srijeda, 13. listopada 2021.

De poenis inferni et de profundo lacu


Nedavno sam slušao jednog propovjednika koji je rekao da ne govori o paklu jer je to za veliku većinu današnjih ljudi kao da im govori potpuno stranim jezikom, nerazumljiva tema koja im je irelevantna i ostavlja ih nezainteresirane. Moglo bi se reći da ostaju s druge strane goleme komunikacijske provalije na nepreglednoj obali posvuda raširenog prešutnog praktičnog ateizma.

Ima nešto u tome da je teško govoriti o vjerskim idejama, a posebno o zahtjevnijim točkama, ljudima kojima je pogled ograničen svakodnevnim samodostatnim materijalizmom. No, ne bih se baš složio kako tim ljudima ništa ne znači ako im se kaže da će, nastave li živjeti u teškom grijehu, pa u njemu i umru, završiti na mjestu vječnih muka. Istina, ljubav i milosrđe Kristovo su primarni i njih treba svaki svećenik naglašavati beznadnim ljudima kojima je poslan. Ali ta ljubav i milosrđe se ocrtavaju upravo na pozadini tamnih ponora u kojima gori neugasiva vatra. Uopće ne mislim da je teško današnjem čovjeku dočarati pakao. Naravno da nećemo pri tome koristiti karikaturalnu sliku vraga i pakla za koju uostalom ni ljudi prijašnjih generacija nisu bili puno prijemčiviji, a čisto sumnjam da su je čak i slabiji propovjednici evocirali u svom slušateljstvu. Zašto bi bilo teško današnjem čovjeku staviti pred oči hladnoću indiferentne okoline, samoću izoliranosti u svom “mjehuriću” prepunom neostvarenih ambicija i neispunjavajućih podražaja, besmisao života koji propada i gubi se u ništavilu? Pa je li onda zaista veliki pothvat prijeći od toga na bezimeni strah, nijemi krik duše koja se u svojim smrtnim grijesima sigurno bar ponekad u životu, slikovito rečeno, približila opni kroz koju su se nazirale pandže palih anđela? A za kolike “obične ljude” je ta opna barem jednom i raskinuta u susretu s okultnim ili perverznim? Ne, ne čini mi se da je teško govoriti o paklu i njegovim stanovnicima. Naprotiv.

Priznajem da ni ja ne pričam s kolegama i poznanicima o paklu. No, ako ćemo iskreno, o tome ne pričam ni s praktičnim vjernicima. A zapravo je ta tema uz ostale tri posljednje stvari puno zanimljivija i poticajnija od onoga što se provlači u vjerskim razgovorima. Stavite bilo koju aktualnu vijest ispod leća smrt-sud-pakao-raj i ono efemerno, sporedno će iščeznuti, a jasnije će se ocrtati prava bit problema te njegovo stvarno mjesto u problematici našeg spasenja.

Posjetio sam nedavno svoju župu jer je bilo oglašeno euharistijsko klanjanje. Došao je novi župnik i najavljeno je da će se klanjanje održavati svakog četvrtka nakon večernje mise, a ne samo prve srijede u mjesecu kao do sada. Očekivao sam da se svećenik koji vodi klanjanje neće gasiti, to su dominikanci i već sam na to navikao. Mladi župnik čak ima ugodan glas i lako ga je mentalno isključiti. Polumrak u kojemu se ne vidi jalova pustoš interijera i izobličeni kipovi Kuzme Kovačića dodatni je plus. Nisam očekivao da će glazbu animirati bend s protestantskim pjesmama izvedenim meditativnim zavijanjem koje se uz udaranje bubnjeva pojačava do delirija prikladnijeg nekom afričkom plesu oko vatre, nego katoličkoj crkvi u europskoj naciji koja tvrdi da se vjera u njoj ukorijenila prije više od tisuću godina. Nisam očekivao ni da svećenik ima kapuljaču habita na glavi i za vrijeme klanjanja i dok obilazi noseći monstrancu tamo amo po crkvi. Karizmatici nisu najgore što imamo u Katoličkoj Crkvi, pobožnost koju često imaju prema Presvetom može ih prirodno odvesti od protestantizma prema pravoj vjeri. Ali da ću se vratiti na takva klanjanja, definitivno neću. Ako slučajno netko iz župe čita ove retke, dajte, molim vas, potaknite župnika da pročita (npr. iz Malog Misala) i pogleda kojim redoslijedom se obavlja klanjanje, kako se postupa s humeralnim velom i posebno kako se koristi kadionica (hint: ne treba mahati s obje ruke).

