petak, 27. kolovoza 2010.

Stup

Neki sam dan šećući sa posla pošao bulevarom, ulicom koja je za prošloga rata bila prva linija borbe između HVO-a i Armije BiH. Naišao sam na zanimljiv prizor na jednoj od "bandera"...

Zanimljivo, rekoh sam sebi (potiho da ne misle ljudi da sam lud) - Gledaj samo kako je multikulturalna ova "bandera smrti"...

Pokoj vječni daruj im Gospodine, nakon toga pomislih. Drugo što mi je proletilo kroz glavu bilo je kako mi je pravoslavna osmrtnica najljepše dizajnirana, naša pravoslavna braća uvijek su imali dara za estetsku tradiciju (vidi se to i po novim crkvama što ih grade).

Onda sam na vrhu primjetio još jedan oglas i zaključio da je on najprimjereniji za još jednu veliku skupinu "vjernika"... one koji "vjeruju" u materijalizam.

srijeda, 25. kolovoza 2010.

Nekoliko riječi o islamu


Zakaria Botros je koptski svećenik koji kroz svoje emisije o islamu ukazuje na pogreške i obmane te religije i ujedno poziva svoje gledatelje da se obrate, povjeruju Isusu Kristu i krste se. Sve svoje argumente temelji na zapisima prihvaćenim od strane muslimanskih stručnjaka (Kuran, hadisi ili slično), pa se na njegove emisije koje putem satelita gledaju milijuni ljudi u zemljama arapskog govornog područja jedva itko od muslimanskih učenjaka usuđuje argumentirano odgovoriti. Naravno da je raspisana višemilijunska nagrada za njegovu glavu, ali unatoč tome o. Botros ne libi se, upravo iz ljubavi prema muslimanima, reći im istinu o njihovom proroku i religiji koju je utemeljio.

Više o o. Botrosu pročitajte u članku Islam's Public Enemy Number 1 ili pogledajte u ovom videu s youtubea. Evo samo nekoliko videa u kojima o. Botros govori engleski, a daleko više snimki iz samih emisija o. Botrosa, naravno uz engleske titlove ili sinhronizaciju, možete potražiti na youtubeu (vidi primjerice ovo ili ovo) ili drugdje po internetu.




Na stranici Jihad Watch možete među ostalim pročitati i transkripte nekih od emisija o. Botrosa, primjerice "The perverse sexual habits of the Prophet" (dio 1, dio 2, dio 3, dio 4, dio 5)

***

Evo još dva videa koji su vezani uz ovu temu, prvi govori o tome kako je Muhamed primio svoju prvu objavu, a drugi je primjer kako Božja milost djeluje i u teškim životnim okolnostima koje islam nameće ženama.



Ako vas zanimaju priče o obraćenju, na ovoj stranici ćete naći brojna svjedočanstva muslimana koji su postali kršćani.

Stranica MEMRI TV ima za cilj premostiti jaz između arapskih televizijskih kanala i zapadnog svijeta i zato se ondje nalaze stotine video snimki iz televizijskih emisija koje se emitiraju po arapskom svijetu s titlovima na engleskom. Snimke starije od dva mjeseca postaju dio arhiva za koji se treba registrirati. Meni je bilo vrlo zanimljivo vidjeti kakvih se sve sadržaja tamo može naći (npr. ovo, ovo ili ovo), prolistajte i vi malo po temama.

***

Neki od naših čitatelja možda će htjeti dublje proučiti pitanja islama i odnosa kršćanstva i islama u današnjem svijetu. Iako sam u tim pitanjima vrlo neuk, preporučio bih vam velikog stručnjaka, isusovca p. Samir Khalil Samira. Nekoliko linkova da započnete:

Is Islam Part of God's Plan?
Preface to English Edition of 111 Questions on Islam
The ambiguity of Islam
Intervista a Samir Khalil Samir
So-Called Muslim "Martyrs" and Christians in Saudi Arabia
Benedict XVI and Islam (brojni drugi članci p. Samira za AsiaNews)

srijeda, 18. kolovoza 2010.

Gostujući autor - Moravski Hrvati

Danas nam je "u gostima" Hrvat iz Češke čiji pretci su otišli u te krajeve prije kakvih četristo godina. Daniel ima 36 godina i živi u gradu koji se zove Hradec Králové, a vidjet ćete iz teksta koji slijedi kako je njegova obitelj onamo dospjela. Daniel je pokrenuo i uređuje interesantnu i lijepo uređenu stranicu Vendée koja se bavi katoličkom tradicijom. Sigurno nećete zamjeriti Danielu što piše na engleskom jer, kako sam kaže, on razumije i govori hrvatski jezik, ali ga nikad nije formalno učio, pa bi u pisanju dosta griješio. Opširniji članak Dragutina Pavličevića na hrvatskom koji se bavi ovom temom možete naći ovdje.
Nadam se da će nam Daniel u nekom budućem članku opisati i religijsku situaciju u Češkoj s posebnim osvrtom na katoličku tradiciju, a sad vam preporučujem da pročitate o ovoj manje poznatoj grani hrvatskog iseljeništva.

***

Croatians in Moravia

I was kindly asked by Toma to write an article on the Moravian Croatians. Being one of the descendants of those proud people, I am glad to do it. I beg you pardon to do so in English. I can understand and read in Croatian but to use the language actively is quite hard for me as I was never studying it at school.

First settlement

Until these days there exists a small Croatian minority in the South Moravia. First Croatians sought there a safe exile before the cruel Turkish attacks which took place in their country. They were leaving their homeland during the 16th and 17th century, i.e at the time when the Turkish expansion was at its peak. The community itself became the oldest, northernmost, and farthest Croatian diaspora in Europe.The emigration has started soon after Suleyman the Magnificent with his army had won the battle of Mohacs in 1526. The advance of the Ottomans (Turks) into central Europe drove countless Croatians to seek protection of the Hapsburg crown. It is believed that the colonization of the Croatians began from the Croatian regions south of the Kupa river and Petrova Gora, the regions known as Banija or Banska Krajina as was summarized by the Czech academician Adolf Turek.


