petak, 28. listopada 2011.

Asiz 1,2,3...


Najprije jedan poduži citat iz knjige Josepha Ratzingera Vjera - istina - tolerancija : kršćanstvo i svjetske religije koju je 2004. izdala Kršćanska sadašnjost. Mislio sam donijeti kraći izvadak, ali učinilo mi se da ovako dobivamo poprilično točan uvid u razmišljanje bivšeg kardinala i današnjeg pape Benedikta XVI.
U doba dijaloga i susreta religija nužno se pojavilo pitanje mogu li ljudi zajedno moliti. Pritom se danas razlikuje multireligijska i međureligijska molitva. Uzorak multireligijske molitve pružaju oba svjetska molitvena dana za mir u Asizu, 1986. i 2002. godine. Okupljaju se pripadnici različitih religijskih zajednica. Njima je zajednička patnja zbog nevolja koje pritišću svijet i zbog odsutnosti mira u njemu, zajednička im je čežnja za pomoću koja dolazi odozgo protiv moći zla tako da bi u svijet mogli doći mir i pravednost. Odatle proizlazi nakana da se postavi javni znak te čežnje, znak koji sve ljude treba prodrmati i ojačati im dobru volju, što je uvjet za mir. Oni, koji su tu okupljeni, znaju također da je njihovo shvaćanje »božanskoga bića«, pa stoga i njihov način kako mu se obraćaju, toliko različit da bi zajednička molitva bila fikcijom, ona ne bi bila u istini. Oni se okupljaju da bi dali znak jedne zajedničke čežnje; ali oni mole — premda istodobno — ipak na odijeljenim mjestima, svaki na svoj način. Dakako, »moliti« znači u slučaju neosobnoga (i često s mnogoboštvom povezanoga) shvaćanja boga nešto sasvim drugo negoli moliti u vjeri u jednoga, osobnog Boga. Razlika se pokazuje vidljivo, ali na način koji daje osjetiti da ona ujedno mora postati krikom za ozdravljenjem naših razdijeljenosti.

Nadovezujući se na Asiz — kako 1986. tako i 2002. godine — opetovano se i posve ozbiljno postavilo pitanje: Možemo li to činiti? Ne simulira li se time za veliku većinu ljudi neko zajedništvo kojega u stvarnosti nema? Ne promiče li se ipak tako relativizam — mišljenje kako su razlike medu »religijama« zapravo ipak samo nešto pretposljednje? I ne slabi li time ipak ozbiljnost vjere te se tako Bog u konačnici sve dalje odmiče od nas, pa se pojačava naša napuštenost i prepuštenost samima sebi? Takva se pitanja ne smiju olako gurati u stranu. Opasno¬sti se ne daju zanijekati i ne da se osporiti kako su Asiz, pogotovo 1986. godine, mnogi krivo tumačili. Obratno, isto bi tako bilo krivo posvemašnje i bezuvjetno zabacivanje multireligijske molitve u opisanome smislu. Nasuprot svemu tomu čini mi se ispravnim vezati multireligijsku molitvu uz uvjete koji odgovaraju zahtjevima unutranje istine i odgovornosti za jednu tako veliku stvar kao što je otvoreno zazivanje Boga naočigled svega svijeta. Tu vidim dva temljena uvjeta:

1. Takva multireligijska molitva ne može biti normalan slučaj religioznoga života, nego može postojati samo kao znak u izvanrednim prilikama u kojima se uzdiže zajednički vapaj iz nevolje, vapaj koji treba prodrmati srca ljudi i potresti Božje srce.
2. Takav molitveni događaj zavodi skoro nezaobilazno u kriva tumačenja, u ravnodušnost prema sadržaju onoga što se vjeruje ili ne vjeruje te time dovodi do rastakanja zbiljske vjere. Stoga takvi događaji moraju ostati iznimkama, kao što je rečeno pod 1.; prije svega je pak od najveće važnosti da se brižno objasni što se tu zapravo događa, odnosno ne događa. Ovo objašnjenje, u kojemu mora postati jasnim da »religija« uopće nema, da nema zajedničke misli o Bogu niti zajedničke vjere u Boga te da se razlika ne tiče tek područja izmjenjivih slika i pojmova, nego pogađa same konačne odluke čovjeka — to je, dakle, objašnjenje važno ne samo za sudionike toga događanja, nego i za sve one koji su tomu svjedoci ili koji inače na neki način dobivaju o tomu informacije. To događanje mora biti samo u sebi i pred očima svijeta tako jasno, da ne mogne postati demonstracijom relativizma po kojemu bi ono ukinulo samo sebe i vlastiti smisao.

