Silvestrovo 2012.

U protekloj godini (1.1.2012.-31.12.2012.):

Tradicionalni (liturgijski) kalendar za 2013.

Jedan član Društva Benedictus napravio je tradicionalni liturgijski kalendar za iduću godinu u skladu s online kalendarom koji je dostupan već duže vremena.

Evo reklamne sličice (kao i uvijek kliknite na sliku za uvećani prikaz):

Kalendar sam nabavio danas po cijeni od 30 kn, ekskluzivno mjesto nabavke je u crkvi sv. Martina prije ili poslije tradicionalne mise nedjeljom. Evo i moje dvije mutne fotografije da vidite kako izgleda naslovnica i jedan mjesec:

Ja sam jako zadovoljan, a čuo sam pohvale i od drugih kupaca. Vrlo ograničena prva naklada već je rasprodana, a čujem da će se raditi druga.

Ovdje ili na facebook stranici Tradicionalna latinska misa u Hrvatskoj možete ostaviti svoje utiske, komentare, pohvale i (konstruktivne) prijedloge.

Napominjem, kako ne bi došlo do nerazumijevanja, kako je ovo liturgijski kalendar i to opće Crkve, tj. svaki dan daje stupanj i boju te ime i oznaku za misu koja se taj dan treba služiti prema misalu iz 1962. godine. Dakle, ovdje nećete naći mnoštvo imena na koje smo navikli u uobičajenim zidnim katoličkim kalendarima, a nema ni nekih lokalnih specifičnosti. Razlog za izostanak lokalnih posebnosti je što smo smatrali da će se kalendar koristiti i u drugim krajevima Hrvatske (i šire), a ne samo u Zagrebačkoj nadbiskupiji te također to što naši hrvatski svetci i blaženici godine 1962. uglavnom nisu bili beatificirani ili kanonizirani. Moja želja bi bila da iduće godine možda nekako uključimo samo napomenu da je određeni dan spomen takvog svetca, ali jasno mi je da to za sobom povlači izlazak iz liturgijskog karaktera ovog kalendara u neke druge vode. U svakom slučaju u kvadratićima ima dovoljno mjesta da si slobodno pribilježite eventualne specifičnosti.

Hvala autoru ovog projekta!

Elektroničke knjige

Nakon pada Gigapedije, teže je na jednom mjestu naći elektroničke knjige koje želite pogledati ili pročitati. Zato ću podijeliti s vama neke korisne stranice, a očekujem da, ako ste i vi naišli na neku dobru stranicu koja nije na donjem popisu, ostavite link u komentarima.


Library Genesis: http://gen.lib.rus.ec , http://libgen.org/ , http://libgen.info/ , http://en.bookfi.org/

Ebookee: http://ebookee.org
FreeBookSpot: http://www.freebookspot.es/
AvaxHome: http://avaxhome.ws/ebooks
Forum Mobilism: http://forum.mobilism.org/viewforum.php?f=106

Project Gutenberg: http://www.gutenberg.org
Internet Archive: http://www.archive.org/index.php

Team Alexandriz (francuski): http://www.teamalexandriz.org/
Bibliothèque Saint Libère: http://www.liberius.net/

(ruski): http://reeed.ru/lib/

Neprovjereni popisi stranica:
http://pastebin.com/LTZfu2DX
http://www.hongkiat.com/blog/20-best-websites-to-download-free-e-books/

Časopisi: http://magzdb.org/ , http://magazine3k.com/

Mnogi torrenti, npr. http://btdb.in/

Kao i uvijek, ne preporučujem sve što se nalazi na navedenim linkovima i odričem se svake odgovornosti za vaše postupke :-)

Jer, dijete nam se rodilo...

... sin nam je darovan; na plećima njegovim vlast je i nazvan je imenom: Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira. (Iz 9,5)

(Handel: Messiah, For unto us a child is born)

Liturgijski tjednik Život s Crkvom, broj 4 - 1934.

Uvod i objašnjenje.

Život s Crkvom, broj 4, godina 1934.

Sveti Toma, zagovaraj nas pred Bogom...

te nas od nepripravne smrti zaštiti. Daj da svoju vjeru polažemo samo u Gospodina, a ne u lažne proroke i idole.

"Našoj je vjeri više koristila nevjera Tome nego li vjera vjernih učenika. Upravo po tom što je Toma tek po doticaju došao do vjere, vjerujemo mi bez i najmanje sumnje u Kristovo uskrsnuće." (sv. Grgur Veliki)

Gostujući autor - biskup Smiljan Čekada o liturgiji

Uz Ratzingerova sjećanja na Koncil, koja su opće naravi, dobro je prikazati jedno konkretno iz kojeg proizlazi da koncilske rasprave o liturgiji nisu bile baš tako 'mirne i staložene'. Radi se o prilogu koncilskog oca skopskog biskupa Smiljana Čekade u toj raspravi.

Mislim da Hrvati mogu biti ponosni na koncilskog oca takve vjernosti, pastoralne razboritosti, poznavanja situacije i takvog gotovo proročkog dara. Njegovo svjedočanstvo – a radi se o konkretnom sjećanju, starom tek koji dan ili sat, zabilježenom u službenom koncilskom dokumentu, govori nažalost o sasvim drugoj atmosferi, o izjavama 'formuliranim nepromišljeno, bez ozbiljnog razmatranja, služeći se govorničkom vještinom pa čak i s okusom demagogije' (citat). Kamo sreće da smo na Koncilu imali više sudionika takvog kalibra!

Smiljan Čekada: prilog raspravi o shemi "de sacra liturgia"

Napomena (TB). Hvala prevoditelju na ustupljenom tekstu. Tko zna njemački, može pogledati i članak prof. dr. Michaela Fiedrowicza koji počinje na str. 21 ovdje.

Liturgijski tjednik Život s Crkvom, broj 3 - 1934.

Uvod i objašnjenje.

Život s Crkvom, broj 3, godina 1934.

Gostujući autor - 50 godina od koncila

Pola stoljeća od početka Drugog vatikanskog sabora. Moje percepcije o doživljaju Koncila u Hrvatskoj.

U drugoj polovini 12. stoljeća u talijanskoj je pokrajini Kalabriji živio cistercitski redovnik Joakim. Bio je na glasu po izrazito isposničkom načinu života i izučavanju sv. Pisma, a potkraj života osnovao je samostan s novim, strožim ogrankom reda (priznatim od pape) u brdima Kalabrije na mjestu Fiore (tal. cvijet) zbog kojeg ga običavaju nazivati Joachim Florensis (Joakim Florski, Joakim iz Fiorea). U Kalabriji je godinama bio na glasu svetosti, a što se tiče sv. Pisma, ponajviše se bavio Otkrivenjem i odgonetanjem eventualnih proroštava skrivenih u mnoštvu brojeva i simbola te knjige. Joakim se uhvatio broja 1260 koji se spominje u recima Otk 11,3 i 12,6 kao broj dana koliko će Božji proroci prorokovati odnosno Žena provesti u pustinji bježeći pred Zmajem. Broj zapravo predstavlja tri i pol godine, tj. 42 mjeseca po 30 dana, a tri i pol je nesavršena polovina savršenog broja sedam. Joakim je dane pretvorio u godine zaključivši da će u godini Gospodnjoj 1260. nastupiti velika promjena: doći će doba Duha.

