Gostujući autor - Sveti Ivan Zlatousti (2)

3. STVARANJE SVIJETA (1)

U uvodnom dijelu našega izlaganja već smo spomenuli da je Zlatousti protumačio skoro cijelo Sveto Pismo. Pođimo redom i pogledajmo kako svetitelj na teološki način tumači stvaranje svijeta. Do danas sačuvani niz od 67 propovijedi posvećenih Knjizi Postanka bio je prema mišljenjima stručnjaka izgovoren u Antiohiji. Sveti Ivan ih naziva λογοι παρανετικοι (logoi paranetikoi) - poučne riječi. U početku tih govora Zlatousti često spominje i druge teme: izražava radost zbog velikog broja okupljenih u crkvi, a budući da je ciklus propovijedi započeo početkom Četrdesetnice ističe značenje posta ističući da je upravo to doba godine najbolje vrijeme za crkvene pouke o Božanskom pismu, podsjećajući na Evanđelje: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt. 4,4)

Ivan se pita zašto blaženi prorok Mojsije počinje riječima „U početku Bog stvori nebo i zemlju“ (Post. 1,1). Zasigurno ne bez razloga i cilja. U početku je Bog, naime, naprosto razgovarao ljudima, ali kada su se grijesi namnožili, tada je ljudski rod postao nedostojan izravnog razgovora s Bogom. Zato Bog ljudima, koji kao da žive daleko od njega, šalje Pismo da privuče k sebi cijelo čovječanstvo. A to Pismo počinje gore spomenutim riječima. Sveti Ivan vidi Mojsijevu izuzetnost: dok drugi poroci govore o onome što se uskoro ili nakon dužeg vremena mora dogoditi, on, blaženi Mojsije, živeći mnogo naraštaja nakon stvaranja svijeta, vođen višnjom Desnicom, usuđuje se izlagati ono što je bilo prije njegova rođenja. Onaj koji je nebo i zemlju dozvao iz nepostojanja u postojanje taj je pokrenuo i moj jezik da zborim o tome (to Ivan kaže za sebe i moli pažnju za daljnje slušanje). I zato, poziva sveti Ivan, slušajmo riječ samoga Gospodara svemira (grčki: κοσμος, kosmos) koji govori Mojsijevim ustima i oprostimo se zadugo od vlastitih rasuđivanja: Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. (Mudr. 9,14) Stoga, sa zahvalnošću primimo što nam govori Mojsije ne izlazeći iz svojih granica i ne ispitujući ono što je iznad nas. Tako postupaju neprijatelji istine, koji žele sve shvatiti isključivo svojim razumom, ne shvaćajući da ljudska priroda ne može doseći tajnu Božjeg stvaranja (δημιουργια, demiourgia). Ma, daleko još do Božjega stvaranja, nije nam jasno ni sve u ljudskom djelovanju! Mi nemožemo shvatiti čak ni kako se lijevanjem (μεταλλικης τεχνης, metalikes tehnes) postižu svojstva zlata (χρυσιου φυσις, chrysiou physis), ili, kako se pijesak pretvara u staklo.

I kakvo možeš imati opravdanje, kakvu ispriku, kada bezumno maštaš o onome što je iznad tvoje prirode? Govoriti da je sve nastalo od već neke gotove tvari, i ne priznavati da je Stvoritelj svemira proizveo sve od ničega znak je krajnjeg bezumlja. Kada čuješ „stvorio je“ ne izmišljaj ništa drugo, nego smireno vjeruj rečenome. To Bog - sve stvara i preoblikuje po svojoj volji. I zapazi na ovome mjestu krajnju obazrivost: ne govori (Mojsije) o nevidljivim silama - u početku Bog stvori anđele i arkanđele - ne, nije nasumce i bez cilja odabrao takav način izlaganja. Tako on govori Židovima koji su bili vezani na stvarnost i nisu mogli vidjeti ništa stvoreno umom, nego su sve ponajprije izvodili od osjetilnih predmeta prema Stvoritelju svijeta (svemira) da bi, upoznavši Umjetnika kroz njegova djela, uznijeli slavu (poklonstvo) Stvoritelju i ne zadržavali se na tvarima. A ako ni poslije toga nisu prestali obožavati tvari i iskazivati čast najnižim životinjama, do kolikog bi bezumlja došli, da im on nije ukzao takvu snishodljivost?

