utorak, 5. studenoga 2013.

Gostujući autor - Dan reformacije


Događaj koji je u duhovnoj sferi najviše obilježio protekli tjedan svakako je obilježavanje Dana reformacije od strane onih koji kroče putem kojeg je utro jedan od najvećih heretika svih vremena, Martin Luther. Kao katoliku koji iznad svega ljubi istinu, osjećam dužnim osvrnuti se na taj događaj koji se zbio prije pet stoljeća na objektivan i istinit način, makar to rezultiralo i pokojim povrijeđenim osjećajem. Na kraju krajeva, samo istina je ta koja oslobađa (usp. Iv 8,32), a povrijeđeni osjećaji su sitnica naspram vječnog gubitka duše koji prijeti onima koji su napustili arku spasenja: jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

Dakle, prije pet stoljeća dogodio se događaj koji se sasvim opravdano može okarakterizirati kao najveća Luciferova pobjeda u povijesti spasenja i čovječanstva. Što drugo reći o pokretu koji je tolike duše odvukao od spasonosne milosti svetih sakramenata, odvratio ih od molitve za sirote duše u Čistilištu, odbio prihvatiti dar materinstva Presvete Bogorodice koju nam je sam Krist dao za majku i to svojim posljednjim uzdasima s križa (usp. Iv 19, 26) te općenito uvjerio ljude da se mogu spasiti neposluhom i samovoljnim tumačenjem sv. Pisma? Povijest protestantizma započinje anskioznošću jednog mladog augustinskog redovnika, izvjesnog Martina Luthera, koji nije mogao podnijeti pomisao da čovjek ne može biti siguran u vlastito spasenje dok živi na zemlji. Ta istina bila mu je toliko teška, da ju je odlučio odbaciti. A budući je bio inteligentan, vrlo brzo je shvatio da odbacivanje jedne vjerske istine zapravo znači odbacivanje cijele katoličke vjere – što je uskoro i uslijedilo. Tako je mladi Luther strgao habit i pregazio svoje redovničke zavjete. Međutim, to mu nije bilo dosta, već je u svom padu težio za tim da što više ljudi povuče za sobom. Počeo je javno propovijedati svoje hereze, prezrevši Rim i svaki autoritet. Na posljetku je sklopio i nezakonit brak s jednom časnom sestrom, nagovarajući i druge da krenu tim putem.

Protestantizam danas broji oko 38.000 denominacija. Njihova teologija je infantilna i temelji se na nekoliko načela koja su sama u sebi proturječna. Na primjer, protestanti smatraju da je Biblija jedini autoritet iz kojeg se sa sigurnošću mogu spoznati istine potrebne za spasenje. A pri tome zaboravljaju da autoritet Biblije počiva na autoritetu Crkve i pape Damaza I. koji je proglasio kanon Novog Zavjeta. Njihova ideja da se čovjek spašava samo po vjeri (bez obzira na djela koja čini) dovela je do toga da su u potpunosti odbacili postojanje čovjekove slobodne volje. Protestanti nadalje negiraju postojanje smrtnog grijeha kojim čovjek gubi božansku milost. Osim toga, u novije vrijeme vidimo i to da protestantizam sve češće otvoreno propovijeda moralna zla kao što su kontracepcija, rastava braka, tzv. istospolni 'brakovi', feminizam, i sl. Zato ne treba čuditi izjava kard. Kocha, predsjednika papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, kada je na upit da li Vatikan misli proslaviti Dan reformacije kratko i jednostavno odgovorio: 'Ne možemo slaviti grijeh.'

Ali ono što iznad svega zabrinjava jest prisutnost lažnog ekumenizma unutar same Katoličke crkve. U nastojanju da se po svaku cijenu stvori mir (svjetovni, a ne Kristov), mnogi katolici su spremni potpuno zanemariti činjenice vezane za protestantizam kako bi uspostavili pristojne odnose sa 'razdijeljenom braćom'. Ponekad se čine kao da sami katolici misle da je Crkva razdijeljena i razjedinjena pa je treba opet sastavljati od sastavnih dijelova. Ta ideja je naravno očita glupost, jer je Crkva jedna, jedincata i cjelovita – inače bi ispalo da je Kristova velikosvećenička molitva 'da svi budu jedno' (usp. Iv 17,21) ostala neuslišana, što bi bio apsurd. Protestanti su naša braća utoliko što su kršteni, a razdijeljeni su utoliko što su razdijeljeni između sebe i što su se odijelili od Crkve koju je, radi našeg spasenja, utemeljio Isus Krist. Zato je jedini pravi ekumenizam onaj koji, iz ljubavi prema bližnjem, teži k tome da se oni koji su se odijelili od Crkve ponovo u nju vrate. Sve ostalo je samo pretakanje iz šupljeg u prazno ili, još gore, poticanje bližnjega da ostane u svojim zabludama i podalje od puta vječnog spasenja.

Nažalost, mnogi katolici su nasjeli i na priču da su protestanti zaslužni za to što se Biblija počela prevoditi na narodne jezike i što se vjernike počelo poticati da čitaju sv. Pismo. Da je riječ o čistoj laži, govore i sljedeće činjenice: Prva knjiga koja je ugledala svjetlo dana u Gutenbergovoj tiskari bila je Biblija, poznata kao Mazarinova Biblija (po kard. Mazarinu). Bilo je to 1456. godine. Od tada pa do prve protestantske Biblije (1520. god.) Katolička crkva tiskala je 626 izdanja Biblije, od toga 198 na narodnim jezicima. Samo na njemačkom je bilo 9 izdanja još prije nego se Luther rodio, a 27 izdanja prije izlaska njegove Biblije. Recimo i to da je Luther iz Biblije izbacio sedam starozavjetnih knjiga, jer se nisu uklapali u njegov teološki konstrukt. Taj okrnjeni kanon protestanti koriste do današnjeg dana.

