Ne, ipak... treba.

Anton Pavlovič Čehov 

PISMO

Paroh o. Fjodor Orlov, ugodne vanjštine, dobro uhranjen muškarac pedesetih godina, kao i uvijek služben i strog, s uobičajenim izrazom dostojanstva, što mu nikad nije silazio s lica, ali do krajnosti umoran, hodaše iz kuta u kut po svom malom salonu i napregnuto mišljaše o jednome: kada će, napokon, otići njegov gost? Ta ga je misao mučila i nije ga ostavljala ni na časak. Gost, otac Anastasij, svećenik jednoga prigradskog sela, pred tri sata došao mu po svom poslu, vrlo neprijatnu i dosadnu, zasjeo i sada, nalaktivši se na debelu računsku knjigu, sjeđaše u kutu za okruglim stolićem i očito nije mislio odlaziti, makar je već bilo devet navečer.

Ne umije svatko navrijeme ušutjeti i navrijeme otići. Često se dešava, da čak i svjetski odgojeni, uviđavni ljudi ne primjećuju, kako njihova prisutnost u zamorenu ili zauzetu domaćinu izaziva osjećaj, sličan mržnji, i kako se taj osjećaj s mukom skriva i prekriva lažju. Otac pak Anastasij vrlo je dobro uviđao i shvaćao, da je njegova prisutnost tegobna i neprilična, da je paroh, odsluživši noćas jutrenje, a o podne dugotrajno bogoslužje, umoran i da želi mira; svaki se čas spremao dignuti i otići, ali se nije dizao, sjedio je i kao da je nešto čekao. Bio je to starac 65-tih godina, oronuo prije vremena, koščat i poguren, starački tamna, izmršavjela lica, crvenih očnih kapaka i dugih, uskih leđa, kao u ribe; odjeven je bio u kicošku svijetlo-ljubičastu, ali za njega preširoku mantiju (poklonila mu je udovica jednog nedavno preminuloga mladoga svećenika), u sukneni kaftan sa širokim kožnim pojasom i u nezgrapne čizme, veličina i boja kojih jasno je pokazivala, da o. Anastasij nije nosio kaljače. Bez obzira na njegov položaj i prilične godine, nešto su žalostivo, utučeno i poniženo izražavale njegove crvene pomalo mutne oči, sjedine sa zelenim prelivom na zatiljku, velike lopatice na mršavim leđima... Šutio je, nije se micao i kašljao je s takvom pažnjom, kao da se bojao, da od zvukova kašlja njegova prisutnost ne postane primjetnija.

K parohu je starac dolazio poslom. Prije dva mjeseca zabranili su mu da služi dok mu opet ne dopuste i digli protiv njega istragu. Grijeha mu se nakupilo mnogo. Nije vodio trezven život, nije se slagao s drugim svećenicima ni s narodom, nemarno je vodio crkvene knjige i račune — za sve to optuživali su ga formalno, ali osim toga, još od ranijih vremena pronosili su se glasovi, da je on za novce vjenčavao nedopuštene brakove i da je činovnicima i oficirima, što su mu dolazili iz grada, prodavao svjedočanstva o ispovijedi i pričesti. Ti su se glasovi širili to upornije, što je on bio siromah i imao devetoro djece, koja su mu živjela o vratu i bili isto takvi nevoljnici, kao i on sam. Sinovi mu bili neškolovani, razmaženi i sjedili su bez posla, a ružne kćeri nisu se udavale.

Nemajući snage da bude otvoren, paroh je hodao iz kuta u kut, šutio, ili pak govorio uvijeno.

— Dakle, vi danas ne ćete svojoj kući? — upita on, ustavljajući se pored tamnog prozora i zavlačeći mali prst u kavez k zaspaloj, nakostrušenoj kanarinki.