Sveti Ivan Zlatousti uspoređuje Mojsijev tekst o stvaranju s kasnijim parafrazama svetog apostola Pavla ukazujući na odrešitost Mojsijevog i finoću Pavlovog izričaja. Uzrok vidi u tome što Mojsije želi istrgnuti Židove iz grubosti mnogoboštva, dok se Pavao obraća u filozofiji verziranim Atenjanima. „Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i - sve“ (Djela , 24-25) i „Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno“ (Kol. 1,16). A evanđelist Ivan navješćuje ovako: „Sve postade po njoj [riječi] i bez nje ne postade ništa“ (Iv. 1,3) Zlatousti ističe da se djeci govore jednostavnije stvari, a kada počnu bolje rezumjevati, onda se može ići u finese. Tako je i Mojsije na početku rekao osnovno, dok su apostol i evanđelist kasnije na tome gradili razrađeniju teologiju.

Smisao Mojsijeve apodiktičnosti i izravnosti Zlatousti vidi i u praktičnim momentima propovjedanja vjere. „Priđe li ti Manihej koji tvrdi da je ranije postojala materija ili Marcion, ili Valentin, ili bilo tko od pogana reci im: „U početku Bog stvori nebo i zemlju“. Što ako takav ne vjeruje Pismu? Okreni se od njega kao od ludog i bezumnog. ... Gledaj kako se u samom načinu stvaranja otkriva božanska priroda, kako ona stvara protivno ljudskom običaju: isprva rasprostire nebo, a tek zatim podmeće zemlju, prvotno gradi krov, a zatim temelje. Tko je vidio ili čuo nešto (slično)? U ljudskom stvaranju tako se nikad ne događa, ali kada zapovijeda Bog, tada sve uzmiče i pokorava se njegovoj volji. Nemojmo svojim ljudskim umom ispitivati Božja djela, nego gledajući stvoreno diviti se Umjetniku, jer „Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike.“ (Rim. 1,20)

Ako pak neprijatelji vjere budu inzistirali da je nemoguće stvoriti nešto od nepostojećega onda ćemo ih pitati: Da li je prvi čovjek stvoren od zemlje ili nečeg drugog? Bez sumnje od zemlje, reći će oni. Pa neka nam onda kažu kako je od zemlje nastalo tijelo. Od zemlje može nastati samo blato, cigla, glina, crijep, ali kako tijelo? Kako kosti, živci, žile, salo, koža, nokti, vlasi? Kako od jedne tvari toliko raznovrsnih stvari? Na to oni ne mogu odgovoriti. Ali što da govorimo o našem tijelu? Neka nam kažu o kruhu, kojim se svakodnevno hranimo, kako se on budući jednoličan pretvara u krv, tečnost, žuć i različite sokove. Kruh je ponajviše boje pšenice, a krv može biti crvena ili crna. Pa tako, ako nam ne mogu reći o tome što se svakodnevno događa pred našim očima, tim manje mogu govoriti o djelima Božjim.

4. STVARANJE SVIJETA (2)

Nastavljamo skraćeni prikaz Zlatoustovog tumačenja stvaranja svijeta. U prošlom smo broju čitali objašnjenja kako je Bog stvorio sve baš iz ničega, nipošto ne od postojeće materije koja nije ni mogla postojati jer ne bi mogla postojati prije stvaranja svega postojećega, nego baš iz ničega. Da je to moguće objašnjava nam sveti sv. Ivan svemogućnošću Božjom i ujedno naglašava da mi to nemožemo razumjeti našim umom, kao što ni u svakodnevnom životu nemožemo do kraja shvatiti ni nama očigledne procese pretvorbe jedne vrste materije u drugu.

Nadovezujući se na razmatranja dijaloga s onima koji u to sumnjaju sveti Ivan Zlatousti upozorava da im i dalje treba ponavljati „U početku Bog stvori nebo i zemlju“. Ova tvrdnja može oboriti sva uporišta protivnika i srušiti do temelja sva ljudska umovanja. Sva zemlja je bila „pusta i prazna“ (Post. 1, 2). (Grčki „aoratos kai akataskeuastos“ - u staroslavenskom je prijevodu „nevidima i neustroena“, dakle „nevidljiva, neuređena“.) Zašto je, reci mi, - upućuje nas sveti Ivan kako treba voditi diskusiju s onima koji sumnjaju - Bog stvorio nebo svijetlim i savršenim, a zemlju bezobličnom (amorfaton)? Pa nije tako učinio bez razloga, nego da bi ti, spoznavši njegovo stvaralaštvo u najboljem dijelu stvorenoga, ostao u nedoumici i ne mislio da je tako zbog nedostatka svemoći. Osim toga stvorio je zemlju neuređenom i zbog drugog razloga. Budući da nam je zemlja hraniteljica i majka, od koje smo potekli i od nje se hranimo, ona je nama domovina i opći grob u koji se opet vraćamo i kroz nju stječemo bezbrojna blaga, (treba da) ljudi primajući sve korisno i neophodno ne počnu je štovati više nego što treba. Zato ti je ona unaprijed pokazana bezobličnom i neuređenom (adiatypoton) da bi sva dobra koja primaš od zemlje ne pripisivao njezinoj prirodi, nego onome koji ju je izveo iz nepostojanja u postojanje.