Po Joakimu, povijest bi bila podijeljena na tri dijela, doba Oca, koje odgovara Starom zavjetu tj. razdoblju do Utjelovljenja Krista, doba Sina koje odgovara Novom zavjetu, a trajalo bi 1260 godina, i na koncu doba Duha (Svetoga) koje bi bilo doba mira i sloge. Tek bi tada ljudi posve shvatili poruku Evanđelja i ne bi više bila potrebna hijerarhijska Crkva.

Nakon godina općeg oduševljenja Joakimom, novi papa Inocent III (upravo onaj slavni, moćni, protivnicima Crkve tako zloglasni) ga je pozvao da obrazloži svoje spise, no Joakim je predavši ih uskoro umro 1202. Neke Joakimove ideje o Trojstvu osudio je IV. lateranski koncil, a kasnije protiv njega pisao i Toma Akvinski. Ideja o tri doba povijesti imala je, dakako, dobar prijam kod kojekakvih zaluđenih pseudomistika i socijalističkih preteča, te su se počele pojavljivati daljnje razrade pogrešno pripisane njemu. Bilo je vrijeme da se Crkva pozabavi cjelokupnim njegovim djelom tako da je 1263. došlo do osude.

Nakon ovog dugog uvoda vratimo se u 1962. Znamo da doba Duha nije nastupilo 1260., ali vrlo je vjerojatno da se to dogodilo 1959. kad je sazvan II. vatikanski koncil (ako dodamo jedinicu broju 1959 dobijemo 1960, a to je 7*7*40, sve skroz savršeni brojevi) ili u nadolazećim godinama. Nastupilo je dakle doba Duha, i to Duha Superkoncila. Duh Superkoncila je zapravo jedan mentalni sklop koji je, može se slobodno reći, ukrao II. vatikanski koncil.

Nisam teološki obrazovan, bilo formalno, bilo da sam obrazovanje stekao čitajući brojne knjige i dokumente. S druge strane, u povijesti odnosno matematici i logici posjedujem znatno bolju naobrazbu, što formalnu, što onu skupljenu čitanjem brojnih knjiga. Moji zaključci će se temeljiti na logici, znanju povijesti, zdravom razumu i životnom iskustvu.

Navršilo se 11. dana listopada, godine Gospodinove 2012. pola stoljeća od početka rada 21. ekumenskog Sabora, II. vatikanskog. Sveti je otac Benedikt XVI. otvorio godinu vjere. Vjernici su pozvani da (pro)čitaju dokumente II. vatikanskog sabora, a također i Katekizam Katoličke crkve. Poziv koji vrijedi prihvatiti, jer mnogi se pozivaju na II. vatikanski koncil, a ono što govore nema s njime nikakve veze: sve što su ti ljudi čuli o Koncilu došlo je iz druge ili treće ruke, najčešće posredstvom Duha Superkoncila.

U Hrvatskoj su započeli prigodni simpoziji. Mi Hrvati smo, općenito vrlo prigodničarski nastrojen narod; volimo nazdravljati i obilježavati, pri čemu je samo okupljanje važnije od razloga zbog kojeg smo se okupili. Na simpozijima, od kojih su neki znanstveni, drugi stručni, treći stručno-popularni bez obzira na karakter možemo čuti svakakve nebuloze koje bez oklijevanja možemo nazvati lovačkim pričama. To su pričice u razini onih kojih se moja generacija, još uvijek Titova pionirska, sjeća iz priča o partizanima u drugom svjetskom ratu. U sebi sadrže desetinu istine, a ostalih devet desetina je nadodano u Duhu Superkoncila. Ne samo da ne valjaju fabula i kronologija; ne valjaju ni objašnjenja uzroka ni posljedica.

U Hrvatskoj je priča o Superkoncilu uvijek vezana uz „pobjedu narodnog jezika u liturgiji“. Kad čujem ovako epski odabir izraza odmah se sjetim nogometne Lige prvaka i slavnih finala Bayern-Manchester United iz 1999. i Milan-Liverpool iz 2005. (ljudima koji nisu ljubitelji nogometa samo ću kratko napomenuti da u finalima velikih natjecanja obično dobije momčad koja povede s 1:0; u ova dva slučaja bilo je drugačije: Bayern je vodio 1:0 skoro cijelu utakmicu da bi United u sudačkoj nadoknadi zabio dva gola za pobjedu 2:1, a Liverpool je na poluvremenu gubio 0:3, izjednačio i na koncu pobijedio na jedanaesterce). Pričica potom spomene glagoljaše, Grgura Ninskog, Bašćansku ploču pa onda i anegdotu da je narodni jezik „pobijedio“ zahvaljujući tome što je neki hrvatski biskup služio na Koncilu tridentinsku glagoljašku misu. Ostali koncilski oci ostali su toliko zadivljeni da je put narodnom jeziku bilo otvoren (a tri tisuće Nijemaca razbježalo se pred deset partizana). Prelazak na narodni jezik u Hrvatskoj je neizbježno povezan s tzv. novosadskim dogovorom iz 1954. iz kojeg je proizlazio pravopis koji je značajno približavao hrvatski i srpski standard te potom hrvatskom pretproljećarskom reakcijom na taj dogovor: Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz ožujka 1967. nakon koje su potpisnici koji su bili članovi Partije iz nje izbačeni, a Krleža je podnio ostavku na članstvo u Centralnom komitetu. Deklaracija je potpisana usred postkoncilskog razdoblja, a opće raspoloženje svakako je bilo takvo da je misa na hrvatskom dočekana kao demonstracija hrvatskog identiteta. Istodobno se 1968. pojavljuje i „Zagrebačka Biblija“. Jedna izdavačka kuća na rubu propasti iskoristila je političku situaciju da se spasi „poslom stoljeća“. Manje-više gotove prijevode teologa bibličara pregledali su i uredili vrhunski književnici i književni prevoditelji, tako da je sa stajališta jezika postignut uistinu velik rezultat. O sadržaju prijevoda odnosno semantici upućujem na tekst http://www.fiuv.org/docs/FIUV_PP5_VulgateFinal.pdf.

Što je II. vatikanski koncil rekao o narodnom jeziku? Zapravo je bio vrlo oprezan i neodređen. U konstituciji o liturgiji Sacrosanctum concilium (u nastavku SC) u članku 36., stavku 1. piše da u latinskim obredima treba - uz obdržavanje povlastica posebnoga prava sačuvati uporabu latinskoga jezika (posebna prava odnose se, recimo, na hrvatsku glagoljašku misu). Što se tiče narodnih govorenih jezika valja im dati šire mjesto, ponajprije u čitanjima i upozorenjima te u nekim molitvama i pjesmama, u skladu s propisima (SC 36, paragraf 2). Mjerodavnoj crkvenoj teritorijalnoj vlasti pripada … da na temelju ovih propisa odredi način i uporabu narodnoga jezika (SC 36, paragraf 3). Na temelju prepričavanja starijih čuo sam da su reakcije na hrvatskom području bile različite: banjalučki biskup Pichler odmah je dao prevesti misu na hrvatski, dok je kardinal Šeper držao konzervativniji pristup. U proljeće 1969. uveden je novi red mise (kolokvijalno poznat kao Novus ordo, budući da je na probnom preglednom izdanju pisalo Novus ordo missae) i novi misal u skladu s njime, a misa se po tom redu služila od početka došašća 1969. (30. studenoga). Navodno su biskupske konferencije spomenute u SC 36(3) bile sve toliko decidirano za narodni jezik da Pavlu VI. (uz osobne rezerve) iz pastoralnih razloga nije preostalo drugo nego ostaviti SC 36(1) kao načelo na papiru, a misu potpuno prebaciti na narodne govorne jezike.