O. se Anastasij prene, pažljivo kašljucne i reče brzopleto:

— Kući? Bog joj pomogao, ne idem, Fjodore Iljiču. Znate i sami, da službu božju ne smijem služiti, pa šta onda tamo da radim? Namjerno sam otišao, da ljudima u oči ne gledam. Znate i sami, sramota je službu božju ne služiti. Pa i posla ima ovdje, Fjodore Iljiču. Hoću sutra poslije mrsa s ocem istražiteljem opširno da porazgovaram.

— Tako... zijevne paroh. — A gdje ste odsjeli?

— U Zjavkina.

O. se Anastasij odjednom prisjeti, da će paroh za dva sata imati da služi uskršnje jutrenje pa se postidi zbog svoje neprijatne, nelagodne prisutnosti, te odluči odmah otići i ostaviti čovjeka na miru. I starac se podigne da ode, ali prije nego se stao opraštati, on se trenutak iskašljavao. i jednako s ovim istim izrazom neodređena iščekivanja u cijeloj svojoj pojavi, upitno gledao parohu u leđa; na licu mu zaigra stid, bojažljivost i žalostan, prinudan smijeh, kakvim se smiju ljudi, kojima nije stalo do sebe. Nekako odlučno mahnuvši rukom, on reče promuklim drhtavim smijehom:

— Oče Fjodore, budite ljubazni dokraja, naredite, da mi na rastanku dadu... čašicu rakijice!

— Nije sad vrijeme za rakiju, — strogo reče paroh. Stida treba imati.

Otac se Anastasij još više zbuni, nasmije se, pa zaboravivši na svoju odluku da ode kući, spusti se na stolicu. Paroh pogleda u njegovo izgubljeno, zbunjeno lice, pognuto tijelo, i dođe mu žao starca.

— Dat će bog, pa ćemo sutra popiti, — reče on, želeći ublažiti svoje strogo odbijanje. — Sve u svoje vrijeme.

Paroh je vjerovao, da se ljudi mogu popraviti, ali sada, kad se u njemu rasplamsao osjećaj sažaljenja, počelo mu se činiti, da je ovaj ispijeni, ogrezao u grijehe i slabosti, optuženi starac propao za život nepovratno; da na zemlji nema te sile, koja bi mu mogla ispraviti leđa, pogledu dati vedrine, zadržati neprijatan, plašljiv smijeh, kojim se on hotimice smijao, da bi bar malo ublažio odbojan utisak, što ga je ostavljao na ljude.

Starac se više o. Fjodoru nije činio ni kriv, ni poročan, već ponižen, uvrijeđen, nesretan; sjetio se paroh njegove popadije, devetoro djece, prljavih prosjačkih ležajeva u Zjavkina, sjetio se tko zna zašto onih ljudi, kojima je drago vidjeti pijane svećenike i ruglu izvrgnute pretpostavljene, i pomisli, da je najbolje, što bi o. Anastasij mogao sada učiniti, to — da umre što je moguće brže, zauvijek da ode s ovoga svijeta.

Začuše se koraci.

— O. Fjodore, vi se ne odmarate? — upita bas iz predsoblja.

— Ne, đakone, uđi.

U salu uđe Orlovljev kolega, đakon Ljubimov, star čovjek, ćelav preko cijelog tjemena, ali još krepak, crnokos i gustih, kao u Gruzina crnih obrva. On se nakloni Anastasiju i sjedne.

— Šta ima novo? — upita paroh.

— Šta bi moglo biti? — odgovori đakon, pa malo pošutjevši nastavi sa smiješkom: — Mala djeca — mala muka, velika djeca — velika muka. Ima tu jedna takva priča, o. Fjodore, da nikako ne dolazim k sebi. Komedija, i ništa više.

On još malo pošuti, osmjehne se šire te će:

— Danas se Nikolaj Matvejič iz Harkova vratio. O mome Petru mi pričao. Bio je, veli, u njega dva puta.

— Pa šta ti je pričao?