Broj komentara: 27:

  1. Da ne bude zabune, izbor ilustracije je (kao i obicno) moj.

    OdgovoriIzbriši
  2. "Crkva je jedna, jedincata i cjelovita"-općinstvo svetih. Za to jedinstvo zajedno s Isusom molimo. Mislim da je veliki grijeh nas katolika što se upuštamo u teološka prepucavanja oko dogmi. Dogma je dogma i o tome je grijeh na ovakvom nivou (uvjeravanja u ispravnost!) raspravljati. Mi možemo, odnosno dužnost nam je, vjerom ponirati u dubine naše vjere u koje nas upućuje Duh Sveti i to dijeliti sa svim ljudima. Na to smo pozvani. Duh Sveti je onaj koji nas ujedinjuje. Ići prema drugome sa otvorenim stavom kako je on u grijehu, a mi smo bez grijeha, jer se nismo odijelili iz Crkve, znači dodati malo ulja na vatru, a ne pretakati iz šupljeg u prazno. Svi se mi molimo Ocu nebeskom zajedno s Kristom i svi mi težimo biti jedno s Njim. Za to se molimo. Sv. Petar nam lijepo kaže kako moramo znati obrazložiti razloge naše nade i pretrpjeti za to, a ne ići prema drugome "naoružan" njegovim grijehom! A moliti moramo neprekidno!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ako već govorite o dogmi, izmolite Nicejsko-carigradsko vjerovanje nekoliko puta i možda se upali lampica u glavi da mi vjeujemo da je Crkva jedna. Jedna je i jedinstvena. Svi ostali koji nisu u njoj, jednostavno nisu u njoj. Mi smo već jedno, a oni koji su vani, njih trebamo privesti unutra objašnjavajući razloge naše nade(apologetika i uvjeravanje). Recite to što ste sad rekli sv, Franji Saleškom koji je obratio preko 50 tisuća protestanata i čeka vas dobra šljaga.

      Izbriši
    2. Marijo,
      hajdemo konkretizirati situaciju. Zamislimo da imam sina, razmetnoga, koji se opija, drogira i živi u protuprirodnoj zajednici s muškarcem, za Crkvu ne mari. Za spas njegove duše potrebno je da spozna svoj grijeh, pokaja se i odbaci taj grijeh.
      Ostaje još način kako ja kao otac mogu praktično izvesti povratak svog sina iz ponora grijeha. Mogu odmah krenuti "s visoka" i najvjerojatnije neću postići ništa. Mogu krenuti polagano i razgovorom. Vjerojatno ću s vremenom postići nešto. No taj razgovor mora imati neki napredak. nakon nekog vremena, kad se uspostavi povjerenje, moramo doći do točke kad ćemo dotaknuti bolna pitanja. Dakako, ako ja istodobno kockam i imam ljubavnice, teško je da ću sinu biti uvjerljiv. Ako sam ranije kockao i imao ljubavnice pa se toga odrekao, bit će bolje. Još bolje će biti ako nikad nisam kockao niti imao ljubavnice, iako će sin uvijek naći moju potencijalnu manu. Ali čak ako i ja u tom času kockam i imam ljubavnice, ne znači da je moj sin izvan grijeha. Stanje grijeha je objektivno.
      Imam dojam da u današnje vrijeme takozvani ekumenski susreti nisu ništa drugo nego lijepi sastanci s domjencima u kojima s katoličke strane nema želje za misijom obraćanja krivovjernika. Pokušava se biti velikodušan na krivom mjestu, pokušavajući se naći "negdje na sredini", tj. zadovoljiti se time da se dio grijeha odstrani, a drugi dio baci pod plahtu i prestane govoriti o njemu. Ali s grijehom i krivovjerjem nije kao sa zemljištem, pa da se odustajanjem od dijela svojih potraživanja i uvažavanjem dijela suparnikovih na kraju postigne sporazum. Zemljište može biti moje, susjedovo ili nekoga trećega. No kod vjere postoji Istina i ne-istina, jedna jest Život, druga vodi tamo gdje bi čovjeku bilo bolje da se nije ni rodio (kako Gospodin kaže za Judu Iškariotskog).
      Lijepo bi bilo da je pakao prazan, ali na previše mjesta Gospodin je jasan: nije prazan.
      Sveti Marko Križevčanin izgubio je zemaljski i stekao vječni život pokušavajući obratiti protestante. Biti misionarom nije lako: moramo biti bistri, čak i lukavi. Ali moramo pred sobom imati cilj, a ne se svesti na domjenke.
      Konačno: mi katolici ne smijemo se sramiti među sobom objektivno govoriti o krivovjerju nekatolika. Što ne znači da ćemo protestantu prvi prvom susretu reći: "čuj ti, krivovjerniče". Možda je najbolji prvi korak razgovarati o kanonu Svetog Pisma.

      Izbriši
    3. Ja mislim da je u razgovoru sa protestantima najbolji prvi korak postaviti jednostavno pitanje: "Na osnovu čega (ili zašto) smatraš da je Biblija riječ Božja?" i pustiti ga da pokuša formulirati odgovor. Tu gotovo ne treba ništa govoriti, možda tu i tamo postaviti poneko pod-pitanje - bez ikakva dociranja ili podučavanja.

      Postoje samo dva ishoda: ili će sam doći do toga da u jednom trenutku mora prihvatiti da postoji autoritet Crkve iz koje je Novi Zavjet izišao; ili da će naprosto navući mentalnu blokadu i pokušati promijenjati temu.

