Prvi glas njegov je plač

»Hoćeš li ti«, tako dovikuje božansko Dijete u jaslicama svakomu, »hoćeš li ti biti dionik blaga mojih milosti i spasiti se, to moraš tijelo svoje zajedno s njegovim nasladama krotiti i život u trapnji sprovoditi, moraš biti siromašan u duhu i ne smiješ srca svoga ovjesiti za dobra zemaljska, moraš biti malen u tvojim vlastitim očima i radije slušati nego li vladati«. Tu važnu nauku našega ljubeznoga Isusa uzmimo si k srcu i učinimo ju pravilom našega života. A kako bi težili za mekoputnim životom, kad se Sin božji svojevoljno lišio svoje slave i nebo zamijenio sa zemljom, tom dolinom suza! Kako bi još pohlepno težili za zemaljskim dobrima, kad je Sin Božji najveće siromaštvo učinio svojom baštinom. Kako bi čast i slavu u svijetu tražili, kad se Sin Božji tako duboko ponizio, da je u spodobi sluge na zemlji živio i bio poslušan do smrti križa!

(izvor)

Čudesni Toma dotakavši tvoja rebra, otvorio je, Vladaru, bogomudrima izvor dogmi

Tvojim vjernim nevjerovanjem vjernima si objavio Boga i Gospoda cijele tvorevine, i počeo si blagoslivljati Onoga koji je radi nas zemnih primio tijelo, i pretrpio križ i smrt, i prikivanje čavlima i probadanje rebara iz kojih zahvaćamo život.

Kao sluga Boga-Riječi i njegovoga neizrecivoga utjelovljenja, zahvatio si u dubinu mudrosti apostole Tomo, pa si križem kao trskom ulovio duše i izvukao ih iz dubine obmane. Tako si mrežom svojih dogmi prosvijetlio cijeli svijet i prosvijetlio pomračene duše Hindusa svjetlošću bogospoznanja. Zato se radosno naslađuješ slave Kristove, pa ga moli da pomiluje duše naše.

(izvor)

Ne sami po sebi, ni po svojoj krhkoj naravi

Što? Zar se možemo još radovati

U današnju nedjelju, koja se zove Gaudete – Radujte se, Isus je opet prošao našim gradom. Prošao je da vidi jesu li se duše uskladile s liturgijskim mislima ove nedjelje. Jer ove je nedjelje Crkva njegova molila: "Radujte se uvijek u Gospodinu, opet vam kažem, radujte se." Dva puta je sveta liturgija ponavljala ove tako svijetle i vedre retke. Zašto? "Jer Gospodin je blizu." On je tu. K nama je upravio svoje korake ... već stoji pred vratima naše kuće. Dignuo je ruku svoju da pokuca, a na licu mu sja prijatan smiješak jer se nada da će biti ljubezno primljen.

***

Ali kad je Isus danas prošao ulicama našega grada da potraži svoje, da se zagleda u oči svojih najbližih, ne bi li u njima našao radost treće adventske nedjelje, nekako se neobično dugo zadržao pred jednom kućom. Velika je to siva zgrada u sredini grada. Danas je bila nekako neobično tiha i mirna. Nekud snuždena i tmurna. (Riječ je o Palmotićevoj 3, gdje je bila smještena središnjica križarske organizacije. Tu je stanovala i Marica Stanković s najbližim suradnicama do prisilnog iseljenja početkom 1947. – nap. prir.) Pa ipak baš u nju uđe Isus. Pozna on dobro stanovnike te kuće.

Pozna svakoga pojedinog. Zna on da ih ima u toj kući koji mu vjerno služe, ima ih koji su zaboravili na nj, a ima ih koji su prešli u njegove neprijatelje.