— Uznemirio me, Bog ga vidio. Htio me obradovati, a kad sam se zamislio, izlazi, da tu malo radosti ima. Tugovati treba, a ne radovati se... »Tvoj, veli, Petruška fino živi, rukom ga, veli, ne možeš sada dohvatiti. »Ja sam, veli, kod njega ručao i sve vidio, kako on živi. Živi, veli, gospodski, da ne može biti bolje«. Ja sam, dabome, radoznao, pa upitam: a čime su vas služili za ručkom? »Prvo, veli, riba, nešto poput juhe, zatim jezik s graškom, a zatim, veli, purica pečena«. Zar za vrijeme posta purica? Lijepa mi je, velim, to radost. O velikom postu pa puricu? A?

— Malo jest čudno, — reče paroh, podsmješljivo škiljeći očima.

Pa zadjenuvši kažiprst obiju ruku za pojas, on se uspravi te reče tonom, kakvim je obično govorio propovijedi, ili tumačio učenicima kotarske škole nauk kršćanski:

— Ljudi, koji se ne drže postova, dijele se na dvije različite kategorije: jedni ih ne drže zbog lakomislenosti, drugi pak zbog bezbožništva. Tvoj ih se Petar ne drži zbog bezboštva. Jest.

Đakon bojažljivo pogleda u strogo lice o. Fjodora pa će:

— Što dalje — to gore... Porazgovorismo, raspredosmo, te ovo, te ono, i pokaza se još, da moj sinak — nevjernik s nekakvom tamo gospojom živi, s tuđom ženom. Ona mu je u stanu umjesto žene i domaćice, čaj sipa, goste prima i sve ostalo, kao da je vjenčana. Već je treća godina, kako s tom zmijom šuruje. Komedija jedna, i ništa više. Tri godine žive, a djece nemaju.

— Bit će, da žive čedno! — zakikoće o. Anastasij, promuklo kašljući. Imaju djece, oče đakone, imaju, ali ih kod kuće ne drže! U odgojne ih zavode šalju! He, he, he... (Anastasij se nakašlje.)

— Ne petljajte se, o. Anastasije, — strogo će paroh.

— A Nikolaj će ti ga Matvejič upitati: kakva to u vas gospoja za stolom juhu sipa? — nastavi đakon, mrgodno mjereći pogureno Anastasijevo tijelo. — A on ti njemu: to je, veli, moja žena. A onda ga priupita: »Je li dugo, kako ste se izvolijevali vjenčati?« A Petar mu odgovori: mi smo se vjenčali u Kulikovljevoj slastičarnici.

Parohove oči gnjevno sijevnuše, a na sljepoočicama se pojavi rumenilo. Pored svoje grješnosti, Petar mu je bio nesimpatičan kao čovjek uopće. O. Fjodor je imao na nj, štono se veli, zub. Sjećao ga se još kao dječaka-gimnazijalca, jasno se sjećao, jer mu se već onda činio nenormalnim. Petruša gimnazijalac stidio se pomagati kod oltara, vrijeđao se, kad bi mu govorili »ti«, kad je ulazio u sobe, nije se pred ikonom krstio, a najbolje se sjećao, kako je volio mnogo i vatreno govoriti, dok je po mišljenju o. Fjodora rječitost djeci neprilična i štetna; osim toga, Petruša se prezirno i kritički odnosio prema ribolovu, dok su mu paroh i đakon bili veliki ljubitelji. Kao student, Petar uopće nije išao u crkvu, spavao je do podneva, s visoka gledao ljude i s nekim naročitim inatom volio postavljati nezgodna, zamršena pitanja.

— Šta bi ti sad htio? — upita paroh, prilazeći k đakonu i ljutito ga gledajući. — Šta bi ti sad htio? To je valjalo očekivati! Ja sam uvijek znao i bio uvjeren, da od tvog Petra ništa valjana ne će biti! Govorio sam ja tebi i govorim ti, što si posijao, to sad i žanji! Žanji!

