Hitler ga se bojao, a pokojni papa Pio XII. nazvao ga je "Naučitelj Crkve iz dvadesetog stoljeća". Kroz više od šest desetljeća, Dietrich von Hildebrand - filozof, duhovni pisac i borac protiv nacizma - vodio je filozofske, religijske i političke grupe, držao predavanja po čitavoj Europi i Amerikama i objavio više od trideset knjiga i mnogo više članaka. Njegov utjecaj bio je jako rasprostranjen i održao se i do današnjih dana.
Iako je von Hildebrand bio dubok i originalan mislilac o temama koje su obuhvaćale čitav spektar ljudskih interesa, ipak je, u svojim predavanjima i tekstovima, instinktivno izbjegavao ekstravagantne spekulacije i zamršene teorije. Umjesto toga pokušavao je osvijetliti narav i značenje naizgled svakodnevnih elemenata ljudske egzistencije koje je lako krivo razumjeti i prečesto ih se uzima zdravo za gotovo. Zato se većina von Hildebrandove filozofije bavi ljudskom osobom, njezinim nutarnjih etičkim i afektivnim životom te odnosima koji bi trebali postojati između osobe i svijeta u kojem se nalazi.
Von Hildebrandovo porijeklo učinilo ga je jedinstveno kvalificiranim da proučava ove teme. Rođen je u prelijepoj Firenci godine 1889. kao sin slavnog njemačkog kipara, Adolfa von Hildebranda. U to je vrijeme dom von Hildebrandovih bio središte umjetnosti i kulture, posjećivali su ga najveći europski umjetnici i glazbenici toga vremena. Poznanstvo mladog Dietricha s ovim vitalnim, kreativnim ljudima pojačalo je njegov žar za životom.
U Firenci je von Hildebrand bio okružen ljepotom - silna prirodna ljepota firentinskog krajolika i bogata ljepota umjetničkog blaga koje joj je namrla renesansa. Svo je to firentinsko ozračje prožimao katolicizam: u umjetnosti, u arhitekturi, u svakodnevnom životu ljudi. Ove rane godine u Firenci potaknule su u mladom von Hildebrandu strastvenu ljubav prema istini, dobroti, ljepoti i kršćanstvu.
Kako je odrastao, razvio je duboku ljubav prema filozofiji, učeći pod vodstvom nekih od najvećih njemačkih filozofa 20. stoljeća, uključujući Edmunda Husserla, Maxa Schelera i Adolfa Reinacha. Obrativši se na katoličku vjeru 1914., von Hildebrand je poučavao filozofiju mnogo godina na Sveučilištu u Münchenu.
No, ubrzo nakon kraja prvog svjetskog rata, nacizam je zaprijetio njegovoj voljenoj južnoj Njemačkoj. Svojom karakterističnom pronicljivošću , von Hildebrand je odmah razlučio njegovu suštinsku zloću. Od najranijih dana, gromoglasno je optuživao nacizam u svojim člancima i govorima diljem Njemačke i ostatka Europe.
Izjavivši da nije sprema nastaviti živjeti u zemlji kojom upravlja kriminalac, von Hildebrand je sa žaljenjem napustio svoju rođenu Njemačku i otišao u Austriju gdje je nastavio poučavati filozofiju (na Sveučilištu u Beču) i boriti se protiv nacista s još većim žarom, osnovavši i izdavajući godinama istaknute antinacističke novine Christiche Ständestaat.
Ovo je razljutilo i Heinricha Himmlera i Adolfa Hitlera koji su bili odlučni u namjeri da ušutkaju von Hildebranda i ugase njegove antinacističke novine. Izdane su naredbe da se na njega izvrši atentat u Austriji, ali je von Hildebrand izbjegao ubojice i, zahvaljujući švicarskoj putovnici, uspio pobjeći iz zemlje upravo kada je pala pred nacistima.
Tipična je odlika von Hildebranda da je, i dok je bio usred ove po život opasne borbe protiv nacista, zadržao svoj duboki duhovni život i tijekom tog vremena napisao jedno od svojih najznačajnijih djela, uzvišeni i od mnogih hvaljeni duhovni klasik, Preobražaj u Kristu.
