Mi smo gdje kada taki, te i javne opačine medju sobom trpimo, ne žigošemo ih, pače po gdje kada javne grešnike i prave sablaznike odlikujemo, obćeći š njimi. Tako nije eto radio prorok Ilija!

Ali najčudnovatija pojava za Ilije je ova, što se narod uzprskos kaznama Božijim ne htjede obratiti. Bog zatvori nebo; tri godine i šest mjeseci nema kiše, posvuda strašna glad, posvuda neizreciva bijeda, a nitko se ne obrati k Bogu; pače narod viče, da je prorok tomu kriv, i kralj hoće da ga ubije. "Jesi li ti onaj", viče Ahab, "što nesreću na Izrael donosi?" — Ovo je slika zadnjih vremena, Isus proriče, da će onda biti ratovi, potresi, glad i strašne bune. "Razliti će se nad narode sedam čaša gnjeva Božjega" proriče sv. Ivan, ali se narodi ipak ne će obratiti; živjeti će u svojih opačinah, opijavati se iz kaleža pohotnih naslada, dok se ne napuni mjera i u strašnoj borbi ne bude konac svijetu.

Ovo su slični prizori iz vremena proroka Ilije i onih na koncu svieta. Kada će se to zbiti, za to niko ne znade. S toga treba da pažljivo gledamo na znakove vremena. Tajna zloba se sve to bolje razvija, kako se zbiva sa svakim velikim dogadjajem u poviesti naroda. Ko će za onih vremena živjeti, trebati će mu vatreni duh sv. Ilije. Ali i mi živimo u vremenu strašnih borba i silnih oluja, i mi trebamo da nas napunjava jak duh i jaka volja. Promotrimo s toga duh proroka Ilije!

Duh Ilije bješe vatren duh. "Ustade prorok Ilija poput vatre i riječ je njegova gorjela poput zublje." Tri puta je dozvao vatru sa neba. Jedanput je dozvao vatru milosti sa neba, koja je na Karmelu spržila žrtvu; dvaput je dozvao vatru osvete, koja je izaslanike kraljeve pogubila. I u srcu je proroka trostruki plamen buktio razsvjetljujući, ugrijavajući i uništujući; u Ilije je buktio plamen vatrene vjere, plamen vruće pobožnosti i plamen najstrožeg života. Ovaj će duh za posljednih vremena svima od potrebe biti, ako ne će u kušnji propasti. Vjerom će svladati nevjeru, pobožnošću bogohulstvo, strogosti života nasladu i zamamu opojnog uživanja.

(izvor)

Bože, i to je svećenik, otac duhovni!

Anton Pavlovič Čehov 

MORA

Stalni član Ureda za stvari seljaštva, Kunin, mlad čovjek od tridesetak godina, vratio se iz Peterburga u svoje Borisovo, i prvo mu je bilo, da pošalje glasnika na konju u Sinkovo s pozivom za tamošnjega svećenika, oca Jakova Smirnova.

Koraci poziva

Prošle nedjelje, četvrte po Duhovima, đakon Stjepan iz Bratstva sv. Petra, održao je po prvi put propovijed unutar tradicionalne mise u crkvi sv. Blaža. Propovijed mi se učinila lijepa i korisna, posebno s obzirom na temu Božjeg poziva. Zato sam vlastitu audio snimku transkribirao uz pomoć aplikacije Whisper Transcription te malo popravio koristeći oTranscribe. U nastavku prenosim tekst propovijedi, na vašu edifikaciju i kao poticaj da Stjepana pratite svojim molitvama. 

Draga braćo i sestre u Kristu, 

Jedan mladić koji je inače odrastao u kulturnom katoličkom okruženju, jednoga se dana odlučio prošetati ulicama grada u kojem je živio. Nije bio odveć pobožan, dapače, bio je jedan od onih koji su već odavna napustili svoju mladenačku vjeru, ako su je ikada zapravo imali. Bio je isto tako jedan od onih koji su odrasli slušajući o kršćanstvu, međutim, koji nikada nisu uspjeli u njemu pronaći onu praktičnu vrijednost. Nije pomoglo niti to što je odmalena vjerovao kako je uspjeh isključivo u rukama pojedinca i doista kada bi se uspjeh mjerio, kao što to mnogi naši suvremenici misle, upravo kroz dobit, i ako bi sreća bila doista u uspjehu, onda bismo za ovoga mladoga čovjeka možda mogli reći da je bio jedan od najsretnijih na svijetu. Bio je jedan od najpoznatijih influencera svoga doba, bio je britak na jeziku, bio je prijatelj utjecajnih i poznatih ljudi, uključujući nekoliko visoko rangiranih političara. Zarađivao je iznimno dobro, prodavajući savjete o tome kako uspjeti. Političke savjete, pravne savjete, pomagao ljudima da uspiju. I unatoč tome, nije bio zadovoljan. Premda je bio strastvena srca i živio sa ženom, premda je nije htio oženiti, bio je nesretan u ljubav. Sve što je činio, svaki uspjeh u poslu, svaka pohvala koja ga je pratila u društvu, u njemu su budile sve veću gorčinu i nezadovoljstvo. U pomanjkanju mira, dotaknuvši dno, pronašao je jedan vrt u gradu u kojem je živio i bacio se pod drvo, izlijevajući gorke suze pred Bogom koga nije poznavao, ali koji je spremno čekao na njega. S nepogrešivim glasom božanskog autoriteta začuo je zapovijed koju mu je neki glas uputio: "uzmi i čitaj". Budući da je znao da je glas došao odozgo, brzo se vratio kući, uzeo je Sveto pismo koje je pripadalo njegovom prijatelju, otvorio ga nasumce i na jednoj stranici pronašao sljedeću riječ: Živimo pošteno kao po danu, ne u proždrljivosti i pijanstvu, ne u ložnicama i nečistoći, ne u svađi i zavisti, nego obucite se u gospodina Isusa Krista. Draga braćo i sestre, jedna riječ, jedna zapovijed, jedan susret, bili su dovoljni da obrate velikoga svetoga Augustina, čovjeka bez kojega mi ovdje, na zapadu,  Crkvu ne bismo mogli ni prepoznati, niti zamisliti, sasvim sigurno ne bismo mogli zamisliti pontifikat u kojem se nalazimo. 

U današnjem evanđelju svjedočimo isto tako jednome susretu, onome na obali Genezaretskoga jezera, između Gospodina i apostolskoga prvaka svetoga Petra. Htio bih iskoristiti evanđelje ovoga dana da vam progovorim o tri velika koraka koji prate svaki kršćanski put, svaki put nas kršćana k Bogu, ono što se često naziva kršćanski poziv. Htio bih vam objasniti kako do toga poziva doista dolazi. 

Prvi korak, kojemu svjedoči već sam početak svetog evanđelja, možemo iščitati ako si postavimo pitanje gdje to Isus susreće svetoga Petra i njegove prijatelje. Ondje gdje se mi, htjeli ili ne htjeli, nalazimo. Kada susrećemo Boga po prvi put, ili iz dana u dan, to je u našoj svakodnevici. Isus, kaže sveto Pismo, vidje dvije lađe uz obalu, i ribari su bili izišli i ispirali mreže. Draga braća i sestre, Bog nam ne progovara o našim pozivima, isključivo kroz veličanstvene događaje i čuda, kroz tajanstvene objave. Veoma često i dapače, najčešće njegova se volja očituje u onome što je uobičajeno. Božja volja se očituje u našoj obitelji u kojoj smo rođeni i s kojom smo pozvani živjeti. Božja volja se očituje i po prijateljima i bližnjima koji nas okružuju i kojima smo pozvani služiti. Očituje se i po sredini u kojoj živimo i kojoj smo dužni nešto vratiti, bilo da se radi o našoj domovini, bilo da se radi o Crkvi, iz čijeg smo materinskog krila svi potekli. I sasvim sigurno, Božji poziv se očituje i u svemu onome, u svim svakodnevnim zadaćama koje su nam veoma često teške, ali koje smo pozvani vjerno vršiti. Ovo je prva i važna lekcija za naš život. Bog nas susreće i poziva, dakle, nigdje drugdje, nego u onoj sredini u kojoj smo već prethodno postavljeni, zahvaljujući providnosti Božjoj. Velike i važne stvari koje Bog od nas traži i koje nam želi povjeriti, dakle, ne možemo otkriti ako bježimo od sebe ili ako bježimo od onih obveza, onoga života kojeg smo pozvani živjeti sada i ovome trenutku. Imaš li posao, dakle, dragi brate, draga sestro, radi ga na slavu Božju. Studiraš li, učiš li, ideš li u školu, budi je vjeran u svojim obvezama svakoga dana. Ne zanemaruj ono što trebaš naučiti, ne zanemaruj svoje ispite. Jesi li samac, jesi li u braku, slavi Gospodina u staležu u kojem se nalaziš i vrši vjerno sve one dužnosti koje imaš prema svome bračnome drugu, prema ljudima koji te okružuju, prema kolegama na poslu. 

Ovo je prvi korak poziva, sljedeći je susret. U slučaju Petra i njegovih drugova, Gospodin njihovu svakodnevicu spaja sa sobom na jedan osobit način, a to je čudesni ulov ribe, kao što smo čuli u današnjem evanđelju. Ovaj ulov je čudesan ne samo zato što se radi o velikom broju riba, već zato što se događa u onome dijelu dana u kojem niti jedan normalni ribar ne bi ribario. Ribe Galilejskoga mora, usput budi rečeno, imaju veoma istančan instinkt da isplivavaju prema površini vode, upravo oko ponoći kako bi se hranile zooplanktonima. I uvijek poniru duboko u vodu, gdje su neuhvatljive, u trenutku kada zora puca kako bi izbjegle ultraljubičasto svjetlo. I sasvim sigurno, sveti Petar i njegovi prijatelji, ribari, dobro su poznavali ovaj obrazac ponašanja riba u Genezaretskom jezeru, doista živjeli su od toga da mogu prepoznati te obrasce i loviti ribe. Međutim, u ovome trenutku, Gospodin čini nešto sasvim neočekivano, sveti Petar sluša Isusovu riječ i događa se čudo. I upravo ovo čudo, ova promjena svakodnevice, ovaj ulov ribe koji se događa ujutro, svjedoči da se nešto promijenilo i u životu apostola. Susret je uvijek onaj trenutak, draga braćo i sestre, gdje se naša svakodnevica mijenja i gdje se onoj temeljnoj vjernosti svakodnevici odjednom dodaje još jedan poziv na nešto uzvišenije, na nešto svetije. U svakom slučaju, susret je ono što nas dovodi k većoj intimnosti, k dragome Bogu, i što nas poziva da idemo korak dalje u našoj ljubavi prema Njemu. Važno je ipak reći da ovaj poziv, koji se događa u susretu, nipošto ne ide kontra svega što smo do tada radili. Naša svakodnevnica se može promijeniti, doista, od mnogih svetaca svjedočimo o tome da su doživjeli velike promjene u svome životu. Ali susret s dragim Bogom uvijek je nešto što usavršava našu prirodu i ne dokida je. I stoga i ova riječ svetome Petru, od sada ćeš loviti ljude, kao da podrazumijeva da Petar neće napustiti ono što je poznavao, barem ne u potpunosti, već njegov poziv ribara u ovome trenutku postaje nešto što će služiti slavi Božjoj. Lovit ćeš ljude, drugim riječima, bit ćeš ribar moga kraljevstva. 