Dok se pri multireligijskoj molitvi doduše moli u jednakome kontekstu, ali odijeljeno na različitim mjestima, međureligijska molitva znači zajedničko moljenje osoba ili skupina koje pripadaju različitim religijama. Je li to uopće moguće u posvemašnjoj istini i poštenju? Dvojim o tome. Ipak, u svakome slučaju valja pritom postaviti tri elementarna uvjeta bez čijega bi uzimanja u obzir takvo moljenje postalo nijekanjem vjere:

1. Skupa se može moliti samo ako postoji jednodušnost u tome tko ili što je Bog pa stoga i jednodušnost s obzirom na to što je to molitva: naime, dijaloško događanje u kojemu govorim Bogu koji me može slušati i uslišati. Drukčije rečeno: zajedničko moljenje pretpostavlja da se načelno zajednički shvati naslovnik molitve, pa time i onaj unutarnji čin koji se na njega odnosi. Kao u slučaju Abrahama i Melkisedeka, Joba i Jone, mora biti jasno da se razgovara s Bogom nad bogovima, sa Stvoriteljem neba i zemlje — s mojim Stvoriteljem. Mora dakle biti jasno da je Bog »osoba«, a to znači da može spoznavati i ljubiti; da on ima moć da me čuje i da mi odgovori; da je on dobar i mjerilo dobrote te da zlo nema nikakva udjela u njemu. Polazeći od Melkisedeka možemo reći kako mora biti jasno da je on Bog mira i pravednosti. Svako miješanje osobnoga i neosobnoga shvaćanja, Boga i bogova, mora biti isključeno. Prva zapovijed Dekaloga vrijedi upravo i u eventualnoj međureligijskoj molitvi.
2. Polazeći od poimanja Boga mora postojati također načelno slaganje o tome što je dostojno molitve i što može postati sadržajem molitve. Kao mjerilo onoga što s pravom možemo od Boga tražiti da bismo ga dostojno molili ja vidim molitvene nakane Očenaša: u njima se vidi tko i kakav je Bog i tko smo mi. One pročišćuju naše htijenje i pokazuju s kojom vrstom htijenja se nalazimo na putu prema Bogu, a koja vrsta željenja bi nas udaljila od Boga i postavila protiv njega. Molbe koje bi stajale u suprotnosti sa smjerom molbi Očenaša ne mogu za kršćanina biti predmetom međureligijske molitve, zapravo uopće ne mogu biti predmetom nikakve molitve.
3. Sve se mora tako događati da relativističko krivo tumačenje vjere i molitve ne nađe nikakva uporišta. Taj kriterij ne odnosi se samo na kršćane koji ne smiju biti uvedeni u zabludu, nego isto tako i na nekršćane za koje ne smije nastati dojam neke zamjenjivosti »religija« i nekoga pretposljednjeg, pa stoga i zamijenjiva značenja, primjerice temeljne kršćanske ispovijesti vjere. Odsutnost takva vođenja na krivi put zahtijeva stoga da za nekršćana odatle ne smije slijediti neko pomračenje kršćaninove vjere u Božju jedincatost i u jedincatost Isusa Krista, Spasitelja sviju ljudi. Ranije spomenuti dokument iz Bosea s pravom veli o tome da sudjelovanje u međureligijskoj molitvi ne smije dovesti u pitanje naše zauzimanje u navještanju Isusa Krista svim ljudima. Ako bi nekršćanin morao ili mogao »izvući« iz sudjelovanja nekoga kršćanina u medureligijskoj molitvi relativiziranje vjere u Isusa Krista, jedinoga Spasitelja sviju, onda do takva sudjelovanja ne može doći. Jer u tome bi slučaju ono pokazivalo u krivome smjeru, natrag umjesto naprijed, u povijesti Božjih puteva.
Zatim imamo ovo iz papinog pisma prijatelju luteranskom pastoru u ožujku ove godine:
Razumijem vrlo dobro Vašu zabrinutost zbog mog sudjelovanja na susretu u Asizu. Ali, ta bi se obljetnica morala u svakom slučaju proslaviti i nakon svega, činilo mi se najbolje da odem osobno onamo i tako pokušam odrediti sveukupno usmjerenje. U svakom slučaju, učinit ću sve da sinkretistička ili relativistička interpretacija događaja bude nemoguća i da bude jasno kako ja i dalje vjerujem i priznajem ono na što sam skrenuo pozornost Crkve u dokumenu 'Dominus Jesus'.
I onda je objašnjeno da ovaj puta, za razliku od prethodnih susreta u Asizu, neće biti nikakve međureligijske molitve, a umjesto toga papa je predvodio u srijedu na trgu Svetog Petra u Rimu stvarnu katoličku molitvu (liturgiju riječi) koja je započela s Tu es Petrus, a završila sa Salve Regina.