Izbjegavši iz Austrije, von Hildebranda su progonili kroz mnoge zemlje i na koncu je preko Francuske, Španjolske, Portugala i Brazila završio 1940. u Americi.
Potpuno siromašna u New Yorku, nakon herojske borbe protiv nacista, von Hildebranda je zaposlilo Sveučilište Fordham kao profesora filozofije i ondje je predavao do mirovine. Mnoga od njegovih najboljih djela napisana su tijekom tog vremena te nakon umirovljenja. Umro je 1977. u New Rochelleu, država New York.
Dietrich von Hildebrand bio je upečatljiv po svom britkom intelektu, iznimnoj originalnosti, golemoj produktivnosti, velikoj osobnoj hrabrosti, dubokoj duhovnosti i intenzivnoj ljubavi prema istini, dobroti i ljepoti. Ove rijetke kvalitete učinile su da Dietrich von Hildebrand bude jedan od najvećih filozofa i najmudrijih ljudi dvadesetog stoljeća.
Prethodni životopis Dietricha von Hildebranda, kao i izvadak koji slijedi donosim u vlastitom prijevodu iz knjige "Trojanski konj u gradu Božjem" (Trojan Horse in the City of God) koja je izdana 1967., dakle neposredno nakon završetka drugog vatikanskog sabora. Rastakanje vjere, nauka i bogoslužja koje je von Hildebrand u ovom djelo izvrsno predvidio i opisao pokazuje, kad se iz ove naše današnjice osvrnemo unatrag, koliko je njegov govor bio proročki i koliko malo su "progresivni" katolici slušali ovaj glas razuma. Inače, Dietricha von Hildebranda spomenuo sam i u podužem postu o tradicionalnoj latinskoj misi jer argumenti koje je iznio u obranu latinske mise u svome članku The Case for Latin Mass vrijede jednako i danas.
Nekoliko tehničkih napomena. Izbacio sam sve fusnote iz teksta osim posljednje koja je dodana na samom kraju manjim slovima (a na tom mjestu je i u knjizi). Ostale fusnote tiču se većinom literaturnih referenci koje sam dodao kao linkove na prikladnim mjestima. Dodao sam i linkove uz neke riječi i pojmove gdje sam mislio da bi mogle poslužiti čitaocu. Podnaslovi su autorovi i pripomažu boljem razumijevanju i strukturiranju teksta. Ostavio sam velika početna slova u riječima u kojima ih je i autor koristio (primjerice Misa) osim u slučaju kada to izričito ne bi bilo u skladu s hrvatskim pravopisom.
Na kraju ovog uvoda zahvaljujem se prijatelju koji mi je darovao knjigu Troyan Horse in the City of God, a o njemu i njegovom djelovanju sigurno ćete jednom čitati i na ovom blogu.
Uloga ljepote u religijiIako je von Hildebrand bio dubok i originalan mislilac o temama koje su obuhvaćale čitav spektar ljudskih interesa, ipak je, u svojim predavanjima i tekstovima, instinktivno izbjegavao ekstravagantne spekulacije i zamršene teorije. Umjesto toga pokušavao je osvijetliti narav i značenje naizgled svakodnevnih elemenata ljudske egzistencije koje je lako krivo razumjeti i prečesto ih se uzima zdravo za gotovo. Zato se većina von Hildebrandove filozofije bavi ljudskom osobom, njezinim nutarnjih etičkim i afektivnim životom te odnosima koji bi trebali postojati između osobe i svijeta u kojem se nalazi.
Von Hildebrandovo porijeklo učinilo ga je jedinstveno kvalificiranim da proučava ove teme. Rođen je u prelijepoj Firenci godine 1889. kao sin slavnog njemačkog kipara, Adolfa von Hildebranda. U to je vrijeme dom von Hildebrandovih bio središte umjetnosti i kulture, posjećivali su ga najveći europski umjetnici i glazbenici toga vremena. Poznanstvo mladog Dietricha s ovim vitalnim, kreativnim ljudima pojačalo je njegov žar za životom.
