Mnogaja ljeta!

Obično ne pišem o događanjima vezanima uz naše grkokatolike budući da i Križevačka eparhija i župa sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu imaju dobre Facebook stranice na kojima redovito izvještavaju o trenutnim zbivanjima i svojim aktivnostima. No, učinilo mi se prikladnim da barem crticom zabilježim današnji lijepi događaj, posjet biskupa Mikole Bičoka koji će za tjedan dana postati novi kardinal Katoličke crkve. 

Vladika Bičok je zajedno s križevačkim vladikom Milanom Stipićem i drugim svećenicima večeras celebrirao svetu liturgiju u konkatedrali na Gornjem Gradu. Poslije liturgije biskup Stipić je spomenuo da se njih dvojica već neko vrijeme znaju otkad su u Rimu bili na nekom susretu za mlađe biskupe, a biskup Bičok je zahvalio svome domaćinu, vjernicima i hrvatskom narodu na pomoći koju su pružili i pružaju ukrajinskim izbjeglicama te onima koji su ostali u ratom pogođenoj Ukrajini. 

Iz intervjua s budućim kardinalom saznajemo da je i njega iznenadilo to imenovanje. Meni se čini da je papa Franjo odavno trebao ubrojiti i vrhovnog nadbiskupa Ukrajinske grkokatoličke crkve Svjatoslava Ševčuka u kardinalski zbor te ga nazivati patrijarhom kako ta istočna crkva svojim ugledom i veličinom zaslužuje. Nećemo sada ulaziti u papine političke sheme, ali zanimljivo mi je bilo čuti da je vladika Bičok u nabrajanju na kraju velikog ulaza nadbiskupa Ševčuka spomenuo kao patrijarha. To je, dakako, sasvim ispravno, jer dok dočeka "svetoga, sveopćeg prvosvećenika našega" da se toga dosjeti, postat će najstariji, a ne najmlađi član kardinalskog zbora kakav je sada. 

No, vratimo se ljepšim temama, budući kardinal Bičok se čini kao pobožan čovjek s normalnim, katoličkim razmišljanjem. Ponikao je iz sredine koja je puno propatila za vrijeme komunizma, a i sada pati. Oblikovan je pravom kršćanskom liturgijom i duhovnošću, pa je za očekivati da će pozitivno utjecati na kolege iz kardinalskog zbora i vjernike među kojima djeluje. Jedna od najsimpatičnijih stvari kod naših grkokatolika je vidjeti vladiku Milana kako sasvim prirodno skrbi za bogoslove svoje biskupije uz koje je često i u koru za božanske liturgije ili večernje. Također, čovjek ima dojam da mu je lako prići i da zaista očinski prati sve koji su mu povjereni. Iako vladiku Mikolu prvi put vidim, izgleda mi da je sličnog kova, a to može biti samo poticajno za sve koji ga susreću. 

Meni je osobno jako vrijedno moći otići u normalnu crkvu (s vrlo lijepim ikonostasom) koja nije opustošena modernizmom, prisustvovati tradicionalnoj liturgiji u kojoj sveti služitelji nemaju potrebu izmišljati i improvizirati neke svoje kerefeke te primiti svetu pričest na dostojanstven i predajom potvrđen način. 

Također, često otkrijem neke nove i zanimljive stvari, npr. večeras sam prvi put primijetio okrugle podloške koje su stavljali ispod biskupa, a ChatGPT mi kaže da se zovu orleci jer prikazuju u letu iznad grada orla koji bi trebao simbolizirati biskupovu uzvišenost iznad svijeta i ujedno skrb za povjerenu mu biskupiju. Na blagdan Zbora svetog arkanđela Mihaela i ostalih bestjelesnih sila jedna me rečenica biskupa Stipića potakla da istražim interesantno pitanje u kojem trenutku nas Bog povjerava našem anđelu čuvaru. 

