Nedjeljna blog preporuka 4

Ove nedjelje predstavljam vam blog pod nazivom The hermeneutic of continuity (hermeneutika neprekinutosti). Nemojte se uplašiti ovakvog naslova, to je dio citata papinog govora iz 2005. u kojem papa objašnjava kako 2. vatikanski sabor treba tumačiti (a hermeneutika je doktrina ili način tumačenja značenja). Cjelokupno objašnjenje pogledajte u prvom postu na tom blogu, a ukratko rečeno smisao je da svako tumačenje i uvođenje promjena i novosti u život Crkve mora biti zasnovano na tradiciji i nepromjenjivom učenju Crkve u svrhu još jasnijeg priopćavanja tih vrijednosti modernom čovjeku.

Pisac ovog bloga je pater Tim Finigan koji je župnik u Blackfenu, jugoistočnom predgrađu Londona. Pater Finigan je istovremeno i vrlo inteligentan i vrlo blag svećenik koji se ravna prema Isusovim riječima:

Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.

Na njegovom blogu se uz zapažanja o zbivanjima u svijetu, Velikoj Britaniji i Katoličkoj Crkvi mogu naći i događanja u njegovoj župi koja pokazuju koliko brige posvećuje svojim župljanima. Evo samo nekoliko novijih primjera: obiteljski dan, proslava sv. Patrika, dan s Marijom.

Nedavno je patera Finigana napao modernistički engleski "katolički" tjednik The Tablet (ironično ga nazivaju i Bitter Pill) jer nisu mogli podnijeti župu u kojoj se njeguje i tradicionalna i nova liturgija (naravno slavljena u skladu s propisima Crkve). Tako su objavili vrlo ružan članak o pater Finiganu. Evo tog članka zajedno s komentarima p. Finigana, navodim link na drugi blog jer je p. Finigan morao ukloniti potpunu verziju obrane sa svog bloga zbog prijetnji o kršenju copyrighta!
Uz brojne poruke potpore p. Finiganu, neki blogeri organizirali su i sakupljanje novaca od kojih je kupljeno ružičasto misno ruho za njegovu župu. Ovo ruho koristi se u liturgiji samo na treću nedjelju došašća i četvrtu nedjelju korizme, pa ga većina župa na žalost ne posjeduje. Više o tome pogledajte ovdje i ovdje.

Priće iz davnine 4 - Domaća zadaća

Ovaj tekst nema naslova što je dodatno naglašeno crvenom opaskom učiteljice: "Naslov?". Radnja je bazirana na istinitim događajima u jednom malom slavonskom selu tamo negdje u proljeće '91e.

Jednom dok sam bio u M., mama je rekla da idemo u goste. Ja sam je pitao kod koga u goste. Ona je rekla da ču vidjet kad budemo došli kod njih. Otišao sa tobože van , a u stvari sam se sakrio iza zida. Prisluškivao sam nebi li čuo kuda idemo. Mama nije rekla kuda idemo. Izašao sam van i odmah ušao. Zatim sam stalno mamu pitao kuda idemo. Morala je ogovoriti Ičemo kod Đuke. To je bio didin prijatelj. Ja sam brači rekao da idemo u goste. Kada smo išli na autobus ja nisam znao gdje je stanica. Zamalo sam se izgubio, da me mama nije opomenula. Čekao sam dugo autobus. Ja sam mami rekao da kako autobusi tako kasne. Mama je rekla da sva sreča ako uopče bude naišao i da autobusi jako rijetko voze. Uskoro je došao jedan autobus. Nakon krače vožnje smo došli u N. Mama mi je rekla da idem jednom stazom koja je krivudala. Uskoro smo došli do jedne lijepe kuće i mama je rekla da stanem. Pokucali smo na limena vrata. Malo smo saćekali, a onda se pojavila mama od Marija koja se zvala Nada. Prvo smo se pozdravili.
Zatim je došao Marijo. Mi smo se počeli igrati. Zatim je Mario rekao da ima bolje zeceve nego svaka kuća u Zagrebu. Znao je da u Zagrebu ima ljudi koji drže zečeve. Ja sam rekao da u Zagrebu imaju puno puno bolje zečeve nego što ih ima on.
Marijo je nastavio svađu time što je rekao da oni zečevi u Zagrebu brzo uginu od smoga. Ja sam se našao u nedoumici, ali mu odjednom kažem da on nema igračke kakve ja imam. Da nema Lego kocke koje ja imam. On odgovori da moje Lego kocke nisu ništa u usporedbi sa njegovim kokošima. Reče da njegove kokoške svaki dan snesu jaje i da su korisnije od mojih lego kocki.
Zatim mu ja odgovorim da imam Masterse koje on nema. On odgovori da ima golubove i da če pustiti na mene psa. Poslije svađe smo se pomirili i igrali.