U Firenci je von Hildebrand bio okružen ljepotom - silna prirodna ljepota firentinskog krajolika i bogata ljepota umjetničkog blaga koje joj je namrla renesansa. Svo je to firentinsko ozračje prožimao katolicizam: u umjetnosti, u arhitekturi, u svakodnevnom životu ljudi. Ove rane godine u Firenci potaknule su u mladom von Hildebrandu strastvenu ljubav prema istini, dobroti, ljepoti i kršćanstvu.
Kako je odrastao, razvio je duboku ljubav prema filozofiji, učeći pod vodstvom nekih od najvećih njemačkih filozofa 20. stoljeća, uključujući Edmunda Husserla, Maxa Schelera i Adolfa Reinacha. Obrativši se na katoličku vjeru 1914., von Hildebrand je poučavao filozofiju mnogo godina na Sveučilištu u Münchenu.
No, ubrzo nakon kraja prvog svjetskog rata, nacizam je zaprijetio njegovoj voljenoj južnoj Njemačkoj. Svojom karakterističnom pronicljivošću , von Hildebrand je odmah razlučio njegovu suštinsku zloću. Od najranijih dana, gromoglasno je optuživao nacizam u svojim člancima i govorima diljem Njemačke i ostatka Europe.
Izjavivši da nije sprema nastaviti živjeti u zemlji kojom upravlja kriminalac, von Hildebrand je sa žaljenjem napustio svoju rođenu Njemačku i otišao u Austriju gdje je nastavio poučavati filozofiju (na Sveučilištu u Beču) i boriti se protiv nacista s još većim žarom, osnovavši i izdavajući godinama istaknute antinacističke novine Christiche Ständestaat.
Ovo je razljutilo i Heinricha Himmlera i Adolfa Hitlera koji su bili odlučni u namjeri da ušutkaju von Hildebranda i ugase njegove antinacističke novine. Izdane su naredbe da se na njega izvrši atentat u Austriji, ali je von Hildebrand izbjegao ubojice i, zahvaljujući švicarskoj putovnici, uspio pobjeći iz zemlje upravo kada je pala pred nacistima.
Tipična je odlika von Hildebranda da je, i dok je bio usred ove po život opasne borbe protiv nacista, zadržao svoj duboki duhovni život i tijekom tog vremena napisao jedno od svojih najznačajnijih djela, uzvišeni i od mnogih hvaljeni duhovni klasik, Preobražaj u Kristu.
Izbjegavši iz Austrije, von Hildebranda su progonili kroz mnoge zemlje i na koncu je preko Francuske, Španjolske, Portugala i Brazila završio 1940. u Americi.
Potpuno siromašna u New Yorku, nakon herojske borbe protiv nacista, von Hildebranda je zaposlilo Sveučilište Fordham kao profesora filozofije i ondje je predavao do mirovine. Mnoga od njegovih najboljih djela napisana su tijekom tog vremena te nakon umirovljenja. Umro je 1977. u New Rochelleu, država New York.
Dietrich von Hildebrand bio je upečatljiv po svom britkom intelektu, iznimnoj originalnosti, golemoj produktivnosti, velikoj osobnoj hrabrosti, dubokoj duhovnosti i intenzivnoj ljubavi prema istini, dobroti i ljepoti. Ove rijetke kvalitete učinile su da Dietrich von Hildebrand bude jedan od najvećih filozofa i najmudrijih ljudi dvadesetog stoljeća.
***
Prethodni životopis Dietricha von Hildebranda, kao i izvadak koji slijedi donosim u vlastitom prijevodu iz knjige "Trojanski konj u gradu Božjem" (Trojan Horse in the City of God) koja je izdana 1967., dakle neposredno nakon završetka drugog vatikanskog sabora. Rastakanje vjere, nauka i bogoslužja koje je von Hildebrand u ovom djelo izvrsno predvidio i opisao pokazuje, kad se iz ove naše današnjice osvrnemo unatrag, koliko je njegov govor bio proročki i koliko malo su "progresivni" katolici slušali ovaj glas razuma. Inače, Dietricha von Hildebranda spomenuo sam i u podužem postu o tradicionalnoj latinskoj misi jer argumenti koje je iznio u obranu latinske mise u svome članku The Case for Latin Mass vrijede jednako i danas.