Sviđa mi se što liturgija u bazičnom obliku izgleda kao posao koji treba otpjevati, otkaditi i općenito odraditi kako je to određeno, a ne prilika da nam svećenik nešto (više puta i naširoko) kaže, da se odvije kakav skeč, glazbena točka i općenito zajedničko druženje. Propovijedi u crkvi sv. Ćirila i Metoda radnim danom nisu česte (kako i treba biti), ali nekoliko njih koje sam čuo, ostale su mi u pamćenju kao dosta dobre, posebno ona koju je održao đakon o. Livio Marijan na spomendan bl. Karla Austrijskog i jedna koju je izrekao novi duhovnik grkokatoličkog sjemeništa o. Željko Pajić. 

Naravno, ovo su sve moja razmišljanja. Jasno mi je da među grkokatolicima, pa i njihovim klerom ima onih koji potpuno drugačije vide stanje Crkve, liturgijska, međureligijska i druga pitanja. Dobra stvar je što niti oni moraju znati moje stavove, niti ja njihove već je dovoljno da svi zajedno u bogoslužju slijedimo ono što nam je propisala i predala tradicija. A poslije, kud koji mili moji!

Još samo nekoliko dana

Još samo nekoliko sati i počet će nova crkvena godina. Počet će advent. Njegov početak neće biti oglašen ni u dnevnoj štampi, ni na plakatima naših ulica, ni na radiju, pa čak ni zvonom sa naše stare katedrale. On će početi tiho, nečujno, bez buke, bez vanjskih efekata, ali u svoj ozbiljnosti, sa svom čežnjom koju advent nosi u sebi.

Jer advent je čežnja. Boljega naziva nema za to razdoblje crkvene godine. Iako je čitava crkvena godina protkana čežnjom za Bogo-čovjekom, iako je čitav život kršćanina velika i neizreciva čežnja za Bogom, ipak je advent na osobit način čežnja za Božanstvom, čežnja za Utjelovljenim božanstvom. Čežnja koja je živjela među ljudima a koja i danas živi u onima koji za njim čeznu i koji ga traže.

***

Advent je velika, neizrecivo velika čežnja. Čežnja tako stara kao što je staro čovječanstvo. Čežnja adventa nosi u sebi čežnju čitavog Staroga zavjeta. Sve vapaje čovječanstva koje je iza grijeha praroditelja upoznalo svoju slabost i bijedu. Sve krikove duša koje su se gubile u mraku poganstva, ali su kadgod ipak osjetile da postoji nešto više od zemljanih i zlatnih kumira.

Advent nosi u sebi svu spoznajnu čežnju mislilaca Staroga zavjeta. Sve uzdahe patrijarha i proroka. Sve molitve kraljeva i svećenika. Sve bolne jecaje pravednih duša. To je bila čežnja milijuna. Čežnja kroz tolike godine i tolika stoljeća.

A Gospodin se sakrio. Šutio je mramorkom kao da ne čuje tih vapaja i krikova, kao da ne vidi suza Staroga zavjeta.

Ali Gospodin će svu tu čežnju jedne zimske noći nagraditi – jer on će doći.

***

Čežnja adventa nosi u sebi ne samo čežnju tisuća duša u Starome zavjetu već i veliku, prodornu, jedinstvenu čežnju jedne duše. Da je samo ta duša postojala, Bog bi morao tu čežnju ispuniti jer je ta čežnja bila čista kao suza, duboka kao more, svaki dan veća, svaki dan snažnija.

To je bila čežnja Djevice iz Nazareta. Čitavo svoje djetinjstvo i cijelo svoje djevojaštvo ona je čeznula za Mesijom, za onim koji će pomiriti nebo i zemlju, koji će čovjeka dignuti do Očevog posinstva, koji će po utjelovljenju preliti svoje božanstvo u krhku ljudsku priliku. Da, Marija je neprestano čeznula za Bogom, za Mesijom. I onda, kad joj se anđeo javio u nazaretskoj kućici, bila je u zanosu čežnje. I onda, kad je išla k rođakinji Elizabeti, gorjela je od čežnje. A onda, kad je nosila u tijelu svome Boga-čovjeka na putu u Betlehem, njezina je čežnja došla na vrhunac.

Čežnja čitava njezina života.