— Ama, šta sam ja to posijao, o. Fjodore? — tiho upita đakon, motreći paroha od glave do pete.

— A tko je kriv, ako nisi ti? Ti si roditelj, tvoje je čedo. Ti si morao poučavati, ulijevati strah božji. Učiti treba! Roditi — to znate, a kad je poučavati, onda ne znate! To je grijeh! Ne valja! Sramota!

Paroh je zaboravio na svoj umor, koračao je i nastavio govoriti. Na golom se đakonovu tjemenu i čelu pojaviše sitne kaplje. On podiže na paroha oči pune krivnje te reče:

— Zar ga ja nisam poučavao, o. Fjodore! Gospode pomiluj, zar ja nisam otac svome djetiću? I sami znate, ja za njega ništa nisam žalio, čitav sam se život mučio i boga molio, da bi mu pravi odgoj dao. Išao mi je i u gimnaziju, i instrukcije sam mu uzimao, i na sveučilištu je završio. A što mu pamet ja nisam mogao usmjeriti, o. Fjodore, ama prosudite sami, za to ja sposobnosti nemam! Znalo je biti, dok je kao student ovamo dolazio, počnem ja na svoj način da mu zborim, a on i ne sluša. Veliš mu: »idi u crkvu«, a on: »zašto da idem«? Staneš mu tumačiti, a on: kako? zašto? Ili me potapše po plećima te veli: »Sve je na tom svijetu relativno, približno i uvjetno. Niti ja što znam, niti vi isto tako išta znate, tatice«.

O. se Anastasij promuklo nasmija, zakašlja, i mahne prstima po zraku, kao da se spremao da nešto kaže. Paroh ga pogleda te će strogo:

— Ne petljajte se, o. Anastasiju!

Starac se smijao, smijao i očito sa zadovoljstvom slušao đakona, kao da mu je bilo drago, što na tom svijetu i osim njega ima još griješnih ljudi. Đakon je govorio iskreno, skrušena srca i čak su mu se suze pojavile u očima. O. ga Fjodoru došlo žao.

— Kriv si, đakone, kriv, — reče on, ali već ne tako strogo i vatreno. — Kad si znao roditi, znaj i poučiti. Valjalo ga je još u djetinjstvu poučavati, a studenta ćeš slabo ispraviti!

Nasta tajac. Đakon pljesne rukama i reče s uzdahom:

— Pa ja ću morati za njega odgovarati!

— Eto, to i jest ono!

Pošutjevši malo, paroh i zijevne i uzdahne u jedan te isti mah, pa upita:

— Tko čita »Evanđelje«?

— Jevstrat. Uvijek Jevstrat čita.

Đakon se podigne, pa molećivo gledajući paroha, upita:

— O. Fjodore, šta da ja sada radim?

— Što te volja, to i radi. Nisam ja otac, već ti. Ti bolje znaš.

— Ništa ja ne znam, o. Fjodore! Naučite me, budite dobri! Vjerujte mi, duša mi se izmučila! Sad niti spavati ne mogu, niti sjediti mirno, niti mi je blagdan blagdan. Naučite, o. Fjodore!

— Napiši mu pismo.

— Šta da mu ja pišem?

— Pa napiši, da se tako ne smije. Kratko napiši, ali strogo i razumno, ne ublažujući i ne umanjujući njegovu krivnju. To je tvoja roditeljska dužnost. Napisat ćeš, izvršit ćeš svoju dužnost i umirit ćeš se.

— To je točno, ali šta da mu napišem? U kom smislu? Ja ću mu napisati, a on meni otpisati: »Kako? Zašto je to grijeh?«

O. se Anastasij opet promuklo nasmije i pomakne prstima.

— Kako? Zašto? Zašto bi to bio grijeh? — piskutavo progovori on. — Ispovijedam ja jednom jednoga gospodina i velim mu, da je preveliko ufanje u milosrđe Božje — grijeh, a on upita: zašto? Htjedoh mu odgovoriti, a ondje, — Anastasij se lupne po čelu, — a ovdje ti u mene nema ništa! Hi-i-he-he-he...