These emigrants settled in the stretch between Austrian and Hungarian lands from the Drava and Mura rivers in South to the Danube river in the South Slovakia and at the confluence of the rivers Morava and Dyje in Moravia. Most part of this Croatian body is today found in Burgenland in Austria and is known under the name Gradišćanski Hrvati (or the Burgenland Croatians). Besides Moravia, there are Croatian villages in the South Slovakia, too. Language, culture, and faith were three fundamental guides of the Croatian national corpus which influenced the survival and existence of the Croatians in this region.

The oldest notice of Croatians in Moravia dates back to 1539. This was the year when Croatian villages of Poštorná, Hlohovec, and Charvátská Nová Ves were settled. These Croatians probably came here from the area of the Una and Kupa rivers. Later on Frélichov (todays Jevišovka), Dobré Pole, and Nový Přerov villages were occupied. At the end of the 16th century Croatians were also present around the towns of Hodonín and Břeclav. Another wave of emigrants came to Moravia during the 17th century. This time they moved to areas where their compatriots has already settled.

Original Croatian Settlements in Moravia

All the Croatian enclaves broadened after the Thirty years´ war (1618-1648) and Croatians also occupied villages left empty after the war. This was the era of the Hapsburg re-catholization of the Czechlands and as Croatians were faithful Catholics, they were welcomed immigrants and even had some special privileges – e.g. until the end of the 17th century they had the right to have their own priests who knew Croatian language and were usually coming from Croatia itself.

The area of the South Moravia was inhabited by three nations – Czechs, Croatians, and Germans. Croatians sometimes called themselves to be a “people of three languages“ as they spoke Croatian but also Czech and German. A part of Croatian community was naturally assimilated either with Czechs or Germans after some time, but most of it lasted until the end of the Second World War.

“First republic“ (1918-1938)
In 1918, after almost 400 years since the first settlers had been coming, there was still a Croatian population of 1700 people in the South Moravia. At the time of the so-called “First republic“ (1918-1938) the situation was paradoxically worse than at the time of the Austro-Hungarian Empire. The Croatians were exposed to the strong pressure of “Czechization“ and were viewed as the Slavic element which should incorporate to the Czech (and Slovak) nation. The Czech leaders of Czechoslovakia were mostly anti-Catholic and Catholicism was understood as the religion of the hated Hapsburgs. Some of the leaders were also free masons or were influenced by them.

And what was the religious life of the Croatians like at that time? Hard. There were no direct ties of the Church in Croatia and the Croatians in Moravia. Holy mass was held in Latin mixed with Croatian. There are however some personalities never forgotten in the consciousness of the Croatian community. One of them is pastor Vjekoslav Malec from Dobro Pole village. He faithfully worked to keep Croatian from being squeezed out of religious rites. Though he was Czech by his nationality, he took a great unselfish care of the Croatians there. He was teaching Croatian children Croatian language, wrote a book of 2000 pages on Croatians, published Croatian prayers etc. Thus he deserved the title “the little apostle of the Moravian Croats“ and he will never be erased from the memory of the Moravian Croatians.

Oče naš (kako se izgovara u Gutfjeldu)
Oče naš, kjesi na nebesih,
svjeti se ime tvoje,
preidi nam kraljevstvo tvoje,
budi volja tvoja,
kako ná nebi tako na zemi,
kruh naš svakidanji daj nam ga Bóg danas,
odpusti nam duge naše,
kot i mi odpušćamo dužnikom našim,
nevedi nas napas,
baviti nas od šega zla.
Amen.

(You can see there are some bohemisms (=čehizmi) present in it.)

After the Munich conference
After the Munich conference in 1938 the border area where Croatians lived was devolved to the National Socialist Germany. In view of the fact of establishing of the NDH – a faithful German ally – Croatians received some privileges and minority rights. On the other hand, some of them had to join the Wehrmacht and were sent to the Eastern front. All of this was fatal for the whole Croatian community after the Soviet victory in 1945 and especially after the Soviet-Yugoslav break after 1948. Croatians were accused of being the Nazi collaborators. And because they strongly opposed “Czechization“ and for more in the first elections after the Second World War in 1946 majority of Croatians voted for the only legal right wing party – Czechoslovak people´s party (the Catholic oriented party) – their fate was sealed..

The Communist repression
After the Communist putsch in 1948 the Croatian community was labeled „unreliable and hostile“ and it was dispersed over 100 villages of the whole Bohemia and Moravia. They were also prohibited from all community activities at all. Until that time the unbroken consciousness of the Moravian Croatians of their national origins as well as their deep-rooted religious believes particularly illuminated all the researchers as states Jasmina Kovacevic-Cavlovic in her article „Moravian Croats“.

Testimony to the unbreakable national orientation is an inscription on a restored monument from 1928:

Hrvatsko selo,
Hrvatski ljudi,
Hrvatski jazik,
Hrvat ljubi!

Hrvat si kodno more reć,
da je nikdo ništa već,
nek si ti, brat tvoj,
od lieta selijena bruoj.
A Croatian loves
Croatian village,
Croatian people
and Croatian language!

You are a Croat who can be said
that no one is greater,
be it you or your brother,
who count the years of migration.

In original villages in the South Moravia only 19 ethnic Croatians stayed in 1961. The apology for this persecution came only in 1999 when the government plenipotentiary for minorities in his speech on the occasion of Croatian meeting in Jevišovka officially apologized for it.

Croatians today
In the 2001 census of the Czech republic, there were 1585 persons who claimed for the Croatian nationality. Since the 1990´s the Association of Citizens of Croatian Nationality (Sdružení občanů chorvatské národnosti) is functioning. The main aim is to maintain the old Croatian habits, customs, traditions and also language which is an archaic form of the Chakavian dialect.