      Jednom kada shvati da Biblija svoj autoritet duguje Crkvi, i da Biblija ne bi imala nikakav autoritet da ju Crkva nije napisala, proglasila i kanonizirala - onda je dalje sve lako.

      Izbriši
  3. Može se moliti jedino da nekatolici priđu jedinstvu Crkve, tj. da uđu u Katoličku Crkvu, jedinu Kristovu Crkvu, u kojoj jedinoj jest jedinstvo, kako je Gospodin htio. Ne može se moliti za jedinstvo Crkve u smislu da se Katolička Crkva treba ujediniti s nekom protestantskom ili istočnom zajednicom. Čak i zloglasni nadbiskup Bugnini je priznao da je moliti se za neko buduće jedinstvo Crkve kao da ono već ne postoji - hereza (pročitajte encikliku pape Pija XI. "Mortalium Animos", tu je sve jednostavno objašnjeno o jedinstvu Crkve)

    Ljudima je potrebna istina, a ne daljnje povlađivanje njihovim zabludama i umirivanje savjesti, kako to čini ovaj svijet i mnogi moderni misionari (sjetite se onog "misionara" iz članka na Rorate Caeli koji se hvalio da u 30 godina rada u Amazoni nije obratio niti jednog jedinog poganina).
    Onaj tko uistinu ljubi brata reći će mu istinu i upozoriti ga na opasnost u kojoj je, a tko ga mrzi ostavit će ga u laži da propadne.

    Naš Gospodin veoma jasno i bez okolišanja kaže:
    "I reče im: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se."
    (Mk 16:15-16)

    Sveci i misionari kroz stoljeća su nevjernicima propovijedali: Obratite se i živjet ćete u raju s Bogom u vječnoj sreći, ostanite u svojoj nevjeri i umrijet ćete i provesti vječnost u strašnim mukama. Danas govore otprilike: Vi ste u redu u svojoj religiji, činite dobro i možete se spasiti, ne trebate biti katolici, ili, vi ste dobro, ali u Katoličkoj Crkvi bi vam bilo bolje...
    Tko će učiniti taj veliki obrat u životu ako za motivaciju ima samo to da bi mu bilo nešto bolje ako se obrati, ili ako mu je već dobro. Ako se protestant heretik može spasiti van Crkve i bez obdržavanja pravila Katoličke Vjere, koja su puno teža od protestantske religije, u kojoj je svaki čovjek mali papa i čini praktički što god hoće, zašto bi se on obratio??? S druge strane, ako za motivaciju ima da će inače propasti, to bi već moglo uzdrmati njegovu urođenu ljudsku oholost i natjerati ga da se zamisli.

    Zato je u predkoncilskoj Crkvi (koja je govorila Istinu otvoreno i bez zadrške, kao naš Gospodin) broj obraćenja i bio daleko veći nego danas, kad se "prozelitizam", tj. aktivna briga za nečije vječno spasenje, smatra jednim od najgorih grijeha.

    Držite se Tradicije (starine) i nećete zalutati, jer jedino ona, kako kaže sv. Vinko Lerinski u Commonitoriumu, "ne može biti zavedena nijednim lažljivim novitetom".

    OdgovoriIzbriši
  4. Sviđa mi se slika. O susretima i razgovorima između Luthera i Nečastivog pisao je i M. Glavurtić u svom velebnom djelu Satana. Koristim priliku da još jednom preporučim to izvrsno štivo, svojevrstan kompendij demonologije iz pera vrsnog domaćeg autora.

    OdgovoriIzbriši
  5. Dok cijenim kritičniji-od-uobičajenog osvrt na povijest protestantizma, te na pojavu Reformacije, koja je bez sumnje bila crna rupa koja je progutala barem cijelo jedno stoljeće (16.) zapadne povijesti, nemojte ipak banalizirati vašu analizu te katastrofe svaljujući sve na leđa jednog jedinog čovjeka. Da citiram:

    "Povijest protestantizma započinje anskioznošću jednog mladog augustinskog redovnika, izvjesnog Martina Luthera..."

    Pa, ne. Počeci protestantizma, kako će i sami protestanti priznati, seže daleko dublje u povijest. Luther nije bio sam, ruku pod ruku s njim su od početka bili i Zwigli, Melanchthon, Spalatin i drugi. A nije niti pao s Marsa, jer već prije njega tu su bili Jan Hus i Husiti u Českoj, John Wycliffe i Lolardi u Engleskoj, pa srednjovjekovni heretični pokreti raznih manihejskih sljedbi: Katari i Albinjezi, Valdenzi, Bogumili i Pavlićani, itd, pa sve do saksonskog heretika Gottschalka koji je bio gost na dvoru našeg kneza Trpmira. Dakle već u 9. stoljeću su se u glavama švapskih redovnika muvali već dobro formirani obrisi budućih protestantskih hereza.

    Sama Lutherova učenje, kako su to mnogi uočili u ona vremena, kad je teološko znanje bilo na višem stupnju nego danas, nisu bila ništa drugo nego maniheizam, jedva zaogrnuto lagano novim ruhom. Sam Luther je, pak, sasvim moguće, bio dovoljno glup i neobrazovan da nije ni shvaćao što zapravo naučava. On nije bio nekakav zao mastermind od kojeg je potekla protestantska urota, nego, nažalost, psihički duboko nestabilan blento kojim su manipulirale neke daleko opakije sile.