Nakon razmatranja o „pobjedi“ narodnog jezika vratimo se na današnju hrvatsku percepciju II. vatikanskog koncila. Nismo još ni objasnili zašto smo ga nazvali Superkoncilom, no i tome se bližimo. Prije Superkoncila, svećenici ne samo da su bajali nerazumljivim jezikom, nego su bili okrenuti od naroda. Kao okorjeli natražnjak koji svake nedjelje ide na tridentsku misu odat ću čitatelju namjerniku još jednu tajnu: ne samo da je jezik nerazumljivi latinski i da su okrenuti leđima prema narodu, nego najvažnije riječi, samu pretvorbu, izgovaraju… sablaznit će se, ali ću ipak reći… izgovaraju potiho. Onda je došao II. vatikanski koncil, ispravio to i još mnogo toga drugoga. Iz njega je, reći će vam mnogi uvjereni pristaša Superkoncila, izašla nova Crkva.

Sada smo napokon došli do definicije Superkoncila. II. vatikanski koncil je 21. ekumenski (četiri su bila carigradska, dva nicejska, pet lateranskih, dva lionska, dva vatikanska, po jedan efeški, kalcedonski, u Vienni, u Konstanci, bazelsko-ferarsko-firentinski i tridentski). Iz svakog koncila Crkva izlazi ili bi trebala izaći obnovljena. Iz Superkoncila je, međutim, proizašla nova Crkva. Kako je skoro osam stoljeća prije Joakim Florski prorekao (prevarivši se samo u računu s godinama): nastupilo je doba Duha. Duh Sveti je, navodno, navalio na sve strane, rigidne su strukture popustile nakon dugog otpora koji je donio toliko suše, rigidnosti, klerikalizma. Dojenče eto, stoji uz lava i vuka i čita im Bibliju na narodnome jeziku. Nema više latinskog bajanja potiho, sada puk gromoglasno sudjeluje odgovarajući svećeniku. Prije je narodu bilo zabranjeno čitati Bibliju, danas je čita svatko. Prije je bila rigidna vertikalna hijerahija, danas je sve horizontalno, uzajamno, dijalog: nema više klerikalizma jer je laicima opet vraćeno ono neministerijalno svećeništvo koje ima svaki kršćanin. Prije smo ratovali s hereticima i nevjernicima, danas katolici svima nude dijalog. Prije smo tvrdili da se može spasiti jedino katolik, danas opet znamo da Boga, na svoj način, također štuju i druge religije, ne samo židovi i muslimani, nego i hindusi, budisti, animisti. Prije smo nasilno pokrštavali, sada vodimo dijalog i poštujemo druge. Prije smo se panično bojali pakla, danas s pouzdanom nadom živimo za budućnost u zajedništvu s Bogom. Prije smo rigidno doživljavali čistilište i pakao, fizički ih uspoređujući s vatrom, danas znamo da se radi o slikovitim prikazima. Prije smo mislili da je izvještaj o Adamu i Evi točan od riječi do riječi, danas znamo da se pod istočnim grijehom zapravo opisuje problem ljudske egzistencije i postojanja zla u svijetu. Prije smo mislili da su Noa, Abraham, Melkisedek, Mojsije stvarne osobe, danas znamo da se radi o personaliziranim iskustvenim doživljajima izraelskog naroda. Nakon stoljeća klerikalizma, zatrovanih odnosa još od vremena Konstantina i Teodozija, sramotnog petljanja Crkve i države, vratili smo se u vrijeme apostola.

Ovo je otprilike doživljaj Superkoncila od strane ne odviše nadarenih obožavatelja progresivnog smjera. Ono Joakimovo doba Sina se u novoj verziji dijeli na prva tri „apostolska“ stoljeća, do Konstantina i prvog ekumenskog koncila (ili do Teodozija I. pola stoljeća kasnije) i preko šesnaest stoljeća koja smo, otriježnjeni, odbacili. Ovdje će imalo bistriji ateist pitati kakva je vjerodostojnost institucije koja ima tri zdrava i potom gotovo sedamnaest trulih stoljeća. Kakva je, primjerice, vjerodostojnost pape. On je, navodno, nepogrešiv, a sedamnaest stoljeća Crkva i pape griješe. Koji je uopće mentalni sklop ljudi kojima je trebalo šesnaest i pol stoljeća da shvate da su postupali pogrešno? Dakako, katolik s gore opisanim mentalnim sklopom nije u stanju objasniti što je to nezabludivost, a u dubini duše misli da je to prevladana kategorija koje se Superkoncil samo formalno nije odrekao zato jer konzervativci i tradicionalisti to nisu dopustili (pa eto im neka kost da je glođu). Eh da, još ona dogma o transsupstancijaciji. Sumnjam da ljubitelji Superkoncila vjeruju u nju, ali kako je to još jedan relikt starih vremena, oni progresivniji je potiho odbacuju, a oni dobronamjerni zamišljaju nekakvo magijsko pretvaranje.

Tradicionalisti često prigovaraju novoj liturgiji da je protestantizirana. Svećenik je okrenut puku, ljudi imaju dojam da je najvažniji njihov dijalog sa svećenikom, svećenici u obred upliću svoje riječi kako se tko sjeti pa se ima dojam da je svećenik uistinu predsjedatelj nekog skupa koji može govoriti manje ili više formalno, puk „kvalitetu“ mise ocjenjuje prema kvaliteti propovijedi.

Nisam kompetentan suditi o tome je li, primjerice, ofertorij tridentinske mise bolji ili lošiji od ofertorija nove mise. Međutim, ključna je činjenica da je misa obred. Obred tijekom kojeg sam Bog postaje prisutan. Obred mora i kod klera i kod puka pobuditi osjećaj Božje uzvišenosti, koji dovodi do ona dva dara Duha Svetoga koje se zovu pobožnost i strah Božji. U središtu je obreda stvarno prisutni Bog, a ne svećenik, puk ili svećenik i puk u nekakvoj kombinaciji. Tridentinskom obredu prigovaralo se zbog rubrikalizma i previše nepotrebnih finesa, uključujući svećenikove geste. Međutim, upravo ti detalji, brojna križanja, poklecanja, spojeni palac i kažiprst (tijekom pretvorbe dogodi se da svećenik više ne drži kruh nego Tijelo Kristovo pa djelići Presvetoga ne smiju padati uokolo) daju puku osjećaj nečega velikog, što treba duboko štovati. Kad se, stoga, prigovara da nova misa ima protestantski karakter, rekao bih da se izgubio osjećaj da je ona obred. Duh Superkoncila je, naime, antiritualan.