Priće iz davnine 3 - Golubovi Glazbenici

Stara kuća je imala puno prozora, a na samo jedan su slijetali golubovi. Slijetali su jer im je tu bila hrana. Teta Zlata je hranila golubove. Ali kada je bila na moru prozor je ostao prazan. Poneki bi golub sletio na prozor ali na njemu nije bilo hrane. Jednog dan Zvonko je odapeo pračku na goluba koji je stajao na prozorskom podbolju. Golub odleti, a prozor se razbije. Zvonko sakrije pračku. Bilo mu je žao. Vratila se teta Zlata sa mora i donjela školjku. Začuje zvuk glasovira i pomisli da su lopovi u kući. Teta Zlata otvori vrata i vidi golube kako hodaju po glasoviru. Nasmije se i reče: gle glazbenici. Onda usklikne: razbijen prozor!
Nazove teta Zlata Zvonka. Onda kaže: zravo Zvonkiču, donjela sam ti školjku. Zvonko se zaprepasti. Teta Zlata zapita je li mu šta poznato o prozoru?
On je mučao neke riječi. Teta Zlati bude žao dječaka pa izmisli oluju i kaže: plašila sam se da če oluja razbiti prozor i dogodilo se. Jurnu Zvonko niz stube do tete Zlate.
Zagrli ju i ispriča se, a ona mu u đep gurne školjku.

Izvanredni djelitelji i djeliteljice pričesti

Počnimo sa dva pisma iz Glasa koncila:

Nedavno sam bila u Slavoniji na nedjeljnoj misi na kojoj su svetu pričest dijelile mlade djevojke iako nije bio tako velik broj pričesnika, što je na mene ostavilo šokantan dojam. Prvi put u životu primila sam svetu pričest iz ruku osoba koje po meni nisu bile dostojne niti primjerene za taj sveti čin. Praktična sam vjernica, idem na razna hodočašća u zemlji i inozemstvu, mjesta gdje se slijevaju tisuće vjernika, ali svetu pričest dijele samo svećenici ili đakoni, što je po meni jedino normalno i ispravno. Mislim da se svetoj pričesti olako pristupa, često nedostojno i neprimjereno. Bojim se, ako još i djelitelji svete pričesti postanu nedostojne i neprimjerene osobe, kakvu će vrijednost i značenje imati takva sveta pričest, pogotovo za one labilne vjernike. Zar sveta pričest nije Tijelo i Krv Isusa Krista, sam Bog, euharistijski misterij? Zar naš Bog tako malo vrijedi? Zar ne zaslužuje veće štovanje? Zar ni primjerene pričestitelje i pričesnike? Molim sve, poglavito crkvene poglavare: sačuvajmo dostojanstvo, veličinu, vrijednost i značenje svete pričesti te naše duhovne hrane bez koje pravi vjernici ne mogu. Nemojmo uvođenjem novina u našoj svetoj katoličkoj vjeri praviti više štete nego koristi. Vaša vjerna čitateljica

Kako sam dobro upućen u život Crkve, počeo sam čitati i Glas Koncila. Želio bih znati zašto u našoj župi u Novom Zagrebu obrede euharistije obavljaju i laici. Naime, tamo laici ne samo pričešćuju već sam vidio i jednu ženu laika koja je ne samo pričešćivala nego i pila iz kaleža! Pa pitam vas: Kako je to moguće? Mislim da bi se Katolička Crkva trebala ozbiljnije pozabaviti tim problemom. Iako je Drugi vatikanski koncil podržao veće sudjelovanje laika u cjelokupnom životu Crkve, mislim da je ovo prevršilo svaku mjeru. Po mom mišljenju, ne bi trebale pričešćivati ni časne sestre, no razumijem da mogu ako je velika župa i nema dovoljno svećenika. Ali laici, i to žene? Pa ako je već željela pričešćivati, zašto nije otišla u časne sestre? Bojim se da naša župa s vremenom ne bi postala protestantska. Osim toga, mislim da ima dovoljno djelitelja pričesti koji bi bez problema mogli pričestiti sav puk. Isto se događa u jednoj drugoj župi. Mislim da bi naš zagrebački nadbiskup ili Hrvatska biskupska konferencija, ili oboje, trebali donijeti odluku kojom bi se to sudjelovanje i pričešćivanje točnije preciziralo i dalje ratificiralo u župama. Ja sam još mlad, imam 14 godina, ali mislim da se tim primjerom negativno utječe na druge mlade koji bi mogli dokraja prestati poštovati presvete sakramente. Već i u ovakvom svijetu, ako dođemo u bilo koju crkvu u nedjelju, mogli bismo izbrojiti koliko je djece a koliko mladih. Ovo nemojte shvatiti samo kao provokaciju, nego kao poticaj na daljnje razmatranje ovih problema. Mladi čitatelj iz Novoga Zagreba

