 2014.

U nedjelju, 20. travnja papa je telefonski razgovarao s Argentinkom Jacqueline Lisboa Salettom. Vijest je preko Facebooka i medijâ munjevito obišla svijet: "Papa nazvao civilno vjenčanu razvedenu ženu iz Santa Fea i rekao joj da može primiti pričest". Vatikanski glasnogovornik p. Federico Lombardi potvrđuje telefonski poziv, govori o "privatnom pastoralnom razgovoru" i ne niječe njegov sadržaj. Mnogi to shvaćaju kao davanje slobode: "Ta papa je rekao..."

27. travnja 2014.

U propovijedi na Nedjelju božanskog milosrđa, kad je prijepornom dvostrukom kanonizacijom uzdigao odmah dvojicu papa na čast oltara, papa je rekao: "Neka ova dva sveta pastira Božjega naroda posreduju za Crkvu da, tijekom dvogodišnjega sinodskog hoda, bude poslušna Duhu Svetom u pastoralnom služenju obitelji. Neka nas obojica pouče da se ne sablaznimo nad Kristovim ranama, da uronimo u misterij Božjega milosrđa koje se uvijek nada, uvijek prašta, jer uvijek ljubi." Još jedna od brojnih papinih obznana o milosrđu, protiv suđenja o drugima (a zapravo više protiv nazivanja grijeha njegovim imenom), protiv svećenika papskijih od pape, koje bi u glavama vjernika imale pripraviti put izmjeni crkvenog nauka.

Usprkos papinskoj cenzuri u Osservatore Romano, niz kardinala javno je kritizirao, dijelom i potanko pobijao, Kasperovo stajalište. Počelo je izjavom kardinala Waltera Brandmüllera, "Ili nauk ili kaos", nakon što je već nedugo prije vijećanja očitao bukvicu njemačkim biskupima. Budući da je braniteljima crkvenog nauka o braku vatikanski dnevnik bio zatvoren, morali su se poslužiti najrazličitijim medijima u raznim zemljama. Uoči biskupske sinode petorica njih objavljuju protukasperovski zbornik. Kasper, uz potporu brojnih medija, proglašava zbornik napadom na papu.

17. rujna 2014.

Nakon što je na raznim jezicima u raznim izdavačkim kućama izišao protukasperovski zbornik, u Vatikanu se javljaju ozbiljne glasine da kardinala Burkea, vođu Kasperovih protivnika, papa namjerava udaljiti iz Rimske kurije te izagnati za kardinala pokrovitelja Malteškoga viteškog reda. Vodi li se to psihološki rat poradi zastrašivanja glasnogovornikâ obrane sakramenta ženidbe? Kardinala Antonija Cañizaresa, dotadašnjeg pročelnika Kurije, papa imenuje nadbiskupom valencijskim, čime on, uveden novu službu 4. listopada, više ne dolazi u obzir kao sinodalac, što bi inače po samom svojem položaju bio.

4. listopada 2014.

Isusovački časopis Civiltà Cattolica objavljuje 4. listopada napis o navodnom odobrenju drugoga braka u 16. stoljeću u Mletačkoj Republici. Ispostavlja se međutim da je posrijedi iskrivljavanje povijesti i teološko zavaravanje, s prizvukom pogodovanja Kasperovu položaju na sinodi. Urednik časopisa spada u privrženike Svetoga Oca, koji ga je osobno imenovao članom sinode.

5. listopada 2014.

Sinoda je počela 5. listopada 2014. Za razliku od prijašnjih sinoda, izlaganja u auli ne objavljuju se. Kardinal Müller prosvjeduje protiv te cenzure, ali uzalud. Još jedan dokaz da "nisam član režije", rekao je 11. listopada vatikanistu Sandru Magisteru.