Ali u današnje jutro Isus se posebno zaustavio pred desnim krilom prizemlja. U tim se prostorijama već dugi niz godina slavi njegovo ime. U tim se prostorijama već dugi niz godina isklesuje njegov lik u dušama mladosti. U njima se lomi kruh njegove nauke i njegova evanđelja. Njegov je lik duboko utisnut u duše svih koji te prostorije nastavaju i koji su uz njih vezani.

Što je Isus danas vidio u tim prostorijama? Što je našao na licima njezinih stanovnika? U njihovim dušama i njihovim srcima?

Našao je mnogo sitnih pojedinačnih tjeskoba. Ali nije se zaustavljao na njima, jer ih već predobro pozna. Mnogo ih je puta gledao i mnogo puta pokazao kako ih se treba riješiti.

***

Njegov se pogled danas zadržao na nečem drugom. Na jednoj općoj tjeskobi. Na tjeskobi koja je zajednički sve pritisla. Na kušnji koja je sve zadesila. Na neizvjesnosti koju je on sam pripustio. Na krizi koja je sve pogodila, ali ne bez njegova znanja i volje.

To je tjeskoba pred rasulom. To je kušnja kidanja i rastajanja. To je neizvjesnost sutrašnjice. To je križ beskućništva.

Jer sve je stavljeno u pitanje u toj kući. Sve, baš sve. I dosadašnji način života. I materijalni uslovi. I međusobne veze. I odgojni momenti. I rad s omladinom. I karitativna nastojanja.

Ma ni jedna točka nije ostala pošteđena. Ni jedno uporište sigurno. Ni jedna perspektiva svijetla. Ni jedan nacrt stalan. Ni jedno rješenje bar nekako utješljivo.

***

I Isus prođe tom kućom. Prođe i ponovi ono što je jutros liturgija molila: "Radujte se u Gospodinu uvijek. Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu!" (Fil 4, 4. 5).

Što? Zar se može čovjek radovati kad stoji pred takvom kušnjom? Zar može srce biti razigrano kad ga para takva tjeskoba? Zar to nije iznad sila ljudskih?

Pa ipak: Što se može čovjeku dogoditi, a da nije predviđeno u nacrtima Božjim?

I može li nam dobri Otac poslati tjeskobu koja nadilazi naše sile? Kušnju od koje duša umire? Neizvjesnost koja donosi smrt? Križ koji od težine ne možemo ponijeti?

Ne, doista ne! Nikad se dobri Otac s nama tako ne poigrava da bi nas u kušnji ostavio same, da bi dozvolio da tjeskoba uništi sav naš životni elan. Da neizvjesnosti izjede naše stvaralačke snage, a križ, teški križ da bude na našu propast.

Ne, nikad to nije Bog dozvolio niti će dozvoliti.

I zato je Isus danas ujutro u toj kući ponovio riječi svoje liturgije: "Radujte se i opet vam kažem: radujte se."

Radujte se jer vas Otac vaš nebeski neće ostaviti. Jer bez njega ni vlas s glave ne pada.

Jer se on brine za ljiljane poljske i za travu koja se u peć baca.

Jer su i vrapci vrijedni u njegovim očima, a kamo li neće biti čovjek.

Tȁ radi čovjeka je stvarao svijet. Radi čovjeka je sašao na zemlju. Radi čovjeka je poslao Duha svojega.

I zato je k prvim riječima koje potiču na radost Isus dometnuo i druge:

"Ništa se ne uznemirujte, nego sve svoje molbe očitujte pred Bogom po molitvi i prošnji sa zahvalom."

***

Ništa se ne uznemirujte! Pa ako vas i bace iz ove kuće. Pa i ako vas razbacaju po raznim dijelovima grada. Pa i ako ćete trpjeti zimu i neimaštinu. Pa i onda ako će vas mučiti dugi putevi do vaših stanova. Ili poteškoće u vašem pozivu. Ili neprilike u vašem apostolatu.

Jer sve će biti dobro. I još više, sve će biti najbolje. Sve će se ispuniti točno po Božjim planovima i Božjim nacrtima.