Odgovore redakcije Glasa koncila možete pročitati na prije navedenim linkovima, a mogli bismo ih sažeti u rečenicu: "Ne trebate se čuditi, to je OK!" Tek se na kraju daje vrlo slabo upozorenje o izvanrednosti ove službe.

Ja bih ovim dvama čitateljima odgovorio: U pravu ste! To što osjećate otpor i stanovitu sablazan prema tome da laici (a i časne sestre spadaju u laike) dijele svetu pričest nije znak da se trebate posadašnjiti, promijeniti paradigme, prihvatiti obnovu, udahnuti "duh" 2. vatikanskog koncila punim plućima ili slične besmislice. To pokazuje da još uvijek shvaćate tko je to koga u pričesti primamo.

Kroz duga stoljeća su samo posvećene ruke svećenika doticale tijelo Gospodina Isusa Krista u posvećenoj Hostiji, a laici su Ga primali isključivo na usta. Ovdje nije prilika da komentiram kako se zloporaba da laici primaju pričest na ruku uvukla u Crkvu i kako je, nakon što se široko rasprostranila, odobrena i od Svete Stolice. O toj temi pisat ću u nekom drugom postu. Ipak, jasno je kako je nakon takvih dramatičnih promjena, koje su posljedice promjena u gledanju na samu Euharistiju (koju se počelo doživljavati isključivo kao gozbu, a ne više kao posadašnjenje Kristove žrtve), pripravljeno plodno tlo za iduću fazu protestantizacije katoličke liturgije.

Ruku pod ruku s uvođenjem izvanrednih djelitelja (i djeliteljica!) pričesti, pojavile su se u blizini oltara i ministrantice. To je još jedna tema koja zaslužuje vlastiti post, ali nije teško razumjeti kako takve promjene utječu na shvaćanje svete mise i svećeničkog reda kod mnogih laika. Ako želimo spoznati što se sprema u budućnosti Crkve u Hrvatskoj, ne trebamo puno nagađati. Amerika i zapadna Europa prošle su tim putem prije nas. Iz principa neću na ovom blogu prikazivati slike i snimke liturgijskih zloporaba koje su prisutne u mogim biskupijama na Zapadu. Takva svetogrđa bila bi nezamisliva katolicima još prije pedeset godina. Nakon službenih reformi liturgije i neslužbenih promjena i "inkulturacija" koje su ih pratile mnogi su katolici završili u duhovnoj pustinji iz koje se tek nakon četrdeset godina vidi izlaz. Ako smo u prošlosti možda mogli biti sretni što je Crkva u Hrvatskoj zaostajala za razornim promjenama i propadanjem vjere na Zapadu, danas je to zaostajanje otegotna okolnost. Kod nas se, naime, gotovo i ne opaža promjena smjera koju papa Benedikt XVI. pokušava pokazati. Jedan od primjera su promjene u papinskoj liturgiji koje su kod nas apsolutno neprepoznate ili još jasniji primjer motuproprija Summorum Pontificum za kojeg jedan naš biskup liturgičar kaže da se "poštuje i provodi", te da i u Hrvatskoj postoji mogućnost prisustvovanja tradicionalnoj misi (ali da ona nije iskorištena).

No vratimo se nazad na službu izvanrednih djelitelja pričesti. Evo što o njima kaže uputa Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Redemptionis Sacramentum (Sakrament Otkupljenja) objavljena na današnji dan prije pet godina (podebljanja i kurziv su moji):

88. ...Odluka je celebrirajućeg svećenika hoće li Pričest biti eventualno podijeljena uz pomoć drugih svećenika ili đakona; on, međutim, ne smije nastaviti sa Misom sve dok sveta Pričest nije podijeljena vjernicima. Samo ondje gdje to nalaže nužna situacija, izvanredni djelitelji, uz pridržavanje mjerodavnih pravila, mogu pomagati celebrirajućem svećeniku.