Možda smo ovdje, nastavlja Zlatousti, prebrzo i prerano doveli vaš um u napeto stanje apstraktnim rasuđivanjima. Zato ćemo ovdje stati moleći vašu ljubav da zapamtite kazano i da to uvijek pamtite. I neka izišavši odavde muž nešto od zapamćenoga zajedno sa osjetilnom hranom prenosi i kao duševnu hranu i pripovjeda, žena neka sluša, djeca neka uče, sluge neka dobiju pouku i tako neka vaš dom postane crkva, da bi pobjegao iz njega đavo i nestao ovaj lukavi zloduh i neprijatelj vašega spasenja i počivala na vama blagodat Svetoga Duha i savršeni mir i sloga ograđivali ukućane. Pamteći rečeno vi ćete spremnije primati što ćemo vam izlagati dalje. Tako i poljodjelac, kada vidi da mu posijano donosi plodove, ornije motri na njive i rado će posijati i na drugim mjestima.

Poslije kraćeg ekskurzusa o važnosti čitanja Svetoga Pisma sveti Ivan se vraća na knjigu Postanka: „Tama se prostirala nad bezdanima i Duh Božji lebdio je nad vodama“ (Post. 1, 2). Mojsije, po Zlatoustovom mišljenju ne govori ništa suvišno i ne opisuje po dijelovima sve stvoreno, nego nabrojivši glavne stihije - nebo i zemlju - sve ostalo izostavlja. Таko, ne spominjući stvaranje voda, odmah kaže „i Duh Božji lebdio je nad vodama“. Baš oni su i pokrivali lice zemlje: Duh Božji i vodeni bezdan. Odatle saznajemo da je sve što je bilo vidljivo bio samo vodeni bezdan, pokriven mrakom te da je bio neophodan premudar Stvoritelj da prekine ovaj nered i sve dovede u prikladan oblik. Što znače riječi „Duh Božji lebdio je nad vodama“ pita se Zlatousti i odmah odgovara da mu se čini da bi to trebalo značiti da je vodama bila svojstvena neka životna djelatnost i da to nije bila neka stajaća i nepokretna voda nego da je imala neku životnu silu.

I tako, da bi nas poučio da je ova voda, velika i neobična, imala neku životnu silu Mojsije je rekao: „Duh Božji lebdio je nad vodama“. A Božansko Pismo ne govori nam to odmah na početku bez razloga: ono nam ima namjeru pokazati da su iz tih voda, po zapovijedi Stvoritelja svemira nastale i životinje i daje na znanje da ta voda nije bila obična, stajaća, nego se je kretala, bježala i sve zalijevala. I tako, dok još sve vidljivo nije imalo odgovarajućeg izgleda, najveći Umjetnik - Bog je zapovijedio i neuređenost je nestala, pojavila se nevjerojatna ljepota vidljivoga svijeta, protjerala esencijalni (čuvstveni, materijalizirani) mrak i osvjetlila sve. „I reče Bog: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost.“ (Post. 1, 3). Rekao je – i dogodilo se, zapovijedio je – i mrak je nestao. Vidiš li neizrecivu silu (Božju)? A ljudi, odani zabludama, ne obraćaju pažnju na poredak riječi i ne slušaju riječi blaženog Mojsija: „U početku Bog stvori nebo i zemlju“, a zatim da je „zemlja bila bezoblična i pusta“ zato jer je bila pokrivena mrakom i vodama, tako je bilo Bogu drago to napraviti, a ovi ljudi govore da je prije postojala materija, prethodila tama. Postoji li išta gorega od takvoga bezumlja? Čuješ da je u početku stvorio Bog nebo i zemlju i da je od nepostojećega nastalo postojeće i govoriš da je prije bila materija? Tko od razumnih smije dopustiti takvo bezumlje?