Čežnja njezinih devet mjeseci nošenja božanskog Čeda.

Ta će se čežnja smiriti tek onda kad se njezin Sin prvi puta ogrije u naručju Majke. 

***

Adventska čežnja nosi u sebi i čežnju čovječanstva za Bogom, koja se dizala iz tolikih duša od one božićne noći do danas. 

To je čežnja apostolskih duša, koje bi htjele da ljubav Božja ogrije sav svijet. To je čežnja djevica, koje bi htjele da njihov Zaručnik bude Zaručnik sviju duša. To je čežnja majki da Bog živi u srcima djece njihove. To je čežnja svećenika, da riječ evanđelja živi u svim srcima ljudskim. To je čežnja svih pravednika da Bog raste svaki dan u njima i u ostalima. To je čežnja svetih duša da se što prije nađu s Onim koji je od vijeka. Ali to je čežnja ne samo onih, koji su ga upoznali i ljubili, već i onih, koji su tragali za njim izdaleka, koji su ga tek naslućivali, koji su manjkavo, a ipak kadgod tako snažno otkrivali njegov lik u ljepoti prirode ili u tajnim glasovima u dubinama svoje duše. To su rijeke čežnje, nepregledna mora čežnje koja su se skupljala od prve božićne noći do danas. Samo Bog može omjeriti njihovu dubinu i visinu. 

(Marica Stanković, Adventska čežnja)

Praktična ateistkinja, koja nije htjela ni čuti o vjerskim dužnostima na času smrti

[...]

Napokon je ipak bio pozvan u kuću teško bolesnoj gospođi svećenik, za koga je unaprijed kazala, da će ga baciti napolje, ako dođe. 

Pozvan došao sam. Kada sam čuo, da me zovu u kuću dra. Hinkovića, bilo mi je teško. Poznao sam ga tek iz javnosti i to kao spiritista i protivnika Crkve. Došao sam u kuću, a u susret mi izađe sav satrt i žalostan dr. Hinković. Predstavismo se jedan drugomu, a on izjavi, da mu je supruga teško bolesna, na umoru, pa on želi, da umre kao katolkinja. Upitao sam ga, gdje leži bolesnica, a on mi reče snuždeno, da ona nije zvala svećenika, pače da ga odbija. 

Pustili su me sama ka gospođi, a ukućani su ostali u predsoblju. Na ulazu u sobu dođe mi jasna misao, kako da započnem s njom nepoznatom neugodan joj razgovor: započni s pokojnim biskupom Langom i ići će. Bolovala je od raka, a kad sam je zagledao, na prvi sam pogled razabrao, da su joj to zaista posljednji dani života. Ušao sam tiho, a bolesnica je drijemala. Približio sam se krevetu, da me nije ni čula ni vidjela. Za čas otvori ona oči i zapazi svećenika. Iznenađena, otvori jasnije oči i stade me začuđeno promatrati. Ljubazno sam se prignuo, milo je pozdravio i predstavio joj se kao čuvar groba svetoga biskupa Langa. Bila je osupnuta prisutnošću, iznenađena pripovijedanjem, te joj od svega ostalo tek jedno: misao na biskupa Langa, i reče mi: 

— Biskupa, svetoga biskupa Langa?  

— Da, uvjeren sam, da ste ga mnogo štovali.  

— Jednom sam ga u životu vidjela, odgovori mi.  

— Da, ali onda ste vidjeli sveca.  

— Sveca!?  

Mala pauza, a nakon toga mi ponudi: "Izvolite sjesti." I sjeo sam i razvio se kratak, ali srdačan i povjerljiv razgovor, koji sam prekinuo molitvom za teško bolesnu. Sve većma postajala je srdačna, iskrena, dok joj nisam konačno ponudio i svetu pričest.  

— Svetu pričest?  

— Da, ne mislim danas, već sutra. Danas bismo mogli tek urediti račune s Bogom.  