151. Samo u slučaju prave nužde na slavlju se liturgije može uzeti u obzir pomoć izvanrednih službenika. Ova pomoć nije predviđena kako bi se osiguralo potpunije sudjelovanje laika, već je prema svojoj naravi dodatna i privremena pomoć. Tamo gdje se, dakle, zbog nužne situacije za obavljenje zadataka uzimaju izvanredni službenici, potrebno je pojačati posebne, ustrajne molitve da Gospodin u zajednicu uskoro pošalje svećenika na službu, te mnoge pozove na sveto zaređenje.

157. Ako je prisutan uobičajen broj svetih služitelja, dostatan za podjelu svete Pričesti, ne mogu se ovlastiti izvanredni djelitelji svete Pričesti. Oni koji su ovlašteni za takvu službu ne smiju je vršiti u takvim situacijama. Potrebno je odbaciti držanje onih svećenika koji sudjeluju na celebraciji, ali ne i na podijeli Pričesti, pa te zadatke prepuštaju laicima.
158. Izvanredni djelitelj svete Pričesti smije Pričest dijeliti samo onda kad nema svećenika ili đakona, kad je svećenik uslijed bolesti, poodmakle starosti ili nekoga drugog razloga spriječen, te ako je broj vjernika koji pristupaju Pričesti tako velik da bi se slavlje Mise previše odužilo. Isto je potrebno shvatiti tako da kratko produženje prema mjesnim navikama i običajima nije dostatan razlog.

Poslije ovoga možemo se upitati u koliko crkava u našoj domovini gdje se koriste izvanredni djelitelji i djeliteljice pričesti stvarno postoji problem da bi se slavlje mise previše odužilo kad ih ne bi bilo. Ja sam bio na raznim misama gdje su pričest dijelile časne sestre, muški vjernici laici, ali i (atraktivne!) laikinje i nisam nijednom primjetio da bi se podjela pričesti odužila više od desetak minuta kad bi izvanredni djelitelji bili isključeni. Većina ljudi će se složiti da produljenje mise koja traje četrdeset ili pedeset minuta za pet ili deset minuta ne predstavlja nikakvo stanje nužnosti. Svećenike koji misle suprotno savjetovao bih da malo skrate svoju propovjed i izbace koju strofu iz najnovijeg himna njihova zbora i više neće biti u stanju "nužnosti".

Nedjeljna blog preporuka 3

Danas vam predlažem da posjetite blog Creative Minority Report koji pišu braća Matthew i Patrick Archbold uz povremeno sudjelovanje Denisa McNamare. Blog na humorističan način opisuje vjerska zbivanja u Katoličkoj Crkvi i političke, kulturne i zabavne događaje, pretežno iz SAD-a. Iako postovi obiluju ironijom, braća Archbold se uvijek trude ostati u okviru katoličkog morala i pravovjerja. Ako se pitate odakle potječe naziv bloga, evo citata s naslovnice

"Believing Christians should look upon themselves as such a creative minority and ... espouse once again the best of its heritage, thereby being at the service of humankind at large."
Joseph Ratzinger

Ukoliko se još dvoumite da li da posjetite ovaj blog i pročitate neke od starijih postova, samo ću spomenuti da je ovo jedan od blogova koje Marko najrađe čita.


PS. Vrijedi posjetiti i Creative Minority Reader gdje Matthew Archbold donosi izbor postova s drugih blogova.

Priće iz davnine 2 - Rođendan gljive ludare

Nastavljam u revijalnom tonu, sa još jednom pričom ravno iz vremenske kapsule, male zelene bilježnice...