Treći korak koji prati svaki poziv, istodobno onaj najteži, volio bih nazvati odgovorom. U ovom se koraku najčešće lome koplja i kao na oštrici noža određuje između velike svetosti i osrednjosti kršćanskoga života. Prepoznavši Božji poziv, ono što bismo trebali biti i ono što smo pozvani biti, veoma često najradije želimo ustuknuti. "Gospodine, otiđi od mene jer sam grešnik", slušali smo u današnjem evanđelju. I vjerojatno se mnogi naši suvremenici mogu poistovjetiti s ovim odgovorom svetoga Petra, možda neki i među vama, neki od nas smo možda čak i spremni izgovoriti onu molitvu svetoga Augustina, iz njegove mladosti, Gospodine, podaj mi čistoću, podaj mi uzdržljivost, ali ne još. I ovaj "ne još" prvi je i glavni razlog tolikih propuštenih milosti koje mi kršćani, poput pijeska, dajemo propustiti kroz prste ne želeći prihvatiti onu veću dužnost na koju nas Bog poziva, čak i onda kada smo je možda i svjesni. Bojimo se napustiti svoj dobro poznati svijet, stvari koje su uhodane, svoj komfor, kako bismo se latili onog posla na koji nas Bog poziva i katkada se izvlačimo čak onom rečenicom, a potrebno je da još razmislim, da razlučim koji je to poziv, kojim me Bog poziva, čak i ako nas on, doslovce bode u oči. Pa ipak, draga braćo i sestre, Bog je strpljiv s čovjekom i kao svetome Petru, i svakome od nas govori ove iste riječi: "Ne boj se!" Komentirajući ovaj današnji evanđeoski odlomak, sveti Ambrozije ga objašnjava sljedećim riječima: Gospodin, tumači sveti Ambrozije, ne ostavlja svetoga Petra unatoč činjenici što je ovaj grešnik, već ga poziva na nutarnje obraćenje i na dublji odnos ljubavi. Paradoksalno je da je pravi razlog zašto je Petar pošao za Isusom, ne to što je bio dostojan, već zato što to nije bio dostojan. Međutim, Sveti Ambrozije tumači: "Ne boj se" znači upravo to. Biti svjestan da sve što primamo od Boga, uključujući naš poziv, nije ništa drugo doli nezasluženi dar Božji. Što god je Njegovo, udijelio je nama, kaže Sveti Ambrozije, zrcaleći važne riječi iz kanona svete mise, de tuis donis ac datis, od tvojih darova i prinosa, Gospodine, prinosimo ti našu žrtvu. I baš kao što je to slučaj sa svetom Euharistijom, kojoj danas imamo priliku i blagoslov, pristupiti, draga braćo i sestre, tako i s našim pozivom, Bog uvijek čini prvi korak. 

I zato ovim koracima koje sam naveo: svakodnevica, vjernost svakodnevici, susret i odgovor, treba pridodati još jedan element bez kojih ova tri postaju nezamislivima, a to je milost. Gdje god i kako god nas Bog pozvao da mu služimo, draga braćo i sestre, koji je god tvoj poziv, tvoj put svetosti, Bog daje svaku milost koja je potrebna da se taj poziv ostvari. Božja milost je nepogrešiva. Ponavljam, Božja milost je nepogrješiva jer sve ono što smo pozvani biti, Bog nama i želi dati. Zašto? Zato što je dobar otac. Kako veli jedna crkvena naučiteljica, Bog je sam taj koji nas pridiže na putu našega spasenja. I baš kao što dobar otac neće dopustiti da se njegovo maleno dijete muči s preprekama, savladava stepenice koje vode gornjim prostorijama njegove kuće, tako nas i naš božanski Otac pridiže i podiže na našemu putu k nebu. Sve što jesmo i sve što smo pozvani biti, možemo upravo zahvaljujući njemu. I kada se sve stvari čine teškima, draga braća i sestre, kada križevi navale, upravo je ta nevidljiva Božja ruka i glas Isusov koji nam govori, ne boj se, ono što nam može biti utjeha i podrška na našem putu. Sve dok se ne obistine, riječi svetoga Pavla i svi mi prispijemo u kraljevstvo nebesko, gdje nas očekuje Božje posinstvo i otkupljenje našega tijela. Amen. 

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. 

Pri studničke a v izbičke

U vijestima sam pročitao da je Tucho cmok-cmok Fernandez, prefekt Dikasterija za nauk vjere, objavio pismo kojim se daje nihil obstat za pobožnosti vezane uz neka marijanska ukazanja u Slovačkoj. Ukazanja kod sela Litmanová trajala su od 1990. do 1995. i izgleda da su dovoljno kratka da sve poruke stanu u jednu knjižicu (vidi npr. ovo ili ovo). Nevjerojatno! 

Zaintrigiralo me to što veliki inkvizitor u svome pismu spominje neke problematične poruke koje bi mogle "dovesti do zbrke i uznemiriti vjeru običnih ljudi". Rekoh, hajde da vidim o čemu se radi i hoće li i mene uznemiriti. 

Iz spomenutog izvora na slovačkom jeziku, izvukao sam tekst i dao ChatGPT-u da obavi svoj posao (uz uobičajena uputstva da usporedi s pretkoncilskim katoličkim naukom). Čisto da me čatko iliti ćato ne bi prevario, usporedio sam njegove dojmove s onima nekog slovačkog sedevakantističkog biskupa koji je umro još prije desetak godina i valjda bi iskopao najgore poruke da ih je bilo. Izgleda da je čatko ovaj puta solidno odradio svoj posao. 

Njegovu dijagnozu stavljam u nastavku, ali čini mi se da je rezultat za današnje pojmove kamilica. Ako hodočastite u Međugorje i želite malo promijeniti scenografiju, gora Zvir bi vam mogla biti zanimljiva. 

Problematični odlomci iz Posolstva Panny Marie

---

1. Bolest kao posljedica grijeha (1.10.1990.)

"Každa choroba je nasledkom nejakeho hriechu. Jej rodičia boli viac za hmotu a nezachovali sa ako krestania po mnohych strankach. Len vrucne modlitby k Panne Marii pomožu k vyzdraveniu dietata."

Prijevod:

"Svaka bolest je posljedica nekog grijeha. Njeni roditelji su više bili usmjereni na materijalno i nisu se ponašali kao kršćani u mnogim aspektima. Samo iskrene molitve Djevici Mariji mogu pomoći ozdravljenju djeteta."

Teološka problematičnost: Generalizacija da je svaka bolest posljedica grijeha nije u skladu s katoličkim naukom, osobito tradicionalnim, koji prepoznaje i otajstvo trpljenja nevinih.

---

2. Gluhonijemi dječak i neoprostiv grijeh (2.10.1990.)

"Pytala som sa o hluchonemého chlapca a Panna Mária mi povedala, že otec udrel svoju matku a to je akoby z polovice udrel aj svoju duchovnu Matku. A že tato vina za ten hriech sa mu neodpusti."

Prijevod:

"Pitala sam za gluhonijemog dječaka, a Gospa mi je rekla da je njegov otac udario svoju majku, i da je to kao da je napola udario i svoju duhovnu Majku. I da mu se taj grijeh neće oprostiti."

Teološka problematičnost: Izjava da se neki grijeh "neće oprostiti" proturječi katoličkom učenju o Božjem milosrđu i mogućnosti oprosta svakog iskreno pokajanog grijeha.

---

3. Masovna propast u Perzijskom zaljevu (24.2.1991.)

"Pretože tam, v Perzskom zalive, kde je vojna, skoro všetky duše idu do zatratenia a počujem ich strasše vykriky, bolesti."

Prijevod:

"Jer tamo, u Perzijskom zaljevu, gdje je rat, gotovo sve duše idu u prokletstvo i čujem njihove strašne krikove, boli."

Teološka problematičnost: Predodređivanje velikog broja ljudi za prokletstvo proturječi nauku da samo Bog poznaje stanje duše, a Crkva uči da se za sve treba nadati spasenju.

---

4. Upitno ozdravljenje uz specifične rituale (21.11.1990.)

"Je potrebné vyniesť dieťa na Zvir ... umyť ju vo svätenej vode ... nech v nej dieťa okúpu ... nech sa spoločne modlia sv. ruženec a nech to obetujú za dieťa."

Prijevod:

"Potrebno je iznijeti dijete na Zvir ... oprati ga u blagoslovljenoj vodi ... neka ga okupaju u toj vodi ... neka zajedno mole sv. krunicu i neka to prikažu za dijete."

Teološka problematičnost: Dok Crkva priznaje vrijednost blagoslovina, nuđenje gotovo mehaničkih recepata za ozdravljenje može voditi u praznovjerje ako se ne razlikuje sakramentalna od nesakramentalne milosti.

---

5. Neoprezno predviđanje čuda (23.12.1990.)

"Po skončeni sv. ruženca sme povedali ľuďom o zjavení Panny Márie, ktorá povedala, že o krátky čas príde viditeľné znamenie."

Prijevod:

"Nakon završetka svete krunice, rekli smo ljudima o ukazanju Gospe, koja je rekla da će u kratkom roku doći vidljiv znak."

Teološka problematičnost: Najava čuda koja se ne dogodi može ozbiljno narušiti vjerodostojnost objava, što Crkva strogo razmatra pri ispitivanju autentičnosti ukazanja.