Nekoliko tehničkih napomena. Izbacio sam sve fusnote iz teksta osim posljednje koja je dodana na samom kraju manjim slovima (a na tom mjestu je i u knjizi). Ostale fusnote tiču se većinom literaturnih referenci koje sam dodao kao linkove na prikladnim mjestima. Dodao sam i linkove uz neke riječi i pojmove gdje sam mislio da bi mogle poslužiti čitaocu. Podnaslovi su autorovi i pripomažu boljem razumijevanju i strukturiranju teksta. Ostavio sam velika početna slova u riječima u kojima ih je i autor koristio (primjerice Misa) osim u slučaju kada to izričito ne bi bilo u skladu s hrvatskim pravopisom.
Na kraju ovog uvoda zahvaljujem se prijatelju koji mi je darovao knjigu Troyan Horse in the City of God, a o njemu i njegovom djelovanju sigurno ćete jednom čitati i na ovom blogu.
***
Esteticizam je izopačeni pristup ljepoti
Esteticizam je izopačenje pristupa ljepoti. Esteta uživa u lijepim stvarima kao što bi netko uživao u dobrom vinu. Ne pristupa im s poštovanjem i razumijevanjem njihove vlastite vrijednosti koja bi zahtijevala prikladan odgovor, nego jedino kao izvor subjektivnog zadovoljstva. Čak i ako on ima profinjen ukus i izniman je znalac, pristup estete nikako ne odaje priznanje naravi ljepote.
On je, prije svega, ravnodušan prema svim ostalim vrijednostima koje mogu biti prisutne u predmetu. Koja god bila tema neke situacije, on na nju gleda isključivo s gledišta vlastitog estetskog zadovoljstva ili užitka. Njegova pogreška ne leži u prenaglašavanju vrijednosti ljepote, već u zanemarivanju ostalih fundamentalnih vrijednosti - prije svega, moralnih vrijednosti.
Dobra treba cijeniti u skladu s njihovom vrijednošću
Pristupiti nekoj situaciji s gledišta koje ne odgovara njezinoj objektivnoj temi je uvijek veliko izopačenje. Primjerice, izopačeno je da čovjek pristupi ljudskoj drami koja poziva na suosjećanje, sućut i pomoć kao da je to samo predmet psihološkog proučavanja. Tako učiniti od znanstvene analize jedino stanovište u svakom pristupu ne samo da je izrazito neobjektivno, nego čak i odbojno; time se ne uvažava te poništava objektivna tema. Osim što zanemaruje sva ostala gledišta osim "estetskog" i sve ostale teme osim ljepote, esteta također izobličuje pravu narav ljepote u njezinoj dubini i raskoši. Kao što smo pokazali u drugim knjigama, svako idoliziranje dobra nužno onemogućuje razumijevanje njegove prave vrijednosti. Najveće i najvjerodostojnije uvažavanje dobra moguće je samo ako ga vidimo na njegovom objektivnom mjestu u Bogom danoj hijerarhiji bitka.
Poštovanje treba povećavati ljubav prema ljepoti
Ako bi netko odbio ići na Misu jer je crkva ružna ili glazba osrednje kvalitete, bio bi kriv zbog esteticizma, jer bi zamijenio religiozno gledište estetskim. Ali, upravo je suprotnost esteticizmu cijeniti veliku funkciju ljepote u religiji, shvaćati i legitimnu ulogu koju treba imati u obredu i želju religioznih ljudi da ulože najveću ljepotu u sve stvari koje se tiču štovanja Boga. Ovo ispravno vrednovanje ljepote je zapravo prirodni izdanak štovanja, ljubavi prema Kristu, sam čin klanjanja.
