Svetac kojemu Amerika duguje svoje ime

Danas 5. studenog, a u nekim mjestima jučer 4. studenog bio je spomendan sv. Emerika, mađarski Imre, a hrvatski Mirka. On je bio mađarski princ u 11. stoljeću i više o tom svetcu pročitajte ovdje: na hrvatskom, na engleskom, na njemačkom. Evo što o njemu donosi Rimski martirologij:

Die 4 Novembris.
Apud Albam Regalem, in Pannonia, depositio beati Emerici Confessoris, qui fuit filius sancti Stephani, Hungarorum Regis.
(In Hungary at Alba Regalis, the death of blessed Emeric, confessor, the son of St. Stephen, king of Hungary.)

A evo i objašnjenja naslova ovog posta:

How did our Hungarian Szent Imre become the name giver of two continents? In the Middle Ages, Szent Imre’s popularity spread across Europe. He was universally regarded as the patron of youth. Churches were named after him. So was the Florentine explorer and cartographer Amerigo Vespucci. A painting in San Martino a Mensola in Settiguano, less than two miles outside the walls of medieval Florence, portrays Szent Imre – depicted with moustache, royal robes, and a lily in his hand – and his bride taking a vow of chastity before a crucifix (while St. Stephen looks on through an opening.) The inscription, dated 1391, identifies him as “Sco Amerigo d’Ungheria”, i.e., St. Emeric of Hungary.

Vespucci (1454 – 1512) made several voyages, trying, like Christopher Columbus, to find a passage to the Indies. He explored the northern coast of South America, and on his second voyage there, realized he had reached not India, but a new continent, a new world.

His name was picked up by an amateur geographer, Martin Waldseemüller, who, in 1507, printed a wood block map, with the name “America” [a Latinized version of “Amerigo”] indicating the southern continent of the new world. A thousand copies of this map were sold. Later, a similar large continent was found, located to the north, and the name was extended to apply to it as well.

...

When Gerardus Mercator published a map of the world in 1538, he was the first to use the terms “North” and “South America.” And the names stuck.

Inače, sveti Emerik je uz svetog Ladislava suzaštitnik zagrebačke katedrale kojoj je prvi patron sv. Stjepan, mađarski kralj i Emerikov otac. Evo jednog zgodnog isječka zamišljenog razgovora iz kolumne Zvonimira Berkovića u Vjesniku:

Osim toga ja se i zovem –
Zvonimir.«
»Čudno ime!«
»Tako se zvao i posljednji
hrvatski kralj narodne krvi. Vi
biste ga mogli i osobno poznavati.
Njegova je žena bila sestra
ugarskoga kralja Ladislava,
onoga koji je odlučio da na hrvatskoj
zemlji sagradi mađarsku
katedralu.«
»Demetrije! Tako mi kažite.
Znao sam da ima još jedno ime
ali sam ga zaboravio. Jako fin
čovjek. Pravi kavalir.«
»I previše kavalir, ali za Mađare!
Zamjeram mu da nije osnovao
bar jednu biskupiju na
hrvatskom sjeveru, nego je to
prepustio Mađarima, a oni su
sve napravili po svome i za sebe.
Zagrebačku katedralu nazvali
su po svetom Stjepanu Arpadoviću,
svom kralju; drugi
oltar posvetili su sinu tog istog
Ištvana, svetom Emeriku, koji
nije postao mađarski kralj samo
zato što je umro prije oca;
treći je veliki oltar pripao
kralju Ladislavu, također svetom
Arpadoviću.
Svaki od njih ima u katedrali
i svoj likovni izraz. Stjepan se
oslanja na štit na kojemu je
križ, Ladislav drži u ruci kuglu,
a mlađahni Emerik – ljiljan.
Trebam li uopće napomenuti
da je Zagreb skoro tisuću godina
imao kraljevski sajam, 20.
kolovoza, na dan okrunjenog
Stjepana, a ne mučenika Stjepana.
Kada Zagrepčani danas u
teatru gledaju Krležino Kraljevo,
više se i ne sjećaju da je i ta
razbibriga bila u znaku slavlja
mađarskoga prijestolja. Nije li
to ipak previše, recite!«

(photo)