Dođe mi žao kad vidim kako se loše i površno obrazuje mnoge buduće svećenike na bogoslovijama i teološkim fakultetima. Nije ni čudo da zastrane kad im i sami profesori usađuju ideje poput one da Bog ne kažnjava. Da barem ti mladi koji puta prisustvuju (pa onda i služe) rekvijemsku misu, te poslušaju i izmole tekstove poput Dies irae, znali bi zašto moraju, ne samo povremeno govoriti o paklu, nego se i istinski “zubima i noktima” boriti da nijedna od njima povjerenih duša ne dođe na to mjesto konačne Božje kazne.

Broj komentara: 14:

  1. Da, pričajmo o paklu i postojanju pakla, yes please! Upravo su me susreti s nečastivim otrijeznili, uplašili i doveli do Isusa. Sram me da moram napisati opasku da ne bolujem od duševnih bolesti, ali eto, moram to napisati. Sotona je stvaran, pakao postoji.

    OdgovoriIzbriši
  2. Ti popularni mladi svećenici su zatvoreniji od ovih starijih boomera. Jednom sam pokušao nešto iskomentirat na instagramu fra Brčine na one hip hop plesove i hippy ekstaze pred Presvetim, bio sam zaista pristojan, dobronamjeran. Al čovjek me odmah blokirao, bez riječi. Prepuni su priča o dijalogu, al čim si malo tradicionalniji nema tog dijaloga. Isto tak i onaj riječanin iz sabora M.Milet., nema dijaloga, odmah blok čim bacaš na tradiciju

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nije mi čudno da blokiraju...pogledajte što nedavno bilo na Laudato televiziji (da se reći nedavno poslje potresa, Covida...)inače Laudato negledam ali slučajno sam pogledao a ostao u šoku. Šaljem link: https://www.youtube.com/watch?v=TBlb-7TZNqE
      Na sredini nekakvi sablažnjivi spotovi pjevačice a pri kraju koncert s A.Hržicom (pjevačica obučena kao da se sprema plesati oko štange a svi u crkvi se zabavljaju i časne)...da nemorate sve gledati.A vrlo dobro znate koliko svećenika Laudato blagoslivlja, propagira i na njoj se pojavljuje...ako je to današnje "katoličanstvo"(tako oni svoju televiziju zovu) onda bježi od njega jer stvarno završiš u paklu. Sve je to jako tužno.Ivan

      Izbriši
  3. Sins are not discrete acts unrelated to the dynamics of one’s whole life. Imperfections lead to venial sins, venial sins to mortal sins, and mortal sins to final impenitence and hell. Grace and freedom always can reverse this evil process up to the moment of death. But eternal separation from God is a real possibility for each of us.

    Grijesi nisu diskretni čini bez utjecaja na dinamiku cijeloga našeg života. Nesavršenosti dovode do lakih grijeha, laki grijesi do smrtnih, a smrtni do konačnog nekajanja i pakla. Milost i sloboda (volje) uvijek mogu obrnuti taj zlokobni proces - do trenutka smrti. Ali vječno odvajanje od Boga moguće je svakome od nas.

    Germain Grisez: „The Way of the Lord Jesus“, prvi dio: “Christian Moral Principle”.

    OdgovoriIzbriši
  4. Jesu li Lucija, Franjo i Jacinta vidjeli neku vrstu karikaturalne slike vraga i pakla?
    Usput, onaj fatimski dio Gospine krunice, kojemu neki pripisuju nadu u sveopći spas, izvorno možda ne sadrži molbu za dovođenje "svih duša", nego "svih siromašnih [svih malih] duša", u raj. Iz čistilišta. Osobito onih u najvećoj potrebi ondje. Dakle: omnes animulas. Alminhas.
    M. P.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne mozemo od propovjednika ocekivati da ostave utisak na slusatelje kao sto ga ostavlja nadnaravno vidjenje, pa se u propovijedi ipak moraju koristiti i drugim sredstvima. A u komunikaciji s nevjernim ili malovjernim ljudima jos prilagodjenijim njihovom iskustvu.