From 1991 the annual meetings are held in Jevišovka in the beginning of September where Moravian Croatians and also compatriots from Austria and Slovakia join together. “The Croatian Cultural Day“, as is the official name of it, always opens with the Holy mass in Croatian in the St. Kunhuta church in Jevišovka and continues with presentation of old Croatian customs and the meeting around a monument dedicated to Croatians (Moravian immigrants) which was established there in 1884.



The Croatian Cultural Day 2008

Thanks to cooperation of Nový Přerov and its Austrian counterpart of Neu Prerau, the St. Michael´s church, originally built up 400 years ago by the Croatian immigrants, was restored in Nový Přerov in 2000. Association also managed to open the museum on the history and life of Croatians in Jevišovka.

St. Michael´s Church in Nový Přerov

The End?
Some people say that the Croatian community in the Czech republic is already dead – dispersed, assimilated, and lost forever. Some say it somehow exists as a kind of cultural curiosity. It all may be right. In my opinion however the Croatians here are not dead until there is the last of us who considers himself a Croatian and keeps the Catholic faith of his forefathers.
Bog i Hrvati!
Daniel



More information in Croatian:
Dragutin Pavličević: Moravski Hrvati – povijest – život – kultura", Zagreb 1994.

nedjelja, 15. kolovoza 2010.

Uznesenje Blažene Djevice Marije


Uzašao k tebi, Gospodine, prinos naše odanosti, i na zagovor blažene Djevice Marije na nebo uznesene naša srca rasplamćena ognjem ljubavi neka uvijek k tebi teže.

nedjelja, 8. kolovoza 2010.

Dominique, nique, nique






DOMINIQUE (Original French Lyrics)  

Dominique, nique, nique,
S’en allait tous simplement
Routier pauvre et chantant.
En tous chemins, en tous lieux,
Il ne parle que du bon Dieu,
Il ne parle que du bon Dieu,

A l’époque où Jean Sans Terre
D’Angleterre était le roi,
Dominique, notre Père,
Combattit les Albigeois.

Dominique, nique, nique,
S’en allait tous simplement
Routier pauvre et chantant.
En tous chemins, en tous lieux,
Il ne parle que du bon Dieu,
Il ne parle que du bon Dieu,

Certain jour, un hérétique
Par des ronces le conduit,
Mais notre Père, Dominique,
Par sa joie le convertit.

Dominique, nique, nique,
S’en allait tous simplement
Routier pauvre et chantant.
En tous chemins, en tous lieux,
Il ne parle que du bon Dieu,
Il ne parle que du bon Dieu,

Ni chameau, ni diligence,
Il parcourt l’Europe à pied,
Scandinavie ou Provence,
Dans la sainte pauvreté.

Dominique, nique, nique,
S’en allait tous simplement
Routier pauvre et chantant.
En tous chemins, en tous lieux,
Il ne parle que du bon Dieu,
Il ne parle que du bon Dieu,

Enflammá des toutes écoles
Filles et garçons pleins d’ardeur,
Et pour semer la parole,
Inventá les Frères Prêcheurs.

Dominique, nique, nique,
S’en allait tous simplement
Routier pauvre et chantant.
En tous chemins, en tous lieux,
Il ne parle que du bon Dieu,
Il ne parle que du bon Dieu,

Chez Dominique et ses frères,
Le pain s’en va à manquer,
Et deux anges se preséntèrent,
Portant deux grands pains dorés.

Dominique, nique, nique,
S’en allait tous simplement
Routier pauvre et chantant.
En tous chemins, en tous lieux,
Il ne parle que du bon Dieu,
Il ne parle que du bon Dieu,

Dominique vit en rêve
Les prêcheurs du monde entier
Sous le manteau de la Vierge
En grand nombre rassemblés.

Dominique, nique, nique,
S’en allait tous simplement
Routier pauvre et chantant.
En tous chemins, en tous lieux,
Il ne parle que du bon Dieu,
Il ne parle que du bon Dieu,

Dominique, mon bon Père,
Garde-nous simples et gais
Pour announcer à nos frères
La Vie et la Verité.

Dominique, nique, nique,
S’en allait tous simplement
Routier pauvre et chantant.
En tous chemins, en tous lieux,
Il ne parle que du bon Dieu,
Il ne parle que du bon Dieu.
DOMINIQUE (Literal English Translation)

Dominique, nique, nique
Goes along very simply
Traveling in poverty and singing.
On every road, in every place,
He just talks about the Lord,
He just talks about the Lord.

In the age when John Lackland
Was the king of England,
Our father, Dominique,
Fought the Albigensians.

Dominique, nique, nique
Goes along very simply
Traveling in poverty and singing.
On every road, in every place,
He just talks about the Lord,
He just talks about the Lord.

One day a heretic
Led him through the brambles,
But our father, Dominique,
Through his own joy, converted him.

Dominique, nique, nique
Goes along very simply
Traveling in poverty and singing.
On every road, in every place,
He just talks about the Lord,
He just talks about the Lord.

Without a camel or a coach,
He travelled Europe on foot,
Scandinavia and Provence,
In saintly poverty.

Dominique, nique, nique
Goes along very simply
Traveling in poverty and singing.
On every road, in every place,
He just talks about the Lord,
He just talks about the Lord.

He enflamed with ardor
Boys and girls of every school,
And by sowing the word
He founded the Brother Preachers.

Dominique, nique, nique
Goes along very simply
Traveling in poverty and singing.
On every road, in every place,
He just talks about the Lord,
He just talks about the Lord.

In the home of Dominique and his brothers,
Bread started becoming scarce,
And two angels presented themselves,
Bearing two great golden loaves.

Dominique, nique, nique
Goes along very simply
Traveling in poverty and singing.
On every road, in every place,
He just talks about the Lord,
He just talks about the Lord.