Konačno, jučer je papa u Asizu izrekao jedan posve pristojan govor sa standardnim riječima o miru i ulozi religija u svijetu i sličnom. Po meni je najzanimljiviji sljedeći odlomak. Unio sam obilne prilagodbe u dostupan prijevod koji je, kao i obično, više prepričavanje svojim riječima, nego prevođenje papinih.
Kritičari religije tvrde, počevši od prosvjetiteljstva, da je religija uzrok nasilja i stoga su poticali neprijateljstvo prema religiji. Činjenica da religija, u slučaju koji ovdje promatramo [terorizam], doista potiče nasilje mora nas kao religiozne osobe vrlo zabrinjavati. Na suptiliniji, ali ne manje okrutan način, također vidimo religiju kao uzrok nasilju kada branitelji jedne religije koriste silu protiv drugih. Predstavnici su religija, sabrani u Asizu 1986. godine, željeli reći, a mi također potvrđujemo da nasilje ne pripada pravoj naravi religije, nego je njezino izopačivanje i pridonosi njezinu uništenju. Neki pak na to odgovaraju primjedbom: kako znate što je prava narav religije? Zar vaša tvrdnja ne potječe iz činjenice da je među vama snaga religije postala potrošena? Drugi će pak prigovoriti: Postoji li zajednička narav religije koja se nalazi u svim religijama i zato je primjenjiva na sve njih? S tim se upitima moramo suočiti ako se kanimo realistično i vjerodostojno suprotstaviti vjerski motiviranom nasilju. U tome leži temeljna zadaća međureligijskog dijaloga, koju ovaj susret mora ponovno istaknuti.
Papa ne odgovara na ova vrlo važna pitanja, ali lijepo je što ih je barem postavio. Ja se potpuno slažem s tim prigovorima i bilo bi lijepo čuti što je to danas katolički odgovor i kako se taj odgovor slaže s vjekovnim učenjima Crkve.

Uglavnom, čini mi se da se papa potrudio da skrene "duh Asiza" što više u pravom smjeru. Je li ga uspio egzorcizirati od svih demona? Čisto sumnjam. Ipak, jedna utješna vijest je da svjetovni mediji ni u svijetu, a ni kod nas nisu skoro ništa izvještavali o ovom susretu u Asizu. Ohrabruju i poticaji nama katolicima od strane cijenjenih muslimana poput muftije Ševka ef. Omerbašića koji je izjavio:
Primjer Franje Asiškoga bit će zlatnim slovima zapisan u povijesti kršćansko-muslimanskih odnosa. Mnogi se ni danas skoro tisuću godina kasnije ne usuđuju krenuti njegovim putem u kreiranju tih odnosa.
Podsjetimo se tog svijetlog primjera.
Oko 1219. godine, nakon održane Generalne skupštine Reda, Sveti Franjo je odlučio poduzeti misijsko putovanje među muslimane u Egipat, gdje se je vodio križarski rat.

Za to vrijeme Franjo je boravio sa kršćanskom vojskom i prošao je kroz njihove linije i došao do muslimanskih linija. Kako je bio izvan dometa kršćana ubrzo su ga uhvatili muslimanski vojnici. Franjo je rekao vojnicima da želi sultanu propovijedati Krista. Sultan mu je dopustio da uđe u njegov logor.

Kada su ga doveli pred sultana Franjo je rekao: „Mene šalje Svemogući Bog da navještajući istine Evanđelja tebi i tvome narodu pokaže put spasenja.“ I dok je Sveti Franjo propovijedao, sultanu se je Franjo svidio i dojmila ga se je snaga Franjinih riječi tako jako da je pozvao Franju sa boravi kod njega.

„Drage volje“, odgovorio je Franjo, „ako se ti i tvoj narod obratite, povjerujete Kristu“. Franjo je tada iznio svoju čuvenu ponudu, izazov. Rekao je: „Ako se ti sada kolebaš između Krista i Muhameda, naredi da se raspali vatra i ja ću ući u tu vatru s tvojim svećenikom da bi vidio čija je vjera Prava Vjera.“

Sultan nije bio voljan dopustiti taj pokus sa vatrom, te je Franjo zamolio dopuštenje da ih napusti. A sultan je dao nalog da Franju najljubaznije sprovedu do njegova logora.

I dok se je to događalo u Egiptu, pet braće gorljivih franjevaca je uzvitlalo prašinu u muslimanskome Maroku, kada je njih petero trebalo biti ubijeno. To su bili brat Berardo, Oton, Petar, Akurzije i Adjut.

Najprije su ta braća otišla u Španjolsku, u muslimansku Sevilju. A zbog toga što su tamo htjeli propovijedati Evanđelje, bili su bičevani, utamničeni i potom izagnani iz toga kraljevstva. Nakon toga su otišli u muslimanski Maroko u namjeri da obrate nevjernike. Kada su tamo došli, ta braća su htjela više od toga da propovijedaju po ulicama. Ušli su pravo u mošeju (džamiju) i usred mošeje javno optužili Muhameda.

Braća su bila uhićena, utamničena i bičevana, ali to nije zadovoljilo njihov cilj. Dok su bili u zatvoru oni su stalno nastojali obratiti stražare i tamničare.