Anastasijeve riječi, njegov promukao, piskutljiv smijeh nad onim, što nije smiješno, djelovahu na paroha i đakona neprijatno. Paroh htjede reći starcu barem »ne petljajte se«, ali ne reče, nego se samo namršti.

— Ne mogu ja njemu pisati! — uzdahne đakon

— Kad ti ne možeš, tko onda može?

— O. Fjodore! — reče đakon, nagnuvši glavu ustranu i prinoseći ruku k srcu. — Ja sam neškolovan čovjek, slabouman, a Gospod je vas obdario razumom i mudrošću. Vi sve znate i shvaćate, do svega umom dolazite, ja pak cigle riječi ne umijem. Budite velikodušni, poučite me, kako da sastavim pismo! Naučite me, kako da ga i šta...

— Šta tu ima da se uči? Nema tu šta učiti. Sjedneš i napišeš.

— Nije tako, već mi učinite dobro djelo, oče proto! Molim vas. Znam ja, vašega će se pisma pobojati i poslušat će, jer i vi ste isto tako školovani. Budite tako dobri! Ja ću sjesti, a vi mi u pero govorite. Sutra je grehota pisati, a danas je baš pravo vrijeme, pa i ja bih se smirio.

Paroh pogleda molećivo đakonovo lice, sjeti se nesimpatičnoga Petra i pristane da diktira. On smjesti đakona za svoj stol pa otpočne:

— De, piši... Sretan Uskrs, ljubazni sine... uskličnik. Dopriješe do mene, oca tvoga, glasi... dalje u zagradama... a iz kog izvora, to se tebe ne tiče... zagrada... Jesi l' napisao? ... Da ti vodiš život protivan i božjim i ljudskim zakonima. Ni udoban život, ni svjetski sjaj, ni obrazovanost, kojima se ti izvana prikrivaš, ne mogu skriti bezbožnički lik. Po imenu ti si kršćanin, ali u biti svojoj si bezbožnik, toliko jadan i nesretan, kao što su i svi ostali bezbožnici, čak još jadniji, jer: oni bezbožnici, što za Krista ne znaju, propadaju zbog neznanja, ali ti ne mariš za njih. Ne ću sad ovdje nabrajati tvoje poroke, oni su tebi dovoljno poznati, reći ću samo, da razlog tvoje propasti ja vidim u tvojoj nevjeri. Ti sebe smatraš mudrim stvorom, dičiš se poznavanjem nauka, a ovo ne ćeš da shvatiš, kako nauka bez vjere ne samo da ne uzvisuje čovjeka, nego ga čak spušta na stupanj najniže životinje, jer...

Čitavo je pismo bilo u tom duhu. Pošto je završio pisati, đakon ga pročita naglas, zasjaji se i poskoči.

— Talenat, uistinu talenat! — reče on, oduševljeno gledajući paroha i plješćući rukama. — Bog daje takvu nadarenost! A? Bogorodice presveta! U sto godine, čini se, takva pisma ne bih sastavio! Bog vas pomog'o!

I o. Anastasij se oduševi.

— Bez talenta tako ne napisa! — reče on, ustajući i mičući prstima. — Ne napisa! Tu ti je takva retorika, da bi se bilo kojeg filozofa moglo zaskočiti i uza zid satjerati. Glava je to! Svijetla glava! Da se ne oženiste, o. Fjodore, odavno biste već među biskupima bili, doista, bili biste.

Pošto je izlio svoj gnjev u pismo, paroh osjeti olakšanje. Njemu se povrati i umor i izlomljenost.

Đakon je bio svoj čovjek, pa se paroh nije ustručavao da mu kaže:

— E pa, đakone, idi u miru božjem. Ja ću jedno po sata na divanu pridrijemati, valja se odmoriti.

