Roberto De Mattei: „Vjerska sloboda – ili sloboda za kršćane?“

Među sloganima politički korektnog rječnika postoji pojam „vjerske slobode“, kojeg katkada katolici pogrešno koriste kao sinonim za slobodu Crkve ili slobodu za kršćane. U stvarnosti, ovi nazivi i pojmovi su različiti i treba ih pojasniti. Dvosmislenost prisutna u koncilskoj deklaraciji Dignitatis humanae (1965) pojavila se uslijed nedostatka distinkcije između unutarnje domene koja je u sferi osobne savjesti i javnog prostora koji je u sferi zajednice, odnosno ispovijedanja i promicanja osobnih religijskih uvjerenja.

Crkva, s papom Grgurom XVI u Mirari Vos (1836), papom Piom IX u Syllabusu i u Quanta Cura (1864) te s papom Lavom XIII u Immortale Dei (1885) i Libertas (1888) naučava da:
1. Nikoga se ne smije ograničavati u vjerovanju u privatnoj domeni, jer je vjera osobni izbor koji se oblikuje u čovjekovoj savjesti.
2. U javnom prostoru čovjek nema pravo na vjersku slobodu, odnosno bolje rečeno, pravo na ispovijedanje bilo koje religije, jer samo istina i dobro imaju prava a ne ono što je zabluda i zlo.
3. Javno bogoštovlje lažnih religija može se, u određenim slučajevima, tolerirati od strane civilnih autoriteta, s ciljem ostvarivanja većeg dobra ili izbjegavanja većeg zla, ali, u principu, može se i sprečavati, čak i silom ako je to potrebno. No „pravo na toleranciju“ je kontradikcija, jer, kao što je očito iz pojma, ono što se tolerira nikada nije nešto dobro, nego naprotiv, zlo. U društvenom životu naroda, zabluda se može tolerirati kao realnost, ali nikada se ne može dopuštati kao pravo. Zabluda „nema pravo na objektivno postojanje, niti na promidžbu, niti na akciju“ (Pio XII, govor Ci Riesce, 1953).

Nadalje, pravo na imunitet od prisile, odnosno činjenica da Crkva nikome ne nameće katoličku vjeru nego zahtijeva slobodu za čin vjere, ne proizlazi iz pretpostavljenog naravnog prava na vjersku slobodu ili pretpostavljenog naravnog prava na pristajanje uz bilo koju religiju, nego se temelji na činjenici da katolička religija, jedina istinita, mora biti prihvaćena u potpunoj slobodi i bez ikakvih ograničenja. Sloboda vjernika temelji se na istini u koju vjeruje, a ne na samoodređenju pojedinca. Katolik i jedino katolik ima naravno pravo ispovijedati i prakticirati svoju religiju, a ima ga jer je njegova religija ona istinita. Što znači da nijedan drugi vjernik osim katolika nema naravno pravo na ispovijedanje svoje religije. Potvrda ovoga nalazi se u činjenici da ne postoje prava bez obveza i dužnosti, i obratno. Naravni zakon, sažet u deset zapovijedi, izražen je u obliku propisa, to jest, nameće dužnosti i obveze iz kojih proizlaze prava. Na primjer, iz zapovijedi „ne ubij nedužnoga“ proizlazi pravo nedužnoga na život. Odbacivanje pobačaja je propis naravnog prava koji je neovisan o religiji i onima koji uz nju pristaju. A isto vrijedi i za svih sedam zapovijedi druge ploče. Usporedba prava na vjersku slobodu s pravom na život je, međutim, besmislica.

Prve tri zapovijedi Dekaloga zapravo ne odnose se na sva mnogobrojna božanstva, nego samo na Boga Staroga i Novoga zavjeta. Iz prve zapovijedi, koja zapovijeda štovanje jedinog pravog Boga, proizlazi pravo i dužnost ispovijedanja ne bilo koje religije, nego samo one istinite. To vrijedi kako za pojedinca tako i za državu. Država, poput svakog pojedinca, ima dužnost ispovijedati istinitu religiju, također i zbog toga što ciljevi države nisu različiti od ciljeva pojedinca.

Razlog zašto država ne može nikomu ograničiti vjerovanje ne proizlazi iz vjerske neutralnosti države, nego iz činjenice da pristajanje uz istinu mora biti potpuno slobodno. Kad bi pojedinac imao pravo propovijedati i ispovjedati bilo koju religiju, država bi bila obvezna na vjersku neutralnost. No to je Crkva višekratno osudila.

Zbog toga kažemo da čovjek ima pravo ispovijedati, ne bilo koju religiju, nego samo onu istinitu. Samo ako se vjerska sloboda shvaća kao kršćanska sloboda, bit će moguće govoriti o pravu na nju.

Postoje oni koji smatraju da živimo u pluralističkom i sekulariziranom društvu, da su katoličke države nestale i da je Europa kontinent koji je okrenuo leđa kršćanstvu. Pravi problem je stoga problem progonjenih kršćana u svijetu, a ne problem katoličke države. To nitko ne osporava, ali potvrda stvarnosti nije isto što i izricanje principa. Katolik mora svim srcem željeti katoličko društvo i državu gdje vlada Krist, kao što objašnjava papa Pio XI u enciklici Quas Primas (1925).

Naznačena je razlika između „teze“ (principa) i „hipoteze“ (konkretne situacije). Što smo više prisiljeni trpjeti pod hipotezom, to više moramo nastojati da teza postane poznata. Stoga se ne odričemo nauka o Kristovom socijalnom kraljevstvu: govorimo o pravima Isusa Krista da vlada nad čitavim društvima kao jedinom rješenju za moderna zla. Zato, umjesto borbe za vjersku slobodu, koja predstavlja izjednačavanje istinite religije s onima lažnima, borimo se u obranu slobode za kršćane, danas progonjene od islama na istoku i diktature relativizma na zapadu.

(Roberto de Mattei, rođen 1948. u Rimu, talijanski je katolički povijesničar i pisac. Profesor je povijesti na Sveučilištu u Cassinu te predaje kolegij povijest kršćanstva i Crkve na Europskome sveučilištu u Rimu. Brani načela i institucije kršćanske civilizacije u brojnim izdanjima poput ˝Lepanto˝, ˝Corrispondenza romana˝, ˝Famiglia Domani Flash˝. Uređuje mjesečnik ˝Radici Cristiane˝ te reviju ˝Nova Historica˝. Napisao je više stručnih radova i knjiga prevedenih na različite jezike u kojima se bavi europskom poviješću od 16. do 20. stoljeća, osobito poviješću religioznih i političkih ideja. Na hrvatskom mu je objavljena knjiga „Diktatura relativizma“ u izdanju Verbuma, 2010.)

***

Hvala prevodiocu za trud. Nadam se da ćemo u budućnosti moći čitati i više de Matteijevih tekstova na hrvatskom. Ovaj članak na talijanskom dostupan je ovdje, a engleski prijevod ovdje.