Ljepota se ne protivi evanđeoskom siromaštvu
Nažalost, neki katolici danas tvrde da je ova želja da se obred obdari ljepotom u suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom. Izgleda da ovu tešku pogrešku podstiču osjećaji krivnje zbog ravnodušnosti prema društvenim nepravdama i zanemarivanja legitimnih traženja siromaha. U ime evanđeoskog siromaštva nam se, onda, govori da crkve trebaju biti ogoljene, jednostavne, lišene svih nepotrebnih ukrasa.
Katolici koji ovo predlažu brkaju evanđeosko siromaštvo s prozaičnim, jednoličnim karakterom našeg modernog svijeta. Izgubili su iz vida činjenicu da je zamjena ljepote komforom i luksuzom koji on često povlači za sobom mnogo više u suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom no što bi ljepota, čak i u svojim najbujnijim oblicima, ikada mogla biti. Funkcionalistički pojam toga što je suvišno je vrlo neodređen, puki izdanak utilitarizma. Proturječi riječima našeg Gospodina: "Ne živi čovjek samo o kruhu."
U knjizi Novi toranj babilonski pokušali smo pokazati da je sva kultura preobilan dar, nešto što se mora činiti suvišnim utilitarističkom umu. Ali, Bogu hvala, to nije bio stav Crkve i vjernika kroz stoljeća. Sveti Franjo, koji je u vlastitom životu prakticirao evanđeosko siromaštvo do krajnosti, nikad nije tvrdio da crkve trebaju biti suhoparne, ogoljene i bez ljepote. Baš naprotiv, crkva i njezin oltar za njega nikad nisu mogli biti previše lijepi. Isto se može reći i za župnika arškog, svetog Ivana Vianneyja.
Luksuz je u sukobu s evanđeoskim siromaštvom
Dolazi do besmislenog paradoksa kada se, u ime evanđeoskog siromaštva, umjetnički najdragocjenije crkve ruše i zamjenjuju - uz velike troškove - prozaičnim i ogoljenim crkvama. Nije ljepota i sjaj crkve, kuće Božje, u neskladu s duhom evanđeoskog siromaštva i ne sablažnjava ona siromahe, nego nepotrebni luksuz i komfor koji su danas tako rašireni. Ako se klerici žele vratiti evanđeoskom siromaštvu, trebali bi uvidjeti da u zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke upravo kler posjeduje najelegantnije automobile, najbolje kamere, najnovije televizijske uređaje. Mnogo pića i pušenja je sigurno u suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom, a zasigurno ne ljepota i sjaj crkava.
S jedne strane se tvrdi da bi crkve trebale biti ogoljene, a s druge strane se u župama i na kampusima katoličkih sveučilišta grade ružne zgrade za društvena okupljanja obdarene svakom vrstom nepotrebnog luksuza; i sve to čini se u ime društvene brige i zajedničarskog duha. Čak se i u samostanima događaju slične promjene. Ova nova zdanja ne samo da se protive evanđeoskom siromaštvu, nego upravo odišu izrazito svjetovnom atmosferom. Udobni naslonjači i debeli tepisi imaju nezdravu mekoću. Ove zgrade znalački sjedinjuju tri negativne osobine: skupoću (koja je u direktnoj suprotnosti s evanđeoskim siromaštvom), ružnoću i poziv na ugađanje samome sebi koji predstavlja degeneriranost koja prijeti čovjeku u našem dobu.
Liturgija treba stvoriti sveto ozračje
Ponekad argumenti za ikonoklazam dolaze iz drugog smjera. Povremeno se može čuti svećenike koji tvrde da je Sveta Misa nešto apstraktno i da zato crkve, a posebice oltar, trebaju biti ogoljene. No, u stvari, Sveta Misa je nevjerojatno otajstvo koje nadilazi naše razumsko shvaćanje, ali ni u kojem smislu nije nešto apstraktno.