Vladari Maroka nastojali su naći diplomatski način izlaska iz te situacije, pa su sve poduzeli da te zatočene franjevce pošalju u njihovu zemlju. A kako su na to odgovorili franjevci?

Brat Cuthbert donosi sljedeće: „Ali pet franjevaca nije nimalo znalo o diplomaciji i nisu imali namjeru napustiti misiju i nastaviti živjeti. Muhamed je u njihovim očima bio neprijatelj Kristov, a duše tih ljudi su bile potpuno izgubljene za njihovoga Božanskoga Otkupitelja. Njima je to izgledalo da bi pristajući na to izdali svoju misiju i odrekli se svoje Vjere i svoga Spasitelja.“

I kod prve prilike ovi žilavi franjevci su uspavali svoje tamničare. Istoga časa oni su se vratili u grad, i ondje opet pred mošejom pozvali nevjernike da se odreknu Muhameda i da prihvate Krista.

Opet su uhvaćeni, bačeni u tamnicu i mučeni. I dok su ih mučili tamničari su im obećali da će im spasiti život i da će dobiti i darove samo ako zataje Krista i prihvate Muhameda.

Braća su odgovorila tako što su izgovorila molitve i pohvale Našemu Gospodinu i požurivali mučitelje da se odreknu Muhameda i prihvate Isusa Krista.

Muhamedanci su odgovorili na taj način da su im odrubili glave. Njihova tijela su bacili izvan gradskih zidina za hranu psima. Portugalski dostojanstvenik je organizirao prikupljanje njihovih tjela, koja su zatim odnijeta u Portugal i uz velike počasti položena u crkvu Regularnih kanonika (Augustinaca) u Coimbri.

Među narodom koji se je tada skupio da moli i časti te franjevačke mučenike bio je i mladi augustinski kanonik koji se je zanio ciljem i ljubavlju prema Kristu kojom su gorjela ova franjevačka braća. On je potražio mjesne franjevce i zamolio ih da ga prime u svoj Red.

Taj mladi augustinac, koji je postao franjevac, poznat nam je kao Sveti Antun iz Padove, Čudotvorac, kojega katolici štuju i s nazivom „Malj heretika“.

A u svezi Svetoga Franje: Što je on mislio o toj petorici braće koja su umarširala u mošeju i optužila Muhameda pred muslimanima i na muslimanskom svetom mjestu? Koji su pozvali muslimane da za svoje spasenje ne slijede lažnoga proroka Muhameda? Je li sveti Franjo organizirao veliko priznavanje pogriješke i potaknuo svoju braću na razumijevanje da „muslimani zajedno s nama, časte istoga Boga“?

Ne! Sv. Franjo je vapio prema Nebu sa zahvalnošću: „Ja sada mogu iskreno reći da imam petoricu braće.“
Mislio sam ovdje još dodati koji citat od blaženog Charlesa de Foucaulda koji nam daje program "međureligijskog dijaloga" za današnje vrijeme, ali to će s obzirom na duljinu ovog posta morati, nažalost, pričekati neki budući trenutak.

Broj komentara: 19:

  1. Stvarno je čudno bilo gledati sav taj cirkus kroz prošlih par desetljeć. Hvala na odličnom postu i priču o svetom Franji.

    OdgovoriIzbriši
  2. Poslušajmo što još jedan papa kaže o ekumenskim susretima:

    "Zato te osobe često organiziraju skupove, sastanke i govore, gdje je prisutno mnogo slušatelja, i gdje se bez razlikovanja svi pozivaju da sudjeluju u raspravi, nevjernici svake vrste, kršćani, čak i oni koji su nesretno otpali od Krista ili oni koji tvrdokorno i drsko niječu Njegovu božansku narav i misiju. Svakako da katolici nikako ne mogu odobravati ovakve pokušaje, koji su utemeljeni na onom lažnom mišljenju koje smatra sve religije više ili manje hvalevrijedne, jer one sve na različite načine pokazuju i označavaju taj smisao koji je svima nama urođen, i po kojemu se približavamo Bogu i poslušnom priznanju Njegove vlasti. Ne samo da su oni koji drže ova mišljenja u grešci i zavedeni, nego i iskrivljavajući ideju prave vjere oni je odbacuju, i malo pomalo okreću se naturalizmu i ateizmu, kako se kaže; iz čega jasno slijedi da onaj koji podupire one koji drže te teorije i pokušavaju ih ostvariti, sve u svemu napušta božanski objavljenu vjeru."

    "Radi toga, jasno je da Apostolska Stolica ne može pod nijednim uvjetom sudjelovati u tim skupovima, niti je zakonito za katolike da podupiru ili rade u takvim pothvatima, jer čineći to podupiru jedno lažno kršćanstvo, vrlo strano jedinoj Crkvi Kristovoj. Hoćemo li dopustiti, što bi uistinu bilo naopako, da se istina, i to božanski objavljena istina, učini predmetom kompromisa? Jer ovo je pitanje obrane objavljene istine."
    Mortalium animos, enciklika pape Pija XI. o ekumenizmu (1928.)

