Škola skromnosti i prijegora, izmirenja i obraćenja

[...] »Vas imade vrlo mnogo u obitelji?« Doista. Po majčinu kazivanju bilo nas 24, a ja sam 19. po redu; dok nas danas imade 16. Da je tu bilo dosta i veselih i tužnih zgoda, lako se pojmi. Jedna od potonjih ostavila je duboke tragove u mom srcu. Sestra Marija, koja je stekla naobrazbu u Hernalsu, udala se za mjernika poljačke narodnosti, koji je došao u Krapinu na katastralno izmjerivanje, a onda bio premješten u Siget u Ugarskoj. Nakon dvogodišnjeg boravka ondje bude opet premješten sa ženom i dvoje djece u marmarošku županiju. Na tom putu trebalo je splavom prijeći preko rijeke Talabora, koja je silno nabujala od snijega, koji je u ono proljetno doba kopnio. Splav se usred rijeke razbio i čitava se obitelj utopila. Kad je o tom stigla vijest u Krapinu, istrči otac iz kuće u obližnja polja bez šešira; a majka bojeći se, da si kakvo zlo ne nanese — jer je onuda Krapinica imala dubokih mjesta i virova — posla mene po nj. I doista ga nađoh, gdje luta uz vodu držeći se obim rukama za glavu, a duga mu kosa, kojom je običavao prekrivati ćelu, leprša po zraku. S te me slike shvati jeza, i ne mogoh drugo reći, nego da ga majka kući zove, jer nas jošte imade malih. I danas, kad se toga sjetim, prolazi me zima; a potanki službeni neobičnom čuvstvenosti pisani izvještaj ne mogu primiti u ruke, a da mi se oči ne zamute suzama.

[...]

U Krapinu smo stigli još za bijela dana, Moglo je biti oko sedam sati. [...] Kad nema mojih živih, pomislim — ajde da posjetim mrtve svoje. I ja se uputim ravno prema župnoj crkvi sv. Nikole, uz koju se steralo groblje. Za groblja sam vrlo rano stekao takvu simpatiju, da ni danas ne mogu doći ni u kakvo mjesto, a da ne potražim groblje. Groblje mi se čini najboljom školom skromnosti i prijegora, izmirenja i obraćenja. Čemu se naduvati bilo s česa, čemu gramziti bilo za čim, čemu zavidjeti bilo na čem — kad si ipak samo prah i u prah se opet promećeš? Ako čovjeku nije ništa vrednije od života (recimo primjerice domovina) — onda mu ni život ne može biti mnogo vrijedan. Ima li pak čovjek koje drago biće i sam na groblju — onda mu je kao da živi u dva svijeta.

Kad sam na groblje pao, sunce je baš zalazilo zlatilo još samo vršak zvonika tako, da se ovaj pričinjao velikim zapaljenim duplirom. Kod gdjekojeg sam groba stao i pomolio se, kod mnogih sam čitao samo napise; a kod jednog s hrastovim križem i dvije tuje — prošla me svega zima. Na zaprašenoj ploči stajalo je ime Beata, a kad sam ploču rupcem otro i razabrao godine — nestade za mene sumnje, da se ovdje smirila družica iz doba moga djetinjstva. I kako me čudna spopala slabina, sjednem podno humka i zavezem se u uspomene. Bila je to prava utrka misli i čuvstava; a da to nutarnje talasanje staložim, segnem za bilježnicom svojom i stanem žurno pisati. Kad sam svršio i pogledao opet na kobnu ploču — činilo mi se, da se pred njom postavila sjena male Beate. Skočim, raširim ruke, da je zagrlim — ali obujmim samo hladan križ. U to se sa crkve oglasi zvono na pozdrav Gospin, a ja moleći se ostavim groblje, da potražim svog dobrotvora...

Nije me iznenadilo, da sam noć proveo nemirno i da mi se Beata javila na snu. Bila je u bjelini, a dugu zlatnu kosu rasprosula po ramenima. Gdje si tako dugo, upita me drhtavim glasom i pruži mi ruku. Bila joj hladna kao led. To me je dovelo na misao, da je pitam: kako je ondje? Tebe nema — otpovrne ona bolno se smiješeći — i nestade je. Pripominjem ovdje, da uvijek, kad se na snu sastanem s kojim od svojih pokojnika, ne propustim pitati ga: kako je u onostranom svijetu?; ali svaki se uklanja odgovoru ili se posluži simboličkom izjavom.

Probudio sam se vrlo rano, otišao na groblje, a odavle k misi. Tu sam bio dosta rastresen, jer sam gledao, ne bi li našao koga, koji bi mi znao nešto kazati o Beati. Ali uzalud.

(Đuro Arnold, Oko moje prve pjesme)