Don Bosko govori – Kazna kao odgojno sredstvo

Iznijet ćemo nekoliko misli o kaznama, što ih je don Bosko u obliku savjeta dao svojim sinovima salezijancima.

— Odgovaram, — kaže svetac, — na vaše želje, što ste mi ih često izrazili, i dajem vam ove savjete i smjernice o tome, kako se ne biste trebali kajati poslije nepravilnog postupka, a osobito zato, da učinim dušama mladih ljudi, koje nam šalje Providnost, što moguće veće dobro. Primijenite ih, i ja vas uvjeravam, da će vas znatno pomagati u svetom i teškom poduzeću vjerskog, moralnog i intelektualnog odgoja mladeži.

Način, koga se moramo uopće držati, jest predusretni, a sastoji se bitno u tome, da volja naših pitomaca izvršuje naše zapovijedi bez i najmanjega vanjskoga pritiska. Tko odgaja na ovaj način, taj mora znati, da ne smije upotrebljavati prisilnih sredstava. Tu vrijedi samo nagovaranje i ljubav.

Ali treba priznati, da ljudska narav, koja je sklona zlu, mora gdjekad biti strogošću prisiljena, da vrši dužnost. Stoga držim potrebnim podsjetiti vas na neka načela, kojih ćete se morati držati, kad budete upotrebljavali ovo osjetljivo sredstvo.

Prije svega, ako uistinu želite dobro djeci i hoćete ih sklonuti, da vrše svoju dužnost, morate se neprestano sjećati, da zauzimate mjesto njihovih roditelja.

Budete li se smatrali drugim otcima mladeži, vi ćete osvojiti njihova srca i nikad ne ćete kazniti bez razloga i pravde. Ako gdjekad budete morali i kazniti, osjećat ćete vrlo dobro, da to radite samo zato, jer ste primorani vršiti svoju dužnost. Kada ćete upotrebiti ovo sredstvo? Koju vrst kazne morate prihvatiti? Tko je mora odrediti? Evo tri točke, koje želim s vama pretresati!

Treba kazniti istom, kad su iscrpljena sva druga sredstva

Koliko sam se puta, dragi moji, osvjedočio u svom dugom životu o mudrosti ovoga pravila!

Istina, mnogo je lakše razljutiti se, nego li sačuvati strpljivost, groziti se djetetu, nego li ga osvjedočiti, da je zastranilo. Našoj nestrpljivosti i našoj oholosti više se sviđa slomiti one, koji nam se opiru, nego li ih blago kazniti, toliko koliko je potrebno. Ljubav, koju vam preporučam, jest ona, koju je upotrebljavao sv. Pavao, kad je korio svoje novoobraćenike.

Koliko puta su ga vidjeli, gdje moli i zaklinje one krhke duše, koje su znale biti kojiput neposlušne, i njihova se revnost nije podudarala s njegovom!

Vođen ovim načelom preporučam svima ravnateljima naših kuća, da naši sinovi upotrebljavaju samo otčinsko kažnjavanje, i to samo posebice, u četiri oka. Nemojte nikad javno dijeliti ukore, osim ako treba spriječiti sablazan ili je popraviti, ako je već učinjena.

Ako vaša prva opomena ništa ne koristi, govorite o stvari s onim zavodskim poglavarem, koji ima utjecaja na krivca; a onda govorite o tom osobito s dragim Bogom. Htio bih, da u ovoj stvari salezijanac bude sličan Mojsiju, koji je stotinu načina smišljao, kako da umiri Boga, koji se srdio na Izraelce.

Rijetko sam kad vidio, da bi kazna, izmišljena na brzu ruku i određena još prije nego su prokušana sva druga sredstva, postigla svoju svrhu. »Srce je,« veli sv. Grgur, »neosvojiva tvrđava: samo ljubav i blagost mogu ga svladati«. Treba odlučnosti, da se po stigne dobro i spriječi zlo, ali u prvom redu treba za to blagosti i opreza. Ustrajte u svojoj ljubaznosti, pa ćete vidjeti, da će vas dobri Bog učiniti gospodarima i najnepokornijih srdaca.

Što vam tu preporučam, jest, znam dobro, savršenost i ideal odgojne umjetnosti. Mnogi odgojitelji i učitelji, osobito ako su mladi, ne će o tom ni da čuju. Otklanjaju, da postupaju s djetetom onako, kako treba postupati. Skloni su kažnjavanju. Rezultat njihova rada jest taj, da ne postignu ništa. Ili klonu, ili ustraju u svom nerazboritom postupanju.