    Da je Benedikt XVI. postupio kao ona petorica fratara i pozvao predstavnike lažnih vjera da se obrate Gospodinu, to bi bilo hvalevrijedno, kao što je hvalevrijedno, Toma, da si naveo taj primjer stvarne ljubavi prema bližnjemu. Međutim, to nije napravio, nego je učinio upravo ono što je osudio papa Pijo XI. (ali i Crkva kroz sva stoljeća) - učinio je Istinu predmetom kompromisa, podupirućii upravo onu višestruko osuđenu izjavu da su sve vjere hvalevrijedne i govoreći o njihovim zajedničkim točkama bez razlikovanja Istine od lažî.

    Pozivam sve da učine neki čin reparacije za uvredu Božanskom Veličanstvu koja se dogodila u Assisiju.

    OdgovoriIzbriši
  3. Znakovit je naslov najnovijega članka na Zenitu:
    "Vjernici raznih vjera traže jednu istinu" (http://www.zenit.org/rssenglish-33754?utm_source=feedburner&utm_medium=feed&utm_campaign=Feed%3A+zenit%2Fenglish+%28ZENIT+English%29)

    Koliko li je štete učinjeno neki dan, ne samo katolicima, kojima je prenijeta poruka indiferentizma i relativizma, da su sve religije slične (ako ne iste) i da se istina može naći u svakoj religiji, nego je ogromna šteta učinjena i onima zarobljenim u tami poganstva, nevjerništva, krivovjerja i bezboštva jer su umjesto spasonosne Istine samo ohrabreni da nastave hoditi u tami.

    Kao što je komentirao jedan bivši bezbožac na Rorate Caeli, da nije želio da mu se laska i povlađuje kad je bio u bezboštvu, nego da ga se čvrsto ošamari po licu s Istinom.

    Često spominjanje puke riječi 'istina' bez ikakvog konkretnog značenja, u govorima kardinalâ i pape u vezi Assisija, je ništa drugo nego tehnika indoktrinacije, što dobro znaju psiholozi.
    Tako i taj naslov Zenita: "Vjernici raznih vjera traže jednu istinu"
    Trebalo bi ih sve pitati, uključujući i cijelu administraciju u Vatikanu, što je (ta jedna) istina?
    Jesu li zaboravili razmišljati kao katolici, u svojemu zanosu da budu "humanisti"?

    "Ja sam Put, Istina i Život", kaže Gospodin.

    OdgovoriIzbriši
  4. Ovaj susret potvrđuje jednu moju tezu u vezi pontifikata slavnovladajućeg Benedikta XVI, koja se svakim danom sve više pokazuje točnom.

    Ovaj papa želi povratak Crkve Tradiciji. On želi da se TLM služi u svakoj župi, da bude dostupna svakom vjerniku, želi restauraciju gregorijanskog pjevanja, promiče liturgijski rubricizam, povratak latinskog jezika kao službenog jezika Crkve, povratak fokusa na Europu kao starog kršćanskog kontinenta, kao i svesti na minimum ekumenske i interreligijske cirkuse.

    Međutim, on ne želi ponoviti grešku Pavla VI i sve to provesti dekretom u roku od 6 mjeseci. Njegov način je drugačiji, reforme koje on provodi su spore ali postojane. Zapravo, sve što papa Benedikt XVI radi (po mom osobnom dojmu) radi tako da svom nasljedniku omogući potrebnu infrastrkturu za potpunu restauraciju Tradicije.

    Ovaj susret u Asizu to potvrđuje. Bez pompe, bez svjetskih medija, bez toga da se od toga radi neki važni ili kolosalni događaj. Pristojan govor, sve ljubazno i kulturno. Nakon ovoga, poglavlje zvano "Asiz" može biti zaključeno. Od idućeg pape neće se očekivati da to ponavlja - ne zato što je ovaj papa to osudio dekretom, već zato što je ovogodišnji sastanak prošao toliko nezapaženo da se za vladanja nekog idućeg pape svijet toga neće više ni sjećati.

    Ako pogledamo i sve ostalo što papa radi, vidjet ćemo da je to jedan prijelaz između mentaliteta Drugog Vatikanskog koji je promicao blaženi papa Ivan Pavao II i pokušaja restauracije Svete Tradicije. Ovaj papa ne želi raskid sa svojim prethodnikom, ne želi donositi nagle i ishitrene odluke i tako riskirati shizmu u zapadnom svijetu (liberalni biskupi samo čekaju opravdanje).

    Zato ja mislim da nećemo doživjeti da ovaj papa javno slavi pontifikalnu Misu po forma extraodrinaria, ali isto tako mislim da to možemo očekivati od njegovog nasljednika koji će imati pripremljenu svu infrastrukturu da tako nešto organizira.