Gljiva ludara je bila slavila rođendan. Htjela je pozvati medu, zeca i liju. Mislila je da napravi medenjake za medu. Nije imala meda. Zeca je htjela počastiti voćnom salatom ali nije imala mrkve. Liju je mislila da počasti juhom sa kokoši. Kada je pogledala u smoćnicu nije imala niti jedne kokoši. Uskoro je došao medvjed i poklonio Ludari: crvenu maramu sa bijelim točkicama, žutu košulju sa zelenim prugama i smeđu suknju s plavim kvadratićima. Medvjed onda htjede da jede med ali mu gljiva kaže da ga nema i da ode do pćela idonese meda. Uskoro je došla lija idala ljep poklon. Htjela je jest pećenje ali joj gljiva kaže da je dogovorila sa jednom kokoškom da tu dođe ali je zaboravila pa neka ona ode i upozori je. Zec je isto tako prošao. Nitko nije ispunio svoj zadatak. Medu su izbole pćele, a zec je jedva pobjegao lovcima. Lisicu su izmlatili lovci dok je uvjeravala kokoš da mora sa njom na svjećan objed. Kada je vidjela da nema gosta Ludara je rekla:
"Ko je lud ne budi mu drug".

Nedjeljna blog preporuka 2

Ove nedjelje upućujem vas na blog Conversion Diary (Dnevnik obraćenja) koji piše Jennifer iz SAD-a koja je do prije pet godina bila ateist, a sada je vjerna katolička majka četvero male djece (posljednju kćer rodila je tek prije dva tjedna). Jennifer je izvrsna spisateljica i ima dar za pisanje koje privlači čitatelja u njezinu priču. Kroz svoja vlastita iskustva ona iznosi kako raste u shvaćanju istina katoličke vjere i prisnijem odnosu s Bogom. Ovaj opis vjerojatno djeluje vrlo neuvjerljivo i općenito, pa vas potičem da sami pročitate neke od njenih postova. Možete započeti od najpopularnijih postova koji su navedeni na lijevom stupcu njezinog bloga ili pogledajte neku od kategorija, npr. Trusting God.

Priće iz davnine

Da, da, znam da se piše priče, a ne priće, ali ove priče iz davnine sam napisao ja. Dok sam išao u treći B razred osnovne škole svoje školske radove i domaće zadaće pisao sam u jednu malu zelenu bilježnicu sa crtama. Sada, devetnaest godina kasnije, ovo blago pukim slučajem je pronašla moja majka u jednoj od kutija naslaganih u podrumu.
Mene je iznimno razveselilo ono što je u ovoj zelenoj bilježnici sa crtama te sam odlučio podijeliti sa vama neke od tih priča. Imao sam velike sreće što je moja nastavnica P. naglasak polagala na zanimljivost radnje i pouku koju možemo iz nje izvući, a manje na pravopis i gramatiku. Da je bilo obratno vjerojatno bih bio među šesnaest posto Hrvata koji nemaju završenu osnovnu školu. Kako bih bolje dočarao kontekst u kojem su priče nastale, greške neću ispravljati, već ću ih prenijeti onako kako pišu u bilježnici.
Počet ću sa jednom domaćom zadaćom bez naslova...

Bili su jednom dva hrčka. Jedan je bio Hrčak, a drugi Smrčak. Odlučili su jednog dana otvoriti pekaru. U pekari bi pekli ukusne pogačice. Tako i otvoriše pekaru. Dogovorili su se ko če peči a ko mjesiti. Dogovorili su se tako da Hrčak mjesi a Smrčak peče. Dok su oni pekli kruh divan miris se širio po prostoriji. Mnogi hrčci su čekali da se ispeku pogače i za to vrijeme udisali divan miris.
Navećer kada su se umorili otišli su spavat i kruh koji su bili spekli stavili su u smočnicu. Ujutro kada su se probudili htjeli su da počnu prodavati kruh. Kruha nije bilo.
Tada su ispekli još lijepši kruh. Odlućili su da stražare i da vide ko im krade kruh. Pred zoru su malo zadrijemali, a kada su se probudili kruha više nije bilo.
Ponovno su ispekli kruh i stražarili. Ovoga puta nisu zadrjemali. Pred zoru su vidjeli mačka kako slasti njihov kruh. Brzo su mačku zaljepili pomoću ljepila rep za pod. Kada je mačak vidio da je u zamci počeo je skakati. Smrčak mu je podrezao rep a on je pobjegao ko munja. Više se nije vratio.

Kako uočiti ekonomsku krizu?

Ne treba puno mudrosti za primijetiti da je i Hrvatska, kao i većina svijeta, dobro zagazila u ekonomsku krizu. Dovoljno je poslušati vijesti sa radija, televizije ili pročitati novine i vidjeti neki od oblika, meni osobno vrlo smiješne fraze "negativan gospodarski rast". I sad me postojanje ovakvog očitog proturječja nasmije, premda mi osmjeh brzo nestane kada se sjetim da iza takvih besmislenih fraza stoje ljudi koji su ostali bez posla. Izgleda da su riječi Harrya S. Trumana i danas jednako primjenjive:
"Recession is when your neighbor loses his job; depression is when you lose yours."

