Spasimo ih tako

Doskora se tude bila pojavila protestantska propaganda preko nekoga Madžara Taborija, — tu se neke knjige prodavale, a napokon stigne i jedna Engleskinja po imenu miss Irby i napravi školu protestantsku, za koju uze kršćansku i hrišćansku djecu loviti i mećati u svoju školu, sa svim providjenjem nutrašnjim i hranom, dašto sve besplatno. To je bila engleska protestantska propaganda. Ujagme u tu školu i troje katoličke ženske djece; a u pomoć pristane i pruski konzul dr. Blau i dobavi neke dvije »diaconissae«, vrste naših milosrdnica, koje su one katoličke curice svake nedelje dovodile k meni u crkvu, pak naredile im, da ništa ne mole, niti kleče, nego da uspravno stoje u vrijeme svete mise i da se ne klanjaju svetim sakramentima. To meni dotuži i vidio, da je potreba dobavit naše milosrdnice suprot tom zavodu. Domalo to učinim, u sporazumljenju s biskupom, iz zagrebačkog manastira i poručim po roditelje onih triju curica, dvojih u Fojnici, a jednih u Konjicu. I dodju roditelji, a ja ih svjetujem, da djecu izvade iz onoga instituta, iz škole miss Irbyjeve. Pa da skinu njihove haljine, providim ja odijelo novo. Oni pristanu, a one curice se izbave — spasimo ih tako. 

Sutradan dodjem veziru. Kaže mi vezir: »Tužba je od strane engleskog konzulata, da si jučer po noći u dva sata ukrao dvije curice iz one škole, gdje su bile na izobrazbi«. Ja kažem: »Nijesam ukrao, niti je to u noći bilo, nego je došla baba iz Fojnice, i mati jedne djevojčice iz Konjica. »Otišle su poslije podne u školu, a djeca potužila im se, da hoće odavde, jerbo ne daju im Bogu moliti ni klanjati se svetom sakramentu, i još da im je reklo, da će doći nekakav »papa« i vodit ih u Zlatni Prag, dalje da proslijede školu. Zaplakale curice, a one žene izvedu ih«. To ja kažem veziru. Na to vezir kaže: »A ti meni pismeno podaj tvoje razloge«. »Velim ti, da ja ne priznajem nikakova autoriteta tomu institutu, jerbo to je nekakova privatna škola i kod naše vlade nema protestantizam priznanja na to, da se naša djeca love, jerbo se to opire dogmatima naše vjere«. — Još je zahtijevao konzul, da se one moraju natrag povratiti, ili troškove na njih potrošene vratiti. Napišem ja: »Ja ih neću povratiti: odijela što im je dao zavod, vraćena su, a ako su jele u zavodu, i služile su«. 

Iza toga na ispitima u toj miss Irbyjevoj školi, gdje su dolazili i konzuli, ugledaju pravoslavne gazde, koji su bili dali svoje kćeri onamo na odgoj, da je to sve protestantski; — otvore im se oči, pa i oni svoje djevojčice izvade. I tako miss Irbyjeva škola, koja i danas egzistira, ostane pusta, dok nije opet nekakove sirote namakla poslije okupacije. 

 (Fra Grgo Martić, Zapamćenja)