    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Slažem se.
      Svakako je potrebno napomenuti da je reformacija u velikoj mjeri uspjela zbog ideje o ukinuću samostana i zapljeni njihovih imanja od strane svjetovnih vladara.
      Također, bilo je tipova poput Erazma Roterdamskog koji su s klasičnom ljevičarskom figom u džepu osuđivali hipokriziju oko sebe, a sami se nisu maknuli iz svoje dvorske "kule mudraca", okruženi solidnim privilegijama svojih visokih položaja (sv. Toma Morus bio je dio tog kruga visokog klera, međutim, on je reagirao kad je trebalo, priskrbivši si mučeničku aureolu).
      Borbe su bile u Njemačkoj, Nizozemskoj i Francuskoj gdje su vrhovni vladari bili katolici; u Engleskoj su se ujedinili vladar i aristokracija, a u Škotskoj je vladarica bila preslaba da išta učini. Danska i Švedska pale su "bez ispaljenog metka". U Ugarskoj (osobito Transilvaniji) je sve malo kasnilo, ali je bilo gadno, osobito zbog Turske kao vječnog saveznika protestanata. I naš Nikola Zrinski (mlađi, brat Petrov i praunuk starijeg, "Sigetskog") nije bio nevin u cijeloj priči.
      Da malo opišemo tešku i šaroliku pozadinu sabora u Tridentu. Car Karlo V. je odmah po izbijanju većih trvenja na saborima Carstva tražio od pape Lava X. (tek je bio završio jalovi V. lateranski koncil) da se sazove novi koncil, na teritoriju Carstva, bez osobnog prisustva pape. Car je namjeravao voditi sabor po svome, imajući valjda na umu da je onaj u Konstanci sazvao Sigismund. Također, i Luther se pozivao na koncil. Idući papa bio je Karlov osobni učitelj Hadrijan VI., ali on je kratko vladao. Klementu VII. Karlo je opljačkao Rim i bio posljednji car koji se u Italiji okrunio Željeznom krunom. Konačno je Pavao III. sazvao sabor,uistinu na teritoriju Carstva (Austrije do 1918.) u Tridentu/Trentu, uistinu bez svog osobnog prisustva (njegovi legati koji su predsjedali su ujedno i postajali njegovim nasljednicima: Julije III. i Marcel II.). Francuzi na saboru koji se bavio "njemačkim pitanjima" nisu sudjelovali, sve godinu prije završetka, 1562.. kad je postalo gadno s hugenotima tj. došlo do prvih sukoba. Cijelo to vrijeme ili je Karlo ratovao s Francuzima ili s Turcima ili s protestantskim vazalima u Njemačkoj. Od događaja iz 1517. do početka sabora 1545. prošlo je 28 godina, no s druge strane možda je upravo to donijelo hladne i ozbiljne glave. Svakako je i nesudjelovanje Francuza, slabo sudjelovanje Nijemaca i činjenica da se tek polovicom sabora odlaskom Karla V. pojavio zasebni vladar Španjolaca, doprinijelo tome da je sabor na kraju i te kako uspio (naravno, ne smije se nikda i nipošto zanemariti Božja providnost, kao i to da je poslije sabora slijedilo nekoliko sposobnih papa, među kojima i sv. Pio V., koji su proveli njegove odredbe).
      Rezime: za razliku od albigenza, katara, fratrića i sličnih, početkom 16. stoljeća našla se kritična masa dovoljno moćnih ljudi koja je u cijeloj priči pronašla dovoljno svojih interesa (samostanskih imanja).

      Izbriši
    2. Solar, slažem se s ovim što ste napisali. Međutim, svrha ovog članka nije bila dati duboki i opsežni prikaz povijesti protestantizma, već samo dati neku protutežu člancima i izjavama koji su se proteklog tjedna mogli čuti, a koji preko svakog ukusa veličaju protestantizam, prikazuju ga kao nešto vrijedno čuvanja, itd. Mnoge takve izjave mogle su se čuti i od prelata Katoličke crkve, pa i u nas.

      Shvatite ovo kao osobni doživljaj jednog katoličkog vjernika, ne kao neku duboku studiju ili teološki traktat.

      Izbriši
    3. Ja bih rekao da je bilo upravo obrnuto: Reformacija je upravo krenula iz samostana, koji su do 15. stoljeća bili najveća rak rana crkve i po pitanju discipline i po pitanju pravovjernosti. Monastički su redovi često bili leglo i utočište svih mogućih hereza, a njihovi prebogati samostani, uglavnom bez ikakvog nadzora, često su funkcionirali kao malo što drugo nego bordeli za stariju plemićku gospodu. Što nas dovodi do druge poluge Reformacije, a to je bila srednjovjekovna feudalna aristokracija.

      Jačanjem centralne vlasti i oformljivanjem prvih proto-država tijekom Renesanse, srednjovjekovno je feudalno plemstvo počelo osjećati škripac koji se stezao oko nje. U državnoj tvorevini s moćnim kraljem ili carem čija se vlast u prvom redu oslanja na šrioke mase pučanstva, a ne na uski krug moćne feudalne mafije, ta stara srednjovjekovna oligarhija ubrzo bi prestala postojati.

      Paralelno s time, u crkvi je također dolazilo do jačanja centralne papinske vlasti, koja je isto tako svo vrijeme radila na tome - ili se barem trudila raditi - da zavede red, rad i disciplinu u posve razularene samostane i biskupije okolo po Europi. Budimo realni, priče o korupciji, dekadenciji i pokvarenosti renesansnih papa najvećim su dijelom protestantksa propaganda i to dobrim dijelom neutemeljena. Uz sve njihove osobne grijehe, raznorazni Piccolominiji, Borgie, Mediciji i slični bili su uglavnom među boljim papama u povijesti (naročito u usporedbi s onime što je bilo stoljeće prije njih), te digli dignitet i utjecaj samog papinstva a s njim i crkve na posve nov i dotad neviđen nivo.