Puno bolje

Prije godinu dana napisao sam na ovom blogu tekst povodom samoubojstva čovjeka koji se zapalio na Trgu sv. Marka u Zagrebu. Tom prilikom upozorio sam na potpuno neprimjeren mural u pothodniku ispod željezničke stanice Maksimir. 

Izuzetno me iznenadilo i obradovalo kada sam jučer prolazeći tim pothodnikom primijetio da je na mjestu tog gadnog murala sada jedna puno primjerenija i pozitivnija slika. 

Kratko pretraživanje dovelo me do ove vijesti iz 1962. godine. 

Tu je vijest iz svoje arhive prošle godine izvukao Večernji list, pa je možete pročitati na njihovim stranicama (arhiv). Ovo je prijepis originala (bez pomoći ChatGPT-a jer je on isfantazirao novu priču).

 Bravo, Zlatko!

Petnaestogodišnji Zlatko Bastalec spasio iz požara troje djece

Zagreb, 6. travnja — Kada je jučer oko 9 sati 40-godišnja domaćica Dragica Martinčević iz Plevljanske ulice 20 otišla u susjedstvo, nije ni slutila što će se, za dvadesetak minuta, dogoditi njenoj djeci, 4-godišnjem Marijanu, 3-godišnjem Zlatku i malom Zdravku, kojemu je devet mjeseci. Djeca su ostala sama u kuhinji. Čim su vrata kuhinje zaključana, jedan od mališana prišao je štednjaku i na lopatici donio žeravicu na dječji krevetić.

Posteljina se zapalila i dim se počeo širiti zatvorenom kuhinjom. Djeca nisu osjećala opasnost. Sa zanimanjem su promatrala širenje požara. Uskoro je dim pokuljao na hodnik. Tada su požar primijetili stanari, no nitko nije odmah znao gdje gori. Trebalo je vremena da se ustanovi da je požar izbio u stanu Dragice Martinčević. Zaključana vrata nitko nije u prvi mah htio razbijati, niti se tko sjetio da s vanjske strane kroz prozor pokuša spasiti djecu. 

Gust dim počeo je nadirati kroz pukotine zatvorenog prozora kuhinje. 

— Toga jutra, — rekao nam je petnaestogodišnji Zlatko Bastalec — kada sam se vraćao iz mljekarstva, primijetio sam u Plevljanskoj ulici, kojom sam prolazio, metež. Ljudi su se muvali oko zgrade, s prozora koje je kuljao dim. Odmah sam pošao tamo. Majka djece izbezumljena je trčala po dvorištu, a ostali su stajali nemoćno pokraj postavljenih ljestava. Nitko se nije usudio popeti da pokuša kroz prozor izvući ugroženu djecu, jer je dim sve više izbijao iz kuhinje. Ne razmišljajući mnogo popeo sam se na ljestve, da pokušam spasiti djecu. 

Dječak je razbio staklo na prozoru kuhinje u kojoj su se nalazila djeca i odvažno ušao u prostoriju punu dima, iz koje se više nije čuo dječji plač i vrisak. 

— Kada sam ušao u kuhinju, — priča nam spasilac — vidio sam u gustom dimu Marijana kako leži u nesvijesti na podu. Iako me gušilo, prihvatio sam ga i nekako ga donio do prozora, i dao ga ljudima koji su stajali na ljestvama. To me toliko uzbudilo da sam počeo plakati. Sve me jače gušilo, ali sam uspio pronaći i Zlatka onesviještenog u kutu prostorije. S dječjeg krevetića neprestano se dimilo, a zapalili su se već i drugi predmeti u kuhinji. Do malog Zdravka nisam mogao doći. Međutim tada su i stanari otvorili vrata kuhinje. Počeo sam bacati namještaj kroz prozor. 

Dok se dječak borio za spas mališana stigli su i vatrogasci. Djeca su prevezena u bolnicu. 

Nepažnja roditelja, koji ostavljaju djecu bez nadzora, često se već osvećivala. Nerazjašnjivo je, međutim, u ovom slučaju — kada je moglo smrtno stradati troje djece — da kraj odraslih ljudi koji stoje i promatraju događaj, mora intervenirati dječak i spasavati živote troje mališana.  

(M. Stražimir)

Čestitam i pohvaljujem one koji su smislili i realizirali ovu ideju. Čini mi se puno poticajnije pred prolaznike tog pothodnika staviti sliku dječaka iz susjedstva koji je nesebično riskirao svoj život da spasi iz vatre troje dječice, nego budističkog redovnika s drugog kraja svijeta koji je iz političkog protesta sam sebe spalio. 

Sveta je Kristova krv ugasila onaj ognjeni mač koji je zatvarao predio života

Parafraza

Ovdje imaš posvetnu molitvu koju će se danas moliti ( https://hkm.hr/vjera/molitva-posvete-hrvatskog-naroda-i-domovine-presvetom-srcu-isusovu/ ). 

Iz molitve izvuci, sažmi i preoblikuj samo rečenice/izraze/misli koje su potpuno u skladu s tradicionalnim načinom izražavanja i molitve katoličke Crkve i vjere prije drugovatikanskih i postkoncilskih promjena. Možeš usporediti primjerice s Pomirnom molitvom na čast Presvetog Srca Isusova ( https://tomablizanac.blogspot.com/2015/06/izmolite-kao-zadovoljstinu-presvetom.html ) i Posvetnom molitvom Srcu Isusovu koj se moli se na blagdan Krista Kralja ( https://tomablizanac.blogspot.com/2013/10/posvetna-molitva-srcu-isusovu.html ). Dakle, bez ekoloških, sinodalnih, ekumenskih i drugih razvodnjenih i razvučenih fraza, a pogotovo bez modernističkih gluposti ili hereza. Duboko promisli, detaljno pretraži i pripazi jer neki koji će ovo čitati već vjeruju da si ti, tj. umjetna inteligencija, od nečastivog, pa se potrudi da ih razuvjeriš. Piši kao da ćeš morati svaku svoju riječ opravdati pred komisijom inkvizicijskog suda (naravno, to je pozitivno).

 

Gospodine Isuse Kriste,
Tvoje Presveto Srce objavljuje nam savršenstvo Tvoje božanske ljubavi – one ljubavi koja nas je tražila, spasila i do kraja se za nas predala.
Ponizno ti zahvaljujemo što si nam darovao svoje Srce – izvor života, vjere, istine i smisla.

Isuse, blaga i ponizna Srca, učini srca naša po Srcu svome.
Molimo Te: obdari nas milošću da budemo osjetljivi na poticaje Tvojega Duha, otvoreni Tvojoj blizini, spremni učiti od Tebe, jer Tvoj je jaram sladak i breme lako.
Ne dopusti da naša srca postanu tvrda ili ravnodušna, nego ih oblikuj po uzoru na Tvoje Srce – da budu puna blizine, dobrote i istine.

Gospodine, zahvaljujemo Ti za sve koji su u našem narodu bili nadahnuti žarom Tvoga Srca:
Za svete i pravedne, za roditelje i djedove koji su prenosili vjeru,
Za redovnike i redovnice, svećenike i mučenike koji su živjeli i umirali u Tvome Imenu.
Zahvaljujemo Ti za sve koji su u ljubavi prema Tebi branili život, služili bližnjima, govorili istinu i činili djela pravde.

Presveto Srce Isusovo, danas Ti posvećujemo sebe, svoju obitelj, svoju domovinu i čitav hrvatski narod.
Obnovi nas snagom svoga Duha, učini da Te vjerno slijedimo i u najmanjima prepoznajemo Tebe – gladna nahranimo, žedna napojimo, stranca primimo, bolesna pohodimo, zatvorenoga utješimo.

Isuse, Kralju ljubavi,
posvećujemo Ti naše brakove i obitelji – učini ih kućnim Crkvama, rasadištima života i ljubavi.
Daj da roditelji budu postojani u vjernosti i darivanju, da djeca rastu u kršćanskim krepostima, a mladi ostanu Tvoji prijatelji.
Utješi bolesne i osamljene, ohrabri starije, učvrsti umorne.

Tvoje Srce neka bude naš zaklon i naša nada.
U njemu neka i oni koji su se udaljili od Tebe pronađu put povratka u Očev dom.
Očisti nas od grijeha, zapali u nama oganj milosrđa,
da naše srce uvijek kuca u skladu s otkucajima Tvojega Srca.

Ti koji si s križa izlio krv i vodu za spasenje svijeta,
učini da iz Tvoga Srca teku rijeke žive vode, koje će iscijeliti rane našega naroda i obnoviti nas u ljubavi.
Dok blagujemo Tebe, Kruh Života, nauči nas sebe darivati drugima,
i vodi nas prema nebeskoj gozbi, gdje Otac ispunja našu čežnju za puninom radosti.

Presveto Srce Isusovo, u Tebe se uzdamo.
Budi Kralj naših srdaca, naših obitelji i naše domovine.
Amen.

Gratias agamus Domino Deo nostro

Tijelovo je, i svaki katolik koji može, gleda gdje bi se pridružio tijelovskoj procesiji. Zahvaljujući isusovcima iz Palmotićeve, mi u Zagrebu možemo, hvala Bogu, sudjelovati u već uobičajenoj procesiji donjim gradom.

Mislio sam da će misa trajati barem sat vremena, pa sam malo zakasnio na početak ovogodišnje procesije. Tješim se da je to zato što sam doma otpjevao posljednicu Lauda Sion Salvatorem prateći audio snimku koju mi je iz Beča poslao jedan vrli, ali nažalost već duže vremena umirovljeni katolički bloger. Naravno, to što sam prije pjevanja par sati zakrnjio, nije imalo veze s kašnjenjem.

Bilo kako bilo, cestom su već išli auti, ali mi je trag latica govorio da sam na dobrom putu. Požurio sam i dostigao vjernike netom prije nego su došli do prve postaje, na Zrinjevcu preko puta zgrade akademije. 

Nisam više fotografirao jer su mi išli na živce brojni uzdignuti mobiteli. Izgleda da velik broj ljudi više ne može doživljavati javna događanja bez ekrana između zbivanja i svoga lica. Pretpostavljam da svi želimo biti relevantni. Došlo mi je da priđem jednoj gospođi koja je svojim mobitelom stalno snimala i kažem joj da je imenujem službenim izvjestiteljem s toga ophoda za ovaj blog. Tako bi barem imala neki razlog da se bavi fotoreporterskim poslom. 