Ovakav postupak samo povećava zlo, stvara slabo raspoloženje i među najboljima, a odgojitelja prikazuje u očima gojenca nemoćnim.

Kao potvrdu ovoga, što vam rekoh, mogu navesti ono, što sam doživio. Često sam u svom životu sreo nepokorne duhove, koji su bili tvrdokorni i nepristupačni svakoj dobroj opomeni, za koje sam mislio, da se na njih može djelovati samo strogošću. Pa ipak sam uvijek pobijedio samo ljubavlju.

Gdjekad nam se čini, da se koje dijete nikako ne okorišćuje našim ukorima, dok je naprotiv ono u dnu svoga srca spremno, da nas posluša. Pokvarili bismo sve, kad bi na pr. nesrećom naša nerazborita strogost zahtijevala, da krivac, čim je pogriješio, smjesta javno moli za oproštenje. Mislite, dječak je uvjeren, da nije jako pogriješio. Treba znati, da je u njegovoj pogrešci bilo više lakomislenosti nego zlobe. Neki od tih razvikanih dječaka, koje sam pozvao k sebi i s njima postupao ljubazno, priznali su mi, da su tako radili jedino zato, jer su mislili, da ih je taj ili onaj poglavar zamrzio ili da ih progoni.

istražujući njihov slučaj s mnogo mira i zdušnosti, često sam došao do zaključka, da je njihova krivnja u neposlušnosti spala gotovo na ništa, pače da je niti nije bilo. Zato držim svojom dužnošću ustvrditi, da smo neposluhu stanovitih gojenaca krivi mi sami.

Koliko sam puta vidio, da oni, koji su najstrože zahtijevali mir, točnost, brzinu i slijepu disciplinu, nimalo nisu uvažavali savjete, što su ih dobivali od mene ili drugih poglavara. Učitelji, koji djeci ništa ne praštaju, sebi obično praštaju sve. Da naučimo zapovijedati, naučimo se najprije slušati te nastojmo, da nas djeca uzljube prije nego nas se boje.

Nu kad je potrebno kazniti — budući da se neke naravi mogu pokoriti samo strogošću — upotrijebite kaznu bez i najmanjeg znaka strogosti. Ovu preporuku izrazujem u sljedećem obliku:

Izaberite za kažnjavanje najprikladniji čas

Sve ima svoje vrijeme, kaže Duh Sveti. Evo zašto mora odgojitelj, koji se nađe pred bolnom potrebom, da kazni, izabrati pravo vrijeme! Bolesti duše zahtijevaju, da se liječe slično, kao i tjelesne bolesti. Nije ništa pogibeljnije nego dati lijek u nezgodan čas. Razborit liječnik brižno iščekuje ugodan časak, kad će bolesnik biti kadar, da uzme pravi lijek. Odgojitelj će također čekati, da dođe takav pravi časak, a otkrit će mu ga srce, rasvijetljeno dobrotom.

Evo, što je vrlo važno: počekajte, kad morate kazniti, da budete gospodari samih sebe: Nikad ne dopustite posumnjati, da je vaše strogo ponašanje nadahnuto zlovoljom ili srditošću, jer biste tada izgubili svoj ugled, a kazna bi učinila više zla nego dobra. Sjetite se tom zgodom glasovite Sokratove izreke, koju je rekao svomu robu: »Da nisam srdit, izlemao bih te!« Ovi mali promatrači, t. j. naši pitomci, vjerujte mi, brzo otkriju iz jedva zamjetljiva uzbuđenja našega lica, što je povod revnosti, koja nas tako zagrijava: prava gorljivost za dobro ili neobuzdana srditost. Dostaje malenkost, da se izgubi korist naše kazne. Ma kako mladi bili, oni veoma dobro razumiju, da samo razbor ima pravo koriti ih. Drugo načelo, koje je isto tako dragocjeno, kao i prvo, glasi: Nikada ne kažnjavajte djeteta onaj tren, kad je pogriješilo. Bojati se je naime, da se ne bi uzjogunilo njegovo samoljublje, koje je nesposobno priznati svoju slabost, svladati svoju žestinu i uvidjeti pravednost kazne. Zato će još više zastraniti. Uvijek treba dati krivcu vremena za razmišljanje; treba da uđe u se, da živo osjeti svoju krivicu te uvidi opravdanost kazne, koja će mu onda, i samo onda koristiti.