Spomenuli smo prigovor reformi mise zbog (navodne) protestantizacije. Moje razumijevanje stavlja epitet protestantskog na drugo mjesto jer protestantizam je samo posljedica jednog mentalnog sklopa koji je primarni uzrok. Kad usporedimo okolnosti tzv. reformacije i društvenih tendencija sredinom dvadesetog stoljeća, situacija je, što se tiče primarnog uzroka, vrlo slična. U šesnaestome stoljeću vladari i knezovi željni su crkvenih posjeda, a rastuće građanstvo ima novce pa želi sebi ugađati na duhovnom planu. Vraćamo se na staru Protagorinu maksimu da je čovjek mjera svega. Reformatori zaključuju da je svaki pismeni čovjek (riječ je, u praksi, dakako, o imućnima) sposoban pročitati Bibliju ujedno sposoban i tumačiti je. Dakako da takva ideja podiže ego pojedinca. Potom slijede ideje da skupštine velikaša ili vijeća građana čine vijeća koja raspravljaju o doktrini, biraju biskupe, opate, župnike pa osim ega raste i stvarna moć. Ima li išta ljepše od predodžbe kršćanstva koja spaja ugodno i korisno? U Duhu Superkoncila slične tendencije: narod nije blesav; svaki čovjek treba sudjelovati, treba odgovarati, treba biti aktivan. Kler ne želi po rubrikama, želi biti kreativan. Na koncu, i Adamu i Evi bilo je dosadno pa su željeli po svome, zar ne? [Odgovor je ipak ne, jer Adam i Eva nisu povijesne osobe, osim ako niste toliko rigidni da pogrešno mislite da jesu.] U Duhu Superkoncila onda dolaze i druge tendencije viđene u 16. stoljeću. Progresivni katolici postaju autonomni tumači Pisma, Tradicije, dogmi: svaki zapravo postaje svoj vlastiti biskup ili papa (u stvari svoj osobni bog). Biskupe (ako još uopće trebaju sa stajališta hijerarhije, jer doktrinu ionako svatko definira sam) trebaju birati vjernici: neka se konačno napusti vatikanska diktatura. Duh Superkoncila zapravo kaže da svatko uzme stvari u svoje ruke i radi po svome osjećaju: sve to Bog dopušta i želi da bude tako. Mise postaju svećeničke predstave ili pak demonstracije ega i samozadovoljstva svećenikove klike laika bez imalo znakova da je tamo prisutan i Bog. Dakako, reći će se da je prije u življenju kršćanstva sve bilo zamućeno, a sada, nakon koncila sve je opet postalo jasno. Naravno da je postalo jasno, kad su ljudi postali svoji osobni bogovi.

Što je uzrokovalo Duh Superkoncila? Je li riječ bila o modernističkoj zavjeri? Je li koncil bio održan u krivo vrijeme? Među saborskim ocima bilo je progresivnih do te mjere da ih možemo nazvati modernistima, no činili su manjinu. Je li, možda, njihov utjecaj bio jači od njihovog broja? Revoluciju je često u stanju provesti manjina koja inertnu, šutljivu većinu usmjeri na par pojedinosti koje zbilja ne valjaju i obeća reformu. Reforma će biti reforma, nikako revolucija. Kad netko od dobronamjernih ipak namiriše određenu radikalnost, revolucionari ga (opet) usmjere na one pojedinosti koje zbilja ne valjaju, a istodobno mu objašnjavaju da je napredak, progres, povijest na njihovoj strani: toga je časa jedinstvena prilika, ne smije se ostati po strani, rigidno, uskogrudno, zatucano, ušančeno, pesimistično. Nije Luj XVI, pokoj mu duši, pogubljen 1789. i nije ga pogubio Robespierre. Nije ruski car Nikola II. srušen od komunista oktobarskom revolucijom: prije toga bila je februarska i vrlo dobronamjeran i nesposoban čovjek po imenu Kerenski. Moje mišljenje je da je većina otaca, uključujući i bl. Ivana XXIII., koji je i sazvao Koncil bila previše optimistična, vjerujući da će se stvari riješiti same od sebe, od puno dobrih želja i entuzijazma. Koncil je u previše pitanja ostao nedorečen. Može ovako, može onako, može onako kako odredi neka komisija koja će provesti reformu. Primjerice, ovo kaže SC 22(3): Stoga neka uopće nitko drugi [osim Apostolske stolice, i, djelomično, lokalnih biskupa, koji jedini imaju prvo uređivati liturgiju], pa bio to i svećenik, po svom nahođenju [misi i drugim obredima] ništa ne dodaje, ne oduzima i ne mijenja. Onda potom SC 35(3) Neka se na svaki način još izravnije i strogo naglasi liturgijska kateheza; a u samim obredima neka se predvide kratke napomene, ako su potrebne, koje će samo u prikladnijim trenutcima izreći svećenik ili mjerodavni služitelj propisanim ili sličnim riječima. Ove kateheze pretvaraju se u prave male propovijedi. Redovno su prazne fraze koje ne izriču ništa bitno. Svećenici osjećaju silnu potrebu da ih izreknu, a počesto se usred njih pogube. Poneki ispričaju i vic. Jasno, sve to izvan propovijedi. Čitatelju prepuštam da ocijeni jesu li kateheze na način bilo-kada-bilo-gdje dopuštene ili obična zlouporaba uzrokovana samodopadnošću. Prepuštam mu da ocijeni jesu li izjave 22(3) i 35(3) u kontradikciji, ili sve ovisi o interpretaciji. Općenito, u dokumentima II. vatikanskog koncila previše je irenizma, ali i previše dvosmislenosti odnosno mogućnosti da se izjava tumači na ovaj ili onaj način, međusobno kontradiktoran. Dakako, pravo da tumači izjave Koncila ima Petrova stolica i zbor biskupa s njom u zajedništvu (i nikada izvan njega). Međutim, dokumenti bi trebali biti sastavljeni jasno i razumljivo, u ime ljudskog razuma koji je stvorio Bog. Ako nisu jasni i razumljivi, Petrova stolica ih i dalje može, mora i treba tumačiti, ali sastavljačima dokumenata možemo dati pokudu zbog loše odrađenog posla.

Što prije shvatimo da II. vatikanski koncil nije Superkoncil nego samo posljednji u nizu od ukupno 21 koncila, postat će jasno da njime nije nastupilo doba Duha, niti nova Crkva već da od Duhova do drugog dolaska Spasiteljevog teče samo jedno doba, doba vojujuće, hodočasničke crkve. Za nekoliko stoljeća, osim ako Gospodin prije toga načini kraj vremenu, moći će se ocijeniti njegov značaj: je li bitan koliko i nicejski, kalcedonski, tridentski, irelevantan kao V. lateranski ili neuspješno proveden kao bazelsko-ferarsko-firentinski.

M.B.

Smije li se moliti krunicu za vrijeme sv. Mise?

U zadnje vrijeme često tijekom nove mise molim krunicu. Obično se kleknem u zadnji red da nikome ne smetam, a donedavno sam koristio i malu krunicu s deset zrna kako ne bih nepotrebno privlačio pažnju (moram nabaviti novu jer mi je stara pukla). Za vrijeme ulaza i izlaza svećenika te Evanđelja ustanem, a tijekom pretvorbe i pričesti svećenika prestanem moliti. Obično se ustanem i za pružanje mira jer, koliko god ne volim taj obred u sadašnjem obliku, ne bih htio da se netko pored mene osjeti izoliranim ili da misli da imam nešto protiv te osobe. Čuo sam prigovore i od nekih članova svoje obitelji da se krunica ne smije moliti za vrijeme mise, pa sam krenuo istražiti je li to istina i da li je moljenje krunice tijekom mise grijeh. Odlučio sam se ograničiti samo na dokumente s najviše razine vlasti, tj. papinske.

