Kakvi su im planovi

I. nastavak 

(http://summorum-pontificum.de/themen/gemeinschaften/2029-was-kommt-da-auf-uns-zu.html)

Još nema pouzdanih informacija o "interpretacijama" motuproprija "Summorum pontificum" koje je Franjo najavio, ali postoje brojna nagađanja. Neka od njih treba shvatiti posve ozbiljno.

Možda najinteresantnije je sljedeće: budući da je riječ o "interpretaciji", sâm bi tekst motuproprija mogao ostati nedirnut - planirane bi se promjene ostvarile revidiranjem provedbenih odredaba dokumenta "Universae Ecclesiae" iz 2011. godine. Time duboki zahvati isprva ne bi bili potrebni - dakako, morala bi se prihvatiti izvjesna nesuglasja između motuproprija koji kao takav ima zakonsku snagu i provedbenih odredaba. Upravo se s time mora računati u pogledu prezira formalnoga zakona i njegovih normi koji se u Rimu sve više demonstrira.

Prema ustaljenom bi postupanju odgovaralo da se promjene shvate ne kao obvezujući propisi, nego - pod izlikom decentralizacije i jačanja biskupskoga auktoriteta - kao "proširene mogućnosti", ili "opcije", čije bi se provođenje u potpunosti ili dijelom stavilo na volju mjesnih biskupa. Očekivalo bi se kao sigurno da će mjesni ordinariji imati puni auktoritet u tom smislu hoće li i kada, i u kojem smislu, dijecezanski kler moći celebrirati po starom obredu. Ali i svećenici staroobrednih družbi mogli bi potpasti pod dijecezanske propise o celebracijama u crkvama dotične biskupije. S tim bi u svezi moglo doći do toga da se relativizira do sada vrijedeća zabrana "miješanja oblikâ", tako da bi se prema potrebi moglo računati s čitanjima po novom lekcionaru i kalendaru, ministranticama, izvanrednim djeliteljima pričesti i ostalim postignućima novog obreda. Pa i podjela sakramenata - posebno bi bila pogođena krštenja, ženidbe i potvrde - navodno bi bila još jače regulirana nego do sada. Ordinarijati već sada imaju zamjetne mogućnosti utjecaja glede unosa u crkvene knjige - sve dotle, primjerice, da podjelu potvrde učine nemogućom na svom području moći.

Postoje, ne samo u Njemačkoj, brojne dijeceze čiji biskupi pripadnicima svećeničkih družbi općenito ne daju dopuštenje za djelovanje na njihovu jurisdikcijskom području - što skreće pozornost na ozbiljne "mane pri rođenju" u dokumentima o osnutku tih skupina. Prema do sada vrijedećem motupropriju "Summorum pontificum", dijecezanski svećenici, koji su kao umirovljenici manje ovisni o dobrohotnosti biskupa, mogli su celebrirati za zainteresirane vjernike prema tradicionalnoj liturgiji. Prema novim pravilima koja se očekuju, mjesni bi ordinariji na svom području mogli potpuno spriječiti celebraciju svete mise i podjelu sakramenata prema tradicionalnom obredu te tako postići ideal "zona slobodnih od Tridenta" čemu teže brutalni reformatori.

Širenje biskupskih ovlasti, odnosno odgovarajuća ograničenja mogućnosti celebriranja svećenika, bila bi u središtu "nove interpretacije". Svakako bi bila zamisliva i očekivala bi se znatna ograničenja za svećeničke družbe tradicionalnog oblika, kako to već dugo zahtijevaju odgovarajući lobiji u Vatikanu. Vrlo je vjerojatno da bi kao zajednice bile potpuno podvrgnute Kongregaciji za redovnike. To bi onda pogodilo, da navedemo samo veće, Petrovo bratstvo, Institut Krista Kralja i Vrhovnog Svećenika, kao i Institut Dobrog Pastira te samostane i monaške redove tradicije. Kongregacija za nauk vjere, možda također Kongregacija za bogoštovlje, bila bi tada nadležna za reguliranje liturgijskih pitanja, a sve ostalo, posebno "zakonski i stegovni nadzor", bili bi u momčadi prokušanog razoritelja redova Braza de Aviza.