Dominique saw in a dream
The preachers of the whole world
Under the mantle of the Virgin
In great number assembled.

Dominique, nique, nique
Goes along very simply
Traveling in poverty and singing.
On every road, in every place,
He just talks about the Lord,
He just talks about the Lord.

Dominique, my good Father,
Keep us simple and happy
By announcing to our brothers
The Way and the Truth.

Dominique, nique, nique
Goes along very simply
Traveling in poverty and singing.
On every road, in every place,
He just talks about the Lord,
He just talks about the Lord.

Prethodna pjesma posvećena sv. Dominiku kome danas slavimo blagdan, najveći je hit belgijske redovnice dominikanke koju su zvali Sœur Sourire (Sestra Smješak). Kroz nekoliko tjedana 1963. godine bila je na vrhu top ljestvica u raznim državama svijeta, a u SAD-u je došla i na prvo mjesto.


Sestra Luc Gabriel (Jeanine Deckers) napustila je 1967., kao i brojni drugi u to vrijeme, svoje redovničko zvanje, a u glazbi više nije imala uspjeha. U javnosti je zastupala kriva učenja o vjeri i moralu što ilustrira i naziv jedne od pjesama iz tog razdoblja kojom hvali kontracepciju: Slava Bogu za zlatnu pilulu. Godine 1982. ponovno je bezuspješno pokušala podići svoju glazbenu karijeru disko obradom pjesme Dominique. Pogledajte i taj video koji kroz bivšu redovnicu koja se šeće ruševinama crkve na neki način sažima tragediju tih godina.


Godine 1985., u pedesetprvoj godini život, opterećena financijskim problemima, bivša sestra Smješak sa svojom dugogodišnjom lezbijskom partnericom počinila je samoubojstvo predoziravši se drogom i alkoholom. Smilovao joj se Gospodin!

***

Kako ne bismo završili ovakvom žalosnom pričom, predlažem vam da pogledate vrlo lijepe vijesti koje donosi blog Splendor Domini. Jedna je o tradicionalnoj redovničkoj zajednici koja će izdati CD sa gregorijanskim pjevanjem za svjetski poznatu diskografsku kuću, a druga se tiče istočne provincije u SAD-u gdje oci dominikanci imaju porast zvanja, a usto se i ponovno povezuju sa slavnom i drevnom tradicijom svoga reda. Možda je na mjestu ovdje podsjetiti i na gostovanje vrlo uspješne zajednice dominikanki u emisiji Oprah Show.

subota, 7. kolovoza 2010.

Dietrich von Hildebrand o Teilhardu de Chardinu

Esej koji slijedi preuzet je iz knjige Trojanski konj u gradu Božjem gdje je objavljen kao dodatak. Autor je filozof Dietrich von Hildebrand o kojem više možete pročitati ovdje. Prenosim tekst s ove stranice, uz neke izmjene prema novijem izdanju i dopunu podnaslovima koji olakšavaju čitanje. O isusovcu Pierreu Teilhardu de Chardinu osnovne informacije možete pronaći na wikipediji.

ponedjeljak, 2. kolovoza 2010.

U predvečerje blagdana bl. Augustina Kažotića



Blaženi Augustin Kažotić (o. 1260.‒1323.)
(Podsjetnik za propovijed)
Marijan Biškup, OP

Augustin Kažotić, biskup Zagreba i Lucere (Italija), ugledni propovjednik i jedan od prvih teoloških pisaca u Hrvata, rođen je oko 1260. u Trogiru, od oca Nikole i majke Radoslave, rođene Saladini. Kao mladić ulazi u dominikanski red. Prve elemente znanja stekao je u splitskome dominikanskom samostanu. Zbog izuzetne nadarenosti i ljubavi prema knjizi starješine ga 1286. šalju na viši studij filozofije i teologije u Pariz. Prvi put se spominje u oporuci od 28. listopada 1286., u kojoj Stana Saladini »ostavlja svom unuku Augustinu iz Reda braće propovjednika 50 libara za jednu knjigu«. Za vrijeme njegovoga boravka u Parizu bila je vrlo živa uspomena na dvojicu najboljih bivših profesora i svetaca dominikanskog reda ‒ Alberta Velikoga i Tomu Akvinskoga. Njihova filozofsko-teološka širina i svetački život ostavit će na mladog redovnika iz Hrvatske duboke i neizbrisive tragove, što će doći do izražaja u njegovom životu i radu.

Od Augustinova dolaska u Pariz (1287.) pa do njegova imenovanja zagrebačkim biskupom (1303.) malo se zna o njegovom životu.

Poznato je da ga je kardinal Nikola Boccasini, bivši general dominikanaca, 1301. poveo sa sobom u Ugarsku i Hrvatsku, kad je u spomenute zemlje pošao na čelu papinskog poslanstva, koje je trebalo pripremiti dolazak Roberta I. Anžuvinca. Kad je Boccasini u listopadu 1303. izabran za papu (Benedikt XI.), nije zaboravio na svog suradnika i redovničkog subrata Kažotića, kojega već 3. prosinca iste (1303.) godine imenuje zagrebačkim biskupom. U buli imenovanja, između ostaloga, kaže se: »Napokon poslije nego smo brižljivo razmišljali o popunjenju zagrebačke Crkve upravljamo i naše pameti na tebe, člana Reda braće propovjednika kojega iz prijateljskog poznavanja uočismo kao učena, urešena ozbiljnošću ponašanja, zauzeta za duhovne stvari i vješta u vremenitim stvarima.«

Kao zagrebački biskup Kažotić neumorno radi na obnovi vjerskog i kulturnog života u svojoj prostranoj dijecezi. U zajedništvu s klerom na sinodama (1307. i 1314.) raspravlja o obnovi duhovnog života i materijalnog stanja biskupije. Provodi obnovu bogoslužja u zagrebačkoj katedrali, uvodi obvezu zajedničkog moljenja časoslova za sve članove stolnoga kaptola i unapređuje crkveno pjevanje.