Na ovom mjestu zastajemo s izlaganjem Ivanove argumentacije. Nevjerojatno je i zapanjujuće koliko je sveti čovjek Ivan zvani Zlatousti znao isčitati iz svega tri retka Svetoga Pisma. A moramo se još prebaciti i u današnje vrijeme. Što reći o Zlatoustovoj egzegezi iz perspektive suvremenog svijeta i žestokog sraza dviju znanstvenih teorija – kreacionizma i evolucionizma? Od kraja 19. i velikim dijelom 20. stoljeća prevladavao je evolucionizam. Danas kreacionizam ponovo stječe novi zamah, neke teze evolucije su osporene. Evolucionizam je dugo vremena bio obilato eksploatiran od neprijatelja Crkve kao dokaz nespojivosti Biblije i znanstvenog svjetonazora i korišten za promicanje ateizma. Glavni susret ovih oprečnih teorija već se dogodio u djelima francuskog isusovca, teologa, geologa i paleontologa Theilharda de Chardina (1881-1955). Ono što je prije pola stoljeća kod Chardina značilo prekretnicu u znanosti i svojevrsnu pomirbu različitih pogleda na način nastanka Zemlje i života na Zemlji, vidimo iz gore navedenoga da je već i prije 16 stoljeća postojalo kod Zlatoustoga. S neobičnom akribijom, pronicljivošću i analitičnošću biblijskog teksta i neupitnim povjerenjem u Riječ Božju sveti Ivan je već tada s dubokom pobožnošću anticipirao neke teze evolucionista. Njemu nije bio problem prihvatiti tezu da se život na zemlji razvio iz mora (vode).

5. STVARANJE SVIJETA (3)

Sveti Ivan Zlatousti nas poziva da sa zahvalnošću primimo pouke Svetoga Pisma i proniknemo u njegovo veliko bogatstvo i dubinu. Izlažući stvaranje svijeta podsjeća na riječi sv. apostola Pavla „Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti“ (Rim. 13, 12) i počinje tumačiti stvaranje svjetlosti. Citira Bibliju: „Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć“ (Post. 1, 5) i „I vidje Bog da je svjetlost dobra“ (Post. 1, 4). Na ovome mjestu Zlatousti zastaje na jednom detalju. Postavlja pitanje: zar doista prije stvaranja svjetlosti Bog nije znao da je svjetlost dobra, pa je prvo stvorio, pa tek onda vidio kako to izgleda i shvatio da je to dobro i lijepo? Pa čak i čovjek, umjetnik koji nešto stvara ima unaprijed predodžbu kako će izgledati njegovo djelo i čemu će koristiti. Utoliko prije i svemogući Stvoritelj svijeta znade unaprijed kako će izgledati ono što će napraviti. I sada se postavlja pitanje: zašto Mojsije tako piše u Knjizi postanka? Zlatousti vidi u tome veliku snishodljivost svetoga proroka, kako često naziva Mojsija, prema ljudima i nastojanje da što jasnije izloži situaciju. Ljudi obično tek kada nešto stvore počinju to hvaliti i žele slušati pohvale. Spomenuta Mojsijeva rečenica je, dakle, napisana zbog obazrivosti prema ljudima.

Bog je, dakle, stvorio svjetlost i odvojio je od tame, odredio svemu svoje granice i redoslijed izmjena. Svatko pametan može vidjeti da se poredak izmjene dana i noći poštuje nepokolebljivo. I to je dovoljno onima koji ne žele biti nerazumni, da se počnu pokoravati Svetome Pismu, jer nitko od njih nemože odrediti redoslijed smjena ni mnogo slabijim stihijama. Zatim je Bog dao imena: „Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi“ (Post, 1, 5).
Na ovome mjestu moramo prekinuti i upozoriti na nešto bez čega ne bismo mogli dalje razumjeti Zlatoustoga. U gornjem citatu sadašnjeg hrvatskog prijevoda Biblije piše „dan prvi“. Međutim, svi stariji prijevodi sa hebrejskog na službene liturgijske jezike – grčki, latinski i staroslavenski - imaju: „hemera mia“ / „dies unus“ / „den' jedin“, što doslovno znači „dan jedan“. Dakle, upotrebljavaju ne redni, nego glavni broj. Za ostale dane stvaranja u trima spomenutim jezicima normalno slijede redni brojevi: „hemera deutera“ / „dies secundus“ / „den' vtoryj“, tj. „dan drugi“ i sve tako do dana sedmoga. Stari prevoditelji su odlično znali jezike, jasno razlikovali glavne i redne brojeve, nisu pogriješili niti postupili slučajno Mi nećemo ulaziti u pitanje zbog čega su u suvremenim prijevodima svi brojevi izjednačeni u redne. Tako je u suvremenim prijevodima na jezike zapadne Europe, dok je samo u ruskom sačuvana tradicija preuzeta iz staroslavenskog. Vratimo se sada na izlaganje Zlatoustoga.