Tada ta trupa ne bi samo mogla postavljati povjerenike i posegnuti za imovinom družbi - kako je uzalud pokušala kod franjevaca Bezgrješne - nego bi nesumnjivo nadzirala i bogoslovije, formirala ih ili čak raspuštala, a bogoslove upućivala na dokazana dijecezanska učilišta. Tamo bi se već postojeće visokokvalificirano vodstvo studija i borbene feminističke redovnice u profesorskom zboru pobrinuli da osposobe kandidat(kinj)e za izgradnju Crkve toliko obećavanog svitanja novog proljeća.

Daljnji već postojeći stegovni element za "staroobredne" družbe, o kojem se uopće govori samo potajno, mogao bi se iskoristiti još oštrije: tim se zajednicama već desetljećima uskraćuje pravni oblik koji bi im dao "vlastite" biskupe. Dakle, za svećenička ređenja upućeni su na biskupe izvana, dijecezanske ili kurijalne koji su pozitivnog stajališta prema motupropriju "Summorum pontificum". Proteklih je već godina više puta biskupima koji su nastupili kao reditelji neformalno, pa time bez mogućnosti žalbe, priopćeno da se lijepo ograniče na ređenja svećeničkog podmlatka vlastitih dijeceza. Zamislivom bi legalizacijom te smjernice družbe vjerne Rimu efektivno bile ograničene ili čak posve blokirane u pogledu ređenja kandidata koji im obilno pritječu.

Takvim bi instrumentom militantni protivnici tradicionalne liturgije, koje bez grižnje savjesti možemo identificirati kao neprijatelje Crkve Kristove, mogli likvidirati unutar Crkve omražene relikte iz vremena i duha dvotisućljetne tradicije. Svećeničke i vjerničke tradicijske zajednice mogle bi djelovati samo tamo gdje im biskupi dopuste - sve dok se ne postavi biskupov naljednik koji bolje shvaća znake vremena. Tako bi u "tolerantnim i raznolikosti sklonim" dijecezama tjedno na dva mjesta bez spajanja na autocestu možda bila po jedna misa prema misalu Ivana XXIII., utorkom u 7:45 i petkom u 21:15. Nikako nedjeljom jer su tada dijecezanski svećenici potrebni u pastoralnim prostorima ili za koncelebracije u biskupskom sjedištu. Stvaranje tradicijske vjerničke zajednice djelotvorno bi bilo spriječeno. Atraktivnost družbi čije bogoslovije sada diljem svijeta godišnje bilježe preko 200 novih ulazaka, s nekoliko bi se poteza perom reducirala na nivo učilišta modernih biskupskih konferencija...

Nesumnjivo je da rimski krugovi koji stoje iza "nove interpretacije" motuproprija "Summorum pontificum" smjeraju upravo na to, a i da će im papa Franjo - kojem apostolski nauk znači malo, a crkvenopolitički snovi puno - usprkos ili upravo zbog svoje nezainteresiranosti za sve što je liturgijsko u konačnici udovoljiti. Za zajednice tradicionalnih vjernika i za tradicijske svećeničke družbe dolaze teška vremena i strašne kušnje. Tu nadu može dati samo pouzdanje u Božju pomoć i spremnost da se na sebe preuzme žrtva za očuvanje prave vjere i spas vlastite duše i svoje obitelji pred čim blijede napori prošlosti.

II. nastavak 

(http://summorum-pontificum.de/themen/gemeinschaften/2034-was-kommt-da-auf-uns-zu-ii.html)

Prema aktualnim informacijama i glasinama o predstojećim ograničenjima uporabe tradicionalne liturgije, Vatikan planira djelovati u dva koraka. U prvom, koji se očekuje prije za koji tjedan nego za koji mjesec, trebala bi biti sastavljena nova pravila za uporabu liturgije među dijecezanskim klerom i pod odgovornošću mjesnih biskupa. U drugom koraku, koji ne treba očekivati prije jeseni, trebalo bi snažno, a po potrebi i prisilno, pozvati svećeničke zajednice starog obreda da svoj pastoral, svoj svećenički život i svoju svećeničku formaciju usklade sa smjernicama II. vatikanskog koncila.