Ja imam uvijek pred sobom način, koji je primijenio naš Gospodin na sv. Pavla, kad je ovaj plamteći od srčbe i grožnje bjesnio protiv kršćana. Ništa nije tako uspješno voditi nas u načinu, kako svladati buntovne volje, nego to vladanje Boga prema progonitelju. On ga ne obara odmah poslije njegova grijeha, nego istom poslije duga putovanja, kojim je mogao do mile volje razmišljati o svome naumu daleko od Svih onih, koji bi ga bili mogli sokoliti, da ustraje u grijehu. Na putu u Damask bilo je najpovoljnije i mjesto i čas. Baš pred ulazom u grad javio se Pavlu Gospodin u svoj svojoj moći, s isto toliko blagosti, kao i autoriteta. To je bio zgodni časak, koji je promijenio značaj grješnika: progonitelj je ustupio mjesto apostolu naroda i posudi izabranoj. Naučite se iz ovog primjera, dragi moji, pa neka vaša razborita strpljivost, vaša spretna ljubav brižno traže časak, koji će biti zgodan, da se kazni onaj, koji zaslužuje.

Ne srdite se!

Čovjek, koji kažnjava, teško zadrži mir i prisutnost duha, koji su mu potrebni, ako hoće, da o njemu drže, kako ne radi od želje, da pokaže svoj autoritet ni da iskali svoj bijes. Poznato je: što jače uskipimo od srčbe, to smo manje toga svjesni. Otčinsko srce sasvim se drugačije vlada, zato moramo one, koji su pod našom vlašću, uvijek smatrati svojim sinovima. Stavimo se cijelim bićem u njihovu službu, kako je učinio naš Gospodin, kad je sišao na zemlju, ne da zapovijeda nego da služi. Ne ponašajmo se nikada kao samodršci. Mi moramo vladati samo zato, da možemo bolje služiti. Tako se vladao Isus Krist prema svojim apostolima. Podnosio je strpljivo njihovo neznanje, njihovu surovost, njihovu nevjeru. Kako je postupao s grješnicima? Tolikom dobrotom i popuštanjem, te je neke sablažnjavalo, ali je u mnogim srcima budio ufanje u oproštenje. Ako dakle smatramo pitomce svojim sinovima; ne pokazujmo u času, kad kažnjavamo, ni glasom ni kretnjom kakvu srditost, ili ju tako uspješno svladajmo, da nitko ne opazi uzbuđenje našega srca. Nikakve žestine u duši, nikakva prezira u pogledu, nikakve pogrdne riječi na usnama, već, samo žalost radi počinjene pogrješke i nada u popravak. Evo to je način, kako ćemo se otčinski ponijeti i ispravno kazniti!

U stanovitim časovima razočaranja, kad je očito, da je pitomac teško pogriješio, bolje je pomoliti se Bogu ili učiniti koje djelo poniznosti, nego li izazvati buru pogrda, koja ni u čemu ne popravlja krivca. Sjetimo se primjera Gospodnjega: dvojica njegovih apostola, pretjerani u svojoj revnosti, htjedoše, da saspe vatru s neba na jedan samaritanski grad, koji mu bijaše zatvorio svoja vrata. Naš Gospodin je to odbio. »Ne znate, čijega ste duha«, odgovara im on. Dobri sv. Franjo Saleški, vi znate, stvorio je sebi strogo pravilo, da ne otvara usta, sve dok mu srce bude uzrujano. Običavao je govoriti: »Bojim se, ako bih drugačije radio, da u četvrt sata izgubim ovo malo blagosti, za koju se više od dvadeset godina trudim, da je kaplju po kaplju ulijem u svoje srce.« Jednoga dana, kad su mu predbacivali, da preblago postupa s nekim mladim čovjekom, koji se odvratno ponio prema svojoj majci, svetac odgovori: »Ovaj mladić nije kadar, da se u ovaj čas okoristi mojim ukorom: stanje njegova srca čini ga potpuno nerazboritim. Moj bi ukor dakle promašio svoju svrhu, dok bi meni samomu veoma naškodio, jer bih radio kao oni, koji se spasavajući druge sami utope.«