Apstraktno je specifično nešto racionalno i u suprotnosti je s realnim, konkretnim, individualnim. Svijet nadnaravnog, stvarnost koja je objavljena, nadilazi svijet racionalnog, ali to ne povlači oprečnost realnome ili konkretnome. Naprotiv, to je krajnja, apsolutna, iako nevidljiva, realnost. Misa je zato utjelovljena konkretna realnost jer je sam Krist istinski prisutan.
Moć i životni učinak svete Liturgije ukorijenjeni su upravo u tome što ona nije ni na koji način apstraktna i obraća se ne samo našoj intelektualnoj ili goloj vjeri, već govori čitavoj ljudskoj osobi na nebrojene načine. Ona uranja vjernika u u sveto ozračje Kristovo kroz svetu ljepotu i raskoš crkava, kroz boju i ljepotu ruha, kroz stil svog jezika i uzvišenu glazbu gregorijanskih napjeva.
Oblik Liturgije treba odražavati njezinu važnost
Ponekad progresivni katolici tvrde da se oni koji se bore protiv modernog ikonoklazma brinu oko "nebitnog".
Uistinu, nije suštinski bitno da crkva u kojoj se slavi Sveta Misa i u kojoj vjernici primaju Svetu Pričest bude lijepa. Jedino su riječi po kojima se događa pretvorba (transupstancijacija) bitne. Ako se misli na ovo, onda ne možemo imati primjedbi. Ali ako se pod nebitnim misli "beznačajno", ako se smatra da su stvari poput ljepote crkve, Liturgije i glazbe nevažne, onda je ova optužba izrazito pogrešna jer postoji duboki odnos između biti nečega i njegova prikladnog izražaja. Ovo je posebno istinito za Svetu Misu.
Način na koji se ovo otajstvo predstavlja, njegov vidljivi izgled, igra određenu ulogu koja ne može biti predmet proizvoljnih promjena usprkos činjenici da je stvar koja se izražava neusporedivo važnija od njezinog izražaja. Iako je stvarna tema Mise posadašnjenje otajstva Kristove žrtve na Križu i otajstvo Euharistije, veliku važnost treba ipak pridati i svetom ozračju koje je rezultat riječi, djelovanja, prateće glazbe te crkve u kojoj se sve to zbiva. Za nijednu od ovih stvari ne može se smatrati da ima samo estetsko značenje.
Za razliku od svih gnostičkih omalovažavanja materije i vanjskog izražaja, izričito je kršćansko načelo da duhovni stavovi trebaju naći primjereni izražaj u držanju našeg tijela, našim pokretima i stilu naših riječi. Čitava je Liturgija prožeta ovim načelom. Analogno, prostorija ili zgrada u kojoj se odvijaju svečane i svete stvari treba zračiti ozračjem koje tim stvarima pristaje. Svakako da stvarnost ovih otajstava nije povrijeđena ako im izražaj nije prikladan. Ali postoji definitivna vrijednost u tome da im se dadne prikladan izražaj.
Ljepota podiže naše duše Bogu
Koliko je, dakle, pogrešno smatrati da bi nam ljepota crkve i Liturgije mogla odvratiti pažnju i odvući nas od stvarne teme liturgijskih otajstava prema nečemu površnom! Oni koji galame da crkva nije muzej i da je uistinu pobožan čovjek ravnodušan prema takvim sporednim stvarima, samo pokazuju svoju sljepoću prema velikoj ulozi koju igra prikladan (i lijep) izražaj. U konačnici je to sljepoća prema ljudskoj naravi. Iako tvrde da su "egzistencijalne", te osobe ostaju vrlo apstraktne. Zaboravljaju da istinska ljepota sadrži specifičnu Božju poruku koja podiže naše duše. Kako je rekao Platon: "Kad opazi ljepotu, našoj duši rastu krila."
Usto, sveta ljepota povezana s Liturgijom nikada ne tvrdi da je tematska, kao u umjetničkom djelu; radije, ona kao izražaj ima službeničku ulogu. Nimalo ne zamračujući ili zamijenjući religijsku temu Liturgije, ona joj pomaže da još jasnije zasja.