Prvog dana općeg zborovanja Kasperova grupa pokušava silovitim izlaganjem preuzeti vodstvo u oblikovanju tema. Kardinal Marx "u ime Njemačke biskupske konferencije" zahtijeva odobrenje pričesti civilno vjenčanim razvedenima, a uvečer na konferenciji za novinare nadmašuje Kasperov dotadašnji izričaj, prema kojemu nauk ostaje isti i "samo" se praksa mijenja. Marx govori i o promjeni nauka. No izlaganja u obranu vjere očito pretežu. Američki kardinal Raymond Burke kao glasnogovornik obrane izrasta u istinskog protivnika kardinalu Kasperu.

11. listopada 2014.

Kardinal Schönborn, predsjednik Austrijske biskupske konferencije, priskače u pomoć te pruža argumentacijsku podlogu tezom o "stupnjevitosti vezâ". Prema toj tezi, koju je kardinal već opširno izložio u intervjuu za Vatican Insider, više ne bi postojale loše i grešne veze, nego samo dobre u različitom stupnju, jer se moraju u svakoj vezi uočiti "pozitivni elementi", sve ako i nije još savršena. Tim odricanjem od svakog razlikovanja dobra i zla dokraja se zamućuje crkveni nauk.

Središnjicu sinode čine glavni tajnik Baldisseri i posebni tajnik Forte. Papa Franjo im u već zasjeloj sinodi, usred igre mijenjajući pravila, pridružuje još neke svoje bliske pouzdanike, koji bi se trebali pobrinuti za jezično oblikovanje završnog izvještaja. Svi oni pripadaju taboru mjenjačâ paradigme, pogotovo papin pisac iz sjene Victor Manuel Fernandez, kojega je Bergoglio još kao nadbiskup progurao usuprot Rimu za rektora papinskog sveučilišta u Buenos Airesu, a kao papa smjesta ga je unaprijedio u naslovnog nadbiskupa. Argentinca smatraju glavnim autorom apostolske pobudnice "Evangelii gaudium".

13. listopada 2014.

Da oznaku "središnjica" valja shvatiti doslovno, pokazuje se zorno u nedjelju, 13. listopada, kada kardinal Peter Erdö u svojstvu glavnoga sinodskog izvjestitelja predstavlja u Rimu pred 200 novinara iz cijelog svijeta sinodski međuizvještaj, "Relatio post disceptationem". Pod međuizvještajem, doduše, službeno je otisnuto njegovo ime, ali ubrzo postaje jasno da mađarskom kardinalu čak nije bio poznat sadržaj dokumenta. On odmah predaje riječ posebnom tajniku Brunu Forteu, objašnjavajući: "Onaj koji je priredio tekst sigurno zna što reći." Vidno se trudio da pokaže spokoj, ali se činilo da mu to ne polazi baš lako za rukom. Na pitanje bi li odlomke o homoseksualnosti trebalo promatrati kao korjenitu mijenu crkvenog nauka odgovorio je: "Sigurno!", čime je ponovo naznačio svoj odmak spram teksta. Nakon konferencije za novinare izrazit će veliko nezadovoljstvo zbog jednostranosti međuizvještaja, koji odudara od onoga što se govorilo na sinodi. Osjeća se prevarenim i smatra svoje ime zloupotrijebljenim.

Umjesto da pruži presjek izlaganjâ sa sinode, međuizvještaj odražava očitovanja samo dvojice od 191 sudionika. Jedan je od njih Antonio Spadaro, urednik časopisa Civiltâ Cattolica, kojega je, kao i kardinala Kaspera, sinodskim ocem imenovao papa Franjo osobno. I kao što je kardinal Kasper megafon pape Franje u pitanju o civilno vjenčanim razvedenima i drugom braku, tako smijemo pretpostaviti da je pater Spadaro papin megafon kad je riječ o homoseksualcima.

14. listopada 2014.

U utorak, 14. listopada južnoafrički je kardinal Wilfried Napier na jednoj konferenciji za novinare jetkom kritikom napao nadbiskupa Fortea zbog njegova samovoljna ubacivanja odlomaka o homoseksualnosti u izvještaj. Tim manevrom, smatra Napier, Crkva je dovedena u "nepopravljiv položaj", te se sad može samo još pokušati "ograničiti šteta".