Prema prilikama, s namjerom, da bismo krivcu koristili, možemo u njegovoj prisutnosti govoriti o nesreći onih, koji griješe proti razboru i poštenju, tako da bi morali biti kažnjeni. Ili ćemo krivca, sve dok ne prizna i ne pokaje se, lišiti Svakoga izvanjega znaka našega prijateljstva. Koliko sam puta u svom odgojiteljskom životu ovim skromnim sredstvom postigao željenu svrhu! Kao zadnje sredstvo zadržimo javni ukor. U stanovitim slučajevima poslužite se trećom, ovlaštenom osobom, koja će krivcu nježno saopćiti, što mu vi ne stignete reći. Potražite pouzdanika, komu će se ovaj bijedni nesretnik lakše povjeriti nego vama, jer će postiđen misliti, da mu vi ne vjerujete, ili vam se od prkosa ne će da ukloni.

Osobito pak nastojte, da dijete, koje je skrivilo, osjeti, kako vi ne tražite od njega nego samo onu podložnost, koja je u skladu sa zdravim razumom. Pokušajte, da osudi sam sebe, pa vam ne će trebati drugo nego da ublažite kaznu, koju će on primiti dobre volje.

Nada u oproštenje

Još vam imam dati jedan dragocjeni savjet u toj stvari. Kad vam je pošlo za rukom svladati ovo nepokorno srce, ostavite mu nadu, ne samo da će mu biti krivda oproštena, nego i to, da će dobrim vladanjem moći izbrisati svaki trag svoga prestupka. Zaboraviti i učiniti, da se zaboravi pogrješka, jest naj veće umijeće dobrog odgojitelja. Čitamo li gdje, da je naš Gospodin ikad podsjetio Mariju Magdalenu na njezina zastranjenja? A kakvom se otčinskom nježnošću Spasitelj poslužio, da Petar ispovjedi svoj grijeh i da se za nj pokaje!

Kad je zadobilo oproštenje, dijete se hoće osvjedočiti, da li se njegov odgojitelj pouzdaje u njegov popravak, i to mu nanovo stečeno povjerenje najviše pomaže, da se povrati na put dužnosti. Vjerujte, da ćete više postići, ako ga jednom dobrostivo pogledate i jednom ga riječi osokolite, što će obradovati njegovo srce, nego li bujicom predbacivanja, koja ga samo zbunjuju i čine, da se povuče u se. Vidio sam, kako je ovakav način postupanja postizavao prava čuda obraćenja, koja se inače ne bi bila mogla postići. Znam, da se više mojih sinova ne bi stidjeli priznati, kako ih je ovakav postupak osvojio, pa njemu duguju i svoje svećeničko zvanje. Svi mladi ljudi osjećaju poteškoće svoje dobi; možete se sami u njih uživjeti. Jao nama, ako im ne pomognemo, da ih prebrode brzo i bez štete! Često će dostajati, da se spriječi ponovni pad, ako svojim držanjem uvjerimo krivca, kako ne mislimo, da je pogriješio iz pakosti. Zna, da je kriv, ali ne će, da ga smatramo zlim.

Ovaj laki način postupka, za koji bi neki držali, da nije podoban donijeti uspjeha, učinit će vašu službu vrlo uspješnom i pridobit će vam srca, koja bi se u protivnom slučaju, vjerujte mi, bunila protiv svakog popravljanja.

Koje kazne?

Ne treba li dakle kazniti baš nikad? Tko vam to kaže? Zar se sam dragi Bog ne prispodablja budnoj šibi — virga vigilans — s namjerom, da nas sačuva od grijeha pomoću straha pred kaznom? Služimo se dakle i mi šibom, ali to činimo razumno i s ljubavlju, tako da već sami naš ukor popravi krivca.

Sjećajmo se uvijek: sila kažnjava pogrješku ali ne liječi krivca. Gajenje biljke nikad ne smije biti nasilno; volja se ne odgaja time, da se satre pod pritiskom pretjerane kazne. Evo vam dakle popis kazna, koje bih želio, da upotrebljavate, isključivši sve druge!

Jedan od najuspješnijih sredstava kažnjavanja jest nezadovoljan, strog ili žalostan pogled učitelja, koji će pokazati krivcu, da je pao u nemilost, te će izazvati kod njega pokajanje.

Nemojmo preko mjere predbacivati, nego radije podsjetimo na žalost roditelja, što će ju ovi osjećati, kad saznadu za prekršaj, ili na njihovu radost, koju će osjetiti, kad dočuju, da se popravio.