    Kao što je jedan član Kurije gostujući na HKR-u rekao: Ono što ovaj papa radi danas, mi ćemo shvatiti tek za 15-ak godina.

    Postoji čak i teza da se ovaj papa toliko žuri sa proglašenjem svog prethodnika blaženim i svetim između ostalog i zato da se taj pontifikat konačno zaključi i da se može krenuti dalje - da se naredne pape više ne gleda u svjetlu bl. Ivana Pavla II, već da mogu vladati onako kako oni smatraju da je najbolje. (Npr. od pape koji je došao nakon Ivana Pavla II očekuje se da puno putuje, da organizira vjerske susrete itd. - nakon što se IP2 proglasi svetim, on će postati dio povijesti i neće se očekivati da novi pape vladaju u tom stilu)

    OdgovoriIzbriši
  5. Razlika između onoga što bi mi željeli da je istina i onoga što jest istina je kao između neba i zemlje.

    Istina ostaje ista, katolička Istina, Božja Istina, bez obzira na sve ljude, na sve uvrede, na sva opravdanja...

    Zar je u redu, ili zar se sad smatra u redu, dopustiti da i jedan dan više traje toliki broj uvreda i svetogrđa koja se svaki dan događaju u Crkvi?

    Oni koji mogu nešto učiniti ne čine ništa.
    Već dugo, u najtežim trenucima Crkva je napuštena od njezinih upravitelja.

    OdgovoriIzbriši
  6. Luka a što će biti ako Duh Sveti, koji vodi Crkvu, bude tako htio da idući Papa ponovo vrati fokus na Drugi Vatikanski sabor i nastavi djelovati kao što je djelovao Ivan Pavao II?
    I što kažete na ove Papine riječi: "Kao kršćanin želim kazati kako se tijekom povijesti u ime kršćanske vjere pribjegavalo nasilju. Posramljeno priznajemo da je sila bila jedan od načina postizanja ciljeva kršćanstva. Ali to je bila zloupotreba naše vjere, a ne njena prava priroda", skrušeno je priznao papa Benedikt XVI. na ekumenskom skupu u Assisiju?

    OdgovoriIzbriši
  7. "Luka a što će biti ako Duh Sveti, koji vodi Crkvu, bude tako htio da idući Papa ponovo vrati fokus na Drugi Vatikanski sabor i nastavi djelovati kao što je djelovao Ivan Pavao II?"

    Ako je zaista Božja volja da tako bude, onda će tako i biti. Valjda Njegova volja ima prvenstvo nad našim željama... mislim da papa Benedikt XVI upravo računa na Duha Svetoga i na Providnost Božju. On radi što može, računajući na to da će Duh Sveti učiniti da ono što je on posijao danas, proklija sutra.


    Možda jedna manje poznata stvar, koja mene podsjeća i na ovu situaciju danas. Papa Pijo XII je 1954. (ako se ne varam?) ozbiljno razmišljao o tome da organizira dragovoljnu mobilizaciju katolika svih zemalja i pokrene križarski rat za oslobođenje Mađarske od komunističke okupacije. Je li on imao obvezu da to učini? Mislim da da, jer Mađarska je bila katolička zemlja, koja je puno puta u povijesti uskočila Crkvi u pomoć kada je trebalo. Je li imao pravo na tako nešto? Svakako da jest, ta on je Kristov Namjesnik na zemlji, a njegovi duhovni sinovi pate pod bezbožničkom čizmom. Međutim, pravo pitanje je da li je on imao infrastrkturu za tako nešto provesti, je li to u praksi bilo moguće? Odgovor na to pitanje je ne i zbog toga ništa od toga na kraju nije ni bilo.

    E pa kao što Pijo XII nije imao infrastrukturu da povede križarsku vojnu 1954. godine, tako ni Benedikt XVI danas nema infrastrukturu da provede potpunu restauraciju Tradicije, iako bi to možda htio i smatra potrebnim.

    To je naravno samo moj dojam...

    OdgovoriIzbriši
  8. Kako možemo uspoređivati za 20. st. nerealni križarski rat sa sprječavanjem svakodnevnih i godišnjih svetogrđa i uvreda Bogu, što je vrhunska i najviša papina odgovornost i za što su potrebne od pape samo dvije riječi da prestanu?

    Što se tiče liberalista koji bi izišli iz Crkve, to bolje! "Good riddance", kako kažu Englezi. Većina njih ionako ni sad nisu u Katoličkoj Crkvi.

    To što se često ponavlja, "jadni papa, nije on kriv, kriv je onaj ili onaj kardinal", to je dovoljno prozirno da svatko prozre.
    Ovaj papa nikad nije rekao da je tradicionalist niti je ičim dao do znanja da želi obnoviti katoličku Tradiciju.
    Zapravo, od početka je u svojim pogledima bio umjereni modernist koji je samo imao određenu simpatiju prema tradicionalnoj Misi. Za onoga koji bi to osporio, osim njegovih govora, evo (aktualno) pitanje: koji bi to tradicionalist pošao u Assisi i govororio onako kako je govorio Benedikt XVI.?