Konac dana i konac noći nazvan je jednim (danom) da se uspostavi neki poredak i posljedičnost u vidljivome (svijetu) te da ne bude nikakvog mješanja. Poučena Svetim Duhom usta blaženog proroka govore nam što je stvoreno prvoga, a što sljedećih dana. I u tome također ima mnogo snishodljivosti čovjekoljubnoga Boga. Svemoguća njegova desnica i neograničena premudrost mogla je stvoriti sve u jedan dan. Dapače, što u jedan dan! Pa, mogla je i u jednom trenutku! Ali, kako je sve stvorio ne zbog vlastite koristi, jer sam nije potrebit ni u čemu, budući da je dovoljan samome sebi – stvorio je u svome čovjekoljublju i blagosti sve po dijelovima da bi nas sačuvao od umovanja ljudskih, te da ne bismo nasjeli umovanjima onih koji govore da je sve nastalo samo od sebe. Time nam je iskazao ljubav štićeći nas od pogubnih misli za vlastito spasenje.

Što može biti žalosnije i bezumnije od ljudi koji tvrde da je sve postalo samo od sebe i time sami sebe lišavaju Božje providnosti? Kako je moguće da bi se toliko stihija (elemenata) i tolika sređenost (postojećega) ravnala bez upravitelja i zapovjednika Svemira? Ni brod ne može ploviti bez kormilara, ni vojnik ratovati bez zapovjednika, ni kuća stajati bez upravitelja; a ovaj sveobuhvatni svijet i uređenost njegovih stihija kako bi nastao sam od sebe, slučajno, ako nema upravitelja koji svojom premudrošću sve održava i dovodi u red sve vidljivo? Ali zašto se mi toliko trudimo dokazujući tim ljudima ono što je poslovično vidljivo i slijepima? Zašto im neprekidno pružamo pouke Svetoga Pisma i činomo različite napore da ih spasimo od zabluda i privedemo istini? Oni pak, iako porobljeni zabudama, ipak su sa nama iste prirode i zato moramo o njima voditi veliku, nikad oslabljenu, skrb da im to bude duhovni lijek. Eto, i apostol Pavao kaže da Bog „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim. 2, 4). „Zar je meni do toga da umre bezbožnik - riječ je Jahve Gospoda - a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi? “ (Ezekiel, 18, 23). Zato je Bog stvorio svu prirodu i nas same, ne da nas uništi i podvrge kazni, nego da spasi i oslobodivši od zabluda darovao nam blaženstvo u kraljevstvu (nebeskom). To blaženstvo nam je pripremio ne sada, i ne u doba stavaranja, nego od postanka svijeta. „Dođite blagoslovljeni Oca mojega. Primite u baštinu Kraljevstvo pripremljeno za vas od postanka svijeta“ (Mt. 25, 34).

1 Митрополит Антоний (Храповицкий). Учение и Дух Великого Златоуста.. www.halkidon2006.narod.ru/lk/15.htm
2 Епископ Атанасије (Јевтић). ПЕТИ ЈЕВАНЂЕЛЕЛИСТ - СВЕТИ ЈОВАН ЗЛАТОУСТИ КАО ЕГЗЕГЕТА РЕЧИ БОЖИЈЕ. www.verujem.rs/atanasije_izlatousti.htm Usporedba „peti evanđelist“ potječe od dr. Justina Popovića.
3 Primjerice: Teofilakt Bugarski.
4 Митрополит Антоний (Храповицкий). Учение и Дух ...
5 Епископ Атанасије (Јевтић). ПЕТИ ЈЕВАНЂЕЛЕЛИСТ ...
6 SCHREIBEN VON PAPST BENEDIKT XVI. ANLÄSSLICH DES 1600. TODESTAGES DES HL. JOHANNES CHRYSOSTOMUS. www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/letters/2007/documents/ hf_ben_xvi_let:20070810_giovanni_crisostomo_ge.html