Pristala je posve rado i uredili smo časno račune njezine savjesti. Sa znatiželjom i napetošću očekivao je dr. Hinković s ukućanima u predsoblju moj povratak. Došao sam nakon duge, duge pauze i zamolio ih, da odrede u koji čas sutra da donesem svetu pričest. Čudom se čudio dr. Hinković i reče: "Pa zar se ona ispovjedila?"  

Privolom same bolesnice i ukućana uglavljeno je bilo vrijeme sutrašnjoj svetoj pričesti. Sutradan sam došao s Presvetim na vrijeme. Časna je sestra, kao privatna bolničarka, sve lijepo priredila. Jedno me iznenadilo: u visokom naslonjaču kraj glave bolesnice sjedio je dr. Hinko. Bolesnica primila je svetu pričest s najvećom pobožnošću i srdačno se sa mnom zahvaljivala nakon pričesti.  

Iza toga sjetio sam je, kako je Spasitelj za teško bolesne naredio posebni sveti sakrament, svetu pomast, pa je sada najzgodniji čas, da primi i taj sveti sakrament.  

Izjavila je, da želi primiti, a i papinski blagoslov, kada sam je poučio i ponudio joj ga. Sve je ovo potresno djelovalo na prisutnoga Hinka i on je od ganuća plakao.  

Iskoristio sam taj čas za nedužnu šalu. Prignem se bolesnici, vrhunaravno veseloj, te joj rečem:  

— Eto vidite, milostiva gospođo, kako ste sada sretna. Vaša je duša spremna za put u vječnost. Vašoj se sreći veseli i gospodin suprug i eto plače od ganuća i radosti. Ovako ćete i vi plakati od radosti za nekoliko dana, kada gospodin suprug primi svetu pričest.  

Ona se od srca nasmijala i pogledala ga smirenim i velikim okom; kimnula mu glavom, kao da veli: "Da, da, učini i ti tako."  

Izišao sam nakon podijeljenih svetih sakramenata iz sobe bolesničine, a za mnom i dr. Hinko. Sav tronut reče mi:  

— "Ovo je čudo, što se danas dogodilo u mojoj kući. Ovo je početak mojeg obraćenja."  

Isti je dan iza podne nastala agonija, koja je potrajala dva dana. Spokojno u prisutstvu svećenika izdahnula je izmučena bolesnica, a njena je smrt uistinu bila početak pravoga obraćenja dra. Hinka Hinkovića. Primila je zaista — po sudu samoga dra. Hinkovića — vanrednu milost, a po njoj još i veću njezin suprug. Pomogao je biskup dr. Lang.

(M. Beluhan, Obraćenje dra. H. Hinkovića)

Ne, ipak... treba.

Anton Pavlovič Čehov 

PISMO

Paroh o. Fjodor Orlov, ugodne vanjštine, dobro uhranjen muškarac pedesetih godina, kao i uvijek služben i strog, s uobičajenim izrazom dostojanstva, što mu nikad nije silazio s lica, ali do krajnosti umoran, hodaše iz kuta u kut po svom malom salonu i napregnuto mišljaše o jednome: kada će, napokon, otići njegov gost? Ta ga je misao mučila i nije ga ostavljala ni na časak. Gost, otac Anastasij, svećenik jednoga prigradskog sela, pred tri sata došao mu po svom poslu, vrlo neprijatnu i dosadnu, zasjeo i sada, nalaktivši se na debelu računsku knjigu, sjeđaše u kutu za okruglim stolićem i očito nije mislio odlaziti, makar je već bilo devet navečer.

O da, samo moraš onako živjeti, kao što su sveci živjeli. Sve čini za Boga i samo za Boga!

Nebeska sreća je tako velika [...] tamo nema nikakovih muka ni suza, nikakve žalosti, nikakve tužbe, nikakve boli, nego samo radost i sreća. Tamo ćemo živjeti u društvu anđela, osobito u društvu našeg svetog Anđela Čuvara, u društvu naše drage Majke Marije, svetog Josipa, naših svetih zaštitnika, naših svetih roditelja i rođaka, prijatelja i znanaca. I sve će to uvijek trajati. O kako će to biti lijep i sretan život. Hoću li i ja sigurno u nebo doći?

(izvor)