Đakon ode i povede sa sobom Anastasija. Kao što uvijek biva uoči Svijetloga blagdana, na ulici bijaše mračno, ali je cijelo nebo blistalo od jarkih, svijetlih zvijezda. U tihom nepokretnom zraku mirisalo je na proljeće i blagdan.

— Koliko je vremena diktirao? — iščuđavao se đakon. — Desetak minuta, ne više! Drugi ni u mjesec dana ne bi takvo pismo sastavio. A? To ti je pamet! Takva pamet, da niti iskazati ne umijem! Čudo jedno! Doista, čudo!

— Školovanost! — uzdahne Anastasij, kad je prelazio blatnjavu ulicu, podižući do pojasa skute svoje mantije. — Ne možemo se mi s njime uspoređivati. Mi smo crkveni pojci, a on je bogme nauke prošao. Jest. Pravi pravcati čovjek, nema šta.

— A poslušajte tek, kako će danas o podnevnoj službi božjoj evanđelje čitati latinski! On i latinski zna, zna i grčki... A Petruha, Petruha! — odjednom se sjeti đakon. — E, sad će se on počešati! Pregrist će jezik! Upamtit će svoga sveca! Sad više ne će pitati: zašto? E baš ga je majstorski zaskočio! Ha-ha-ha!

Đakon se veselo i gromko nasmija. Poslije toga, kako je pismo Petru bilo napisano, on se razveselio i primirio. Svijest o ispunjenoj roditeljskoj dužnosti i vjera u snagu pisma povratiše mu i njegovu nasmijanost, i dobrodušnost.

Petar u prijevodu znači kamen, — govorio je, približujući se svojoj kući. — A moj Petar nije kamen, nego mlakonja. Zmija ga se dovezala, a on joj sve popušta, otarasiti se nje ne može. Fuj! Ima, Bog da prosti, i takvih žena! A? Gdje joj je stid? Dovezala se momka, pripila se i za suknju ga veže... vrazi je raznijeli dabogda!

— A možda ne veže ona njega, već on nju?

— Svejedno, opet znači, da ona stida nema! A Petra ja ne branim... Prisjest će već njemu... Pročitat će pismo i počešati se po zatiljku! U zemlju će propasti od sramote!

— Pismo je sjajno, samo ovaj... kako bi bilo, da se ne pošalje, oče đakone. Nek ide s milim Bogom!

— Šta to? — uplaši se đakon.

— Eto to! Ne šalji ga, đakone! Koja korist? Ma, ti ćeš poslati, on će pročitati, pa... pa šta onda? Samo ćeš ga uznemiriti. Oprosti, nek ide s milim Bogom!

Đakon u čudu pogleda mračno Anastasijevo lice, njegovu raskopčanu mantiju, u pomrčini nalik na krila, te slegne ramenima.

— Kako to, da se oprosti? — upita on. — Ama ja ću za njega pred Bogom odgovarati!

— Ono jest da je tako, ali ipak oprosti! Tako je pravo! A Bog će za tvoju dobrotu i tebi oprostiti.

— Ali zar mi on nije sin? Moram li ja njega učiti ili ne moram?

— Učiti? Zašto da ne? Učiti se može, samo zašto ga bezbožnikom nazivati? Pa to njega, đakone, vrijeđa...

Đakon je bio udovac i živio je u maloj kućici sa tri prozora. Domaćinstvom mu upravljala njegova starija sestra, djevojka, koja je pred tri godine izgubila noge i stoga nije silazila s postelje; on se nje bojao, slušao je i ništa nije radio bez njenih savjeta. O. Anastasij uđe k njemu. Opazivši u njega stol, već prekriven kolačima i crvenim jajima, on, tko zna zašto, po svoj prilici sjetivši se svoga doma, zaplaka, a da te suze okrene u šalu, istog se trena promuklo nasmije.