Naši se planovi ne podudaraju uvijek s Božjim planovima. Naši nacrti s Božjim nacrtima. Naše želje s Božjom voljom. Naše misli s Božjim mislima.

I upravo zato taj nesklad u nama; ta tjeskoba, taj strah, ta potištenost, ta malodušnost u nama.

A kad bismo uvijek bili svjesni da je ono što iz Božje ruke dolazi najbolje, tad ne bi bilo toga komešanja, toga nemira u nama.

Pa ni onda kad su Božji putevi takvi da ih ne samo ne razumijemo, već nam se u našoj ljudskoj uskoći čine upravo neopravdani i čudni.

***

"Ništa se ne uznemirujte", govorio je jutros u toj kući Isus. Ništa se ne uznemirujte!

Jer i ta tjeskoba pred rasulom, i ta kušnja kidanja i rastajanja, i ta neizvjesnost sutrašnjice, i taj križ beskućništva može biti samo na jedno veliko čišćenje i svake pojedine i čitavog djela.

Čišćenje, kojim će Gospodin očistiti svoje od svake privezanosti, svake priljepljenosti, svakoga komfora, pa i onoga koji je naoko potreban.

Jer Bog da izvede neko djelo ne treba posebne životne uslove, određene prostorije, određene tradicionalne običaje, određene nacrte i posebne planove.

Istina je, on se redovito ljudskim silama i ljudskim nacrtima i ljudskim sposobnostima služi, ali kadgod pokazuje da može veliko djelo izvesti i bez svega toga.

Na način koji samo on pozna.

U prilikama, koje je on izabrao i koje kadgod naoko ne izgledaju povoljne i podesne.

"Ništa se ne uznemirujte!" Tȁ zar nije svoje najbliže Gospodin stavljao u takve i još teže kušnje? Zar nije njegova Majka upravo u ovo doba bila prognana u zimu, u neizvjesnost; zar je nije drmala tjeskoba i strah pred onim što ima doći; zar nije Josip u vrijeme poroda Marijina proživio tjeskobu, križ, beskućništvo, a malo kasnije i strah bijega?

Pa ipak je tako moralo biti i na kraju je sve bilo dobro. I najbolje.

Jer je bilo tako kako je Bog htio.

A Božje je uvijek najbolje.

***

I zato je Isus danas na pohodu velike sive kuće u središtu grada doviknuo i ove riječi:

"Naviještajte malodušnima da budu jaki i da se ne boje, jer gle, naš će Bog doći i spasit će nas." (usp. Iz 35, 4).

Jest, nikako, nikada, ni u čemu čovjek u tjeskobi ne ostaje sam. I onda kad mu se čini da je potpuno sam i da je zlo došlo do vrhunca, tad Bog dolazi da pomogne i da spašava...

Šta još imamo iza ovoga kazati?

Ništa, nego s liturgijom ponoviti: "Radujte se, i opet vam velim: radujte se, jer Gospodin je blizu!"

I baš po križevima i po kušnjama je blizu.

15. XII. 1946.

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Blagoslovljeno sveto i bezgrešno njezino Začeće!

Iza sv. mise neka se obavi posveta Bezgrešnom Srcu Marijinu prema formularu koji se prilaže. Svećenik će predmoliti, a vjernici za njim ponavljati. Na kraju »Tebe Boga hvalimo«.

Zagreb, 16. studenoga 1954.

Nadbiskup koadjutor dr. Franjo Šeper, v. r.

POSVETA

PREČISTOM SRCU MARIJINU NA BLAGDAN BEZGREŠNOG ZAČEĆA

Bez grijeha začeta — na nebo uznesena — krunom slave okrunjena — Kraljice neba i zemlje — Majko Božja Marijo!

Okupljeni pred Tobom — kao članovi Kristove Obitelji — u kojoj si Ti Majka — završavamo danas — Tvoju godinu — koju smo slavili — kao radosnu uspomenu — na Tvoje Bezgrešno Začeće.

