Nije trebalo mnogo vremena, da svi oni, koji su dolazili u saobraćaj s Augustinom Kažotićem, uvide njegovu nesebičnost, mudrost, pravednost i blagost. Takvoga je duhovnoga pastira trebao narod, koji je izlazio iz građanskoga rata, udarajući nanovo temelje moralnoga i pravnoga poretka. Kažotićeva duševnost ulijevala je povjerenje u duše raskidane nepravdama i osvetničkim željama. Ljudi su vidjeli, da on ne traži ništa za sebe ni za jačanje osoba ili skupina, koje bi ih htjele potlačiti. Osobna i staleška nesebičnost bila im je jamstvo, da Augustin ide za općim dobrom čitave zajednice.
Talijanski životopisac blaženog Augustina, lučerski kanonik mons. Alfredo Ciampi, ističe na jednom mjestu događaj, koji je zabilježio anonimni pisac, suvremenik blaženikov. Taj anonimni pisac pripovijeda, kako je Augustinu jedan velikaš ostavio u oporuci određenu svotu novaca. »Prošle su dvije godine nakon smrti oporučitelja, a njegov sin, neki velikaš, nije izvršio očeve volje. Braća dominikanci tjerali su Augustina, neka zahtijeva tu svotu, nadajući se također, da će on zbog svetačkoga poštivanja dobiti veću svotu. Augustin odgovori ovako braći svojega Reda: »Moj otac (t.j. sv. Dominik) ostavio mi je oporuku, da ne posjedujem zemaljskih dobara, a otac ovoga (t. j. velikaša, kod kojega su fratri imali potraživanje) odredio je u oporuci, da ih posjedujem. Radije želim i obvezan sam da vršim. volju svoga oca nego volju njegova (t. j. velikaševa) oca«. Rijedak primjer nekoristoljublja!«
Možda je tu tipiziranu anegdotu čitao Augustin gdje drugdje, ali mu je dobro došla, da je i sam na sebi realizira, povodeći se za drugim svetim ljudima.
(izvor)