Ljepota ima vrijednost čak i kad nije suštinski bitna
Vrijednost nije sinonim za neophodnost. Osnovni principi preobilnosti u svemu stvorenju i svoj kulturi očituje se upravo u vrijednostima koje nisu neophodne za određeni cilj ili temu. Ljepota prirode nije neophodna za prirodni okoliš, jednako kao što ljepota arhitekture nije neophodna za naš život. Ali vrijednost ljepote u prirodi i arhitekturi nije umanjena time što je čisti dar, koji preobilno nadilazi samu korisnost.
Stoga, ljepota ima vrijednost ne samo kad je tema (kao u umjetničkom djelu), nego također kad ima samo službeničku funkciju za neku drugu temu. Naglasiti da Liturgija treba biti lijepa ni u kojem slučaju ne znači da religiju bojamo estetičkim pristupom. Čežnja za ljepotom u Liturgiji jednostavno izrasta iz osjećaja specifične vrijednosti koja leži u prikladnosti takvog izražaja.
Sveta ljepota promiče naše posvećenje
Ljepota i sveto ozračje Liturgije nisu samo dragocjeni i vrijedni sami po sebi (kao odgovarajući izražaji bogoštovnih čina), nego su i vrlo važni za razvoj vjerničkih duša. Mnogo puta se u liturgijskim pokretima naglašavala činjenica da sladunjave molitve i pjesme izobličuju religiozni duh vjernika; obraćajući se centrima u čovjeku koji su vrlo daleko od religioznog, one ga uvlače u ozračje koje zamračuje i zamućuje Kristovo lice. Sveta ljepota je zato od velikog značenja za formiranje ispravnog duha vjernika.
U knjizi Liturgija i osobnost detaljno promatram duboku ulogu koju Liturgija ima u našem posvećenju, unatoč tome što je prava tema Liturgije zapravo štovanje Boga. U Liturgiji hvalimo i zahvaljujemo Bogu; sudionici smo Kristove žrtve i molitve. Pozivajući nas da se s Kristom molimo Bogu, Liturgija igra temeljnu ulogu u našoj preobrazbi u Krista. Ova uloga nije ograničena samo na nadnaravni dio Liturgije, već se tiče i njezinog oblika, svete ljepote utjelovljene u riječima i glazbi Svete Mise ili Božanskog Časoslova. Previđanje ove činjenice je znak velike primitivnosti, mediokriteta i nedostatka realizma.
Za svjetovnu umjetnost i glazbu nema mjesta na Misi
Jedan od velikih ciljeva liturgijskih pokreta bio je zamijena neprikladnih molitvi i himana svetim tekstovima službenih liturgijskih molitvi i gregorijanskim napjevima. No, danas smo svjedoci sakaćenja tog liturgijskog pokreta jer mnogi pokušavaju uzvišeni latinski tekst Liturgije zamijeniti prijevodima na žargonski narodni jezik. Čak i samu Liturgiju mijenjaju po volji kako bi je "prilagodili našem vremenu". Gregorijansko pjevanje zamijenjuje se u najboljem slučaju osrednjom glazbom, a u najgorem jazzom ili rock and rollom. Takve groteskne zamijene zastiru Kristov duh nemjerljivo više od prijašnjih sentimentalnih tipova pobožnosti.
Takve su pobožnosti sigurno bile neprikladne, ali jazz ne samo da nije prikladan, nego je upravo proturječan svetom ozračju Liturgije. To je više od izobličenja; takva glazba povlači ljude u izrazito svjetovno ozračje. Ona se obraća nečemu u ljudima što ih čini gluhe za Kristovu poruku.
