Stara kuća je imala puno prozora, a na samo jedan su slijetali golubovi. Slijetali su jer im je tu bila hrana. Teta Zlata je hranila golubove. Ali kada je bila na moru prozor je ostao prazan. Poneki bi golub sletio na prozor ali na njemu nije bilo hrane. Jednog dan Zvonko je odapeo pračku na goluba koji je stajao na prozorskom podbolju. Golub odleti, a prozor se razbije. Zvonko sakrije pračku. Bilo mu je žao. Vratila se teta Zlata sa mora i donjela školjku. Začuje zvuk glasovira i pomisli da su lopovi u kući. Teta Zlata otvori vrata i vidi golube kako hodaju po glasoviru. Nasmije se i reče: gle glazbenici. Onda usklikne: razbijen prozor!
Nazove teta Zlata Zvonka. Onda kaže: zravo Zvonkiču, donjela sam ti školjku. Zvonko se zaprepasti. Teta Zlata zapita je li mu šta poznato o prozoru?
On je mučao neke riječi. Teta Zlati bude žao dječaka pa izmisli oluju i kaže: plašila sam se da če oluja razbiti prozor i dogodilo se. Jurnu Zvonko niz stube do tete Zlate.
Zagrli ju i ispriča se, a ona mu u đep gurne školjku.
Kako to da se ja niceg od toga ne sjecam, a pogotovo ne da si bio tako literarno nadaren? Pa sjedili smo u istoj klupi u 3. razredu, zar ne?
OdgovoriIzbrišiValjda ti je teski zivot blokirao kreativnost :-)
O ne ne dragi brate, moj disciplinirani život pod zapovjedništvom starijeg brata blizanca je poticao tu kreativnost u trećem razredu.
OdgovoriIzbrišiBudući je olabavio bratski nadzor olabavila je i kreativnosti :)