    Ono što bi mi željeli da je istina neće nas spasiti, ako želimo vjerovati u laž, to će nas osuditi (2 Sol 2,10-12). Samo nas Istina može spasiti.

    Na kraju se uvijek moramo zapitati - hoćemo li stati uz Boga li uz čovjeka?

    Benedictus vir qui confidit in Domino,
    et erit Dominus fiducia ejus.

    OdgovoriIzbriši
  9. Podsjetio me onaj naslov sa Zenita "Believers of Many Faiths Seek One Truth" na ovaj tekst s bloga The Sensible Bond:
    That every human being is a pilgrim in search of truth and goodness is a reasonably accurate description of the human intellect and will, our principal and distinguishing faculties. But then what do we [hear]? Believers too are constantly journeying towards God? The problems here are severe. There is a substantial difference in the journey of a man who already possesses the fulness of the faith and a man who does not. Of course they are both viatores but in quite distinct senses.

    Let us find a comparison. Can you imagine what a woman would think of her husband if he sat in a room full of single people and, gazing around at them, said: 'We are all seeking love!' 'Well, you've got it chum!' she would say. And if you muddle the search for love by pretending that the internal journey of a married couple and of a single person are the same, you're in dead trouble.


    Inace na tom blogu ima i vrlo zanimljiv clanak
    Why I left the SSPX milieu.

    OdgovoriIzbriši
  10. Pisac s tog bloga vrlo komodno zaboravlja kako je upravo poradi samog Bratstva sv. Pija X., koje je od propasti sačuvalo tradicionalnu nauku, sakramente i Misu, on sad uopće u mogućnosti da ih kritizira i uzvišeno se odmakne od "šizmatika" trčeći u zagrljaj onih koje mons. Williamson s pravom zove "Roman Protestants", za razliku od "Roman Catholics".

    Kolika se nezahvalnost često vidi prema onima bez kojih bi svi mi sad bili u tami i jarku polu-protestantizma. Niste valjda toliko naivni da mislite da bi današnji pape ikad "dopustili" tradicionalnu Misu, Bratstvo sv. Petra, Institut Krista Kralja itd. da nije bilo Bratstva sv. Pija X. i mons. Lefebvra da sačuvaju vjeru i prenesu je dalje, beskompromisno izabirući uvijek Gospodina i dobro Crkve, čak i pred najgorim prijetnjama i nepotkupljivi udobnim rimskim stolicama.

    Hvala Gospodinu na mons. Lefebvru, gotovo jedinom od tisuća biskupa onoga vremena koji je beskompromisno izabrao Gospodina, i na Bratstvu sv. Pija X., koje nastavlja taj posao pod zaštitom svih svetih, a posebno jednog velikog pape i jednog velikog biskupa.

    Sačuvao ih Gospodin na slavu Imena Svoga i Svoje Svete Crkve!

    OdgovoriIzbriši
  11. Mateo, ti zaboravljaš da je papa Otac svih katolika. I "dobrih i loših". Time želim reći da to što on ne poteže poteze koje bi ti htio, ne znači da on možda u sebi ne vidi koliko su modernisti otišli predaleko, već zato jer zna kakvo "krvoproliće" bi to bilo. Nije nam svima dana jednaka količina spoznaje, iz mnoštva razloga. Među tim modernistima sigurno ima mnogo onih koji niti ne znaju što je zapravo Tradicija, a kada bi znali možda bi se "obratili". Papa kao pravi Otac, a prema Isusovom nalogu ne odvaja žito od kukolja jer zna da će i žito možda potrgati čupajući kukolj. Osobno kod njega iščitavam ogromnu količinu napora, strpljivosti i ljubavi u tome da jednima otvori oči (modernisti), a druge da miluje okretanjem tradiciji. On sebe vjerojatno ne smatra dostojnim niti pozvanim osuditi posljednjih 40 godina od 2. vat. već to prepušta situ vremena.

    Također, to što se traži jedna istina po mojem je mišljenju civilizacijski napredak. I sam u razgovorima s prijateljima koji nisu vjernici kažem - ajmo se molim vas dogovoriti za početak da ne postoji istina koliko je ljudi, već da je samo jedna. A definiranje te jedne ostavimo za neke mudrije trenutke.
    Mislim da je to prvi korak odvajanja od relativizma i da to papa Benedikt XVI upravo tako i gleda jer od čovjeka koji misli da je jedna istina ujutro, druga u podne a peta navečer ne možeš očekivati da shvati "JA SAM PUT ISTINA I ŽIVOT." NITI ga SMIJEŠ osuđivati, već moraš moliti za njega.