Crkve trebaju imati sveto ozračje
Čak i kad je sveta ljepota zamijenjena, ne profanom vulgarnošću, nego neutralnim apstrakcijama, to ima ozbiljne posljedice na vjernički život. Jer, kao što smo već spomenuli, katolička Liturgija ističe se svojom privlačnošću prema čitavoj ljudskoj osobnosti. Vjernike u Kristov svijet ne privlači samo njihova vjera ili strogi simboli. U taj viši svijet privlači ih i ljepota crkve, sveto ozračje, krasota oltara, ritam liturgijskih tekstova i uzvišenost gregorijanskih napjeva ili druge uistinu sakralne glazbe - primjerice, misa Mozarta ili Bacha. Čak i miris tamjana ima svrsishodnu ulogu u ovom smislu. Upotreba svih kanala koji nas mogu uvesti u svetište je istinski realistična i istinski katolička. Ona je zaista egzistencijalna i znatno nam pomaže da uzdignemo svoja srca.
Drugi vatikanski sabor je favorizirao latinsku misu
Iako je istina da pastoralni razlozi mogu učiniti upotrebu narodnog jezika poželjnom, ipak latinska Misa (bilo kao tiha Misa, dijaloška Misa ili, pogotovo, pjevana Misa s gregorijanskim napjevima) ne smije nikad biti napuštena. Ne radi se o tome da bi se latinskoj Misi ostavilo određeno mjesto kroz vrijeme koje je potrebno da se svi vjernici priviknu na Misu na narodnom jeziku. Kao što Konstitucija o svetoj Liturgiji jasno veli, narodni jezik je dopušten, ali latinska Misa i gregorijansko pjevanje zadržavaju svoju puni značaj.
To je bila i nakana motuproprija svetog Pija X. koji je rekao da jedinstveno sveto ozračje latinske Mise, kao i gregorijanskog pjevanja, trebaju oblikovati pobožnost vjernika. Stoga, zahtijevi mnogih katolika i Una Voce pokreta nisu usmjereni protiv upotrebe narodnog jezika, nego protiv rastućeg uklanjanja latinske Mise i gregorijanskog pjevanja. Oni samo traže da se Konstitucija o Liturgiji uistinu slijedi.
Liturgija nikada ne smije biti sekularizirana
Pa ipak neki katolici izražavaju danas svoju želju za promjenom vanjske forme Liturgije koju bi željeli prilagoditi stilu života našeg doba u kojemu je uklonjeno sveto. Takva želja nagoviješta sljepoću prema naravi Liturgije kao i nedostatak poštovanja i zahvalnosti za uzvišene darove dvaju tisućljeća kršćanskog života. Ona otkriva smiješnu samouvjerenost i umišljenost jer se misli da tradicionalne forme mogu biti uklonjene da bi se napravilo mjesta za nešto bolje. Takva umišljenost posebno je nesrazmjerna kod onih koji optužuju Crkvu za "trijumfalizam". Oni s jedne strane smatraju da da je nedostatak poniznosti tvrdnja Crkve da Ona jedina posjeduje puninu božanske objave (mjesto da uvide kako je ova tvrdnja ukorijenjena u samoj prirodi Crkve i proistječe iz Njezine božanske misije). S druge strane, pokazuju besmislenu oholost kad smatraju da je naša moderna epoha nadmoćna nad prethodnima.
Danas možemo čuti protestne glasove da je, primjerice, izričaj Glorie i drugih djelova Mise prepun dosadnih izraza koji hvale i slave Boga, a trebao bi se baviti našim svakodnevnim životom. Vidi primjerice argumente za "relevantan" prijevod Mise u članku Garetha Edwardsa o modernom engleskom u Misi u časopisu America 115 (1966): 483-86. Takve besmislice ponovno otkrivaju koliko je u pravu bio Lichtenberg kada je rekao da bi majmun koji bi pročitao poslanice sv. Pavla, vidio vlastitu sliku kako se u njima odražava. Čovjek se pita hoće li nam naši moderni teolozi uskoro predstaviti novu verziju Očenaša, kao što je učinio Hitler. Očenaš očito naglašava apsolutno prvenstvo Boga koje je tako strano tipičnom modernom mentalitetu. Samo jedna molba ("Kruh naš svagdašnji daj nam danas") odnosi se na čovjekovo zemaljsko blagostanje. Ostatak molitve usmjeren je na Boga, Njegovo Kraljevstvo i našu vječnu dobrobit.