      Cijeli taj proces centralizacije svjetovne i crkvene vlasti, koji je trajao kroz ranu renesansu i glavninu 15. stoljeća, izazvao je takoreć reakciju do početka 16. Iz korumpiranih je samostana buknuo plamen reformacije, a mafija plemićkih porodica raspirila ga je diljem Europe. Tamo gdje je centralna vlast do tad dovoljno ojačala - u državama kao što su bile Španjolska i Francuska, recimo - Reformacija nije uspjela uhvatiti korijena, iako su ponegdje bili potrebni krvavi ratovi da se katoličanstvo očuva. Tamo gdje je centralna vlast bila slabija - kao u Svetom Rimskom Carstvu ili Nizozemskoj, recimo - Reformacija je poharala i pohvatala sve što je mogla. Engleska je jedini atipičan primjer u svemu tome, gdje jačanje centralne vlasti ide ruku pod ruku s zavođenjem Reformacije.

      Tkogod nije, inače, preporučan da pročita roman Monaldija i Sortija "Salajeve sumnje", gdje je to bitno bolje objašnjeno nego ovdje.

      Izbriši
    4. Luka: Zamislite onda kako je meni, koji nit sam vjernik nit katolik (osim za pitanja statistike) pa mi dođe da plačem kao ljuta godina ili počupam ovo malo kose što mi je ostalo kad god čujem nekoga da mi hvali Reformaciju ili prve protesnante. I na Luthera pritom imam poseban pik, jer bilo tko tko mi priča o njegovoj veličini i postignućima ili je blesav ili nije pročitao ni slova od onoga što je taj manijak pisao.

      No još mi više ide na živce olako banaliziranje takvih dugoročnih tragedija kroz scapegoating, tj., svođenje svega na osobni karakter jednog jedinog negativca. Kao, eto, zato smo imali Holokaust i drugi svjetski rat, jer je Hitler naprosto bio tako ZAO! Da samo nije bio tako ZAO, ili da je bio tako ZAO ali da ga nije bilo, ništa se ne bi dogodilo. Slično tome, mislim da Vam neće pomoći u prosvjetljavanju drugih ljudi, a niti u vlastitoj potrazi za istinom, da svu silu povijesnih laži o reformaciji kojima nas se fila još od osnovne škole probate kontrirati naprosto Lutherovom manijakalnošću.

      Izbriši
    5. Hm, u cijelom tekstu ima jedan odlomak prepun pojednostavljenja i predrasuda.
      Jačanjem centralne vlasti i oformljivanjem prvih proto-država tijekom Renesanse, srednjovjekovno je feudalno plemstvo počelo osjećati škripac koji se stezao oko nje[ga]. U državnoj tvorevini s moćnim kraljem ili carem čija se vlast u prvom redu oslanja na šrioke mase pučanstva, a ne na uski krug moćne feudalne mafije, ta stara srednjovjekovna oligarhija ubrzo bi prestala postojati.
      Kakva je to vlast koja se oslanja na široke mase pučanstva? Kako se to točno oslanja? Zašto bi zemljoposjednička aristokracija bila feudalna mafija? Kakva "protodržava"? Možda začetak vrle države s moćnim vladarom u liku Josifa Visarionoviča? Ili nam se više sviđa današnja zapadna "demokracija" kojom vlada konglomerat političko-medijsko-sudsko-sveučilišno-intelektualne elite?
      Pretpostavljam da se pod "širokom masom pučanstva" zapravo misli na imućnije građanstvo, a ne ruralno pučanstvo koje .čini stvarnu većinu stanovništva. Ali ta ekipa je u Francuskoj i Nizozemskoj listom bila za protestantizam, više nego plemstvo.
      Nego, kraljevska se vlast oslanja na plaćeničku vojsku koju kralj plaća iz prikupljenih poreza, mahom od trgovine (priče o španjolskom bogatstvu od zlata donesenom iz Južne Amerike su obična trabunjanja; ustvari je gubitak sjeverne Nizozemske bio užasan udarac za proračun Filipa II., a zlato doneseno iz Amerike je uzrokovalo postojanu inflaciju i malo koristi, jednako kao i dotiskivanje papirnog novca). Slobodni kraljevski gradovi plaćaju porez kralju, ne lokalnim knezovima, već stoljećima, ali sada novaca ima dovoljno da kralj s time nešto napravi. Često napravi to da se upušta u beskorisne ratove uokolo u koje mu prije 200 godina nitko ne bi išao. I kralj ima novaca da organizira činovnike koji skupljaju porez (kroz 500 godina to naraste na 60% ili koliko već danas plaćamo, ali to nije bitno). Tako plemstvo gubi ulogu u organizaciji vojske i skupljanju poreza, ali NE GUBI zemljoposjede (kome da ih kralj da? bankarima?), koje bi onda nadoknadilo pljenidbom crkvene (samostanske) imovine.
      Gramzljivost velikih knezova svakako jest na djelu. No nema razloga da ih se promatra kao negativce u cijelom procesu u odnosu na kralja kao navodnog pozitivca. Francuski kraljevi iz kuće Valois cijelo to vrijeme nisu bili izraženo prokatolički (osobito ne bankarska kći Katarina Medici kao regentkinja), a posljednji od njih, Henrik III. otvoreno je krenuo na stranu svog hugenotskog prestolonasljednika i imenjaka iz mlađe kuće Bourbon.