Prva službena rečenica na koju sam naišao je ona pape Pavla VI. iz apostolske pobudnice Marialis Cultus iz 1974. godine (točka 48, moj prijevod):

Ipak, pogrešno je moliti krunicu tijekom slavljenja liturgije, premda se ovaj običaj nažalost još ponegdje zadržao.

Dobro, tako kaže papa Pavao VI. koji je pokušao uništiti i iskorijeniti staru misu, a ovo je pismo napisano nakon uvođenja njegove nove mise. Idemo nešto dalje u prošlost do enciklike Mediator Dei pape Pija XII. iz 1947. (točka 108):

Naime, mnogi se vjernici ne mogu služiti »Rimskim misalom«, makar bio preveden i na narodni jezik; niti su svi sposobni pravo, kako treba, shvatiti obrede i liturgijske obrasce. Um, karakter i ćud ljudi tako su raznovrsni i različiti da ne mogu svi na jednak način osjetiti snagu molitava, pjesama i svetih čina koji se zajednički obavljaju. Osim toga, duševne potrebe i osjećaji nisu jednaki kod svakoga, a niti su kod pojedinaca uvijek isti. Tko bi, dakle, smio reći, zaveden ovakvom predrasudom, da toliki broj kršćana ne može sudjelovati kod euharistijske žrtve niti se koristiti njezinim blagodatima? Svakako to mogu svi, ali na drugi način koji je za neke lakši, na primjer, pobožno razmišljajući o otajstvima Isusa Krista, ili vršeći druge pobožne vježbe i moleći druge molitve koje, premda su oblikom drukčije nego sveti obredi, ipak se po svojoj naravi s njima slažu.

Mislim da je neprijeporno da ovaj tekst koji pokazuje realističnu i razboritu pastirsku brigu Svetog Oca uključuje i molitvu krunice.

Preskočimo na trenutak svetog Pija X. i onu poznatu rečenicu »Ne moli kod Svete Mise, nego moli Svetu Misu!« koja stoji i na početku našeg tradicionalnog latinsko-hrvatskog misalčića. Ubrzo ćemo joj se vratiti. Pogledajmo najprije što kaže papa Lav XIII. koji je napisao brojne enciklike o krunici, a u jednoj od njih, Supremi Apostolatus Officio (en/fr/tal) iz 1883. kaže (u točki 8, moj prijevod):

Od prvoga dana sljedećeg mjeseca listopada do drugoga dana studenog, u svakoj župi, a ako crkvena vlast ocijeni prikladnim, i u svakoj kapeli posvećenoj Blaženoj Djevici, neka se izmoli pet desetki krunice uz dodatak litanija lauretanskih. Želimo da narod pohađa ove pobožnosti i da se u isto vrijeme služi Misa ili da se Presveti Sakrament izloži na štovanje vjernicima te se poslije toga udijeli Blagoslov Posvećenom Hostijom prisutnima.

Podebljanja su u prethodnom tekstu kao i prije moja. Ako je, dakle, papa zapovijedio da se služi misa za vrijeme molitve krunice, onda nikako ne može biti grijeh moliti krunicu za vrijeme mise. Naprotiv! U ovom zanimljivom članku iz 1936. ne samo da se navodi ova odredba Lava XIII., nego se kaže da su tu odredbu potvrdili i trojica njegovih nasljednika.

Završimo s jednom sporednom stvari koja se pojavljuje i u upravo spomenutom članku. Autor tvrdi (a našao sam takvo mišljenje i drugdje na internetu) da je originalna izjava sv. Pija X. glasila "Nemojte pjevati za vrijeme mise, nego pjevajte misu!", a uputio ju je nekim crkvenim pjevačima želeći naglasiti važnost pjevanja proprija mise iznad tada, a i danas, raširenog običaja pjevanja crkvenih himana i drugih pjesama.

Naglasit ću još jednom koji je smisao ovog članka. Nikako pokušaj da se različiti načini sudjelovanja u svetoj misi uravne ili čak moljenje krunice stavi iznad praćenja svećenikovih i ministrantskih riječi te prikladnog odgovaranja. Rado ću priznati prednost ili ako hoćete, veću vrijednost, takvog sudjelovanja u misi. Ali, ni moljenje krunice nije loše. Možda bi se stvar mogla usporediti s djevičanstvom i brakom. Prvo je uzvišenije, ali to nipošto ne znači da je drugo nevrijedno. Završimo s jednim citatom iz Velikog katekizma svetog Pija X.:

■ 669. P. Priječi li molitva krunice ili druge molitve za doba mise da u njoj korisno sudjelujemo?
O. Te molitve ne priječe da korisno sudjelujemo u sv. misi, ako se brinemo za to da pozorno pratimo sve dijelove sv. mise.

Neoskvrnjeno Začeće Bl. Djevice Marije

Zdravo, Marijo, milosti puna, svetija od Svetaca, uzvišenija od nebesa, slavnija od Kerubina, dičnija od Serafina i časnija od svih stvorova! Zdravo, mili i razumni Božji raju, što ga danas zasadi na istoku dobrostiva i svemoguća desnica; raju u kojem cvate stablo istine i života, i tko od toga stabla bude okusio, neće podleći smrti! Zdravo, presveto sazdana, neoskvrnjena i prečista palačo višnjega Kralja, Boga; palačo, koju On sam raskošno uresi! Zdravo, sveto Božje prijestolje, Božanska riznico, slavna kućo, prekrasni nakite, probrano blago, pomirište čitavoga svijeta, nebo što propovijedaš slavu Božju! Zdravo, žaro skovana iz suhoga zlata; u tebi je pohranjena mana, a to je Krist, preugodna slatkost naših duša! O prečista i svake hvale i časti dostojna Djevice, nekrčena zemljo, neorana njivo, cvjetna lozo, izvor-vodo, svojim uspješnim i radi majčinog ugleda moćnim molitvama obrati se Gospodinu Bogu i moli se za nas!

(sv. German, navedeno prema Život s Crkvom 1 - 1934)

Liturgijski tjednik Život s Crkvom, broj 2 - 1934.

Uvod i objašnjenje.

Život s Crkvom, broj 2, godina 1934.

Ratzinger o koncilu

Dok moj odnos s münchenskim nadbiskupom kardinalom Wendelom nije bio bez poteškoća, između kölnskoga nadpastira kardinala Fringsa i mene odmah je uspostavljeno vedro i srdačno razumijevanje. Možda je tomu doprinijelo i to što je njegov tajnik, sadašnji essenski biskup Hubert Luthe, bio moj prijatelj iz vremena studija u Fürstenriedu gdje sam mogao stupiti u prijateljske odnose i s drugim svećenicima iz Kölna, primjerice sa sadašnjim pomoćnim biskupom Dickom. U međuvremenu je Ivan XXIII. najavio Drugi vatikanski sabor, a time i ozračje nova buđenja i nade koje je, unatoč prijetnjama nacionalsocijalističke ere, bilo u Crkvi i teologiji od konca Prvoga svjetskog rata i koje se kod nekih pretvorilo u pravu euforiju. Kardinal Frings je saslušao jedno predavanje o teologiji Sabora, koje sam održao na poziv Katoličke akadermije Bensberg, i potom me uvukao u dug razgovor koji je postao početak dugogodišnje suradnje. Kao član Središnjega odbora za pripravu Sabora kardinal Frings je dobio nacrte tekstova (“shemata”) koji su radi savjetovanja i usuglašavanja trebali biti predočeni saborskim ocima nakon saziva ovoga crkvenog skupa. Redovito mi je slao ove tekstove, a ja sam trebao izreći svoju kritiku ili prijedloge za poboljšanje. Razumije se, dopisao bih poneku zamjerku, ali nisam našao razloga za radikalno odbacivanje kakvo su mnogi na Saboru zahtijevali, a na koncu i postigli. Jamačno, biblijska i patristička obnova, koja se zbila posljednjih desetljeća, u ovim je predlošcima ostavila tek neznatne tragove. Zbog toga su djelovali ponešto kruto i preusko, odviše navezani na teologiju škole, odviše na mišljenje znanstvenika, a premalo na mišljenje pastira. No, mora se reći da su bili temeljito i brižljivo izrađeni.