Počini li dijete ponovno istu krivnju, budimo prema njemu jednako dobrostivi, samo ćemo mu dati neke ozbiljnije opomene; istaknut ćemo primjerice veliku opreku između njegova ponašanja i dobrote, koja mu se iskazuje. Ali ni u tom se slučaju ne poslužujmo se ponizujućim izrazima, već mu spretno pokazujmo nadu, da će kazna biti od koristi, pa izjavimo, da smo spremni sve zaboraviti, ako samo pokaže i najmanji znak pravog pokajanja.

Za teže krivnje mogu se zadati ove kazne: da jede stojećki ili kod posebnog stola, ili u težem slučaju pred vratima blagovaonice. No i u tom slučaju treba djetetu dati sve, što su dobili i njegovi drugovi. Teška je kazna, ako se djetetu oduzme odmor. Ako se upotrebi kazna stajanja uz zid na dvorištu, nikad ga ne smijemo izložiti sunčanoj žegi ili strogoj zimi.

Ne ispitivati dijete u razredu cijeli jedan dan — to može biti ozbiljna kazna, zato se ne smije ići time predaleko.

Pitate me, što mislim o pismenim zadaćama, koje se daju za kaznu. Ovaj se način kazne upotrebljava nažalost prečesto. Želio sam saznati o tom načinu kazne mnijenje najglasovitijih odgojitelja. Neki ga odobravaju drugi ga drže zališnim, pače pogibeljnim i za učitelja i za đaka. Ostavljam vam dakle na volju, da se time služite, ali vas upozoravam, da se tu lako prekorači granica, i da taj način kazne potiče dijete na mrmljanje i da pobuđuje samilost nekih, kojima se kažnjenik pričini kao jadna progonjena žrtva. Zadaća za kaznu nikomu ne vraća ugled, izgleda samo kao kazna. Znam, da neki od vas običavaju davati kao kaznu učenje na izust jedne stranice bilo svjetskoga bilo duhovnoga pisca, i da im to uspijeva. U tom slučaju mogu se primijeniti riječi sv. Pavla: »Onima koji ljube Boga, sve izlazi na dobro«.

Nikad ne upotrebite kaznu zatvora u kakvoj tamnoj luknji. Ništa ne može dijete tako razjariti ili ga poniziti u vlastitim očima kao ova kazna. Demon se služi ovom potištenosti i prkosom jedne duše, da je rine u najgore ludosti s namjerom, da se osveti onomu, koji ga je kaznio tako gadno.

Sve se ove kazne, razumije se, primjenjuju na prestupke protiv discipline. Ako bi pak nesrećom taj ili onaj pitomac počinio sablazan ili javno uvrijedio dragoga Boga, trebat će ga smjesta odvesti pred ravnatelja, koji će oprezno upotrebiti potrebne mjere. Može se dogoditi, da će se ravnatelj u takvom slučaju naći sučelice s jednim od onih siromašnih dječaka, kod kojih se već pokušalo, žalibože bez uspjeha, sa svim poštenim i kršćanskim kaznama. Tada preostaje isključenje, koje će se izvesti tako, da se ne povrijedi čast ni samoljublje krivca. Moglo bi mu se primjerice svjetovati, da zamoli roditelje, neka dođu po njega, ili pisati roditeljima, da stave sina na drugo mjesto. Ovakav postupak uvijek djeluje pozitivno: rastanak se obavi u prijateljstvu, i unatoč nemilom događaju, roditelji i djeca ostaju zahvalni odgojiteljima, koji ovako postupaju s pitomcima.

Samo još jednu riječ, dragi prijatelji, i ja sam svršio.

Sjećajte se, da je odgoj stvar srca. Jedino Bog je gospodar ove tvrđave. Ako nas On ne nauči, kako se osvaja, ako nam On ne preda njezine ključeve, mi uzalud radimo. Smišljajmo dakle tisuću mogućnosti, kako ući u tu tvrđavu, koja je vazda zatvorena prevelikoj strogosti i tvrdoći. Nastojmo postići, da nas djeca uzljube i da u njihova srca, kap po kap, ulijemo osjećaj dužnosti i svetog straha Božjega, pa ćemo vidjeti, kako se otvaraju duše i kako se sjedinjuju s Bogom, da zapjevaju hvalu i slavu Onomu, koji je htio biti naš uzor i naš primjer u svemu.

(izvor, v. i 1, 2, 3)