Sjećamo se, Majko, — blizine i topline — zabrinutosti i žalosti — pomoći i darežljivosti — Tvog kraljevskog i majčinskog Srca — u ovoj Tvojoj godini. — Hvala Ti, Majko!

Tvoje Prečisto Srce — koje si nam milostivo objavila — kao riznicu Tvoje majčinske ljubavi — ovjenčala je vijencem ruža — ljubav Tvoje odane djece, — premda su ga i oštrim mačevima boli — izranili preteški grijesi Tvoje nezahvalne djece.

To Prečisto Srce — koje milosrdni Bog — otkriva otpalom čovječanstvu — u ovo naše vrijeme — kao ponovni pokušaj — smilovanja i pomirenja — kuca majčinskom ljubavlju, ali i majčinskom zabrinutošću — za svakog od nas!

Da uzvratimo Tebi, Majko, ljubav za ljubav — da okitimo Tvoje Prečisto Srce — vijencem neuvele ljubavi — da zauvijek od njega otklonimo — oštre mačeve uvreda i grijeha — da napokon u Prečisto Srce — svoje mile Kraljice i Majke — neizbrisivo upišemo svoje ime — ime svoje obitelji i župe, — nadbiskupije i cijele Domovine — odlučili smo — da se po Tvojoj želji, Majko, — na današnji Tvoj blagdan izabranja i slavlja — posvetimo neopozivo i radosno — Tvomu Prečistom Srcu.

Posvećujemo, dakle, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoju milu djecu! — Ona Ti obećavaju, da će čuvati krsnu nevinost — revno moliti — neumorno pohađati — svetu misu i vjeronauk — slušati roditelje i starije — i uvijek Tebe ljubiti. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — mladiće i djevojke. — Oni Ti obećavaju — da će Tebi posvetiti — cvijet mladosti svoje! Daj im snagu za borbu — osobito u času kušnje i napasti — da trajno očuvaju — čisto srce i nepokvarenu dušu — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — muževe i žene! — Oni Ti obećavaju — da će u ljubavi očuvati međusobnu vjernost — iz ljubavi vršiti sve bračne dužnosti — s ljubavlju nositi breme briga — za opskrbu obitelji i uzgoj djece — i u hrvatskom narodu brižno odgajati novi naraštaj: — naraštaj Božji i Marijin. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoje mile starce i starice. — Pokazuj im put vjere i pouzdanja — koji vodi prema vječnoj Domovini. — Pomaži im, da srede pred Bogom — svoje životne račune. — Uzmi ih za ruku u času — kad valja poći na daleki put u vječnost. — Oni ti obećavaju — da će se čvrsto držati — Tvoje majčinske ruke. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoje mile bolesnike. — Utješi ih, Majko, — olakšaj im boli — nauči ih trpjeti s Isusom na Križu — kao naknadu za grijehe — i za obraćenje svijeta. — Oni Ti obećavaju, Majko, — da će strpljivo i odano snositi patnje, ako samo Ti budeš uz njih. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo napokon, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — sve one iz naše obitelji i župe koji nisu ovdje jer ne mogu doći — i one koji nisu ovdje — jer nisu htjeli doći. — Svima njima budi dobra Majka! — I sve ih blagoslovi!

Ova svečana posveta — upisana istinskom i toplom ljubavlju — u Tvoje kraljevsko i majčinsko Srce — neka bude neraskidljiva veza koja će odsada vezati — pojedince uz obitelj — obitelji uz župu — župu uz katoličku Crkvu — uz svećenike, biskupe i sv. Oca Papu — u Obitelji Kristovoj — u kojoj je Bog naš mili Otac — a Ti, Marijo, naša mila Majka. — U ovoj obitelji mi želimo ostati — kroz ovaj život — i kroz sve vijeke — ljubljena djeca — Božja i Marijina. 

Amen.

(izvor)