Svjestan da je znanje izvor svakog napretka, Augustin se nakon imenovanja zagrebačkim biskupom svojski založio za temeljitiji moralni odgoj i intelektualnu izobrazbu dijecezanskoga klera. U tu svrhu poduzima korjenitu reformu katedralne škole u duhu odluka Trećega lateranskog sabora (1179. g.). Postroživši odredbe spomenuta Lateranskog sabora, Kažotić strogo zabranjuje kanoniku lektoru, voditelju katedralne škole, da išta uzima od siromašnih đaka koji prose ili bi prosili za svoje uzdržavanja da im drugi iz milosrđa ne pomažu. Osim svećeničkih kandidata zagrebačku katedralnu školu pohađaju nećaci kanonika i drugi učenici za čiju se opskrbu brine zagrebački kaptol, a od njih se traži da povremeno prisustvuju zajedničkoj koralnoj molitvi u katedrali.

Biskup Kažotić pokazuje mnogo ljubavi i razumijevanja, osobito prema siromašnima i bijednima za koje se nitko ne brine i koji se nemaju kome uteći za pomoć i zaštitu. Da ublaži bijedu naroda, Augustin je nedaleko od katedrale utemeljio hospicij, neku vrstu prihvatilišta za putnike i siromašne. Naš blaženik uzdržavao je o svome trošku brojne ustanove kršćanske ljubavi, što je zasigurno iziskivalo velika materijalna sredstva.

Augustin Kažotić autor je dviju kraćih teoloških rasprava, napisanih za vrijeme boravka na papinskom dvoru u Avignonu (1318. ‒ 1322.) koje ga smještaju u sam početak razvoja teološke misli u Hrvata. To su rasprave O pitanjima krštavanja slika i drugim praznovjerjima i O materijalnim dobrima Krista i njegovih učenika.

Od 1318. do 1322. Augustin Kažotić upravlja biskupijom iz papinskoga Avignona, gdje nalazi utočište pred osvetoljubivim kraljem Karlom Robertom. Kako se ovaj energično usprotivio Augustinovu povratku u Zagreb, papa Ivan XXII. šalje ga ljeti (22. kolovoza) 1322. u Luceru (južna Italija), gdje će neumorni pastir u nepunu godinu dana steći nepodijeljene simpatije naroda i 3. kolovoza 1323. napustiti ovaj svijet s reputacijom svetosti.

Prema svjedočanstvu brojnih Kažotićevih suvremenika, na njegovu grobu u Luceri događaju se brojna čudesa, a radi ilustracije spominjemo samo neka.

Karlo, vojvoda Kalabrije i potkralj Napulja 20. listopada 1325. upućuje molbu papi Ivanu XXII. za pokretanje postupka o svetačkom životu i čudesima koja su se dogodila po Augustinovu zagovoru: »Uzvišeni Oče i Gospodine, da ne zamaram dugim govorima prezauzete uši Vaše Svetosti, vidio sam da na ovoj stranici treba prestati nabrajati vrlo veliku hvalu što ju je u ovim krajevima (Italije) blaženi otac Augustin, nekoć biskup Grada Svete Marije, a odnedavna prozvana Lucera, stekao mnogim čudesima koja je nakon njegove smrti pokazala Božanska blagost, vrlo bogata u svom milosrđu i darežljiva u nagradi, ali i na temelju njegovih zasluga te ih još svakodnevno pokazuje.«

Splićanin Miha Madijev de Barbazanis (umro o. 1355.) u 27. poglavlju svoje kronike
0 djelima rimskih careva i papa dosta prostora posvećuje uspomeni našeg blažeruka. Njegov nekrolog o zagrebačko-lučerskome biskupu završava riječima: »Mnogi pobožno hodočaste na Augustinov grob uz koji su vezana brojna čudesa.«

Ovaj kratki podsjetnik za propovijed o Augustinu Kažotiću zaključujem svjedočanstvom Tome iz Modene, koji je freskama 1352. ukrasio kapitul bivšega dominikanskog samostana sv. Nikole u Trevisu. Među četrdesetoricom najpoznatijih svetaca i blaženika reda prikazan je i bi. Augustin Kažotić. U tekstu ispod Kažotićeva lika piše: »Blaženi brat Augustin Trogiranin, iz Ugarske provincije, Reda braće propovjednika, lučerski biskup. Bio je ogledalo čistoće, škola kreposti, oduševljen i veoma revan propovjednik koji se proslavio mnogobrojnim čudesima.«

I u naše vrijeme događaju se čudesna milosna uslišanja po zagovoru blaženog Augustina Kažotića. o kojima su vjernici upoznati preko glasila Blaženi Augustin Kažotić [odakle je ovaj tekst i uzet: Blaženi Augustin Kažotić, vjesnik za širenje štovanja i za kanonizaciju; Zagreb, svibanj 2010.; godište XLIII, broj 38)].

***

...
BI. Augustin Kažotić bio je od nas zapravo protjeran, nakon što je 18 godina u zagrebačkoj diecezi sveto biskupovao. Nije ga protjerao ni kler ni puk, nego vladar ‒ tuđinac s tadašnjim goropadnim plemićima i lakomim velikašima. Kaptol, svećenstvo i puk ljubili su svojega nadpastira, pod njegovom su vladavinom bili sretni i ponosili se njime. Zagrebačka mu je crkva trajno čuvala sveti spomen i štovanje. Zato je i on bez sumnje njezin veliki zaštitnik pred Bogom.

Životopis ovoga velikoga i svetog biskupa završavamo latinskim himnom, koji se nekoć pjevao u zagrebačkoj stolnoj crkvi pred njegovim amiktom na dan 3. VIII. (Farlati V,411). Donosimo i hrvatski prepjev ovog himna od dra Ferde Rožića.