Došao je napokon i trenutak Sabora. Kardinal Frings je u Rim poveo tajnika Luthea i mene kao teološke savjetnike. Postigao je i to da sam na koncu prvoga zasjedanja imenovan službenim saborskim teologom (peritusom). Ne mogu i neću ovdje opisivati poseban doživljaj tih godina kada smo stanovali u njemačko-austrijskome kolegiju Anima, blizu Piazza Navona. Ne mogu pripovijedati ni o mnogim susretima koji su mi bili darovani: s tako velikim ljudima kao što su Henri de Lubac, Jean Daniélou, Yves Congar, Gérard Philips, da spomenem samo neka istaknuta imena; ni o susretima s biskupima sa svih kontinenata, o osobnim razgovorima s nekima od njih. Ni teološko-crkvena drama tih godina ne ulazi u ova sjećanja. Neka mi čitatelj ipak dopusti dvije iznimke.

Tu je ponajprije bilo pitanje čime treba započeti Sabor, kakvu mu pobližu zadaću uopće treba dodijeliti. Papa je uopćenim pojmovima naznačio svoju nakanu s obzirom na Sabor, ostavljajući ocima gotovo neograničen prostor za konkretno oblikovanje: vjera treba na nov način progovoriti ovomu vremenu, ali mora posve očuvati svoj sadržajni identitet; nakon razdoblja donošenja definicija i uzmicanja ne treba osuđivati, nego primijeniti “lijek milosrđa”. Postojala je prešutna suglasnost o tomu da Crkva treba biti glavna tema ovoga skupa, čime bi bio nastavljen i dovršen Prvi vatikanski sabor koji je bio prekinut zbog njemačko-francuskoga rata 1870. Kardinali Montini i Suenens su iznijeli svoje opsežne teološke planove za rad Sabora prema kojima je tema Crkve bila raščlanjena u pitanja “Crkva ad intra” i “Crkva ad extra”.

Drugi dio teme je trebao omogućiti raspravu o velikim pitanjima današnjega vremena s gledišta odnosa Crkve i “svijeta”. Reforma liturgije iz duha liturgijskoga pokreta za većinu saborskih otaca nije predstavljala prioritet, a za mnoge uopće nije bila tema. Tako je primjerice kardinal Montini – koji je, kao Pavao VI., postao stvarni papa Sabora – u izlaganju svojega tematskog nacrta Sabora posve jasno rekao da ona ne može biti bitna zadaća Sabora. Od konca Prvoga svjetskog rata pitanje liturgije i njezine reforme snažno se postavljalo samo u Francuskoj i Njemačkoj, i to ponajprije s gledišta čistijega ponovna uspostavljanja stare rimske liturgije, uključujući i aktivno sudjelovanje naroda liturgijskome događanju. Ove su se dvije, u teološkome pogledu vodeće zemlje (kojima, dakako, valja pribrojiti Belgiju i Nizozemsku), u razdoblju priprave izborile za izradu sheme o svetoj liturgiji koja je uvrštena u opću tematiku Crkve. To što je ovaj tekst postao prvi predmet saborskoga vijećanja, nipošto nije bilo povezano s povećanim zanimanjem većine otaca za liturgijsko pitanje, nego jednostavno s time što ovdje nisu očekivane veće rasprave i sve je to držano nekom vrstom prijelaznoga stanja u kojemu se moglo i okušati metodu saborskoga rada. Nijednome ocu nije padalo na pamet da u ovomu tekstu vidi “revoluciju” koja bi značila “kraj srednjega vijeka”, kako u međuvremenu teolozi misle da ga mogu interpretirati. To je držano nastavkom reforme koju je uveo Pio XI. i oprezno, ali samosvjesno nastavio Pio XII. Opće odredbe poput: “liturgijske knjige treba što prije revidirati” (br. 25) shvaćane su u ovomu smislu: kao kontinuiran nastavak onoga razvoja koji je uvijek postojao i koji je od vremena Pija X. i Pija XII. zadobio profil obilježen ponovnim otkrićem klasičnih rimskih tradicija. Tim je profilom trebalo prevladati tendencije barokne liturgije i pobožnosti 19. stoljeća te ponizno i razborito staviti u središte stvarni misterij Kristove prisutnosti u njegovoj Crkvi.

U ovome kontekstu ne iznenađuje da je novouobličenu “normativnu misu”, koja je trebala zamijeniti dotadašnji Ordo missae, odbacila većina otaca koji su se tim povodom sastali na posebnoj sinodi 1967. Da su neki (ili mnogi?) liturgičari, koji su obnašali funkciju savjetnika, unaprijed imali dalekosežnije namjere, može se u meduvremenu razabrati iz nekih objavljenih spisa: takve želje sigurno ne bi naišle na suglasnost otaca. One u saborskome tekstu ni na koji način nisu bile izražene, premda se kasnije mislilo da je određene tragove moguće naći u nekim općim odredbama.

Rasprava o liturgiji je protekla mirno i bez većih napetosti. Dramatično je sučeljavanje započelo kada je na raspravu stavljen dokument o “izvorima Objave”. Izrazom “izvori objave” shvaćalo se Pismo i tradiciju. Njihov međusoban odnos, kao i odnos prema Učiteljstvu, solidno je obrađivan u formama posttrdentinske skolastike, prema modelu priručnika koji su tada bili u uporabi. U međuvremenu je svoje čvrsto mjesto u katoličkoj teologiji zauzela povijesno-kritička metoda izlaganja Svetoga pisma. Ova metoda po sebi, zbog same svoje naravi, ne trpi ograničavanje od strane autoritativna učiteljstva; ona ne može priznati nikakvu drugu instancu osim instance povijesnoga argumenta. Ona je osporila i pojam “predaje” budući da s gledišta povijesne metode nije moguće shvatiti da usmena tradicija – koja se odvijala pored Pisma i seže do apostola – može predstavljati poseban izvor povijesne spoznaje pored Biblije. Upravo je to otežalo i zamrsilo raspravu o dogmi Marijina tjelesnoga uznesenja na nebo. Tako je s ovim tekstom ušla u raspravu sva problematika modernoga izlaganja Biblije, ali i pitanje kako se međusobno odnose povijest i duh u strukturi vjere.