      Izbriši
    2. Da. Nije to lako. Znati prilagoditi. Jedan mi je čovjek govorio da moram pogledati film "Constantine" ako želim vidjeti stvarni izgled pakla i uistinu dojmljive izgone đavala. Witold Gombrowicz pak piše: "Mogu li se ja, sa svojom današnjom uobraziljom, istinski ushićivati djelima gotovo seljačke, tek probuđene Danteove mašte? Patnje su njegovih prokletnika, priznajmo, tako prostačke. I nekakve mršave! I brbljave!" "Nije mogao ništa bolje smisliti? Slabašno je to i obično... suviše 'iz života'. Ja bih to danas bolje kazao!"
      Gombrowiczu, inače, nije išlo u glavu kako pakao može biti djelo Božje ljubavi. Pa evo, tko može, možda ne bi bilo naodmet da pročita njegov esej o Danteu i omjerava ga, primjerice, o sljedeće riječi p. Roberta Schmitta: "Pakao je stvoren iz ljubavi... jer je za teškoga grešnika pakao bolji od raja... U stanju smrtnoga grijeha biti u Božjoj prisutnosti gore je od pakla, nepodnošljivo je, nemoguće. I zato je Bog stvorio mjesto kamo se teški grešnik može uteći. U osnovi je to čin milosrđa, što mi, nažalost, vrlo slabo možemo pojmiti."
      M. P.

      Izbriši
    3. Pakao nije “stvoren”, a još manje „iz ljubavi“. Pakao je najveće zlo, a po katoličkom moralu ni najmanje se zlo ne smije činiti da bi iz njega slijedilo neko dobro – ljubav na primjer. Ali „Bog“ o tome nema pojma. Zaboravio je da je čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku, davši mu razum i slobodnu volju; a sada mu ne dopušta da, koristeći se tim darovima, ide tamo gdje se opredijelio da ide; sileći ga na „podnošljivije“ rješenje, koje ovaj od Njega uopće ne očekuje, a još manje prima kao „milosrđe“.

      Ne treba na pakao gledati kao na pržionicu u koju zločesti Bog baca one koji su se od Njega vječno odvojili, nego kao na sam taj čin vječnog odvojenja – ništa ne može biti gore od toga. Ne radi se o Kazni, nego o ljudskome samo-opredjeljenju, mogućnost kojega je uključena Stvaranjem.

      Mihovil

      Izbriši
    4. Evo, baš o ovonedjeljnim čitanjima, čitam da Liguori kaže da je Bog stvorio pakleni oganj. Stvorio ga je (čujem od spomenutog p. Schmitta) za osjetilnu, stvorenjsku, kaznu osuđenom grešniku, jer se on od Boga okrenuo stvorenju. A što se stvorenju okrenuo od Stvoritelja, za to je kazna stvoriteljska: odvajanje od Boga. Lapide, o pripravi vječnoga ognja vragu i njegovim anđelima, piše, ako se ne varam, da je Bog paklenu vatru sazdao.
      M. P.

      Izbriši
  5. Ne moramo izraze "oganj" ili "vatra" shvatiti doslovno. Bog nije krvožedni monstrum, sretan što ima material za izživljavanje na prženicima.

    Što su Liguori i Lapide stvarno mislili pod tim izrazima trebalo bi njih pitati. Ni jedan ni drugi nisu bili dogmatičari, a ovaj drugi je bio židovski teolog. (Možda ima I neki drugi - katolički...ne znam.)

    Ako je istina da je Bog Absolutna Istina, Ljepota i Dobrota neraskajani grješnik sam sebe isključuje iz sudjelovanja, sjedinjenja s Njim, i to stanje je - Pakao. Tome se ništa ne može dodati da bi bilo gore. Čovjek je duhovno-tjelesno biće. U paklene muke uključeno je s duhom i tijelo, puno više nego bi trepjelo od same "vatre".