Postoji, međutim, niz provjerenih pokazatelja, koji daju sliku "zdravlja" gospodarstva i postojanja eventualne krize. Pod pokazateljima ne mislim na dosadne stvari kao stopa rasta GDP-a ili odnos pokrića kamata ili neki od sličnih indeksa, već na recimo...

1. Definitivno najpoznatiji od takvih pokazatelja je takozvani "Lipstic index" koji govori da sa dolaskom lošijih ekonomskih vremena žene kupuju više ruža za usne. Logika iza toga bila bi da se ne troši na skupe stvari kao haljine i cipele već se izlaz nalazi u jeftinijoj šoping terapiji. Znajući za ovaj indeks, kupio sam svojoj supruzi ruž za usne kako bih joj i na taj način dao do znanja da dolazi kriza i moramo štedjeti. Čini mi se, međutim, da je to kao da upalim hlađenje na klimi u nadi da bi sunce moglo zapržiti kroz ovu predproljetnu hladnoću.

2. Drugi zanimljivi indikator je broj dizalica (kranova) po gradu. Ovdje je objašnjenje prilično jasno, broj kranova pokazuje građevinsku aktivnost, a građevina je jedan od sektora prilično osjetljivih na ekonomska kretanja. Dakle kad vidite čovjeka koji hoda po gradu i samo gleda gore moguća su dva objašnjenja. Prvo je, naravno, da je to ekonomist iz Zavoda za statistiku koji vrši preliminarna terenska istraživanja. Drugo objašnjenje je da je to depresivna osoba. Poznato je, naime, da uzročno-posljedična veza između osjećaja i govora tijela može ići u oba smjera. Isto kako osjećaje manifestiramo govorom tijela možemo ih donekle i promijeniti različitim držanjem. Tako će, na primjer, biti prilično teško misliti pozitivne misli dok sjednemo, stavimo glavu među koljena i rukama obuhvatimo noge (ajde dignite glavu i pustite noge, poslije ćete to probati). S druge strane, psihijatri ponekad svojim depresivnim pacijentima preporučuju brojanje satelitskih antena jer položaj glave uzdignute prema nebu smatraju svojevrsnom tjelesnom "barijerom" depresivnim razmišljanjima. Naravno, mi na Tomablizanac blogu smatramo da je još pozitivniji položaj na koljenima pogleda uprta gore, moleći se pred raspelom. No, idemo na slijedeći indikator...

3. Za ovaj idući pokazatelj nisam siguran koliko je primjenjiv kod nas. Broj nezaposlenih arheologa je, prema nekima, također pokazatelj krize. Ova činjenica vezana je na prethodnu, odnosno na općenitu građevinsku aktivnost. Naime, većina arheologa (barem pišu da je tako vani) radi za građevinske firme, koje prilikom početnog iskopa pozovu arheologa kako bi osigurali da se eventualno otkriće zaštiti i izuzme sa gradilišta. O broju novih gradilišta ovisi i broj zaposlenih arheologa. Budući ja ne poznajem niti jednoga nezaposlenog arheologa jedino što mogu reći jest da je kriza obična izmišljotina... doduše, ne poznajem niti jednog zaposlenog arheologa, ali u dobroj staroj ekonomsko-znanstvenoj tradiciji, da bi se došlo do zanimljivih zaključaka ponekad se određene činjenice jednostavno treba zanemariti.

4. Neki ekonomisti zaokupljaju se promatranjem koliko su pune vrećice ljudi koji izlaze iz šoping centara. Oni tvrde da prazne vrećice znače i prazne novčanike i ljude koji su u dućane došli samo razgledati. Stoga, kada slijedeći put izlazite iz dućana sa rukama punim natovarenih vrećica, a neki proćelavi čovjek vas promatra, utrpajte mu vrećice i zamolite ga da vam pomogne ponijeti ih. Učinit ćete dobro djelo svojim umornim rukama, ekonomistu kojeg ćete razveseliti i cjelokupnom gospodarstvu Hrvatske koje se povodi za stručni analizama poduprtim teškim ekonomskim činjenicama 3 litre mlijeka, dvije kile krumpira i dvije štruce kruha...