      Izbriši
    6. Kod Filipa II. presudna je bila njegova duboka pobožnost i njegovo osjećanje Španjolcem. U to vrijeme pojavio se i nacionalni osjećaj kod plemstva i građanstva. Dok su Nizozemci Karla V. smatrali svojim (rođen je u Gentu, nazvan [do tada] posve nehabsburški, po svom kapetovskom pradjedu Karlu Smjelom, po dogovoru ostavljen od roditelja da odraste u Nizozemskoj), Filipa nisu, niti je on njih gledao kao svoje. Zbog toga je napravio više kardinalnih grešaka koje su ga kasnije stajale sjevernih pokrajina. Njih se konačno odrekao kad je svog nećaka, vojvodu od Parme, namjesnika Nizozemske, umjesto na sjever, poslao s vojskom u pomoć pariškoj rulji [pariška rulja je poseban kolektivni politički subjekt koji nema paralele ni u kojoj državi tog vremena, u Francuskoj igra ulogu još od 14. stoljeća, a usporediva je s rimskom ruljom] koju je opsjedao Henrik IV. Burbonski, tada već kralj. Ali to nema veza s centraliziranošću Španjolske, nego s osobom Filipa II. Što je bilo s Italijom, bez središnje velevlasti? Zašto se Venecija ili Toskana nije "reformirala"? Tamo su na vlasti bili "mafijaši". U Španjolskoj je smiješno uopće govoriti o reformaciji, ali ne zbog centralne države nego zbog činjenice da se društvo nije preustrojilo iz stanja stoljetnog križarskog rata s muslimanima.
      U Engleskoj je u vrijeme "ratova ruža" veliki dio starog plemstva izginuo. Novo plemstvo stvoreno u vrijeme Tudora činili su zaslužni dvorani iz redova sitnog plemstva ili generacijama bogatog i uglednog građanstva. Upravo su ti ljudi, koji s mačem i srednjim vijekom nisu imali nikakve veze zaslužni za zatvaranje samostana (nekoliko sretnih slučajeva problematičnih nasljeđivanja prijestolja, Elizabete I, odmah potom Jakova I. i konačno Đure I. dovelo je do potpunog gašenja kraljevske vlasti).

      Izbriši
    7. Što se tiče uloge Luthera, slažemo se. Priličan bezveznjak našao se na "pravom" mjestu u "pravo" vrijeme. Da nije on to napravio, vjerojatno bi neki drugi bezvezni redovnik.
      Interesantno je da svaki put kad imaju loše namjere ljudi napadnu svećenički celibat.

      Izbriši
    8. [pariška rulja je poseban kolektivni politički subjekt koji nema paralele ni u kojoj državi tog vremena, u Francuskoj igra ulogu još od 14. stoljeća, a usporediva je s rimskom ruljom]
      Mišljah: starorimskom.

      Izbriši
    9. Ne znam zakaj vi stalno morate imati ulete koji se nadovezuju na raznorazne suvremene ličnosti ili pojave. Erazmo Roterdamski je bio ljevičar s figom u džepu, pa nekako u cijelu priču ulijeće Staljin, itd... Mislim, znam zašto, ali uopće mi je blesavo o tome raspravljati. Klasičan problem u proučavanju povijesti (koji su, usut budi rečeno, u proučavanje povijesti unijeli upravo engleski protestanti) jest tzv. Whig fallacy, tendencija da se povijest proučava i interpretira kroz prizmu suvremenog vremena. Tako su engleski protestanti iz Whig stranke u 18. stoljeću napisali svoje viđenje povijesti koje je još uvijek aktualno među laicima (pogana Grčka i Rim super, katolički i bizantski srednji vijek fuj, onda dolazi renesanse i Reformacija koje izvlače ljude iz stoljetnog mraka religijskog bezumlja, pa na kraju prosvjetiteljstvo i paralemntarna monarhija, te britanski imperij kao samo ispunjenje povijesti, hura), koje je zapravo čista propaganda za njihovo preuzimanje vlasti u Engleskoj od pro-katoličkih Jakobita.

      Većina kompetentih povjesničara reći će vam da je prvi prototip moderne države bilo milansko vojvodstvo, isprva pod Viscontijima, potom pod Sforzama, na početku 15. stoljeća. Po tom je prototipu po okončanju stogodišnjeg rata Luj XI stvorio moćno francusko kraljevstvo koje se obično uzima kao prva zaista moderna država. Njegov su primjer ubrzo slijedili, u Engleskoj nakon Rata Ruža i Henrik Tudor, te Španjolska tijekom rekonkviste. U svim tim primjerima, proces centraliziranja vlasti marginalizira srednjovjekovnu feudalnu aristokraciju, a traži uporište u najširim masama običnih pučana: a pod njima se misli podjednako i na kmetove kao i na građane. Viscontiji otpisuju dugove svojim podanicima, Luj XI gradi ceste, kanale, otvara trgovišta, Henrik Tudor oporezuje aristokraciju, itd. Umjesto srednjovjekovnih plemićkih vijeća (a što su to drugo bili nego sastanci mafijaških familija?) kraljevi stvaraju začetke suvremene birokracije (i fala na pitanju, meni je ipak nekako draže plaćati 60% ili koliko već da bih danas održavao funkcioniranje iste, nego da mi državu organizira nepismeni feudalac kom moram davati ženu prve bračne noći ili će mi sa svojom bandom spaliti kuću i selo), okružuju se kompetentnim ljudima uglavnom bez plemićkog podrijetla (otkud odjednom toliko „genijalaca“ u renesansi? Nije da ih ranije u srednjem vijeku nije bilo, ali uglavnom su ostajali anonimni i nezapamćeni u povijesti jer su bili daleko od centara moći), stvaraju vlastite vojske neovisne o svojim vazalima (neke od njih su strani plaćenici, naravno, ali neki vladari, sukladno Machiavelijevim savjetima, naoružavaju i treniraju vlastito pučanstvo za redovnu vojsku). Dakle stvara se situacija u kojoj starim plemićkim familijama lagano počinje goriti tlo pod nogama i njihova prava (uistinu, njihov opstanak), postaje sve upitniji u tim novim državnim tvorevinama. Plus, pape kao glave crkve podupiru cijeli taj proces centraliziranja vlasti. 500 godina prije, pape su se uglavnom borili protiv njemačkih careva, izopćavali ih i dobrim dijelom podupirali ustanke feudalne aristokracije protiv njihovih vladara. Sada, međutim, i vodstvo crkve podupire kraljeve u centraliziranju njihove moći.

