Priće iz davnine

Da, da, znam da se piše priče, a ne priće, ali ove priče iz davnine sam napisao ja. Dok sam išao u treći B razred osnovne škole svoje školske radove i domaće zadaće pisao sam u jednu malu zelenu bilježnicu sa crtama. Sada, devetnaest godina kasnije, ovo blago pukim slučajem je pronašla moja majka u jednoj od kutija naslaganih u podrumu.
Mene je iznimno razveselilo ono što je u ovoj zelenoj bilježnici sa crtama te sam odlučio podijeliti sa vama neke od tih priča. Imao sam velike sreće što je moja nastavnica P. naglasak polagala na zanimljivost radnje i pouku koju možemo iz nje izvući, a manje na pravopis i gramatiku. Da je bilo obratno vjerojatno bih bio među šesnaest posto Hrvata koji nemaju završenu osnovnu školu. Kako bih bolje dočarao kontekst u kojem su priče nastale, greške neću ispravljati, već ću ih prenijeti onako kako pišu u bilježnici.
Počet ću sa jednom domaćom zadaćom bez naslova...

Bili su jednom dva hrčka. Jedan je bio Hrčak, a drugi Smrčak. Odlučili su jednog dana otvoriti pekaru. U pekari bi pekli ukusne pogačice. Tako i otvoriše pekaru. Dogovorili su se ko če peči a ko mjesiti. Dogovorili su se tako da Hrčak mjesi a Smrčak peče. Dok su oni pekli kruh divan miris se širio po prostoriji. Mnogi hrčci su čekali da se ispeku pogače i za to vrijeme udisali divan miris.
Navećer kada su se umorili otišli su spavat i kruh koji su bili spekli stavili su u smočnicu. Ujutro kada su se probudili htjeli su da počnu prodavati kruh. Kruha nije bilo.
Tada su ispekli još lijepši kruh. Odlućili su da stražare i da vide ko im krade kruh. Pred zoru su malo zadrijemali, a kada su se probudili kruha više nije bilo.
Ponovno su ispekli kruh i stražarili. Ovoga puta nisu zadrjemali. Pred zoru su vidjeli mačka kako slasti njihov kruh. Brzo su mačku zaljepili pomoću ljepila rep za pod. Kada je mačak vidio da je u zamci počeo je skakati. Smrčak mu je podrezao rep a on je pobjegao ko munja. Više se nije vratio.