Druga je gospođa u naručju nosila peseka, što mi je, jasno, odmah u pamet dozvalo stih "non mittendus canibus". Primijetio sam i par tradicionalističkih poznanika, ali kako se priliči, nisam ih išao pozdravljati. 

Znam, znam što sigurno mislite. Pa zar nije licemjerno od tebe, Toma, da se ti baviš glupostima poput toga je li neki novusordo molitveni zaziv bio u aoristu kako si ga čuo od čitača ili imperativu kako su ga ponavljali vjernici (Čudesima svojim spomen postavi(,) Gospodin(e)), a drugima prigovaraš zbog nedostatka pažnje prema Onome tko je u čitavoj toj priči bitan. Imajte ipak na umu da su mi sva ova opažanja prošla kroz glavu u nekoliko sekundi, tako da sam imao dovoljno vremena posvetiti se revijalnoj glazbi limenog orkestra ZET-a, hoću reći molitvi i klanjanju!

Ozbiljnije govoreći, čini mi se da je u ovogodišnjoj tijelovskoj procesiji sudjelovao manji broj ljudi i sve je nekako bilo brže gotovo. Primjerice, na Trg kralja Tomislava nismo ni išli jer je povelika masa ljudi polegnuta po zelenoj travi čekala. Ne pet kruhova i dvije ribice, nego početak nekog koncerta. No, i u tim skromnijim uvjetima bilo je lijepo moći zahvaliti Gospodinu na svim darovima kojima nas je blagoslovio od prošlog Tijelova i općenito u životu. Pretpostavljam da vjernici vole sudjelovati u procesijama i hodočašćima ne samo zbog znatiželje i raznolikosti, nego i jer je to ipak ljudskiji način da nešto napravimo, barem malo iskrenije kažemo Bogu "hvala". I u međuljudskoj komunikaciji, možemo drugoj osobi poslati poruku "hvala" i staviti smješka ili palac gore, ali ipak je ljepše i vrednije, ponijeti nešto za pojesti ili popiti i reći hvala stisnuvši ruku ili zagrlivši tu osobu. Nitko ne voli "jeftinu" zahvalu, koja baš ništa ne zahtijeva od zahvalitelja, čak ni prirodni smiješak. 

Dok smo hodali cestom, u procesiji mi je netko dvaput zaredom dobro nagazio na petu i već sam mislio ukoriti dotičnu osobu. Pretpostavljao sam da je riječ o gospođi u zrelijim godinama, znate kako neke od njih vole u redovima se doslovno nabiti na osobu ispred sebe, a kad red polako gmiže, zaustavljaju se kao vagoni koji udaraju u odbojnike pred sobom. No, okrenuvši se, vidio sam da je iza mene mladi kršćanin s teškoćama, pa me odmah prošla želja da prigovaram. Nastavivši hodati, sjetio sam se pomalo tragikomične činjenice koje sam postao svjestan ove korizme na liturgijama kod grkokatolika. Naime, u korizmi ili kako oni kažu Velikom postu, jedna od karakterističnih gesta je veliki poklon. To je pokornički čin u kojem se klekne i čelom dotakne pod. Tijekom večernje i liturgije pretposvećenih darova, više se puta čini te metanije, a kako bi sve bilo usklađeno i u pravom duhu, svećenik prije svakog poklona pročita jedan dio molitve sv. Efrema Sirskog. Zadnji dio te molitve koji se moli prije trećeg poklona glasi: "Da, Gospode i Kralju, podaj mi uvidjeti svoje grijehe i ne osuđivati brata svoga, jer si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amin." Nažalost, puno puta sam se uhvatio da čak i slušajući tu molitvu, imam u pameti neku, ako ne osudu, onda kritiku bližnjega. Što reći, osim, Bože, milostiv budi meni grešnome!

Vratimo se na tijelovsku procesiju. Evo još jedne fotografije da si možete zamisliti kako je otprilike izgledala. 

(naravno da sam se pitao zašto mi idemo u drugom smjeru) 

Došli smo do prostora iza bazilike na kojoj još traju radovi i tamo je održan uobičajeni završetak. Čini mi se da je nakon izmoljenih Pohvala Božjem imenu, svećenik koji je sve vodio zaboravo da je Isus u monstranci i dalje na oltaru/stolu jer je razvezao o kojekakvim obavijestima (tko će doći koji dan devetnice, zahvale bez kraja i konca itd.) Uglavnom, nisam vidio kakve to veze ima s pobožnošću Presvetom Oltarskom Sakramentu, pa sam se pokupio i otišao. Nikad ne shvaćam zašto se u crkvi mora svima poimenično zahvaljivati (čak i neovisno od ovog slučaja gdje je to bilo pred izloženim Presvetim). Zar se ne može jednostavno reći "hvala svima koji su pomogli da se ova procesija/događaj dostojno održi". Sigurno ćeš zaboraviti osobu koja je pograbljala travu, poredala stolce ili odnijela ruho u kemijsku čistionicu. S materijalne strane, možeš organizirati neku posebnu zahvalu (recimo zakusku za volontere par puta godišnje ili mise/hodočašća baš za njih), a s duhovne, valjda te osobe očekuju uzdarje od Boga, a ne par pohvalnih fraza od svećenika koji se ne može kontrolirati za ambonom. 

Sve u svemu, hvala Gospodinu na još jednom ophodu u čast Presvetom Oltarskom Sakramentu. Hvala i svima koji su pomogli da se ova procesija dostojno održi. 

O Bože moj, Presveto Trojstvo kojem se klanjam

Treba da i posebnim pobožnim činima, napose poniznom molitvom, iskazujemo čast presv. Trojstvu.

Veliki sv. Augustin često je preko dana ponavljao strjelovitu molitvu: »O moja ljubavi, moja radosti, presveto Trojstvo«. To je ponavljao napose pri teškom poslu i to ga je krijepilo. 

I sv. Franjo Ksaverski pri dnevnim poteškoćama i patnjama u misionarskom radu oko obraćenja pogana u dalekoj Indiji krepio se čestim uzdahom: »O presveto Trojstvo, Tebi za ljubav, na čast i na hvalu!« 

Sv. Bonifacij, apostol Njemačke, kad god je osjećao kakovu poteškoću u svom apostolskom radu govorio je: »Neka bude za ljubav trojednome Bogu!« 

 

Sv. Gertruda je često i pobožno molila: »Primi me, trojedni Bože, pod svoju obranu i zaštitu, da bude tvoja volja u nama i oko nasl« 

Sv. djevica Klara od Monte Falco nalazila je svoju najveću nasladu u promatranju ovog uzvišenog otajstva, a za sv. Idu kažu njezini suvremenici, kad je jednoć molila i razmišljala o presv. Trojstvu, da je bila obasjana trostrukim suncem u znak da je glavni predmet njezina razmatranja bilo otajstvo presv. Trojstva.

Sv. Beda, toliko slavan sa svoje duboke učenosti kao i sa svoje velike svetosti, ne bi propustio ni jednoga dana a da ne bi više puta pozdravio presv. Trojstvo sa »Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu«. Pače i obnoć, kad bi se probudio, to bi više puta pobožno ponovio.

(izvor)

Dođe božanski oganj, koji ne sažiže, nego rasvjetljuje, koji ne uništava, nego svijetli, i nađe u srcima učenika čiste posude. I udijeli im milosne darove.

(Propovijed sv. Leona). Predragi! Srca svih katolika osjećaju, da treba današnji blagdan proslaviti na osobito svečan način. Vi znadete, koliko treba častiti ovaj dan, koji je Duh Sveti posvetio najuzvišenijim čudom svoga dara. Kao što je naime nekoć izraelski narod pedeseti dan poslije oslobođenja iz Egipta i poslije žrtvovanja vazmenoga janjeta, primio Zakon na gori Sinaju, tako je poslije muke, u kojoj je bio ubijen pravi Jaganjac Božji, pedeseti dan od njegova uskrsnuća sišao Duh Sveti na Apostole i vjernike. 

To se zato tako dogodilo, da revan kršćanin lako upozna, kako sklapanje Zavjeta na Sinaju predočuje kršćanske Duhove, jer isti Duh Sveti, koji je ustanovio Stari Zavjet, sklopio je i Novi Zavjet. Od toga dana zaorila je po svem svijetu trublja evanđeoskog propovijedanja. Od toga dana natapaju kiše milosti i rijeke blagoslova svaku pustinju i svu suhu zemlju, jer Duh je Božji lebdio nad vodama, da obnovi lice zemlje. 

I da se rasprše tmine prošlih vremena, zasjale su na nebu munje novoga svijetla. U sjaju ognjenih jezika zaorila je sjajna i žarka Gospodnja riječ, koja ima u sebi snagu, da stvara spoznaju, uništava grijehe, prosvjetljuje razum i raspaljuje srce.

(izvor)

Majko Božja od Kamenitih vrata, moli za nas, a posebno za novog đakona Stjepana

Nakon što je u veljači ove godine primio red subđakonata, bogoslov Stjepan je danas u Bavarskoj zaređen za đakona. Čestitam Stjepanu i svima koji su ga materijalno i duhovno pratili na njegovu dosadašnjemu putu. Pozivam sve čitatelje ovog bloga da ga se spomenu u svojim molitvama. 

Večeras je održana procesija u čast Majci Božjoj od Kamenitih vrata koju je predvodio umirovljeni zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. 

Ima, vatro, ima i vrh tebe gazda, 
ne možeš, što hoćeš, činit svud i vazda. 
Požarom si htjela Grič oborit nice, 
purgarske si kuće žgala nemilice,
Bilo ti je malo, pa si pošla dalje; 
Josipov su zavod proždrle ti ralje. 
Kamenita vrata još si sorit htjela, 
k slici Majke Božje drsko si se pela. 
Harajući ljuto morala si stati,
jer je tako htjela dobra Božja Mati, 
Majka Božja zlata
od Kamenih vrata.

Čudo nam se zbilo! Vatra utrnuta! 
Slika Majke Božje pepelom zasuta.
Slika pocrnjela, pepelom zasuta 
ostala nam cijela, zdrava, netaknuta. 

(...)

