utorak, 19. lipnja 2012.

Duhovna lirika utorkom 5



Vladimir Nazor
U HRAMU

I ja sam, eto, na koljena pao
Pred tvojom slikom, majko nevoljnika,
I k tebi svoje ruke podigao
Oj, slatka nado tužnih i patnika!
Tiho je, tiho, sred crkvice male
Pri zidu samo lampe zadrhtale,
A bl'jedi sveci kao da mi zbore:
»Kazivaj nama jade što te more!
Mi ćemo tebi, d'jete rastuženo,
Utješit otu nevolju i muku:
Na tvoje srce bolno, izmučeno
Polagat ruku«,

Al' ja sam samo usred ovog mira
Oltaru tvome rastužen prion'o,
Oh, tvoja slika u srce me dira!
Oh, tvoj me pogled ganuo, Madonno!
Rekla mi sto put moja dobra mati:
»K njoj, sinko, hrli kad ćeš tugovati!«
Rekla mi sto put moja majka mila:
»Ona nas sviju pod krilo primila.«
I ja sam doš'o, utjeho smrtnika,
Za kojom jošter mnoga srca gore
Da vidiš kakvi mene nesretnika
Čemeri more.

Ja tebe gledam kako vrh oltara
Nad čedom tvojim prignula si glavu,
I k'o vrh mene moja majka stara
Pomislila si na njegovu slavu.
Pomislila si: I njeg nešto čeka,
I dok ti sanci pred tobom se nižu
Ne viđaš sinka propeta na križu,
Ne viđaš kako na proroka gledi
I kletvama se b'jesna rulja baca,
A njemu mirnom samo lice bl'jedi
Ko u mrtvaca ...

Oh, nijedna se do sad majka nije
Na takav način prevariti dala
Nijednu stisle muke užasnije,
Nijednu slična tuga iskušala!
Al' od tada kad čemeri nas tlače
Pred tobom samo čovječanstvo plače,
Kad nitko neće da nam čuje glasa
Ti si nam izvor mira, izvor spasa.
I prozvasmo Te, nado pritištenih!
I prozvasmo Te, spase slabljeg stvora!
I tješilice bolnih, zapuštenih!
I zv'jezdo mora!

Pak i ja dođoh da ti kažem kako
I ja sam jadan otkinuta grana,
I da ti pričam zašto sam zaplak'o
Baš pri granuću mlađanijeh dana.
U mome srcu zadnja iskra mrije
Baš ko i žižak sa lampada tije'.
Iz mora vaja gdje sam sad zaron'o
Oh, ti me mladog izvuci, Madonno!
Prokletstvo neko ko da sa mnom vlada
Pak zalud bjež'o preko b'jelog sv'jeta,
Oh, izbavi me iz tolikog jada,
Madonno sveta!

Al, gle, ko da su one mirne grudi
Životom tajnim sada oživile,
I onaj djetić kao da se budi
Dok se Madonni usne nasm'ješile.
Al onaj posmjeh kao da mi veli:
»I meni takov bio život c'jeli!
Zalud je tebi proti Sudbi stati:
Moraš se nadat, trpit i mučati ...«
U maloj crkvi sve je mirno, ti'o,
A vani negdje zabrecalo zvono,
Oh, ja sam posmjeh otaj razumio
Tužna Madonno!

4 komentara:

  1. Može li netko malo pojasniti mentalni sklop V. Nazora, kao s jedne strane autora duhovne lirike, a s druge decidiranog partizana?

    OdgovoriIzbriši
  2. Nazor ima svoj duhovni ciklus pjesama. Pogotovo onaj predpartizanski dio. A u prošloj državi potiskivali su taj dio i prezentirali samo partizanski opus.
    Nazor je religiozni pjesnik i ima velik religiozni opus.
    A sad što smo ga mi upoznali jedino kao partizanskog pjesnika, to je drugo.
    Jole

    OdgovoriIzbriši
  3. Inače, umjetnici počesto imaju velike darove, koje običan, čak i vrlo inteligentan i obrazovan čovjek nema,kao i sposobnost oćutjeti i prepoznati istinsku ljepotu s kojom je u pravilu najčešće povezana i istina. Dobar umjetnik teško može previdjeti nadmoć kršćanske vjere nad ateizmom, agnosticizmom...
    Upravo su umjetnici prvi pozivali na oprez kada je počela zlosretna liturgijska reforma i oni su poput proroka odmah "osjetili", "oćutjeli" da je u srcu te reforme nesklad, hladnoća, činivnička samoživost i neopisiva ružnoća i da će reforma biti čista katastrofa.
    No, upravo zbog sposobnosti "uživljavanja", zbog osjećajnosti i profinjenosti ukusa kao i čestog nesnalaženja u praktičnim, svakidašnjim stvarima, umjetnici su podložni padu u ekstreme.Njihova krhkost se teško uspije oduprijeti pogubnim totalitarnim svjetonazorima kao što su bili nacizam, fašizam ili komunizam. Proturječja često prate njihov život i bacaju sjenu na njihovu genijalnost. Osim toga, i njih mogu inspirirati anđeli čuvari, ali i demoni, pa su već prema tome djela različnog predznaka.
    I Mozart je napisao jedan od najljepših rekvijema, ali i "Zauberflote" koja je prepuna masonskih simbola i svjetonazora.
    Takvo se nešto očito dogodilo i s Vladimirom Nazorom kao i s mnogim umjetnicima, nažalost.
    Crkva ne vodi puno računa o umjetnicima danas, njihovu duhovnom životu. Zbog toga danas i nema nekog umjetničkog stila koji bi se mogao nazvati kršćanskim, katoličkim.Nije li to dokaz da naše vrijeme koje se drži superiornim u odnosu na ostale epohe "predkoncilske učmalosti" upravo sterilnom umjetnošću pokazuje i dokazuje da je inferiornije i da se nije "katolički" uhvatilo u koštac s vremenom u kojem živimo?!

    Fidelis

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Htjedoh reći da se današnji katolici nisu zbilja "katolički" uhvatili u koštac s vremenom u kojem živimo ( što je veliki minus)!

      Fidelis

      Izbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.