Kardinal Raymond Burke također je podvrgao izvještaj oštroj kritici. U intervjuu za Il Foglio rekao je o tom pokušaju izmjene katoličkog nauka: "To je izdaja!"

Za to vrijeme Sinoda je nastavila s radom, podijeljena po jezicima na deset grupa, u kojima je međuizvještaj doslovce rastrgan, počevši od njegova jezika: "sitničavog, zamršenog, blagoglagoljivog, dakle dosadnog", kako će to izreći predstavnik francuskojezične grupe. I to premda su u njoj bila i dva izričita pobornika smjene paradigme: kardinali Christoph Schönborn iz Beča i Godfried Danneels, emerit, iz Bruxellesa.

15. listopada 2014.

Kardinal Kasper, poznat po osjetljivu reagiranju na kritike, u intervjuu za novinsku agenciju Zenit 15. listopada zbog kritičkih riječi kardinala Napiera gubi prisebnost i rasistički se izražava o Afrikancima. Na potonji vrisak javnosti najprije odgovara da nije dao takvu izjavu, no magnetofonska snimka dokazuje da je to laž. Ugled jednoga od glasnogovornika naprednjačke grupe time je ozbiljno narušen, ako ne i potpuno uništen. Bio je to težak udarac na strateškom planu, a odmah će uslijediti još jedan.

16. listopada 2014.

U četvrtak, 16. listopada rad se nastavio općom sjednicom. Glavni tajnik Baldisseri, s čije strane sjedi papa, daje na znanje da se izvještaji radnih grupa neće objaviti. Dvorana eksplodira. Australski kardinal George Pell, pročelnik tajništva za gospodarstvo, prvi uzima riječ i odlučnom izjavom zahtijeva objavljivanje izvještajâ. Led je probijen. Jedan za drugim javljaju se sinodski oci za riječ zahtijevajući objavljivanje. Raspoloženje je tako usijano da im se naposljetku priključuje i kardinal državni tajnik Pietro Parolin. Vidljivo uzrujan, Baldisseri više ne zna što bi te pogledom traži režijski naputak od Svetog Oca. On dugo šuti, a lice mu s jačanjem prosvjeda poprima sve ozbiljniji izraz. Napokon, lagano kimnuvši, daje odobrenje. Badisseri obznanjuje da će se izvještaji ipak objaviti.

Istoga dana papa se osjeća ponukanim da kardinala Napiera (očito radi popravka dojma nakon Kasperova rasističkog iskliznuća) i Denisa Harta, novog nadbiskupa u Sidneyju, uključi među priređivače završnog izvještaja.

Napomena

Što god u njemu pisalo, bez vidljivog i djelatnog priznanja završni izvještaj neće moći nadoknaditi ono što su preinačitelji oko pape Franje već postigli. Papi je u roku od nekoliko mjeseci uspjelo da o drugom braku i o homoseksualnosti uvede u međunarodne kanale medijskih stavotvoraca nazore koji neuvijeno proturječe crkvenom nauku. Ti nazori na sinodi su nedvojbeno ostali u manjini, ali su im veliki mediji dodijelili presudno mjesto. Ta zajednička igra te iz nje proisteklo međudjelovanje masovnih medija i crkvenih predstavnika imali bi proizvesti pritisak nužan da se izvrši smjena paradigme, a time i revolucionarna preobrazba. Operacija nije bez izgleda za uspjeh, jer s papom uza se preinačitelji drže u rukama ključne položaje. Štoviše: čini se da je papa stvarni režiser operacije.

Slijedi jednogodišnja stanka, a onda drugi, ključni dio dvostruke sinode. Režiseri smjene paradigme pokušat će se bolje pripremiti. Branitelji crkvenog nauka također će izvući neke pouke.

17. listopada 2014.

Giuseppe Nardi

http://www.katholisches.info/2014/10/17/die-bischofssynode-der-regisseur-die-akteure-chronologie-eines-versuchten-paradigmenwechsels/