De poenis inferni et de profundo lacu

Nedavno sam slušao jednog propovjednika koji je rekao da ne govori o paklu jer je to za veliku većinu današnjih ljudi kao da im govori potpuno stranim jezikom, nerazumljiva tema koja im je irelevantna i ostavlja ih nezainteresirane. Moglo bi se reći da ostaju s druge strane goleme komunikacijske provalije na nepreglednoj obali posvuda raširenog prešutnog praktičnog ateizma.

Ima nešto u tome da je teško govoriti o vjerskim idejama, a posebno o zahtjevnijim točkama, ljudima kojima je pogled ograničen svakodnevnim samodostatnim materijalizmom. No, ne bih se baš složio kako tim ljudima ništa ne znači ako im se kaže da će, nastave li živjeti u teškom grijehu, pa u njemu i umru, završiti na mjestu vječnih muka. Istina, ljubav i milosrđe Kristovo su primarni i njih treba svaki svećenik naglašavati beznadnim ljudima kojima je poslan. Ali ta ljubav i milosrđe se ocrtavaju upravo na pozadini tamnih ponora u kojima gori neugasiva vatra. Uopće ne mislim da je teško današnjem čovjeku dočarati pakao. Naravno da nećemo pri tome koristiti karikaturalnu sliku vraga i pakla za koju uostalom ni ljudi prijašnjih generacija nisu bili puno prijemčiviji, a čisto sumnjam da su je čak i slabiji propovjednici evocirali u svom slušateljstvu. Zašto bi bilo teško današnjem čovjeku staviti pred oči hladnoću indiferentne okoline, samoću izoliranosti u svom “mjehuriću” prepunom neostvarenih ambicija i neispunjavajućih podražaja, besmisao života koji propada i gubi se u ništavilu? Pa je li onda zaista veliki pothvat prijeći od toga na bezimeni strah, nijemi krik duše koja se u svojim smrtnim grijesima sigurno bar ponekad u životu, slikovito rečeno, približila opni kroz koju su se nazirale pandže palih anđela? A za kolike “obične ljude” je ta opna barem jednom i raskinuta u susretu s okultnim ili perverznim? Ne, ne čini mi se da je teško govoriti o paklu i njegovim stanovnicima. Naprotiv.

Priznajem da ni ja ne pričam s kolegama i poznanicima o paklu. No, ako ćemo iskreno, o tome ne pričam ni s praktičnim vjernicima. A zapravo je ta tema uz ostale tri posljednje stvari puno zanimljivija i poticajnija od onoga što se provlači u vjerskim razgovorima. Stavite bilo koju aktualnu vijest ispod leća smrt-sud-pakao-raj i ono efemerno, sporedno će iščeznuti, a jasnije će se ocrtati prava bit problema te njegovo stvarno mjesto u problematici našeg spasenja.

Posjetio sam nedavno svoju župu jer je bilo oglašeno euharistijsko klanjanje. Došao je novi župnik i najavljeno je da će se klanjanje održavati svakog četvrtka nakon večernje mise, a ne samo prve srijede u mjesecu kao do sada. Očekivao sam da se svećenik koji vodi klanjanje neće gasiti, to su dominikanci i već sam na to navikao. Mladi župnik čak ima ugodan glas i lako ga je mentalno isključiti. Polumrak u kojemu se ne vidi jalova pustoš interijera i izobličeni kipovi Kuzme Kovačića dodatni je plus. Nisam očekivao da će glazbu animirati bend s protestantskim pjesmama izvedenim meditativnim zavijanjem koje se uz udaranje bubnjeva pojačava do delirija prikladnijeg nekom afričkom plesu oko vatre, nego katoličkoj crkvi u europskoj naciji koja tvrdi da se vjera u njoj ukorijenila prije više od tisuću godina. Nisam očekivao ni da svećenik ima kapuljaču habita na glavi i za vrijeme klanjanja i dok obilazi noseći monstrancu tamo amo po crkvi. Karizmatici nisu najgore što imamo u Katoličkoj Crkvi, pobožnost koju često imaju prema Presvetom može ih prirodno odvesti od protestantizma prema pravoj vjeri. Ali da ću se vratiti na takva klanjanja, definitivno neću. Ako slučajno netko iz župe čita ove retke, dajte, molim vas, potaknite župnika da pročita (npr. iz Malog Misala) i pogleda kojim redoslijedom se obavlja klanjanje, kako se postupa s humeralnim velom i posebno kako se koristi kadionica (hint: ne treba mahati s obje ruke).

Dođe mi žao kad vidim kako se loše i površno obrazuje mnoge buduće svećenike na bogoslovijama i teološkim fakultetima. Nije ni čudo da zastrane kad im i sami profesori usađuju ideje poput one da Bog ne kažnjava. Da barem ti mladi koji puta prisustvuju (pa onda i služe) rekvijemsku misu, te poslušaju i izmole tekstove poput Dies irae, znali bi zašto moraju, ne samo povremeno govoriti o paklu, nego se i istinski “zubima i noktima” boriti da nijedna od njima povjerenih duša ne dođe na to mjesto konačne Božje kazne.