    Bog ne kažnjava, nego čovjek kažnjava sam sebe odvrativši se od Njega.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nevezano na sadržaj o kojem se raspravlja, pretpostavljam da je u pitanju Cornelius a Lapide, SJ ("a Lapide je latinizirano pravo prezime van der Steen), Flamanac, egzeget i profesor u Leuvenu pa Rimu. Generaciju mlađi od subraće Suareza i Belarmina.

      Izbriši
    2. Nota bene, Mihovil je notorni modernist, pa nije čudno da ne prihvaća katoličko učenje o Posljednjim Stvarima.

      Za raspršiti te zablude dovoljno je dati jedan citat iz Svetog Pisma, ima više sličnih citatâ, ali ovaj je prikladan za vremena kad se hoće uvesti predslika pečata Zvijeri (ovaj citat je u engl. prijevodu Douay-Rheims iz 19. st., koji je tradicionalan i puno pouzdaniji nego moderni hrvatski prijevod):
      "And the third angel followed them, saying with a loud voice: If any man shall adore the beast and his image, and receive his character in his forehead, or in his hand; He also shall drink of the wine of the wrath of God, which is mingled with pure wine in the cup of his wrath, and shall be tormented with fire and brimstone in the sight of the holy angels, and in the sight of the Lamb. And the smoke of their torments shall ascend up for ever and ever: neither have they rest day nor night, who have adored the beast, and his image, and whoever receiveth the character of his name. Here is the patience of the saints, who keep the commandments of God, and the faith of Jesus.
      (Otk 4:9-12)

      Izbriši
  6. Dei Verbum (Dogmatska konstitucija o Objavi Br.10):
    “Zadaća…vjerodostojno tumačiti predanu ili pisanu riječ Božju, povjerena je samo živom crkvenom Učiteljstvu. Njegovo se opunomoćenje vrši u ime Isusa Krista.“

    Koncil se poziva na Humani Generis (navodim broj 3886 iz zbirke Denzinger/Hunermann, prijevod izdao Dr. Zirdum, Đakovo):
    „Bog je….svojoj Crkvi zajedno s takvim svetim izvorima (odnosi se na pismo i predaju – moj umetak) dao i živo crkveno učiteljstvo, kako bi se osvijetlilo i razvilo i ono što se u pokladu vjere nalazi samo nejasno i kao uključno. A…nije taj poklad povjerio niti pojedinim Kristovim vjernicima, niti pojedinim teolozima da ga autentično tumače, nego samo crkvenom učiteljstvu.“

    „Sola Scriptura“ je Lutherovo načelo individualističkoga tumačenja Sv. Pisma, koje je dovelo do formiranja stotina protestantskih sekti.
    A naš im se „bibličar“ pridružuje svojim prilogom koji be trebao biti „dokaz“ što Crkva u stvari vjeruje o Paklu „tumačeći“ nam tekst is Otkrivenja. U kojemu je crkvenom dokumentu našao taj „dokaz“ ?

    Nije sporno postojanje Pakla, ali ne postoji nauk koji bi nam govorio više od toga, Ne znamo radi li se o „mjestu“ ili „stanju“. Naivno je vjerovati u vatru osim kao slikovitom polušaju da predočimo užas, kao nešto gore od vječne odvojenosti od Boga, jer se na taj način užas odvojenosti omalovažava.

    Taj se znalac biblijskih jezika upušta i u ocjenu vrijednosti „engl. prijevodu Douay-Rheims iz 19. st., koji je tradicionalan i puno pouzdaniji nego moderni hrvatski prijevod”.
    Douay-Rheims biblija is 19. st. je zasnovana na Vulgati toga vremena: latinski prijevod izvorno sv. Jeronima, ali iskvaren tijekom vremena, tako da se danas ne može govoriti o bibliji striktno, već o latinskoj predaji biblije.

    Zbog toga je Pavao VI započeo a Ivan Pavao II objavio Novu Vulgatu u kojoj je stari tekst zadržan, ako je bio u skladu sa suvremenim kritičnim izdanjima, a popravljen gdje nije.

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.