Ruža koja je izrasla iz betona

Naslov ovoga posta je prijevod naslova knjige jednoga preminulog pjesnika. Taj pjesnik je nitko drugi nego jedan od najznačajnih ako ne i najznačajniji reper svih vremena Tupac Shakur (prema mišljenju moga kuma on je The reper, ali dobro on isto tako smatra da je 2pac još uvijek živ).
No 2pac i njegov život nisu predmet ovoga posta. I premda njegov život smatram čistom suprotnošću uzora prema kojem bih želio živjeti, riječi nekih od njegovih pjesama opisuju vrlo točno i precizno njegove ideje... i na tome mu svaka čast.
Čudno je da su mi se baš ove njegove riječi iz naslova uvukle u misli prije nekoliko dana. Čudno, jer sam baš izlazio sa svete mise...
Na blagdan Svijećnice odlučio sam otići u obližnju župu koju "krasi" jedna od onih modernih betonskih crkvi tako popularnih na ovim prostorima. Daleko od toga da se ta crkva može uopće mjeriti svojom betonskom "velebnošću" sa nekim drugim klasičnim primjercima hrvatske Škole zabludjele sakralne arhitekture. Kada posjetitelj dolazi iz određenih smjerova čak je moguće prilično jasno razaznati da je zdanje kojem se približava crkva, što je, mora se priznati, vrlo teško učiniti sa nekim modernijim crkvama. Jednoga dana kada se (daj Bože) sav onaj beton prekrije fasadom rijetko će koji skladištar zalutati u nju misleći da je to samo veliki opskrbni hangar. To će, dakako, biti prilično negativan razvoj situacije za moguće preobraćenje kojeg od zalutalih skladištara, ali istovremeno vrlo dobro za druge izgubljene duše koje možda niti ne znaju da je baš u njihovom kvartu crkva.
No, nazad na temu. Dakle izlazeći iz crkve razmišljao sam o "ruži koja je izrasla iz betona" zato što sam upravo bio na prekrasnoj prekrasnoj misi. Svaki detalj ove mise bio je pažljivo i detaljno slavljen od strane pobožnog mladog svećenika. Ta pobožnost i misterija mogla se doslovno osjetiti i bez pretjerivanja sa moje strane, vidjeti na vjernicima koji su misi prisustvovali. Pojedine detalje misnog slavlja nikada nisam vidio na uobičajenoj (Novus ordo) misi. Na primjer, svećenik je od trenutka pretvorbe pa sve do svete pričesti držao svoje palčeve i kažiprste skupljene, baš kao što to čine u tradicionalnoj misi. Slažem se sa onima koji kažu da je ljepota u detaljima jer je ovaj detalj na jasan i nedvosmislen način govorio Isus Krist je tu, ovaj kruh je postao njegovo tjelo i ovi palci i kažiprsti su posvećeni prsti koji ga diraju... a takvih "detalja" bilo je mnogo i svi su ukazivali na jedno: ovo je misterija. Misterija koju ne možemo u potpunosti razumjeti, ali i misterija u kojoj nam se živi Bog daruje. Jednom riječju bilo je PRE-KRAS-NO.

Eto, to je ta ruža što je izrasla iz betonskih zidova, iz betona kojim zadnjih četrdesetak godina zalijevaju našu katoličku tradiciju. Moramo paziti da ta ruža ojača i procvjeta... a sve mi se čini da ima podosta ljudi, nažalost i u crkvi, koji jednostavno više vole tratinčice od ruža.