Eja plaude, laudes pange,
corde gaude, voce clange
magno tuo Praesuli,

Tuo Duci, nunc ad aras
tuae luci redde claras
gentes, urbs Zagrabia:

Nam millenis te coronai,
et amoenis adhuc ornat
infulas splendoribus.

Illas Praesul olim rexit,
isthinc exsul non neglexit,
translatus Lucerniam.

Augustine clarum lumen,
quem divinae magnum numen  
ornat sol justitiae.

Ad amictum tuum stamus,
cor invictum, te rogamus,
da tuis clientibus.

Fide una, Dei cultu,
velut luna pleno vultu,
regnum nostrum fulgeat.

Dei cultor vires reddis,
stygis ultor mira edis
in cunctis prodigia.

Cum vis dira Papae manum
vexat, mira res! mox sanum
facis tuo basio;

Hic perdices ponit suaves,
tu in pisces mutas aves,
Praesul tune Zagrabiae;

Hic aquarum adhuc fontes,
Tiliarum illic frondes,
tuae rarum colunt gentes
trophaeum potentiae.

Caeli flamma, Augustine,
pelle damna, cessent
minae, nos inflamma
Seraphine caritatis ignibus;

Tua virtus fac nos sanet.
Deum orbis totus amet,
echo cordis mile clamet
laudes summo Numini.

Almo Patri, qui creavit,
Nato, qui nos reparavit,
Spiritui, qui sacravit,
laus honor in saecula. Amen.
De zapljeskaj, slavu pjevaj,
radostno i živo kliči
svome slavnom biskupu,

I svom vođi, sada zviezdi
na oltaru, puk posvećen
vrati, grade Zagrebe:

Jer ti dade čast i slavu
i još sada divnim sjajem
resi priesto biskupski.

Stado tvoje pasao je
i na njega mislio je
prešav u Lucerniju.

Augustine, slavo naša,
koga časti i sam Višnji,
sunce pravde vječite,

Stojimo pred tvojim plaštem
moleć te, da srdce stalno
podaš svojim vjernima;

Kraljevstvo nam neka sjaje
jednom vjerom, čašću Božjom
poput svietlog mjeseca.

Vraćaš zdravlje, svetce Božji
i čudesa razna činiš,
straše pakla ognjenog.

Kad bje Papi ruka bolna,
ti je odmah, - krasno čudo! -
cjelovom ozdravljuješ.

Ti pitomiš jarebice,
ti u ribe mienjaš ptice,
zagrebački biskupe.

Ovdje narod izvor štuje,
ondje sveta lipa mu je,
tvoje moći spomenznak.


Neba diko, Augustine,
čuvaj od zla, tjeraj mržnju,
daj nam plama ljubavi.


Tvoja moć nas neka lieči;
sav sviet neka Boga ljubi,
slavi pjesmom zanosnom,


Višnjem Otcu Stvoritelju,
Spasitelju, Duhu Svetom,
slava, čast u viekove! Amen.
Deveta kitica sjeća na čudo, koje spominje Mrnavić: Papa je bolovao od upale zglobova na prstima desne ruke. čim ga je bl. Kažotić, novoposvećeni zagrebački biskup, primio za ruku, da je poljubi, bolova je nestalo.
Deseta kitica podsjeća na drugo čudo, koje spominje Mrnavić, da je naime Augustin, kad su pred njega stavili meso, (što po dominikanskoj reguli nije smio jesti), meso pretvorio u ribu.
Jedanaesta kitica govori o čudesno proizvedenoj vodi za zdenac zagrebačkim dominikancima i o stablima lipe, što ih je Augustin običavao blagoslivati narodu za liek.
[Dragutin Nežić: Kulturno poviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije, u povodu 850. godišnjice osnutka, Zagreb, 1944., str. 455-470; prenosim iz Vjesnika kao gore]

***

Bl. Augustin Kažotić u povijesnim zbivanjima
Marijan Biškup OP

Kronološki pregled [prenosim odavdje]