— Jest, još malo, pa ćemo se omrsiti, — reče. — Jest. — Ono, đakone, ni sad ne bi smetalo... čašicu ispiti. Može li? Ja ću tako ispiti, — zašapće on, naginjući se prema vratima, —da starica... ne će čuti... ništa...

Đakon mu šutke privuče bocu i čašicu, otvori pismo i stane čitati naglas. I sada mu se pismo isto tako sviđalo, kao i onda, dok ga je paroh diktirao. On se zasjaji od zadovoljstva, pa kao da je okusio nešto vrlo slatko, zakima glavom.

— Eh, ovo ti je pismo i pô! — reče on. — Petruhi se ni usnilo nije takvo pismo. Takvo šta njemu i treba, nek se preznoji... na!

— Znaš šta, đakone? Ne šalji ga! — reče Anastasij, nalivajući kao slučajno drugu čašicu. — Oprosti mu, nek ide s milim bogom! Ja ću tebi... vama onako po duši. Ako li mu otac rođeni ne će oprostiti, tko će mu onda oprostiti? Onda će, dakle, bez oproštenja živjeti? A ti, đakone, promisli: onih što će ga osuđivati i bez tebe će se naći, a ti bi za rođenoga sina trebao da tražiš one, koji će ga pomilovati! Ja... ja ću, brate ti moj, popiti... Posljednju... Ovako ti uzmi pa mu napiši: opraštam ti, Petre! On će shvatit. Osjetit će! Ja, brate... ja, đakone, po sebi to razumijem. Kad sam živio kao drugi ljudi, i nevolja me malo pratila, a sada, kad sam sliku i priliku Božju izgubio, samo jedno hoću, da bi mi dobri ljudi oprostili. A i to još promisli, pravednicima praštati ne treba, već grešnicima. Šta da svojoj starici praštaš, kad ona nije grešna? Ne, onome ti oprosti, koga je i pogledati žalosno... Jest!

Anastasij podupre glavu šakom te se zamisli.

— Nevolja, đakone, — uzdahne on, očito boreći se sa željom, da pije. — Nevolja! U grijesima rodi me mati moja, u grijesima sam živio, u grijesima ću i umrijeti... Gospode, oprosti meni grešnome! Zapleo sam se, đakone! Nema mi spasa! Pa još da sam se u životu zapleo, nego pod samu starost pred smrt... Ja sam...

Starac odmahne rukom i opet popije, zatim ustane i presjedne na drugo mjesto. Đakon se, ne ispuštajući iz ruku pisma, ushoda iz kuta u kut. Mislio je o svom sinu. Nezadovoljstvo, bol, i strah više ga nisu uznemirivali; sve je to ušlo u pismo. Sada je samo zamišljao Petra, crtao njegovo lice, sjećao se prošlih godina, kad je sin dolazio u goste o blagdanima. Mislio je samo o ovome dobrom, toplom, tužnom, o čemu se može misliti ne umarajući se, ako hoćeš čitav život. Tugujući za sinom, on još jednom pročita pismo i upitno pogleda Anastasija.

— Nemoj slati! — reče on, mahnuvši šakom.

— Ne, ipak... treba. Ipak ono će ga ovaj... malo opametiti. Nije na odmet...

Đakon dohvati iz stola kuvertu, ali prije negoli je stavio u nju pismo, sjedne za stol, nasmiješi se i doda ispod pisma: »A nama su poslali novoga stalnog nadzornika. Ovaj je okretniji od prijašnjeg. I plesač, i pričalo, i majstor je u svemu, tako da su govorovske kćeri lude za njim. Vojni će načelnik Kosirev, vele, također uskoro u penziju. I vrijeme mu je!« Pa vrlo zadovoljan, ne shvaćajući, da je tim dodatkom na kraju pokvario strogost pisma, đakon napisa adresu i stavi pismo na najvidnije mjesto stola.