Za konkretan oblik koji je ova rasprava poprimila odlučujuće je bilo navodno povijesno otkriće
tübingenskoga dogmatičara J. R. Geiselmanna. On je pedesetih godina tvrdio daje u spisima Tridentinskoga sabora pronašao kako je u izradi tadašnjega dekreta o objavi najprije bila predložena formulacija da je Objava sadržana “dijelom u Pismu, a dijelom u predaji”. U konačnome je tekstu izostalo ovo “dijelom-dijelom” i zamijenjeno s “i”. Pismo i predaja nam zajednički prenose objavu. Geiselmann je iz toga zaključio da je Trident htio naučavati kako ne postoji podjela sadržaja vjere na Pismo i predaju, nego da oboje – Pismo i predaja – sadrže u sebi cjelinu, da su u sebi potpuni. Međutim, u tome trenutku nije toliko bila važna navodna ili stvarna potpunost predaje, nego tvrdnja da prema nauku Tridenta Pismo sadrži u sebi čitavo blago vjere. Govorilo se o “materijalnoj potpunosti” Biblije u stvarirna vjere.

Ova se krilatica – koja se sada posvuda širila i koja je držana velikom i novom spoznajom – doskora odijelila od svojega polazišta, izlaganja tridentinskoga dekreta. Neizbježna je posljedica toga bila da se počelo držati kako Crkva ne može naučavati ništa što nije izričito zapisano u Svetomu pismu jer – samo ono u potpunosti sadrži sve ono što se odnosi na vjeru. I budući da se poistovjećivalo izlaganje Pisma i povijesno-kritičku egzegezu, to je značilo da Crkva ne može naučavati ništa što nije moglo opstati pred instancom povijesno-kritičke metode. Time je uvelike bačeno u sjenu Lutherovo načelo “sola Sriptura” (“samo Pismo”), o kojemu je raspravljano na Tridentu. Jer, ova je nova tendencija značila da je u Crkvi egzegeza trebala postati zadnja instanca, a budući da zbog same naravi čovjekova uma i povijesnoga istraživanja ne može postojati suglasnost među izlagateljima tako teških tekstova (jer u igri su uvijek svjesne i nesvjesne predrasude), to je moralo također značiti da se vjera povlači u neodređene i uvijek promjenljive povijesne ili prividno povijesne hipoteze: u konačnici “vjerovati” tada znači “držati” imati subjektivno mišljenje kojemu je potrebna stalna revizija. Dakako, Sabor se morao suprotstaviti ovim teorijama, ali je krilatica o “materijalnoj potpunosti” sa svim svojim posljedicama u javnoj crkvenoj svijesti bila daleko snažnija od konačna saborskoga teksta.

Drama postsaborske epohe uvelike je bila obilježena ovom krilaticom i njezinim logičnim posljedicama. Osobno sam se upoznao s Geiselmannovom tezom u proljeće 1956. na već spomenutome zasjedanju dogmatičara u Königsteinu kada je tübingenski znanstvenik prvi put predočio ovo svoje navodno otkriće (koje on, uostalom, nije razvio do posljedica koje sam opisao, nego su one nastale “saborskom promidžbom”).

Najprije sam bio očaran, ali mi je vrlo brzo postalo jasno da veliku temu odnosa Pisma i predaje nije moguće riješiti na tako jednostavan način. Potom sam osobno temeljito proučio spise Tridentinskoga sabora i uvidio da je redakcijska varijanta, kojoj je Geiselmann pridavao središnje značenje, predstavljala tek beznačajan i sporedan vid rasprave saborskih otaca koja je išla dublje i šire da bi osvijetlila temeljno pitanje kako se objava može prevesti u ljudsku, to jest pisanu riječ. Pritom su mi pomogle spoznaje do kojih sam došao proučavajući pojam “objave” kod svetoga Bonaventure. Pronašao sam da je temeljni pravac poimanja objave kod saborskih otaca u Tridentu u bitnome ostao isti kao i onaj u kasnome srednjem vijeku. Upravo polazeći od ovih spoznaja, koje ovdje ne mogu šire obrazlagati, moji su prigovori predstavljenoj saborskoj shemi bili posve drukčije naravi od Geiselmannovih teza i njihove grube vulgarizacije u uzavrelu saborskome ozračju. No, želio bih jednom naznačiti ono bitno: objava, to jest Božje obraćanje čovjeku, uvijek je veće od onoga što se može staviti u ljudsku riječ, veće i od riječi Pisma.

Kao što je već rečeno vezano uz moje radove o Bonaventuri, u srednjemu bi vijeku i na Tridentskomu saboru bilo nemoguće Pismo jednostavno označiti kao “objavu”, kao što se danas događa u uobičajenu jezičnome izražavanju. Pismo je bitno svjedočanstvo objave, ali je objava nešto živo, veće i šire; ona treba doći do čovjeka i biti prihvaćena jer u protivnome neće postati “objava”. Objava nije meteor koji je pao na zemlju i koji sada leži negdje u obliku kamene gromade, od koje se mogu uzeti uzorci, odnijeti u laboratorij i ondje analizirati. Objava ima svoje instrumente, ali je nije moguće odijeliti od živoga Boga i uvijek traži živoga čovjeka kojemu je i namijenjena. Njezin je cilj uvijek okupiti i povezati ljude; zbog toga ona uključuje i Crkvu. No, ako postoji ova nadmoćnost objave u odnosu na Pismo, onda zadnju riječ o njoj ne može imati analiza uzoraka kamene gromade – historijsko-kritička metoda – nego je njezin dio i živi organizam vjere svih stoljeća. Upravo ovu nadmoćnost objave nad Pismom, koju nije moguće izraziti kodeksom formula, nazivarno “predajom”. U općemu raspoloženju godine 1962., koje je zavladalo spram Geiselmannovih teza u obliku koji sam opisao, nije mi bilo moguće učiniti pristupačnim svoje gledište zadobiveno proučavanjem izvora. Još 1956. ono nije bilo shvaćeno. Moju se poziciju jednostavno smještalo u okvir općega protivljenja službenoj shemi i vrjednovalo kao još jedan glas u Geiselmannovu pravcu.

Po želji kardinala Fringsa stavio sam na papir malu shemu u kojoj sam pokušao izraziti svoje gledište. U njegovoj sam prisutnosti taj tekst mogao pročitati pred velikim brojem utjecajnih kardinala, koji su ga držali zanimljivim, ali je bilo posve razumljivo da u tome trenutku nisu htjeli ili mogli iznijeti o njemu nikakav sud. Moj je mali pokušaj bio zapisan na brzinu te ni izdaleka nije mogao pratiti solidnost i temeljitost službene sheme koja je nastala u dugu procesu prerada, prošavši mnoge revizije nadležnih stručnjaka. Bilo je jasno da je tekstu potrebna daljnja prerada i produbljenje. Za taj su pak posao bile potrebne oči i ruke i drugih osoba. Stoga je dogovoreno da zajedno s Karlom Rahnerom izradim drugu, produbljenu verziju.