Oko 1277./1278. – Augustin stupa u dominikanski red.
Oko 1260. – Rođen u Trogiru Augustin Kažotić.
28. listopada 1286. – Oporuka Trogiranke Stane Saladini, koja ostavlja pedeset zlatnika za knjige svom unuku Augustinu iz Reda braće propovjednika”.
1286. – Augustin putuje iz Rima u Pariz. Na obali rijeke Ticino u blizini Pavije bio je napadnut i ranjen.
1287. - Augustin dolazi u Pariz na viši teološki studij.
Od 1291. do 12/93. – Augustin podučava i propovijeda u Francuskoj, Italiji, Hrvatskoj, Bosni, Dalmaciji ...
1301. - Augustin u “diplomatskoj službi” Svete Stolice prati kardinala Boccasinija koji kao prigodni papin legat (legatus a latere) predvodi poslanstvo u Hrvatsku i Ugarsku.
9. prosinca 1303. - Papa Benedikt XI. imenuje Augustina zagrebačkim biskupom.
1305. – Biskup Kažotić sastavlja darovnicu u Ivaniću. U nadbiskupskom arhivu sačuvana je ta izvorna isprava. Na ispravi se nalazi velik viseći biskupov pečat s grbom. To je i najstariji sačuvani pečat nekoga zagrebačkog biskupa.
1307. – Biskup Kažotić održava prvu biskupsku sinodu.
12. kolovoza 1308. – Papa Klement V. poziva biskupa Kažotića na opći crkveni sabor u Vienni (Francuska).
29. rujna 1308. – Biskup Kažotić prosvjeduje protiv grofova Babonića koji su nepravedno prisvojili Medvedgrad.
1311. - 1312. – Biskup Kažotić prisustvuje općem crkvenom saboru u Vienni.
1314. – Biskup Kažotić održava drugu biskupsku sinodu.
1317. – Arnold Bamberški posvećuje biskupu Kažotiću svoj Regimen sanitatis (Upute za očuvanje zdravlja).
1318. – Biskup Kažitić održava treću biskupsku sinodu.
1318. – Biskup Kažotić kao zastupnik ugarsko-hrvatskog episkopata odlazi k papi u Avignon.
1. listopada 1319. – Papa Ivan XXII. piše ugarsko-hrvatskom kralju Karlu Robertu i zagovara biskupa Kažotića.
1320. – U Avignonu nastaje Kažotićev teološki spis O pitanjima krštavanja slika i drugim oblicima praznovjerja.
1321.-1322. – Nastaje Kažotićev traktat O materijalnim dobrima Krista i njegovih učenika (sačuvan je u 4 rukopisa).
21. kolovoza 1322. – Papa Ivan XXII. imenuje Augustina Kažotića biskupom u južnotalijanskom gradu Luceri.
8. listopada 1322. – “Kroz Paviju je prošao vrlo svet muž brat Augustin, dominikanac, premješten sa zagrebačke na lucersku biskupiju” (Opicinuis de Canistris).
1323. – Osvetoljubivi Saracen napada i ranjava biskupa Kažotića.
3. kolovoza 1323. – Augustin umire u Luceri. Sahranjen je u samostanskoj crkvi sv. Dominika u kapeli sv. Petra mučenika.
1324. -1325. – U rukopisnom misalu zagrebačke katedrale upisan je obrazac mise u čast bl. Augustinu: “kad bude proglašen svetim”.
20. listopada 1325. – Vojvoda kalabrijski i potkralj napuljski Karlo upućuje molbu papi Ivanu XXII. da započne kanonski postupak za proglašenje svetim Augustina Kažotića, nedavno preminuloga lucerskog biskupa.
1334. – Ivan arhiđakon Gorički u statutima Kaptola iz 1334. piše o rukopisnoj ostavštini Augustina Kažotića.
1336.-1350. – Nastaju najstarije sačuvane slike bl. Augustina Kažotića (Firenza, Treviso).
1373. – Biskup Trogirski Nikola Kažotić, blaženikov nećak, u spomen bl. Augustinu postavlja sliku i natpis (timpanon) nad glavnim vratima crkve sv. Dominika u Trogiru.
28. travnja 1503. – Ferdinand Katolički, kralj Kastilje – nakon pobjede kod Konsalva - prolazeći s kraljevskom pratnjom preko Lucere na hodočašće sv. Mihaelu Arkanđelu u Garganu, posjetio je taj grad i pokloni se grobu biskupa Augustina Kažotića.
1576. – Darovima lucerske plemićke obitelji d’Auria i njihovih rođaka u lucerskoj crkvi sv. Dominika, s desne strane velikog oltara, sagrađena je kapela bl. Augustina Kažotića
1585. – Posmrtni ostaci Augustina Kažotića, u prisutnosti Siksta Fabria, vrhovnog učitelja (generala) dominikanskoga reda, preneseni su u spomenutu novosagrađenu blaženikovu kapelu.
1608. – Vrhovni zbor dominikanskoga reda traži od magistra teologije br. Augustina Kažotića da svojim autoritetom poradi kod pape da bl. Augustin Kažotić iz Trogira bude proglašen svetim jer se njegov blagdan, po papinskom dopuštenju, slavi u Luceri.
1637. – Ferrarius piše o časoslovu sastavljenom u čast bl. Augustinu i kaže da je taj časoslov “vrlo star”.
1644. – Vrhovna skupština dominikanskoga reda odobrava Dalmatinskoj dominikanskoj provinciji moliti časoslov bl. Augustina Kažotića.
17. kolovoza 1668. – Poglavarstvo grada Lucere proglašava bl. Augustina Kažotića zaštitnikom grada.
Prije 9. rujna 1674. – Lucerski dominikanci pišu generalu reda o izgubljenoj buli proglašenja svetim brata Augustina Kažotića.
11. listopada 1692. – Beneventski nadbiskup, kard. Vinko Marija Orsini, kasniji papa Benedikt XIII. (1724.-1730.), darovao je zagrebačkom biskupu Aleksandru Ignaciju Mikuliću humeral-naramenik bl. Augustina Kažotića. Humeral je iz Rima donio Leopold Karlo Kolonić, kaločki nadbiskup, kasnije kardinal i ostrogonski nadbiskup.
23 siječnja 1694. – Biskup Mikulić je spomenuti humeral iz Kaloče osobno donio u Zagreb, dao za nj izraditi moćnik s poprsjem Augustina Kažotića i natpisom “Sacrum humerale beati Augustini episcopi Zagrabiensis”. Ta se relikvija svake godine 3. kolovoza izlagala u zagrebačkoj prvostolnici i pjevala se sekvenca na čast našem blaženiku.
9. lipnja 1696. – Sveta Stolica, pismom koje je potpisao kardinal Petrucci – od Svetog Oca imenovan postulatorom procesa - naredila je biskupskoj kuriji u Luceri da provede izvide glede proglašenja blaženim i svetim Augustina Kažotića i da, sukladno uputama, nastavi s tim postupkom.