Takva podjela na dva koraka čini se logičnom i s crkvenopolitičkoga gledišta korisnom za snage koje žele potisnuti tradicionalni obred te tradicionalni nauk i duhovnost. Dokumenti od motuproprija "Summorum pontificum" - nakon samoga motuproprija to su popratno pismo biskupima i konačno s četiri godine zakašnjenja provedbene odredbe iz 2011. - bave se u bitnom pravilima za kler odnosno vjernicima u dijecezama, a samo izuzetno (npr. glede ređenja) pitanjima prakse u družbama koje možda nisu dovoljno pojašnjene u njihovim osnivačkim dokumentima.

Prednost takve podjele za kurijalni aparat bila bi prvenstveno u tomu što bi mogli rascjepkati prigovore i otpor koji se očekuju u pogledu zabrinutosti i interesne situacije te ih s vremenom u dužem razdoblju izgladiti.

Što se tiče očekivanih pravila za dijecezanski kler, osim onoga o čemu smo već ovdje izvještavali, nema bitno novih informacija. Biskupi dobivaju praktički punu vlast nad svojim svećenicima, kao i nad svojim dijecezanskim crkvama i vjerničkim zajednicama, u pogledu mjesta, vremena, broja i kruga sudionika te načina celebracije tradicionalne liturgije. Bilo kakva vlastita prava klera i vjernika, ili takva za koja bi mogli uložiti žalbu, čini se da nisu predviđena. Hoće li se - osim sv. mise - uopće još podjeljivati sakramenti prema tradicionalnom obliku, neizvjesno je - ključna riječ crkvene knjige - i ovisilo bi o dobrohotnosti mjesnog ordinarija.

U pogledu ophođenja sa svećeničkim družbama čija je posebna karizma tradicionalna liturgija, postoji malo informacija. Ugrubo se ocrtava sljedeća slika:

Kaže se da će poglavari družbi istodobno s promulgacijom novih dijecezanskih pravila dobiti pismo koje u bitnom ima dvije točke. Prva bi bila poziv da u potpunosti surađuju s biskupima kod provođenja očekivanih novih smjernica i da se ne upuštaju ni u kakve pokušaje njihova zaobilaženja ili suprotstavljanja.

Kao drugo, pismo bi trebalo sadržavati najavu ili poziv poglavarima na susret na jesen u Rimu, gdje bi im se dale nove upute za primjenu tradicionalne liturgije u pastoralu. U središtu bi bila stroga obveza pridržavanja zaključaka II. vatikanskoga koncila - ako je itko u Rimu u stanju iz mnogostruko višeznačnih i proturječnih tekstova destilirati jednoznačno "odluke", što nije uspjelo, kako je poznato, ni za više od 50 kaotičnih godina od završne ceremonije. Igrači skata znaju kako tako nešto završava: jača karta nadjačava slabiju. Zamislivo bi bilo da se prema novim pravilima očekivano "podzaposleni" svećenici družbi privuku u župno dušobrižništvo - vjerojatno u skladu s odredbama dotičnih liturgijskih odbora. Konačno, govori se i o tomu da će se na jesenskom sastanku najaviti vizitacije družbi s ciljem da se ispita vjernost Koncilu. Prema brojnim Papinim strjelicama protiv navodno rigidnih oblika pobožnosti i obrazovanja u bogoslovijama, i one bi mogle biti u središtu rimske pozornosti.

Tako kažu poslovično plodne rimske glasine. Ništa još nije službeno, ali i ovi pojedinačni orisi pokazuju potpuno uvjerljivu ukupnu sliku. Diskusija o tomu kako bi zajednice vjernika i svećeničke družbe trebale postupati s novim pravilima takve vrste ima smisla tek kada budu postojali dokumenti. Nasuprot tomu, već se sada može postaviti pitanje: kako to izvršitelji ovakvog povratka u vrijeme nevoljko danog indulta mogu i hoće pomiriti svoje postupke s činjenicom da su tradicijski orijentirane zajednice, prvenstveno u razvijenim zapadnim industrijskim zemljama, često jedini otoci rasta u pustinji poslijekoncilske zbrke? O tom su u planu novi nastavci.