Ovaj je drugi tekst – koji je puno više pisao Rahner nego ja – potom kružio medu saborskim ocima i djelomice izazvao ogorčene reakcije. Pri zajedničkome mi je radu postalo jasno da smo Rahner i ja, unatoč suglasnosti u mnogim točkama i željama, u teološkome pogledu živjeli na dvama različitim planetima. I on se, kao i ja, zalagao za liturgijsku reformu, za nov položaj egzegeze u Crkvi i teologiji, i za puno toga drugoga, ali iz posve drukčijih razloga. Njegova je teologija – unatoč čitanju otaca u ranim godinama – posve obilježena tradicijom suareske skolastike i njezine nove recepcije u svjetlu njemačkoga idealizma i Heideggera. To je bila spekulativna i filozofska teologija u kojoj Pismo i crkveni oci u konačnici nisu igrali veliku ulogu, u kojoj je općenito povijesna dimenzija imala neznatno značenje. Naprotiv, moje je obrazovanje bilo posve obilježeno Pismom i ocima te bitno povijesnim mišljenjem. Toga mi je dana posve jasna postala sva razlika izmedu münchenske škole, kroz koju sam ja prošao, i Rahnerove škole, premda je još potrajalo neko vrijeme prije nego što je i izvana postala vidljiva različitost naših putova.

No, bilo je jasno da Rahnerova shema nije mogla biti prihvaćena, ali je i službeni tekst odbačen, s malom razlikom u glasovima. Stoga je tema morala biti ponovno prerađivana. Nakon zamršenih rasprava Konstitucija o Božjoj riječi mogla je biti odobrena tek u završnoj fazi saborskoga zasjedanja. Bio je to jedan od najistaknutijih tekstova Sabora, koji još nije posve usvojen. U početku je prakticirano samo ono što je ušlo u javnu svijest kao tobožnja nova spoznaja saborskih otaca. Pred nama je uvijek zadaća da stvarne tvrdnje Sabora prenesemo u svijest Crkve i dadnemo im konkretan oblik, polazeći od samih tih tvrdnja.

(iz J. Ratzinger: Moj život)

Liturgijski tjednik Život s Crkvom, broj 1 - 1934.

Jedan naš čitatelj skenirao je prva četiri broja liturgijskog časopisa koji je pod nazivom Život s Crkvom izlazio od 1934. do 1942., najprije kao tjednik, a zatim kao mjesečnik. U svakom broju časopis donosi čitavu misu dotične nedjelje, na latinskom i u prijevodu, te vlastite dijelove većih blagdana kroz nadolazeći tjedan. U dodatnim tekstovima objašnjava se smisao liturgije, kako treba slušati svetu misu kao i značenje pojedinih liturgijskih vremena ili blagdana. Očito je da autori ovog listića pokušavaju po njemu u Hrvatsku (pa i šire u Jugoslaviju) unijeti liturgijski pokret koji je u to vrijeme u Europi već bio popularan. Možemo se s nekim njihovim stavovima složiti ili ne, ali časopis je svakako vrlo dobro urađen i hvalevrijedno pokušava obične vjernike upoznati s bogatstvom crkvene liturgije.

Donosim ove i idućih subota prva četiri broja koji pokrivaju došašće i Božić, a zgodna je podudarnost što su nedjelje, pa i ostali dani u tjednu, padale 1934. godine u iste datume kao i ove 2012. godine.

Za kraj, nešto detaljniji opis ovog tjednika iz pera Marice Stanković:

Život s Crkvom

Pod tim naslovom počeo je izlaziti liturgijski tjednik u Splitu, a uređuje ga svećenik Josip Kirigin. Već sam motto tjednika prikazuje njegovu svrhu: «Ne možete moliti što drugo preko sv. Mise, već molite samu sv. Misu.» To su riječi, koje je čitavom kršćanskom svijetu upravio veliki Papa, Papa euharistijske i liturgijske obnove, Pijo X. Liturgijski tjednik želi, da se te direktive Pija X. provedu u život, ali ne samo kod inteligenata, već da liturgijsko slušanje sv. Mise uđe i među široke narodne slojeve.

U našoj katoličkoj štampi mnogo se puta ističe, kako je naš narod duboko odan vjeri, i kako su naše crkve uvijek pune. To je točno. I već dugo nije glad dušâ za Bogom bila tako velika kao danas. No ako zavirimo, što se u našim crkvama za vrijeme sv. Mise moli, naći ćemo svašta. Krunice, molitve iz najrazličitijih molitvenika, pa razne molitve naizust. Sve je to u sebi vrijedno ali nema gotovo nikakve veze s onim što se zbiva na oltaru. A Crkva želi da vjernici prate sv. Žrtvu točno sa svećenikom. «Molite samo sv. Misu». Kad je izašao Rimski misal u prijevodu dr. Kniewalda, to je značilo početak liturgijske obnove kod nas. Na tu novost u našemu katoličkom životu neprestano je upozoravao dr. Ivan Merz, čovjek koji je prvi među nama razumio duh liturgijske obnove. Misal se je u razmjerno kratko vrijeme brzo raširio. Dva su izdanja upravo razgrabljena. I kako je ugodno, kad ušavši u crkvu opaziš u rukama vjernika Misale. Za takvog vjernika ne može biti sv. Žrtva nešto tuđe, nerazumljivo, daleko. Svaki kret, svaka riječ svećenikova za njih je događaj.

I u redovima Križarica mnogo se je govorilo o upotrebi Misala. Veliki broj naših članica njime se i služi. Vidi se to na našim tečajevima i manifestacijama. Napose je interes za liturgijski život porasao iza lanjskog liturgijskog tečaja u Varaždinu. Pa ipak još nismo zadovoljne. Još imade članica, kojima je liturgija tuđa. Još imade društava, napose novih, koja nisu ni čula za liturgijsko gibanje. Križarski pokret mora biti liturgijski pokret, a Križarice nositeljice liturgijske obnove u našem narodu.

Zato s oduševljenjem pozdravljamo tjednik život s Crkvom. Počeo je izlaziti sa I. nedjeljom adventa sa početkom nove crkvene godine. Svaki će broj donositi čitavu nedjeljnu sv. Misu, s opširnim i lakim tumačenjem. Donosit će i izvatke iz sv. Pisma, životopise svetaca, a ima i dječju liturgijsku stranicu. Cijena pojedinom svesku samo 1 dinar. Godišnja pretplata 40 Din. Tko naruči 10 komada, imade 20% popusta. Cijena je doista tako malena, da si to svaka članica, koja još nema Misala, može lako nabaviti. A i za one, koji imadu Misal, a ne znadu se pravo njime služiti ili mnogo toga ne razumiju, liturgijski će tjednik mnogo značiti. Naručite ga što prije. Budite propagatorice onoga što nam danas najviše treba. Po liturgiji je najlakši uspon k Bogu. Širite tjednik i u svojoj okolini. Neka ne bude župe bez njega. Neka ne bude katoličke duše, koja će bez njega ne nedjeljnu Misu. Katolička ženska omladina u Italiji u širenju se je sličnog tjednika osobito istakla. Zato ju je i mogao sadanji sveti Otac na poseban način pohvaliti. Neka to u našim krajevima učine Križarice. Narudžbe se šalju na Hrvatsku knjižaru – Split.
M.

(M.: Život s Crkvom (prikaz liturgijskog tjednika), u “Za vjeru i dom” 12 (1934), str. 180.)

Iako danas nije teško doći do tekstova pojedine mise, posebno preko tradicionalnog liturgijskog kalendara, ipak bih vam preporučio da zavirite u ove tjednike i pogledate razmišljanja uz pojedinu nedjelju ili blagdan.

Život s Crkvom, broj 1, godina 1934.