28. rujna 1696. – Kardinal Alberano Cybo, dekan Svetog kolegija i prefekt Svetog zbora obreda, uputio je lucerskom biskupu Dominiku Morelliju pismo kojim ga oponomućuje da provede postupak o drevnom štovanju sluge Božjega Augustina Kažotića.
20. lipnja 1697. – Lucerski biskup Dominik Morelli imenuje crkveni sud za provedbu postupka o beatifikaciji i kanonizaciji, a sam je kao papin izaslanik predsjedao tom postupku.
14. listopada 1698. – Završen je biskupijski kanonski postupak za Kažotićevu beatifikaciju.
19. lipnja 1700. – Papa Inocent XII. odobrava javno štovanje Augustina Kažotića.
19.listopada 1701. – Biskupijama Zagreba i Lucere i dominikanskom redu dano je dopuštenje da mogu slaviti blagdan blaženog Augustina 3. kolovoza.
4. travnja 1702. – Papa Klement XI. posebnom bulom proglašava Augustina Kažotića blaženim.
Biskup Martin Brajković (1703.-1708.) uveo je u zagrebačku biskupiju časoslov na čast bl. Augustina Kažotića i uspostavio njegov blagdan, odredivši da se svetkuje 3. kolovoza.
1747. – U zagrebačkoj katedrali smještene su dvije slike i podignut Blaženikov kip, a kasnije i oltar.
1747. – Krčelić piše Blaženikov životopis “Življenje blaženoga Gazotti Auguština zagrebačkoga biskupa”.
1750. – Podignut oltar u čast blaženika u župnoj crkvi Biškupec kod Varaždina.
1751. – U Beču je tiskan opširan latinski glazbeni priručnik zagrebačke katedrale naslovljen Cantuale processionum s posvetom zagrebačke stolne crkve Augustinu Kažotiću, što nas upućuje na Kažotićevu glazbenu djelatnost u vrijeme njegova upravljanja zagrebačkom biskupijom.
22. studenoga 1812. – Blaženikovo tijelo preneseno iz dominikanske crkve u lucersku katedralu, gdje se i danas nalazi.
1818. – Novosagrađena župna crkva u Lupoglavu, u koju je prenesen blaženikov oltar iz zagrebačke katedrale, posvećena je bl. Augustinu Kažotiću.
1823. – Zagrebački biskup Maksimilijan Josip Vrhovac dao je na blaženikovu zdencu - koji se nalazio u Vlaškoj ulici 23, sada je smješten u Muzeju grada Zagreba, Opatička 20 - izraditi nov obrub i natpis koji u hrvatskom glasi: “Crpite vodu u veselju iz vrela Spasitelja, koju je blaženi Augustin Kažotić, biskup zagrebački, isprosio molitvom od Boga. M. V. I. E. S.”
11. prosinca 1852. – Zagrebačka biskupija uzdignuta je na stupanj nadbiskupije.
1923. - Ivan Vuletin objavljuje Život Bl. Augustina Kažotića biskupa Zagrebačkoga i Lucerskoga, rodom Trogiranina, Reda Sv. Dominika, Šibenik 1923.
1928. – Bl. Augustin Kažotić dobiva svoj trg u Zagrebu.
1937. – Lucerski biskup Josip Girolamo dao urediti nov srebrni kovčeg za blaženikovo tijelo.
1939. – Zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac sa splitskim biskupom dr Kvirinom Klementom Bonefačićem vodi hodočašće na Kažotićev grob u Luceri.
29. kolovoza 1941. – Odlukom gradske uprave Augustin Kažotić dobiva svoju ulicu u gradu Luceri.
1942. – Josip Buturac izdaje Mali životopis svetog zagrebačkog biskupa - bl. Augustina Kažotića
1944. – Dr. Dragutin Nežić u Kulturno povjesnom zborniku zagrebačke nadbiskupije objavio životopis bl. Augustina Kažotića.
1956. – Mons. Alfredo Ciampi piše životopis Il beato Agostino Kažotić O.P. – vescovo di Zagrebia e poi di Lucera.
1959. – Objavljen prijevod Ciampijeva Kažotićeva životopisa.
16. srpnja 1960. – U Hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu osnovan je promicateljski odbor za kanonizaciju Augustina Kažotića.
1961. – U Rimu objavljen Kažotićev životopis: P. S. M. BERTUCCI, Una Gemma dell'Episcopato Croato – Il B. Agostino Kazotic O. P. Vescovo di Zagabria e di Lucera (c. 1260-1323), Rim, 1961.
1961. – L. T. ROJAS objavljuje: Agustin Kazotic [životopis na španjolskom], Rim
1961. – O. T. VIDOV (prir.) objavio životopis Blaženi Augustin Kažotić, trogiranin, biskup Zagreba i Lucere, Toronto, Ont. Canada, 1961.
1961. – Svećenik Nikola Palumbo objavljuje Kažotićev životopis na talijanskom Il beato Agostino Kazotc O.P. Vescovo prima di Zagabria e dopo di Lucera (1260-1323), Lucera, 1961. (preveden na hrvatski i objavljen u Vjesniku blaženoga Augustina Kažotića, XXXIII, br. 28 (2000.), sr. 3-9.).
1962.-1963. – Mons. Pavao Butorac, dubrovački biskup, izdaje u Dubrovniku dva molitvenika u čast Augustina Kažotića: Vjenčić molitava i Božji miljenik.
1963. – Petar Grgec objavljuje romansirani blaženikov životopis pod naslovom Blaženi Augustin Kažotić i njegovo doba.
1964. – Dr. Frano Kovačević izdaje Bibliografiju bl. Augustina Kažotića.
3. kolovoza 1964. – U zagrebačkoj katedrali uređena je kapela bl. Augustina Kažotića, a oltar je posvetio pomoćni zagrebački biskup mons. Franjo Kuharić.
3. kolovoza 1966. – Kardinal Šeper blagoslovio kapelu bl. Augustina Kažotića u Zagrebu na Volovčici.
1967. – Hodočašće na Kažotićev grob predvodili kardinal Franjo Šeper i biskup Franjo Kuharić.

***

Detaljniji životopis s bibliografijom možete naći na stranicama Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže. Ako naiđete na note gore navedenog himna ili sliku humerala (oplećka) bl. Augustina Kažotića iz riznice zagrebačke katedrale, javite nam!

Lijepo proslavite sutrašnji blagdan prvog hrvatskog blaženika, ali nemojte da bude kao kad se bl. Augustin tužio kako među vjernicima njegove prostrane dijeceze ima i onih "koji samo zato dolaze na proštenja da se opijaju, potuku, ružne pjesme pjevaju, da kolo vode u kojem vragometno plešu."