Tehnički problemi

UPDATE (09.03.2008., 10:45): Problemi su se na misteriozan način riješili. Da li je to povezano sa kišom koja je upravo počela padati? Hmmm?

Trenutno imamo tehničkih problema sa blogom. Kao što primjećujete, uopće se ne prikazuju postovi. Do njih je, međutim, moguće doći izborom sa liste sa lijeve strane.
Svaka pomoć i savjet su dobrodošli!

Lice neba

Iskušavajući ga, zatraže da im pokaže kakav znak s neba. On im odgovori: "Uvečer govorite: 'Bit će vedro, nebo se žari.'...
Lice neba znadete rasuditi, a znakove vremena ne znate." (usp. Mt 16,1-3)

Nedjeljna blog preporuka 1

Odlučio sam svake (ili skoro svake) nedjelje predstaviti po jedan blog koji mi je zanimljiv. U nekoliko rečenica opisat ću tematiku bloga i stil pisanja te zašto preporučujem da ga pogledate.
Skoro svi blogovi bit će na engleskom jer na hrvatskom, po mojem mišljenju, ima vrlo malo blogova s tematikom koja je Marku i meni interesantna.
Marko je već predstavio jedan poznati blog u jednom od prvih postova na našem blogu, bio je to Father Z. na WDTPRS blogu. Nazovimo to preporukom broj 0.

(slika odavdje)
Ove nedjelje preporučujem da pogledate blog The New Liturgical Movement (Novi liturgijski pokret). Ovaj blog bavi se, kao što mu i ime kaže, liturgijom. Piše ga grupa stručnjaka iz različitih zemalja i različitih područja liturgije i crkvene umjetnosti. Pogledajte po arhivi i naći ćete široki spektar postova o ovim temama. Blog je pisan iz pozicije kontinuiteta s tisućljetnom tradicijom Katoličke Crkve. Posebnost ovog bloga su i izvrsne fotografije koje bez sumnje predstavljaju neke od najljepših fotografija vezanih uz katoličke obrede, arhitekturu i umjetnost.

"Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća?"

Riječi su ovo koje Isus izgovara na gori, a Matej ih zapisuje u glavi 5, retku 46. Nije lako niti zamisliti koliko je teško činiti dobro nekome tko nam je antipatičan, dok čovjek to ne proba.
Prosječnom čovjeku takve osobe antipatične su sa razlogom. Smatramo da su razmažene, pokvarene, nezahvalne, pohlepne ili nešto slično... da plastičnije prikažem meni jednu antipatičnu osobu za primjer ću uzeti ovu sliku


Zamislite, na primjer da vam ova mlada dama sparkira svoj rozi auto ispred nosa, na parkirno mjesto koje ste vi čekali da se oslobodi. Uzmimo dalje za primjer, da išeće van iz auta naizgled niti primjećujući da vi postojite.
Neki ljudi u takvim situacijama nažalost rade ovakve ili još gore stvari.
Pravi izbor za svakoga bio bi, naravno, produžiti dalje, ali katolik dok traži parking na drugom mjestu neće psovati u bradu i vulgarno gestikulirati prema mladoj dami. On će se sjetiti riječi svetog Josemarie Escrive "In laetitia, nulla dies sine cruce!" - S dušom ispunjenom radošću, nijedan dan bez križa. Ok, ne moraju to baš biti doslovno te riječi, ali ako se onako uzrujani i ljuti prekrižimo i prihvatimo ovaj događaj kao prigodu za mrtvljenje, onda radimo ono na što nas je Isus pozvao: činimo toj nama nesimpatičnoj osobi dobro djelo. Kroz takve i mnoge slične prigode tijekom dana mi možemo odlučiti biti slični Kristu i prihvatiti svoj križ. Jer nisu križ samo velike teškoće kao bolest ili smrt. Križ su i sve one "sitnice" koje mogu biti prigoda za svađu, nezadovoljstvo ili psovku... ali ove korizme možemo zajedno reći NE, možemo reći
NE,
NEĆU SE DATI ISPROVOCIRATI.
Uzet ću ovaj trenutak i prikazati ga Bogu kao mrtvljenje.
I, prijatelju, možeš biti siguran da će ti Bog dati snagu da prihvatiš taj križ i dat će ti milost i radost i blagoslov.

Sve ovo, naravno, ne znači da ne možemo taj "rozi" auto u prolazu pošpricati sa blagoslovljenom vodom koju držimo u gepeku!