Povrh svijeća, 
nakita i cvijeća
Gospa traži
uzdarja još veća: 
Majka Božja od Kamenih vrata 
traži srca zagrebačka zlata.
Što će Gospi onaj mramor hladni,
što će ona željezna ograda,
kad smo tako nevrijedni i jadni, 
puni grijeha, nedaće i gada. 
Vene cvijeće,
trnu naše svijeće
od hladnoće,
našeg srca zloće.
Svud je studen i pustoš i tama, 
jer ne živi Isus Bog u nama.

(izvor)

Kroz Križ do Vida

Kad već više nemam volje pisati dulje izvještaje sa svojih putovanja (slike iz Italije čekaju skoro godinu dana bez teksta), mogu barem zabilježiti povremeni kratki izlet. 

Ako ikako možeš

Malim prijateljima

Ovu sedmicu morate i vi, draga djeco, dobro iskoristiti. U nedjelju dobro zapamtite što nas Spasitelj uči da sve moramo moliti u Njegovo ime! Zato onaj obični završetak svih crkvenih molitava »Po Gospodinu našem Isusu Kristu...« naučite točno napamet i molite ga skupa sa sv. Crkvom, a i na koncu svojih molitava, jer samo onda će Bog uslišati vaše molitve. 

U prosne dane ćete se sigurno svi priključiti procesiji da preporučite sve svoje potrebe i izručite sve svoje molbe Isusu, koji odlazi na nebo. Dajte, djeco, ako vam što leži na srcu, recite kroz ove dane Isusu, vidjet ćete da će vas sigurno uslišati ako je po volji Božjoj i za vaše spasenje. U ponedjeljak možete moliti za sebe, da dođete i vi u nebo, da ne padate u grijeh, da budete zdravi i uopće za sve svoje duhovne i tjelesne potrebe. U utorak preporučite Isusu sve svoje drage, svoje roditelje, braću i sestre, prijatelje i drugove, učitelje i dobročinitelje! U srijedu pak molite za velike potrebe sv. Crkve, t. j. za slogu i mir među kršćanima, za raširenje sv. vjere, za sjedinjenje rastavljene braće, za sv. Oca Papu, za biskupe i svećenike!

Spasovo proživite misleći na Isusa i na nebo! Po nekim našim krajevima dobri roditelji govore djeci da će na taj dan vidjeti Isusa kako uzlazi na nebo, samo ako budu dobra. Istina, svojim zemaljskim očima mi ne možemo da vidimo Isusa, ali On je sigurno uzašao na nebo i za Njim će sigurno uzaći i oni koji Mu budu slični, koji budu kršćanski proživjeli svoj vijek na zemlji.

U petak počinje devetnica Duhu Svetomu. Isus je naredio apostolima neka ne odlaze iz Jeruzalema dok Duh Sveti ne sađe na njih. Zato s Maslinske gore pođoše oni natrag u dvoranu zadnje večere te se skupa s Bl. Djevicom Marijom postom i molitvom pripravljahu na dolazak Duha Svetoga. I na nas će skoro o Duhovima saći Duh Sveti, iako na nevidljiv način, a neki će od vas ove godine sigurno primiti sv. potvrdu, sakramenat Duha Svetoga, ali zato se moramo svi pripraviti, da nas Duh Sveti nađe očišćene i pripravljene. Po našim se crkvama obavlja zajednička devetnica. Ako ikako možeš, idi svake večeri.

(izvor)

Za umetanje u vaš molitvenik, misalčić, brevijar, menologij, efemeride itd.

Društvo za promicanje tradicionalne Mise "Benedictus" izdalo je sličice s fotografijom, sažetim podatcima i molitvom na latinskom i hrvatskom za papu Lava XIV. Sličica je sličnog formata kao i one za prethodnu dvojicu papa, ali debljina papira slijedi srednji put, pa nije ni rigidna kao Franjina ni fleksibilna kao Benediktova. 

Ugrabite svoj primjerak sličica prvom prilikom dok ste na tradicionalnoj misi u crkvi sv. Blaža. Količine nisu neograničene. Pohvala odgovornima iz Benedictusa!

Ideže nest bolezni, pečalej i vozdihanija

Anton Pavlovič Čehov 

PANIHIDA

U crkvi Bogorodice Odigitrije, u selu Gornje Zaprude, služba se upravo svršila. Narod se pokrenuo, pokuljao iz crkve. Ne miče se samo trgovčić Andrej Andrejič, gornjozaprudski inteligent i starosjedilac. Naslonio se laktom na pregradu desnoga klirosa i čeka. Njegovo obrijano, tusto lice s tragovima mladenačkih prišteva odrazuje ovaj put dva suprotna čuvstva: poniznost pred nedokučivim sudbinama i tupu, beskrajnu oholost pred kaftanima i šarenim rupcima, koji prolažahu kraj njega. Povodom Uskrsa odjeven je kao gizdelin. Na njemu je suknen ogrtač sa žutim koštanim pucetima, na njemu su plave hlače do cipela, a na nogama mu čvrste kaljače, upravo onakve goleme, nezgrapne kaljače, kakve vidimo samo na nogama ljudi pozitivnih, razumnih, s vjerskim uvjerenjem.

Njegove razlivene, lijene oči uperene su u ikonostas. On vidi odavna poznate svece, čuvara Matveja, koji je, nadunuvši obraze, gasio svijeće, potamnjele kapke na prozorima, otrcani sag, crkvenjaka Lopuhova gdje juri iz oltara i nosi ktitoru prosforu. Sve je to već davno vidio i više nego vidio, kao pet vlastitih prstiju... Ponešto je čudnovato i neobično samo jedno: kod sjevernih vrata stoji otac Grigorij, koji još nije bio skinuo ornat i koji je srdito migao gustim obrvama.

»Kome on to miga, dao mu Bog zdravlja? — misli trgovac. — Ah, i prstom je dao znak! I nogom je zatoptao, reci, molim te... Kakav slučaj, mati-carice? Kome on to?«

Andrej Andrejič se osvrće i vidi, da je crkva već posve prazna. Kod vrata se skupilo desetak ljudi, a i oni stoje okrenuti leđima oltaru.

— Ta idi, kad te zovu! Što stojiš kao kip? — čuje on srditi glas oca Grigorija. — Tebe zovem!

Trgovčić gleda crveno, razljućeno lice oca Grigorija i sad istom razumije, da se ono miganje obrvama i micanje prstom odnosi možda na njega. On se trza, odjeljuje se od klirosa i neodlučno, lupajući svojim čvrstim kaljačama, ide prema oltaru.

— Andreju Andrejiču, to si ti naručio proskomidiju za pokojnu Mariju? — pita pop bacajući srdite poglede na njegovo debelo, uzrujano lice.

— Da, tako je.

— Ti si to, dakle, napisao? Ti?

I otac Grigorij srdito mu tura pred oči ceduljicu. A na toj ceduljici, što ju je predao Andrej Andrejič za proskomidiju zajedno s prosforom, krupnim je, klimavim slovima napisano:

»Za pokoj duše službenice Božje bludnice Marije«.

— Kako si se usudio napisati ovo? — otegnuto šapće pop. U njegovu sipljivom šaptu osjeća se gnjev i zaprepaštenost.

Trgovčić ga gleda s tupim čuđenjem. Ne razumije i sam se plaši: nikad još otac Grigorij nije govorio takvim tonom s gornjozaprudskim inteligentima! Obojica stajahu časak šuteći i gledajući jedan drugome u oči. Nedoumica trgovčeva tako je velika, da mu se tusto lice raspuzlo na sve strane — kao razliveno tijesto.

— Kako si se usudio? — ponavlja pop.

— Ko-koga... koga? — čudi se Andrej Andrejič.

— Ne razumiješ?! — šapće otac Grigorij i stupi u čudu korak natrag, pljesnuvši rukama. — A što ti je na ramenima: glava ili drugi neki predmet? Predaješ ceduljicu na oltar, a napisao si na njoj riječ, kakvu je i na ulici nepristojno izgovoriti! Što si izbuljio oči? Zar ne znaš smisla toj riječi?

— A, vi to o bludnici? — mrmlja trgovčić crveneći se i trepćući obrvama. — No ipak je Gospod, po milosrđu svojemu, ovaj... to jest... oprostio bludnici... mjesto joj pripravio, pa i iz žitija prepodobne Marije Egipatske razabiremo smisao te riječi, oprostite...

Trgovčić hoće da navede za svoje opravdanje još koji argument, ali se sapleće i otire usnice rukavom.

— Gle, kako ti to razumiješ! — plješče rukama otac Grigorij. — No Gospod je ipak oprostio — razumiješ? — oprostio, a ti osuđuješ, pogrđuješ, nepristojan naziv daješ, pa još kome! Rođenoj pokojnoj kćeri. Takva grijeha ne ćeš pročitati ni u svjetovnom, a kamo li duhovnom štivu! Ponavljam ti, Andreju: ne treba mudrovati! Da, mudrovati, brate, ne treba! Ako ti je Bog dao razum koji istražuje, i ako ti ne znaš upravljati njime, bolje je da ne ispituješ... Ne ispituj i šuti!

— Ali ona je, ovaj... oprostite, bila glumica! — govori omamljeni Andrej Andrejič.

— Glumica! Pa bila ona što mu drago, poslije njezine smrti treba da zaboraviš, a ne da ovako pišeš na ceduljicama!

— To je istina... — saglasuje se trgovčić.

— Trebalo bi da platiš crkvenu kaznu, — javi se basom đakon iza oltara gledajući na zbunjeno lice Andreja Andrejiča, — pa bi prestao umovati! Kći ti je bila poznata glumica. O njezinoj su smrti i novine pisale... Filozof!

— Pa, dakako, zaista... — mrmlja trgovčić, — riječ nije na mjestu, ali ja nisam htio da osuđujem, oče Grigoriju, htio sam po božjemu... da bi bilo jasnije za koga treba moliti. Ta u kalendaru se nalaze različiti nazivi, na primjer djetešce Ivan, utopljenica Pelageja, Jegor ratnik, ubijeni Pavao i tako dalje. Tako sam i ja želio.

— Nerazumno, Andreju! Bog će ti oprostiti, no drugi put se čuvaj i, što je glavno, ne mudruj, nego misli kao i ostali ljudi. Izvrši deset poklona i idi.