      Izbriši
    10. I zašto su feudalci negativci u cijeloj priči? Pa zato što su oni odredom pronositelji protestantske ideje! Velite da Valois kraljevi nisu bili prejterano prokatolički? Je, zato je cijeli ostatak francuskog plemstva postao hugenotima da bi mogao dići ustanak protiv njih. Kome je Luther uputio svoj čuveni poziv da budu biskupi i prezbiteri njegove nove crkve, ako ne njemačkim feudalcima, u inat caru?

      U Španjolskoj je proces centralizacije vlasti išao ruku pod ruku s rekonvkistom, budući su tamo srednjovjekovno plemstvo dobrim dijelom bili raznorazni islamski emiri koji su se podjednako klali među sobom kao i sa svojim kršćanskm susjedima (slična situacija kao i na arapskom poluotoku danas, da i sam ponudim whigovsku usporedbu). Rekonkvista je to objedinila u jednu, više manje koherentnu i jedinstvenu državu, koja je, kao što i sami velite, već do 16. stoljeća bila jedna od najbogatijih u Europi. Nizozemci su imali jaku katoličku tradiciju (primjer je već spomenuti Erazmo Roterdamski) i dokle god je na tom području postojala jaka centralna vlast u liku spomeutog Karla V, Reformacija nije mogla uhvatiti korijena tamo (a nije da nije bilo pokušaja). Kad se Karlo povukao s vlasti, a Nizozemska potpala pod vlast udaljenog Španjolca Filipa, tj., de facto ostala bez vlasti – eto vam odmah protestantkse pobune!

      Zašto Venecija i Toskana, kao primjeri zemalja s mafijaškom vlašću, nisu postale protestantskim zemljama? U Toskani je, zahvaljujući režimu Medicija, provedena kakva-takva centralizacija, pa je umjesto kartela mafijaških familija vladala samo jedna, što je ipak ponešto podnošljivija situacija. Ali Medicijima se suprotstavlja i na kratko ih ruši heretični dominikanac Savonarola, a što je on bio ako ne preteča Luthera, i podjednako munjen u glavu? A što se Venecije tiče, ona je, pa to je barem opće poznato, svo vrijeme držala stranu protestanata u inat Vatikanu. Pa mletačko je sveučilište u Padovi papa Leon X prokazao kao heretično leglo koje je nafilalo njemačke protestante ideološkom municijom. Tko je Henriku VIII dao pravne i teološke razloge za razvod i otcijepljenje anglikanaca od Vatikana, ako ne mletačka inteligencija iz Padove? Tko je francuskom kralju Franji I pomogao, na opće zgražanje cijele kršćanske Europe, sklopiti savez s Turcima protiv Habsburga, baš u zgodnom trenutku kad su Luther i njegovi feudalni sponzori započeli sa svojom protestantskom pobunom? Probajte si pročitati „Reform before reformation“ od Stephena David Bowda, ili progugljate tko su bili Vincezno Quarini, Gašpar Contarini i Tomas Giustiniani, pa ćete vidjeti da je Venecija praktički bila protestantska prije samih protestanata.

      Engleska je jedini atipičan primjer u svemu tome, gdje centralna vlast postaje protestantska. Ima razloga zašto je i tu tome bilo tako, ali mi ih se ne da više objašnjavati. Dovoljno za reći da je engleska imala tu nesreću da je Henrik VIII, poput Luthera, bio naivni blento s ozbiljnim problemima u glavi.

      Izbriši
    11. Bez brige, poznat mi je problem vigovske interpretacije povijesti, koji (kako ste sami i naveli) kreće tamo od Gibbonovih priča o tome da su Konstantin i kršćani srušili (tj. autodestruirali) moćno rimsko carstvo.
      Vi imate očigledne simpatije prema centralnoj državi, ja imam manje od vas, pa eto... dopustite mi da ih imam. Analogija s Erazmom kao ljevičarom može vrijediti jer se pala ljudska narav stoljećima ne mijenja. Erazmo je bio ugledan i pametan čovjek na visokom položaju, bio je materijalno osiguran pa bismo ga u 18. stoljeću mogli nazvati ponešto konzervativnim enciklopedistom (ali ipak enciklopedistom), a početkom 20. stoljeća salonskim ljevičarom. Vi nalazite, posve ispravno, ideje protestantizma među katarima i husitima. Ljudska narav se ne mijenja. Vi idete pritom u prošlost, ja idem prema sadašnjosti. Ono s pravom prve noći držat ću pretjeranom usporedbom koja ne spada u općenito visoku kvalitetu svega drugoga o čemu pišete.
      Da se opet dotaknemo srednjovjekovnog plemstva kao negativaca i kraljeva kao pozitivaca. U dijelu koji se tiče Mlečana sve ispravno opisujete, ali tu ste načeli pojam inteligencije. U Mlečana nema zemljoposjedničkog plemstva, nego postoji de facto aristokracija koja se bavi pomorskom veletrgovinom. Inteligencija dolazi iz redova tih ljudi. Već sam napisao, da u vrijeme Tudora u Engleskoj starog feudalnog plemstva više nije bilo (fizički istrijebljena), nego je nastala nova aristokracija, upravo od kraljevih službenika i dvorana. Ti ljudi su naprosto popunili vakuum, i gle, baštinili interese svojih prethodnika, dakle, zadobili "mafijaški" karakter ne genima i odgojem nego novim položajem. Apsolutnu vlast prvih Tudora su ograničili zahvaljujući sretnim okolnostima (maloljetnik Edvard okružen mafijaškim dvoranima, a ne srednjovjekovnim plemstvom, problematično zakonita Elizabeta, daleki rođak Jakov bez posve jasnog prava na prijestolje, a sve to u sjeni triju uzurpacija prijestolja ne tako davno ranije od strane Henrika IV., Edvarda IV. i Rikarda III.)
      Na koncu, Franjo I. je zbog svojih interesa puno pomogao protestantizmu. Ljudevit XIII. i Armandus Ioannes sanctae Ecclesiae Romanae Cardinalis de Richelieu svojim su ulaskom u Tridesetogodišnji rat omogućili da protestantima u Evropi ostane status quo (pritom Richelieu kao takav nije imao nikakvih osobnih inklinacija spram protestantizma). Ljudevit XIV. šurovao je s Turcima protiv Austrije, a ova se ujedinila s protestantskom Engleskom. Dakle, kraljevi gledaju svoje interese, zemljoposjednici svoje, dvorsko plemstvo svoje, trgovci svoje. Problem s protestantskim idejama je u tome što su one otrov i propovijedaju "novog čovjeka" i rušenje staroga. Kako ste sami rekli, bilo ih je u svim vremenima kršćanske povijesti. Oni željni vlasti rado će ih prihvatiti. Bili plemići ili kraljevi (u Danskoj i Švedskoj).