    OdgovoriIzbriši
  12. " Niste valjda toliko naivni da mislite da bi današnji pape ikad "dopustili" tradicionalnu Misu, Bratstvo sv. Petra, Institut Krista Kralja itd. da nije bilo Bratstva sv. Pija X "

    Evo, ja sam jedan od tih 'naivčina'. Pogotovo kada uzmem u obzir Ratzingerove osvrte na Novus Ordo, koji datiraju puno prije zlosretnih događaja sa mons. Lefevbreom.

    Ja ne znam Mateo je li tebi ikada palo na pamet da Sveti Otac možda vidi i zna neke stvari koje ti ne znaš i ne vidiš? Lako je iz naše pozicije govoriti što bi papa trebao, a što ne bi trebao. Sveti Otac je tu da nas vodi, a naša je dužnost uvijek ga pratiti našim molitvama i mrtvljenima.

    OdgovoriIzbriši
  13. Naša dužnost nije uvijek pratiti papu, gdje god nas odvede, jer bi tako mogli završiti u propasti - ako papa radi protiv vjere, naša dužnost pred Bogom je oduprijeti mu se, "da slušajući čovjeka ne bi bili neposlušni prema Bogu"

    Uistinu se odnosi na naše vrijeme poslanica Rimljanima, poglavlje prvo, od stiha 18 - na današnji svijet "humanizma", koji je postavio čovjeka na mjesto Boga.

    Haec dicit Dominus: "Maledictus homo qui confidit in homine" (Jr 17,5)

    "Svaki nasad koji ne posadi Otac moj nebeski iskorijenit će se. Pustite ih!
    Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti." (Mt 15,13-14)

    OdgovoriIzbriši
  14. Nije najveća sablazan samo molitva zajedno s lažnim vjerama, nego, kao što je rekao mons. Lefebvre, najveća sablazan je da je vikar Isusa Krista ohrabrio lažne vjere da se mole svojim lažnim bogovima.

    OdgovoriIzbriši
  15. "Ako neki budući papa bude naučavao išta protiv katoličke vjere, ne slijedite ga."
    (Papa Pijo IX. u pismu biskupu Brizenu)

    (kad već govorimo o pitanju treba li slijediti papu u svemu)

    OdgovoriIzbriši
  16. Jeli se Bog mijenja?
    Ne.
    Jeli 1. Vatikanski koncil jasno odredio kada je katolik obavezan vjerovat papi?
    Da.
    Može li papa pogriješiti?
    Da.
    Ako papa pogriješi, jeli on prestaje bit papa?
    Ne.
    Jeli papa dao dobar primjer katoliku pošavši na skup svih religija u Asiz?
    Ne.
    Možemo li naći neko jako dobro opravdanje za papu zašto je pošao u Asiz kao "on provodi spore, ali posojane reforme"?
    Ne.
    Možemo li reći da se Isus koristio nasiljem kada je bičem istjerao trgovce iz hrama?
    Da.
    Jeli se Isus kasnije ispričao trgovcima zbog tog čina?
    Ne.
    Jeli kasnije možda bio posramljen zbog tog čina?
    Ne.
    Jeli nam dao dobar primjer kako se trebamo ponašati i kako trebamo čuvati Svetinju nad Svetinjama?
    Da.
    Daju li nam Sveci Katoličke Crkve dobre primjere svojim životom?
    Da.
    Ima li nekog smisla reci "da se papa toliko žuri sa proglašenjem svog prethodnika blaženim i svetim između ostalog i zato da se taj pontifikat konačno zaključi i da se može krenuti dalje- da se naredne pape više ne gleda u svjetlu bl. Ivana Pavla II, već da mogu vladati onako kako oni smatraju da je najbolje"?
    Ne.
    Jeli to nema smisla reći zato jer nam sveci daju dobar primjer kako treba ljubiti Boga tako da možemo njih slijediti?
    Da.
    Jeli se Bog mijenja?
    Ne.
    Kraljice svih Svetih, MOLI ZA NAS!

    OdgovoriIzbriši
  17. Samo bih htio napomenuti da je ono o razlozima žurbe za beatifikaciju i kanonizaciju bl. Ivana Pavla II samo teza koju sam negdje pročitao, ne nužno i moje osobno mišljenje. To sam prenio jer mi se učinilo zanimljivo.

    OdgovoriIzbriši
  18. Kako god, papa ih je doveo do Gospodina Isusa:

    slika1, slika2

    :-)

    OdgovoriIzbriši
  19. Papa Benedikt XVI. je živi svetac i naš dobri Otac... strpljenja ima sa zlima i dobrima unutar Crkve, a ja vjerujem da zna više nego mi i u mnogome se oslanja na pomoć Božju i Njegovu Providnost. A najčvršće uporište mu je molitva. Stoga se ujedinimo u molitvi za Papu da Mu Gospodin podari mudrost i dug život na uzvišenje Svete Vjere, slavu Svete Crkve, spasenje duša i čast Božju!

    Ri

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.