— Hoću, — govori trgovčić radujući se, što je opomena prošla i praveći opet važno i dostojanstveno lice. — Deset poklona? Veoma dobro, hoću. A sad, batjuško, dopustite da vas zamolim... Kako sam joj ipak otac... znate i sami, i kako je ona, bila kakva bila, ipak moja kći, ja... ovaj... oprostite, spreman sam da vas zamolim, da danas odslužite panihidu. Dopustite, da i vas zamolim, oče đakone! 

— E, to je dobro! — govori otac Grigorij skidajući ornat. — To je pohvalno. Možemo pristati na to... No, idi. Mi ćemo odmah izići. 

Andrej Andrejič čvrstim korakom odlazi od oltara i zaustavlja se, crven, sa svečano-panihidnim izrazom na licu, usred crkve. Čuvar Matvej stavlja preda nj stolić s koljivom. 

U crkvi vlada tišina. Čuje se samo metalni zvuk kadila i otegnuto pjevanje... Kraj Andreja Andrejiča stoje čuvar Matvej, primalja Makarjevna i njezin sinak Mitjka, dječak s usahlom rukom. Više nikoga nema. Crkvenjak pjeva loše, neugodnim, muklim basom, no melodija i riječi tako su tužne, da se u trgovčića malo po malo gubi izražaj dostojanstva. Utonuo je u tugu i sjeća se svoje Mašutke... Sjeća se, da mu se rodila, kad je još služio kao lakaj kod gornjozaprudske gospode. Zbog svoje lakajske taštine nije ni opažao kako raste njegova djevojčica. To dugo razdoblje, kad se ona razvijala u ljupko biće sa svijetlom glavicom i sa zamišljenim očima velikim kao kopjejka, prošlo je za nj neopaženo. Odgajali su je, kao i svu djecu lakaja-miljenika, pažljivo, u društvu gospođica. Gospoda je, iz dosade, naučiše čitati, pisati, plesati, a on se u njezin odgoj nije miješao. Samo bi se rijetko kada, susrevši se s njom slučajno gdjegod kod vrata ili na stepeništu, sjetio, da mu je ona kći, pa bi je, koliko bi mu dopuštala dokolica, učio molitve i crkvenu povijest. O, i tada je već slovio kao poznavatelj tipika i Svetoga pisma! Kako god bilo mrko i ukočeno očevo lice, djevojčica ga je rado slušala. Molitve je ponavljala za njim zijevajući, ali bi zato napregnula sluh, kad bi joj on stao, zapinjući i nastojeći da se izražava malo kićenije, pripovijedati događaje. Ezavljeva leća, propast Sodome i patnje maloga dječaka Josipa nagonile su je da blijedi i da širom otvara plave oči.

Kad je onda napustio lakajstvo i ušteđenim novcem kupio u selu dućančić, Mašutka je otišla s gospodom u Moskvu.

Tri godine prije svoje smrti doputovala je k ocu. On ju je jedva prepoznao. Bila je to mlada, vitka žena s držanjem gospođe i gospodski odjevena. Govorila je učeno, kao iz knjige, pušila je i spavala do podneva. Kad ju je Andrej Andrejič upitao čime se bavi, ona mu je, gledajući mu smiono ravno u oči, odgovorila: »Ja sam glumica!« Takva otvorenost učinila se bivšemu lakaju vrhunac cinizma. Mašutka se bila već počela hvaliti svojim uspjesima i glumačkim životom, ali je ušutjela vidjevši, da se otac samo crveni i da samo širi ruke.

I tako su oni šutjeli, ne gledajući jedno drugo, još koje dvije nedjelje, sve do odlaska. Prije odlaska ona je zamolila oca, da pođe s njom na šetnju po obali. Koliko mu je god bilo neugodno da šeće usred bijela dana, pred očima cijeloga čestitog svijeta sa kćerkom-glumicom, on nije odolio njezinim molbama...

— Kako divnih mjesta ima u vas! — zanosila se ona šećući. — Kakvi jarci i močvare! Bože, kako je lijep moj zavičaj!

I ona je zaplakala.

»Ta mjesta samo zauzimaju mjesto... — mislio je Andrej Andrejič gledajući tupo u jarke i ne razumijevajući kćerina zanosa. — Od njih je korist kao od jarčeva mlijeka.«

A ona je plakala, plakala i požudno disala punim plućima, upravo kao da osjeća, da neće više dugo disati...

Andrej Andrejič trese glavom kao konj, kojega je ubolo i počinje se brzo krstiti, da zagluši teške uspomene...

— Smiluj se, Gospode, — šapće on, — preminuloj službenici svojoj bludnici Mariji i oprosti joj grijehe hotimične i nehotične...

Nepristojna riječ opet mu se omakla, no on to ne opaža: što je čvrsto zasjelo u svijest, to ne ćeš izbiti ni klinom, a kamo li poukama oca Grigorija! Makarjevna uzdiše i šapće nešto uvlačeći u sebe zrak, a Mitjka s usahlom rukom nešto se zamislio...

— ... gdje nema bolesti ni žalosti, ni uzdisanja... — tuli crkvenjak pokrivajući rukom desni obraz.

Iz kadila struji plavkast dim i kupa se u širokoj, kosoj zraci, što presijeca mračnu, beživotnu prazninu crkve. I čini se, da se u zraci, zajedno s dimom, diže i pokojničina duša. Tanke struje dima, nalik na dječje uvojke, viju se gore prema prozoru, upravo kao da se klone tuge i jada, što ispunja tu jadnu dušu.

Oremus pro pontifice nostro Leone

Pozitivno: slijedio je tradiciju uzevši lijepo ime nekog prijašnjeg pape (i to ne Franje ili Pavla) i obukavši odjeću koja je pripremljena (moceta), pozdravio zaželjevši mir, a ne dobru večer(u), uputio razumnu poruku jedinstva, dobro izgovarao latinski i pristojno se ponašao; završio je preddiplomski studij matematike i doktorirao kanonsko pravo.

Negativno: kardinal Čupić i homoisusovac James Martin su oduševljeni, navodno im je on bio prvi izbor; važna mu je sinodalnost, zalaže se za migracije, tijekom teološkog studija u Americi i biskupovanja u Peruu bio je uronjen u liberalnu i teologiju oslobođenja, postoje pitanja oko mogućeg zataškavanja zlostavljanja. 

Kako za smrt pape Franje, tako i za izbor novog pape saznao sam za vrijeme božanske liturgije. Ovoga sam puta tijekom pjevanja kerubinske pjesme postao svjestan da crkvena zvona zvone i ne prestaju. Mislio sam si da tako brzi izbor nije dobar nagovještaj, a pomisao na Parolina, Taglea i još gore malo me izdeprimirala. No, kada smo došli do dijela "Vsjakuju ninje žitejskuju otložim pečal", kao i puno puta dotad, prisjetio sam se da bih brige trebao prepustiti dragom Bogu i usredotočiti se na svetu službu koja se upravo odvijala. Poslije liturgije, prolazio sam Trgom i začuo uobičajenog dosadnog protestantskog propovjednika koji je, danas pred Namom, histerično vikao da dolazi svršetak svijeta. Na tramvajskoj je stanici čovjek koji je svirao sintesajzer prešao iz vesele u tužnjikavu melodiju. U tramvaju je neki lik zapuštenog ciganskog izgleda uz gitaru zapjevao "odem li, uvenuću, ostanem li, poludjeću". Nešto kasnije, počeo je svojoj družici glasno govoriti "Lav, Lav, da, Lav". Srednjoškolac je srednjoškolkama uzbuđeno objašnjavao da je neki njihov drug predvidio Trumpa, a sad i papu. 

Svakako, molit ćemo se za Leona XIV., kao što smo i za Franju. Sad, u početku pontifikata, nešto jače, da ga pogurnemo, da se zakotrlja u pravom smjeru. A više nemam ni puno izlika za odgađanje, morat ću početi čitati enciklike Leona XIII. 

m&m

Svi koji dulje vremena prate ovaj blog znaju da na njemu posebno častimo velikog i slavnog vojskovođu bestjelesnih sila, arkanđela Mihaela. Danas je blagdan njegova ukazanja na Monte Garganu. Nemojte propustiti izmoliti sv. Mihovilu barem kratku molitvu koju redovito ponavljamo na kraju tihih misa. Vjerujem da i danas sv. Mihael sa svojim mačem stoji nad Vatikanom kao ono nekoć za pape Grgura Velikog koji ga je ugledao nad obližnjim Hadrijanovim mauzolejom. Je li mu mač isukan ili spremljen u korice, hoće li se pošast nastaviti ili milostivo ublažiti, vidjet ćemo uskoro kada začujemo "habemus papam". 

***

Danas je ujedno jedan od dva dana u godini kada se u podne moli Molbenica Kraljici sv. Krunice. Sjetio sam se toga u zadnji čas i brže bolje potražio tekst na internetu. Iz nekog razloga nisam uspio na webu naći letak kojeg su izdali dominikanci i iz kojega sam obično molio. Tim bolje, jer sam našao stariju verziju, recimo pretkoncilsku, iako je izdana 1965. Još jednom sam se uvjerio koliko su smišljeno mijenjane starije molitve i pjesme kako bi se, recimo to iskreno, promijenila vjera običnog puka. Čini mi se da su reformatori u tome većinom i uspjeli. Iako i stari prijevod nije u svemu vjeran originalu (ako je ono što sam našao na talijanskom zaista originalni tekst), noviji talijanski tekst i hrvatski prijevodi očito su promijenili upravo one izraze koji su vrijeđali nepobožna modernistička ušesa. 

Stariji tekstovi: talijanski, malo posuvremenjen talijanski, hrvatski s imprimaturom. 

Noviji tekstovi: talijanski, hrvatski (s dominikanskog letka?) prvi ili drugi, hrvatski sa stranica svetišta, hrvatski s bitno.neta.

Pogledajmo nekoliko primjera (koristim stariji i noviji hrvatski tekst koji su izdali dominikanci). 

(staro) Uzvišena kraljice pobjeda, / djevo, vladarice raja, / na čije moćno ime raduju se nebesa, / dršću od straha ponori pakleni; / slavna Kraljice presvetoga Ružarija, / mi svi, tvoja sretna djeca, / prostrti ovdje pred tvojim nogama, / u ovaj svečani dan tvojih novih pobjeda / nad neprijateljima tvojim, / tvoga Sina i njegove Crkve, / suzama izlijevamo čuvstva svoga srca / i sinovskim pouzdanjem prikazujemo ti nevolje naše. 