      Izbriši
    12. Zašto je jedna Nizozemska posrnula u krivovjerju, a jedna Francuska ili Španjolska nije?
      Ne poradi kraljeva, feudalaca itd., nego zato jer je Gospodin dopustio jedno, ali nije drugo. Vjerojatno je u tim zemljama bila jača i gorljivija vjera i Gospodin ih je sačuvao od pošasti krivovjerja.

      M.B., ne samo da ne smijemo zaboraviti na ulogu Božje providnosti, nego je ona upravo sve. Ništa se ne događa što Gospodin ne dopusti, a svaki put kad dopusti neko zlo, osim kao kaznu, to je da iz toga izvede neko veće dobro.
      Uzmimo primjer Francuske u Stogodišnjem ratu. Uz svu silu i savezništva Engleska nije uspjela dokrajčiti poharanu i slabu Francusku jer je Gospodin Bog uslišao molitve i poslao sv. Ivanu Orleansku. Samo jedna djevojka bila je dovoljna da se Francuska spasi od sigurne propasti, kao što je samo jedan dječak (David) bio dovoljan da se tako spasi Izrael (ili jedan biskup da se spasi Tradicija).
      Ima puno takvih primjera kroz povijest, a ljudi još nisu naučili lekciju. Bog upravlja poviješću, Njemu ništa nije nemoguće i sa samo jednim poniznim čovjekom može mijenjati sudbine naroda ili čak cijelog svijeta (npr. Noa).

      Što se tiče "pozitivaca" i "negativaca", kao što je rekao papa sv. Pio X., najveći prijatelji ljudi su tradicionalisti, a najveći neprijatelji revolucionari, a zna se tko su uvijek bili revolucionari - građanstvo i sitno plemstvo. Poradi pobjede građanstva (revolucionara) danas živimo u društvu koje je daleko nepravednije od feudalnog sustava, bez obzira na pojedinačne slučajeve samovoljnih feudalaca, gdje glavna valuta nije više ni čast, ni ugled, ni sposobnost, ni podrijetlo, nego samo novac, jer dok su plemstvo i seljaštvo bili povezani međusobnom suovisnošću, građani su bili slobodni iskorištavati obje klase bez ikakvog obzira - korijen današnjeg liberalnog kapitalizma.

      Izbriši
    13. Mateo,
      naravno da Bog providi i da se ljudska stremljenja ne ostvare mnogo puta, a kad se i ostvare, Bog ih dopušta, makar se ljudima čini da "stvari teku svojim tokom". A pomagači i zaštitnici Luthera osudili su se za vječnost, kao i katari, albigenzi i ostali prije njih. Kao i "katolici" koji su radili protiv Crkve izravno, i oni koji nisu radili izravno, ali su svojim nemoralom i neizvršavanjem zavjeta koje su položili (biskupi, svećenici, redovnici, svjetovni dostojanstvenici) odbijali puk od Crkve u ralje protestantizma (nadam se da su se bar neki od njih pokajali prije kraja života).

      Izbriši
  6. evo sam se i sam umorio od objašnjenja....
    pa sam se došao malo odmoriti kod vas
    drž te se!

    tignarius

    OdgovoriIzbriši
  7. Luka: Zamislite onda kako je meni, koji nit sam vjernik nit katolik (osim za pitanja statistike) "
    Solar, a sto ne biste vi dosli do svetog Martina jednu nedjelju pa mozete ako hocete poslije mise nastaviti ovo izlagaganje.
    Lijepo vas je citati...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Što, hoćeš reći da mene nije lijepo čitati i da si se umorio od mojih izlaganja :-)
      Šalim se, unaprijed obećavam da neću počinjati rasprave.
      Marko, ne znam kako ti današnja Crkva Duha Svetoga gleda na ovaj tvoj bezočni pretkoncilski prozelitizam.

      Izbriši
  8. Ma i tebe je, ja to vise podmuklo da "dovucem" Solara na misu ;)

    OdgovoriIzbriši
  9. Marko Ivančićević. Ima jedan jako dobar film, a kažu da je našem Svetom Ocu poseban, a zove se " Babetina gozba " Tamo je prikazano kako nastaje jedinstvo: molitvom i radom, a to je i formula sv. Benedikta.

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.