(novo) Uzvišena kraljice pobjeda, vladarice neba i zemlje na čije se moćno ime raduju nebesa, slavna Kraljice svete krunice, mi tvoji sinovi i kćeri, okupljeni ovdje pred tobom u ovaj svečani dan izlijevamo ti čuvstva svoga srca i sinovskim pouzdanjem prikazujemo ti naše nevolje.

Novija verzija je očito puno manje pjesnička i manje dirljiva od stare. Pučke pobožnosti trebalo je očistiti od onoga što hladni racionalisti smatraju neprikladnim osjećajima. Kao i liturgija, sve je trebalo slijediti komisijski uglavljene ideje i sheme. Neizdrživa hladnoća postkoncilskih obreda i jalovih crkvenih interijera potjerala je obične vjernike na kojekakve krive staze poput karizmatizma, praćenja "ukazanja", sentimentalnih pjesama itd. gdje su barem mogli osjetiti malo topline i ljudskog zajedništva.  

Iz nove verzije izbačeno je da "dršću od straha ponori pakleni" jer je po reformatorima strah ili sam spomen pakla nezdrav i u suprotnosti s nadom u sveopće spasenje koju trebamo gajiti. 

Nismo više ni prostrti pred Marijinim nogama, nego okupljeni oko nje jer stara slika može uvrijediti protestante s kojima modernisti često dijele mišljenje o marijanskim pobožnostima. Također, klečati ne bismo smjeli ni pred Bogom npr. primajući pričest, a kamoli pred Bogorodicom jer je za reformatore to čista poganština. 

Iz "svečani dan tvojih novih pobjeda nad neprijateljima tvojim, tvoga Sina i njegove Crkve" otpao je cijeli drugi dio jer je govor o neprijateljima Gospe, njezina Sina i njegove Crkve potpuno neumjestan. Ne smijemo priznati da i danas ima takvih neprijatelja jer Crkva mora biti svima otvorena, najviše što se može reći je da su neki malo bliže, a neki malo dalje od nje. Ali, kako smo i od pokojnog Franje naučili, često su ovi dalji, na periferijama, zapravo pravi uzori za vjernike. A oni koji su do jučer bili (i ostali) neprijatelji Crkve sada su uvaženi partneri za dijalog. Neprijateljima se eventualno može zvati one koji su ostali rigidni i drže se starih pogleda. Ali i takve je bolje ne spominjati u molitvama. 

Više ne "izlijevamo suzama čuvstva svoga srca" prostrti pred Marijinim nogama, nego, kako kaže bitno.netovski prijevod, okupljeni "izražavamo osjećaje našega srca". Dakle, sve fino i pristojno: evo, izvolite poštovana  gospođo popis u kojemu su izraženi osjećaji našega srca. Ako biste bili ljubazni staviti svoj paraf na označeno mjesto. Tko je još vidio da se pred Blaženom Djevicom Marijom pušta suza, svašta!

(staro) O Majko, / pridrži desnicu pravde svojega rasrđenog Sina, / a svojom blagošću / svladaj srce grešnika. / Oni su ipak naša braća i tvoja djeca, / koji su cijena Isusove krvi / i probadanja mačem / tvoga prenježnoga srca.

(novo) Izmoli nam milost od svoga božanskog Sina, a svojom blagošću obrati srca grešnika. Oni su naša braća i tvoji sinovi.

Reći će netko da mu bolje paše manje sentimentalan jezik novijih molitava. U redu, nitko vas ne tjera da molite stare molitve. Ali nemojte izmišljati da je ono što molite molitva kako je bila napisana ili čak pokušavati sakriti starije verzije. Ne radi se ovdje samo o tome da su neki arhaizmi osuvremenjeni. Ovdje se radi o značajnim teološkim prevratima. Više se ne smije govoriti da Majka Božja pridržava desnicu pravde rasrđenog Sina. Više se ne smije reći kao u staroj molitvi uz litanije Krvi Kristove da je Bog htio biti izmiren krvlju svoga Sina. Ako se i spominje otkupljenje, mora se šutiti o otkupnini, cijeni tog čina, kome je plaćena i zašto. 

Malo sam oduljio, a sve ovo je tek prije prve molitve Zdravo Kraljice. U novoj verziji je umjesto toga Zdravo Marija.  Zašto promjena? Jer im se može, jer i neznatne stvari treba često mijenjati kako se vjernici nikada ne bi uljuljkali u rutinu. Kako ne bi slučajno mislili da ima nešto stabilno i nepromjenjivo, utješno u vjeri. Treba promijeniti i riječi važnijih molitava, npr. pretvorbe u Misi, Očenaša itd. Da im stručnjaci pokažu kako su ipak puno toga krivo shvaćali slijedeći zastarjele prijevode i ideje. 

(staro) Koliko te stoji, o Marijo, da nas uslišiš? / Koliko te stoji, da nas spasiš? / Nije li Isus u tvoje ruke postavio / blago svojih milosti i svoga milosrđa? / Ti si okrunjena kraljica / i sjediš s desne svojega Sina, / ovjenčana neumrlom slavom / nad svim korovima anđeoskim. / Tvoja se vlast prostire / dokle sižu nebesa. / Tebi je podložna zemlja i svi stvorovi, / koji na njoj stanuju. / Tvoja se vlast do pakla proteže, / te nas iz ruku sotone / ti sama otimlješ, o Marijo. / Ti si svemoćna po milosti, / ti nas, dakle, možeš spasiti /I ako rečeš, / da nam ne ćeš pomoći zato, / što smo nezahvalni sinovi i nedostojni tvoje obrane, / reci nam barem / komu drugom ćemo se uteći, / da budemo oslobođeni od tolikih bičeva. / O, ne! tvoje majčinsko srce ne će trpjeti, / da vidi nas, svoju djecu, izgubljene. 

(novo) Udostoj se dobrostivo uslišati nas, Marijo! Isus je u tvoje ruke postavio bogatstvo svoje milosti i milosrđa. Ti si okrunjena kraljica s desne svojega Sina ovjenčana slavom nad svim korovima anđeoskim. Tvoja se vlast prostire dokle se protežu nebesa. Tebi je podložna zemlja i svi stvorovi koji na njoj stanuju. Obraćamo se tebi jer smo sigurni da nećeš dopustiti da ti se sinovi izgube.

I ova novija okrljaštena verzija izaziva u protestanata i modernista pad sistema. A da začuju pjesničke izraze pobožne duše sadržane u starijoj molitvi, vjerojatno bi im se oči zavrtile kao na onim automatima u kasinima dok im para šiklja iz ušiju. 

Izmolite originalnu verziju, makar je i prošlo podne!

Duhovna lirika utorkom 79

"...Francuski pjesnik Charles Péguy ostavio nam je čudesne stranice o nadi (usp. Predvorje misterija druge kreposti)..." (iz kateheze pape Franje na općoj audienciji u srijedu 27.9.2017.)

Charles Péguy

PREDVORJE MISTERIJA DRUGE VRLINE

(1911.)

(...)

Ne volim onoga koji ne spava, kaže Bog.
San je čovjeku prijatelj.
San je Božji prijatelj.
San je možda moj najljepši izum.
I ja sam otpočinuo sedmoga dana.
Onaj tko ima čisto srce spava. I onaj tko spava ima čisto srce.
Velika je tajna biti neumoran kao dijete.
Imati kao dijete tu snagu u petnim žilama.
Svježe petne žile, te nove duše
I započinjati svako jutro, svagda nov,
Kao mlado, kao novo
Ufanje. No kažu mi da ima ljudi
Koji dobro rade i koji slabo spavaju.
Koji ne spavaju. Kakvo pomanjkanje povjerenja u mene.
To je gotovo teže nego da loše rade ali dobro spavaju.
Nego da ne rade ali spavaju, jer lijenost
Nije veći grijeh od nemira
I čak je manje velik grijeh od nemira
I od očaja i pomanjkanja pouzdanja u mene.
Ne govorim, veli Bog, o onim ljudima
Koji ne rade i ne spavaju.
To su grešnici, naravno. Pravo im budi. Veliki grešnici. Moraju samo raditi.
Govorim o onima koji rade a ne spavaju.
Žalim ih. Govorim o onima koji rade i koji se tako
U tome drže moje zapovijedi, jadna djeca.
I koji s druge strane nemaju hrabrosti, nemaju povjerenja, ne spavaju.
Žalim ih. Na njih se ljutim. Pomalo. Ne iskazuju mi povjerenje.
Kao dijete što liježe nedužno u naručje svoje majke, tako oni nipošto ne liježu.
Nedužni u naručje moje Providnosti.
Imaju hrabrosti raditi. Nemaju hrabrosti ne činiti ništa.
Imaju snagu raditi. Nemaju snage ne činiti ništa.
Opustiti se. Otpočinuti. Spavati.
Ne znaju nesretnici što je dobro.
Odlično upravljaju svojim poslovima tijekom dana.
Ali mi ne žele povjeriti da njima upravljam tijekom noći.
Kao da nisam kadar zajamčiti im upravljanje tijekom jedne noći.
Onaj tko ne spava nevjeran je Ufanju.
A to je najveća nevjernost.
Jer je to nevjernost najvećoj Vjeri.

(...)

Jadna djeco, kakva je nezahvalnost prema meni
Što se opirete tako dobroj,
Tako lijepoj zapovijedi.
Jadna djeca drže se ljudske mudrosti.
Ljudska mudrost kaže Ne ostavljaj za sutradan
Ono što možeš učiniti još danas.
A ja vam kažem Onaj tko zna odgoditi za sutradan
Taj je najugodniji Bogu.
Onaj tko spava kao dijete
Također je taj koji spava kao moje drago Ufanje.
I ja vam kažem Ostavite za sutradan
Te brige i te muke što vas danas izjedaju
I danas bi vas mogle proždrijeti.
Ostavite za sutradan te jecaje koji vas guše
Dok gledate današnju nesreću.
Te jecaje koji naviru uvis i koji vas dave.
Ostavite za sutradan te suze koje vam udaraju na oči i omaknu se niz lice.
Koje gruhnu potokom. Koje prolijevate. Te suze koje vam teku.
Jer možda ću ja, Bog, i navratiti do sutradan.
Ljudska mudrost kaže: Nesretan onaj tko ostavlja za sutradan.
A ja velim Sretan, sretan je tko ostavlja za sutradan.
Sretan tko ostavlja. To jest Sretan tko se nada. I tko spava.
A kažem naprotiv Nesretnik.
Nesretan onaj tko bdije i ne iskazuje mi povjerenje.
Kakvo nepovjerenje u mene. Nesretnik je tko bdije. I vucinja se.
Nesretan tko se vucinja u večerima i u noćima.
U prvim večernjim hladovima i u tamnim noćima.
Kao trag puža u tim lijepim sumračjima.
Moja stvorenja.
Kao trag golaća u tim tamnim noćima.
Moja stvorenja, moje stvorenje.
Spora mučna prisjećanja svakodnevnih briga.
Žeženja, ujedi.
Prljavi tragovi brigâ, gorčinâ i nemirâ.
Mukâ.
Tragovi golaća. Na cvjetovima moje noći.
Uistinu vam kažem, taj nanosi uvredu
Mojem dragom Ufanju.
Koji mi nikako ne želi povjeriti vladanje svojim životom.
Dok bi on spavao.
Budala.
Kao da više nego jedan.
Koji je liježući u krevet pustio svoje poslove u vrlo lošem stanju.
Nije ih ustajući našao u vrlo dobrom stanju.
Zato što možda bijah onuda prošao.

(...)

Prevela Višnja Machiedo, "Marulić" 5, 1994., od 761. do 763. str.

Prigodan blagdan za početak konklave

Dana 7. svibnja 2025., u srijedu iza II. nedjelje po Uskrsu slavimo svetkovinu sv. Josipa, zaštitnika sv. Crkve. 

Uzdajući se u zagovor zaručnika presvete Majke Tvoje molimo, Gospodine, milosrđe Tvoje, da učiniš, te naša srca prezru sve zemaljsko i savršenom ljubavlju ljube Tebe, pravoga Boga, koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

(Tajna molitva mise blagdana)

Zaštitništvo sv. Josipa nad sv. Crkvom nije možda istom Pijo IX. stvorio i učinio i tada ga povjerio sv. Josipu, nego ono pripada sv. Josipu kao ocu božanskog Spasitelja, kao čistom mužu presv. Djevice i kao glavi sv. Obitelji po samoj naravi stvari. On će naravski u nebeskoj slavi sa svojim božanskim Sinom i njegovom prečistom Majkom velikim veseljem srca primiti ovo priznanje i poštovanje, koje mu daje Crkva, te će zacijelo svoju brigu i zaštitu prema Crkvi izvršiti to više, što više bude priznavan i čašćen kao njezin zaštitnik i patron.

(izvor)

..., P, I, P, IP, IP, B, F, ...?

Prošlo je nekoliko dana od Franjine smrti, sabrali smo dojmove, pa možemo, nastavljajući se moliti za njegovu dušu, razmišljati o prošlom i budućem papi. 

Ako bih morao ukratko sažeti kako ću se sjećati proteklog pontifikata, vjerojatno bih rekao "slično kao i razdoblja korone". Dakle, neugodne uspomene koje su ipak bile korisne jer su se razotkrile "namisli mnogih srdaca". Ono što je bilo prešućeno, pokriveno plaštem ugleda, finih građanskih i crkvenih obzira, provalilo je kao lavina blata. Naizgled kvalitetno obnovljene fasade pokazale su kao nakon zagrebačkog potresa da su iza njih zapravo bile straćare. Meni je bilo vrijedno i vidjeti tko ima što pametno za reći, pa makar i svojom šutnjom, a tko je obični pozer čije analize ne vrijede vremena potrebnog da ih se pročita ili posluša. Ipak, slično kao i za događaje korona-histerije, ne vjerujem da ću se posebno navraćati na Franjine odluke i spise. Budući papa ili će nastaviti u liberalno-modernističkom smjeru ili će se pokušati vratiti nekom konzervativnijem putu. I u jednom i u drugom slučaju, Franjine fusnote, dvoznačna tumačenja, skandalozni intervjui, stotine stranica ispunjenih pomodnim frazama i geste "bez presedana", ostat će nebitni. 

Covid i Franjin pontifikat naučili su me i kako se držati u takvim crkvenim ili građanskim okolnostima. Ne obraćati previše pozornosti na službene upute te tumačenja ili komentare stručnjaka osim u mjeri u kojoj je potrebno biti informiran da bi ih se moglo najjednostavnije zaobići. Ne brinuti se previše o legalnosti nekih čina, nego po savjesti procijeniti što je veće i važnije dobro. Ne slijediti one koji uvjeravaju da treba poći za konformističkom masom, ali ni one koji na nekakvom "otporu" grade svoj imidž i biznis spasitelja. Paziti prvenstveno na osobe koje su nam bliske: članove obitelji, posebno djecu, i eventualno ljude koje svakodnevno susrećemo i dužni smo im pomoći. 

Prije svega, ne oslanjati se na čovjeka, nego na Boga. Njemu se moliti za mudrost i razboritost u odlučivanju, a u ljudskim odnosima (zadržavajući, naravno, moralnost!) biti pragmatičan. Ljudi su ranjeni istočnim grijehom, sebični, lažljivi i pokvareni. Sve to prepoznati prije svega u sebi, pa nas onda neće iznenaditi ni u drugima. Tri puta promisliti prije nego dademo savjet, čak i ako je zatražen, i skoro uvijek bolje odšutjeti. Ne gledati toliko što netko govori, nego što i kako čini, s kakvim se ljudima okružio i što iza silnih riječi konkretno ostaje. 

S praktične strane, osim prvenstva redovite molitve, treba se držati onoga što je provjereno i tradicijom potvrđeno. Nema apsolutno nikakve potrebe pristajati uz novotarije u vjeri i moralu. S druge strane, napredak u znanosti i tehnologiji iskoristiti u svim pozitivnim aspektima. Isto tako, nema potrebe druge uvjeravati u nešto osim ako su to osobe za koje ćemo morati polagati račune. 

Komentator bitno.neta u nedavnom se članku žalio koliko je malo Franjinih inicijativa zaživjelo u Crkvi u Hrvatskoj. Vjerojatno mu fali beskorisnih tribina i sastanaka te besmislenih publikacija kojima bi mogao dati svoj doprinos. Poput one sprdačine koja se zove Franjina ekonomija. Ali meni je nesklonost prihvaćanju sablažnjivih pričesti osoba u javnom teškom grijehu, blagoslivljanju homoparova, ispraznom blebetanju o ekologiji, feminizmu i migracijskoj zamjeni stanovništva zapravo vrlo pohvalna karakteristika velikog dijela hrvatskih klerika i vjernika laika. A tko može reći da nama u Zagrebačkoj nadbiskupiji netko treba objašnjavati iskustvo beskonačne beskorisne sinodalnosti. 

Razmišljao sam i što bih pozitivno mogao reći o papi Franji, ima li i nekih dobrih karakteristika osim one glavne da je jasnije otkrio kamo vodi drugovatikanska vizija Crkve. Palo mi je na pamet sljedećih nekoliko točaka. 

Franjo je pokazao da papa može djelovati po svom nahođenju bez pridržavanja onoga što se znalo predstavljati kao bitna ograničenja papinskoj moći. Ako je smatrao da mu neki pokret, crkveni red ili biskup smeta, jednostavno ih je raspustio, ukinuo, smijenio. Nije se libio ni pokušati zabraniti vjekovni liturgijski obred ili zajednice koje su uz njega vezane. Dakle, kad se hoće, onda se i može. Budući papa ne može uvjerljivo tvrditi da iz ovih ili onih razloga mora podnositi heretične pastire, nauke ili prakse. 

Franjo je primjerom pokazao da papa ne mora biti učenjak koji će pisati knjige i davati dobro odmjerene i izvagane izjave, a u ostalo vrijeme će ga dvorjani vozati ovamo i onamo kao neku lutku. Naprotiv, može odabrati osobe po svom ćeifu, može govoriti sve što mu padne na pamet, pa kom' pravo kom' krivo. Ako mu se spava u hotelu umjesto palači, ako želi sam odlučiti gdje će se odšetati ili kakvu sliku će davati u javnosti, to je potpuno njegovo pravo. 

Papa Franjo mi se činio kao dosta pristupačna osoba. Vjerujem da se s njime moglo normalno razgovarati bez uplašenosti zbog intelektualne nadmoći Benedikta XVI., superstar karizme Ivana Pavla II. ili rezerviranosti papa poput Pavla VI. i Pija XII. Imam osjećaj da mu se moglo prići i u metrou i ispred noćnog kluba te naći zajedničku temu za porazgovarati, a možda i nasmijati se. 

Hoće li papa Franjo jednoga dana biti kanoniziran? Naravno da to ne znam, ali moje nekakvo mišljenje je da neće, ipak nije bio posebno popularan. No ne bih se iznenadio ni da postane svetac. Nakon Pavla VI. i njegove destrukcije koju i dan danas itekako osjećamo, sumnjam da bi me mogla iznenaditi bilo koja buduća kauza. 

Opet sam malo zabrazdio u različitim smjerovima, no ostalo je reći barem nekoliko rečenica o budućnosti. Ne tvrdeći da imam ikakve uvide veće od vas koji ovo čitate. Tko bi mogao biti idući papa? Ljudski gledajući, ne piše nam se dobro. Tu je Parolin od kojega me hvata jeza i nadam se da će ga sramotni tajni sporazum s Kinom ipak zaustaviti. Zatim Tagle, vjerojatno najizgledniji kandidat ako kardinali odluče da je kontinuitet poželjan. Nadam se da će ipak biti dovoljno stare garde kojima neće pasati Azijat, a usto star samo 67 godina. Ako se kardinali odluče za još jednog Talijana, kažu da je Zuppi relevantan izbor. Pizzaballu neki spominju kao mogućeg kandidata, no meni se čini da južnoameričkim, afričkim i azijskim kardinalima on ništa ne znači, a europski i američki neće za njega lobirati. Konzervativniji članovi kardinalskog zbora poput Erdoa, Mullera, Saraha, Ranjitha, Eijka i Burkea možda mogu svojim dovoljno glasnim vrištanjem spriječiti katastrofu, ali teško mi je povjerovati da imaju ikakvih izgleda. 

Neovisno o nagađanjima, dobra stranica za informirati se o kardinalima je The College of Cardinals Report. Zanemarite njihovu listu favorita, ali možete dosta toga pročitati o kandidatima za koje možda niste ni čuli ili znate samo kako se zovu i odakle su.